pravila – Poptheo Web Portal

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O krivnjama

Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji. Tournier tvrdi da nekome reći trebaš može značiti da dosad nije radio onako kako je trebao. I kriv je. Ili nekome reći moraš znači da je dosad radio onako kako nismo željeli. I kriv je. Reći nekome ja bih to učinio tako i tako znači da je netko kriv jer nije radio onako kako smo željeli i očekivali. Sve naše odnose, piše Tournier, karakterizira nekakva krivnja. Ako je tako, zašto mi to ne primjećujemo ili ne doživljavamo kao krivnju? Teško nas je uvjeriti da nekoga za nešto krivimo ili krivimo sebe kada nekome dajemo savjet što i kako treba uraditi ili živjeti. Ako upozorimo drugog da ne pravi greške koje smo napravili, Tournier će primijetiti da i tu postoji osjećaj krivnje u nama samima jer nismo nešto uspjeli zbog naših grešaka i ishitrenih postupaka. Zanimljivi su primjeri koje Tournier pronalazi kako bi objasnio raširenost krivnje među ljudima. Tako opisuje bogataša koji se trudi živjeti skromno i ispod radara rastrošnosti jer osjeća krivnju zbog nekoga tko je siromašan. Opisuje uspješnog čovjeka koji sam umanjuje vlastite uspjehe jer osjeća krivnju zbog onih koji nisu uspjeli. Piše o sretnom i radosnom čovjeku koji suspreže svoju sreću i radost jer se osjeća krivim zbog onih koji su nesretni i nezadovoljni. Siti ne uživaju u hrani jer osjećaju krivnju zbog gladnih. Čovjek ne može uživati u radostima života jer osjeća krivnju zbog onih koji imaju manje životnih radosti. Tournier će reći kako je veliki broj naših krivnji nesvjestan i neopažen, ali nas često sputavaju i blokiraju u kvalitetnom načinu života i življenja. Naravno, ne mislimo da je u pitanju krivnja, ali opet ne možemo se ne upitati ako sam nešto uspio, ako sam sretan, zadovoljan onim što jesam i gdje jesam, smijem li to istaknuti ili se ne usudim jer osjećam krivnju pred drugim koji to nema? Naša je prva pomisao da smo solidarni s drugima. Tournier tvrdi da je ponekad u pitanju štetna i lažna solidarnost. Riječ je o krivnji. Opasnost krivnje u njezinoj je sposobnosti da sve u nama podvrgne samoj sebi. I možemo se dovesti u stanje uma i psihe gdje mislimo i osjećamo da smo za sve krivi. Sve je naša krivnja. Jesam li kriv ako mogu sebi priuštiti nešto što drugi ne može? Ili imati nešto što drugi ne može imati? Ili uživati u nečemu što je drugom nedostupno? Ako je u pitanju krivnja, kako primjećuje Tournier, postoji li onda išta što smijem raditi i činiti, a da se ne osjećam krivim? Ima li nešto u čemu smijem uživati, čemu se mogu radovati, što me čini sretnim i da se pritom ne osjećam nelagodno i neugodno kao da sam kriv? Negdje između redova svoga promišljanja Tournier kao da tvrdi da su svi naši odnosi povezani s nekakvim osjećajem krivnje i da nije jednostavno i lako u životu osloboditi se tog iskustva. Na jednom mjestu piše Tournier već od djetinjstva formiramo se kroz osjećaj odnosno predbacivanje krivnje. Kako si to mogao uraditi? Kako si mogao to napraviti? Vidiš li kakav si ili kakva si? Čak i roditelji, piše Tournier, u najboljoj namjeri mogu djeci od malih nogu nabiti intenzivan osjećaj krivnje kroz stalno podsjećanje kako sve što čine nije dobro ili ne valja. Kao što djeca mogu roditeljima usaditi osjećaj krivnje tvrdnjama kako nikada nisu bili dovoljno dobri roditelji bez obzira na sav uloženi napor i trud.

Krivnja, kako je shvaća Tournier, nešto je drugo u odnosu na ono kako je mi doživljavamo ili je definiramo. Krivnja je, barem za većinu nas, stanje nakon što svjesno i slobodno prekršimo neki zakon, pravilo i zapovijed. Uvijek smo spremni objasniti da krivnja uključuje nešto što smo svjesno učinili. Tournier podsjeća da krivnja nije usko područje kršenje zakona i pravila. Ona je nesvjesno nešto što nas zahvaća puno šire i dublje. Kada nekome savjetujemo da nešto učini, ne pomišljamo da ga time smatramo krivim jer mislimo da treba raditi drugačije, onako kako mi želimo. Sama pomisao da bi majka dojila dijete jer nesvjesno osjeća krivnju što ga je iz sigurnosti utrobe donijela u nesiguran svijet nama se čini odbojnom i lažnom. I kad bi bilo tako, kako možemo biti krivi ako nemamo određene svijesti o krivnji i onome na što se ona odnosi? Tournier će govoriti i razlikovati dvije krivnje. Jedna je ona koja nastaje svjesnim i slobodnim kršenjem nekakvih zakona i odredbi ili kad namjerno i ciljano ne ispunjavamo neka pravila, a znamo da bismo trebali i da je to naša obveza. Ali ta svjesna krivnja odnosi se na vrlo malo područje našeg života koje je uređeno uredbama i pravilima. Postoji jedna dublja i ozbiljnija krivnja, ona koja je nesvjesna, koja nas nerijetko sprječava da pokušamo ostvariti sebe i svoj život. Ta krivnja se ne odnosi na zakone i zapovijedi. Ona postoji u nama kao nelagoda makar ne kršimo ništa i ne radimo pogrešno. Banalan primjer ili primjeri mogu opisati ovu krivnju. Ako netko želi uživati u dobroj hrani i obroku, mora li osjećati krivnju jer ima gladnih u svijetu? Ako netko želi i može živjeti kvalitetan i sadržajan život, mora li osjećati krivnju jer ima onih kojima je život težak, nesnosan i nepodnošljiv? Ova nesvjesna krivnja koja zahvaća dobar dio naših odnosa prema sebi i drugima ima dva lica. Ima ono što bismo mogli nazvati dobrim ili pozitivnim licem jer nas potiče na empatiju i solidarnost s drugima i ne dopušta da dokraja postanemo bezosjećajni. Ima i svoje negativno lice kada čovjek sebi uskraćuje radost i zadovoljstvo u životu jer ga nepravedno i neutemeljeno sputava u tome. U nesvjesnoj krivnji čovjek se ponekad može osjećati kao onaj Buridanov magarac iz priče koji neodlučan između dva plasta sijena na kraju umire od gladi. Nije lako nositi se s krivnjom kada nešto svjesno i slobodno prekršimo. Treba podnijeti teret krivnje, odgovornost, ali i zasluženu kaznu. Ali kod svjesne krivnje barem smo slobodni nakon kazne koju smo pravedno zaslužili i izvršili. Makar ostaje nekakav osjećaj, ipak se više ne osjećamo krivima. Platili smo dug. Međutim, kod nesvjesne krivnje kada se dvoumimo hoćemo li nešto kvalitetno pojesti, hoćemo li sebi nešto kupiti, hoćemo li pokušati živjeti dobro i ispunjeno odmah nekako kao nekakav trn u nama koji bode iskrsne pitanje: A što s gladnima, a što onima koji nemaju, a što onima koji ne mogu živjeti kao ja? Ovdje se ne možemo uvijek osloniti na jasna i precizna pravila i propise jer ih zapravo i nema. Mi smo sami sebi i zakon i zapovijed i odredba. Ne postoji nekakav zakon koji kaže da sebi ne smijemo nešto kupiti jer netko drugi nema novaca da kupi tu istu stvar. Ili postoji? Razlog zbog čega je Tournier naslućivao da svi ljudski odnosi počivaju na nekakvom osjećaju krivnje nije bio jer je htio tvrditi da svi trebamo biti nesretni i pesimisti. Htio je naznačiti da ponekad krivnja ide puno dublje i šire kroz nas i naše međuljudske odnose i da su često nelagode i neugode koje osjetimo s vremena na vrijeme jer nešto želimo i hoćemo za sebe plod poteškoća jer nesvjesna krivnja nema tako jasne i precizne granice kao ona koju spoznajemo kad prekršimo jasne i vidljive zakone i pravila. Nesvjesna krivnja je nejasna i neprecizna i nerijetko se nađemo u vakuumu što i kako činiti i djelovati. Dok istovremeno želimo kupiti sebi nešto jer nam se jako sviđa, tu negdje i bude ta nelagoda zašto to želimo kad netko pored nas nema dovoljno da kupi to isto. I tu nastaje dilema. Ako već nema zakona i pravila koji bilo što po tom pitanju određuje i propisuje, čemu nelagoda, zašto bi bili krivi jer netko drugi ne može kupiti? Ali nelagoda postoji. Ne uvijek. Ponekad. Kao kada nam se dogodi da uživamo u dobrom zalogaju i primijetimo nekoga tko nije gladan, ali ne može si kupiti zalogaj koji upravo jedemo. Jesmo li krivi? Jesmo? Nismo? Ili smo negdje između? Nije uvijek tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

U Sarajevu 22. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

12 ŽIVOTNIH PRAVILA JORDANA PETERSONA

Jordan B. Peterson kanadski je psiholog i profesor na sveučilištu u Torontu. U svojoj knjizi 12 Rules for Life. An Antidote to Chaos iznio je kako on razmatra 12 važnih pravila života.

Pravila su sljedeća:

Stoj uspravno s uspravljenim ramenima: Prema ovom pravilu za Petersona čovjek je biće koje se uvijek na neki način bori za nešto i ne smije zanemariti činjenicu da je život borba protiv kaosa. Kaos je za Petersona kada vas neki iznenadni događaj potpuno šokira u negativnom smislu kao recimo kada mlada osoba doživi moždani udar i mora sve učiti iz početka. Prema Petersonu, čovjek se mora naučiti nositi i boriti s kaosom koji je sastavni dio života i ne bježati od kaosa.
Tretiraj sebe kao nekoga kome iskreno želiš pomoći: Prema ovom pravilu patnja je sastavni dio života (Peterson pravi zanimljivu usporedbu s religioznim govorima o grijehu i ljudskom padu u različitim religijama) i čovjek ne smije biti megaloman koji rješava patnje cijelog čovječanstva, nego mora prihvatiti vlastitu patnju i riješiti je a tek onda pomoći drugome. Prema Petersonu, prvo treba pomoći sebi kao da ste netko drugi kome zaista želite pomoći.
Za prijatelje tražite ljude koji vam žele najbolje i koji iskreno žele izvući najbolje od vas: Ovo pravilo odnosi se na ljude koji nas okružuju i uz koje smo jako vezani. Prema Petersonu, moramo biti sposobni isključiti iz života one ljude koji nas nepotrebno i bez razloga vuku prema dnu i propasti te uključiti ljude koji iz nas žele izvući maksimum dobrog i dobrote.
Sebe uspoređujte s onim što ste bili jučer, a ne s onim što ste danas: Ovo pravilo ide za tim da čovjeku posvijesti kako je čovjek trajno nezadovoljan nečim u svojoj sadašnjosti. Karijerom, poslom, prijateljima, brakom… Peterson za razliku od mnogih smatra da usporedba s prošlošću u kojoj je čovjek u mnogočemu bio lošiji pomaže čovjeku da osmisli sadašnjost. Za Petersona prošlost nije loša, negativna i očajna, pogotovo kad se čovjek usporedi kakav je bio nekad i kakav je sad. Prošlost je prema ovom pravilu izvor i dobrog i pozitivnog o sebi, a ne samo onog najgoreg i pesimističnog.
Ne činite svojoj djeci nešto zbog čega će vas mrziti: Ovdje Peterson ne misli na neku univerzalnu formulu kako odgajati djecu, nego podsjeća koliko roditelji mogu dobro ili loše utjecati na svoju djecu ukoliko ih hrabre i potiču na nešto dobro i koliko djeca mogu biti uspješna zahvaljujući tome. Peterson podsjeća kako u nesređenim obiteljima gdje se djecu stalno pritišće negativnim mislima i temama rađa se velika mogućnost da ta djeca kasnije postanu depresivna, kriminalna i sklona samoubojstvima.
Svoju vlastitu kuću dovedi u red prije nego izneseš kritiku protiv cijelog svijeta: U ovom pravilu Peterson vidi problem onih ljudi koji su nesposobni organizirati i najobičnije svakodnevne životne zadaće, ali bi zato željeli da budu direktori velikih firmi i predsjednici država, te kako bi rješavali probleme milijuna zaposlenih i međusobno zaraćenih iako su nesposobni organizirati vlastitu spavaću sobu, ured i stan i radno vrijeme na poslu kao niti svoj obiteljski život.
Teži za smislenim, a ne za potrošnim: Ovdje Peterson želi napomenuti kako je za čovjeka bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost uvijek važnije značenje od posjedovanja. Peterson to posebno napominje kada je riječ o zrelim godinama gdje je ljudima važnije osvrnuti se na život koji je imao značenje nego na vlastito bogatstvo.
Govori istinu ili barem šuti i nemoj lagati: Peterson koji je klinički psiholog u ovom pravilu donosi iskustvo nekoliko svojih pacijenata koje je po sebi dvostruko. Prvo laž zahtjeva puno više psihičke snage i napora da se održi, jer je nekad i suviše komplicirana i složena te zahtjeva velike napore uma da se održi u organiziranom stanju. Drugo, s vremenom kad se cijela stvarnost koja je izgrađena na laži sruši, čovjek otkriva kako se također i cijeli život urušio i da ga jednostavno više nema u njegovom vlastitom životu. Zajedno s njegovom laži nestao je on i sav njegov život.
Pretpostavi uvijek da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš: Ovim pravilom Peterson podsjeća prvo da kao psiholog kod svojih pacijenata kao najčešći problem pronalazi činjenicu da ih nitko ne sluša. Ovo pravilo nije pitanje o tome tko je pametniji nego o tome da se puno može pomoći nekomu samo ako ga se sluša, čak i onda kad se ništa drugo za njega ne može učiniti. Prema Petersonu, živimo u vremenu odsutnosti slušanja, a ljudi tako jako žele da ih netko sasluša.
Budi precizan u svome govoru: Za Petersona nedefiniran problem nema rješenja! Ovo pravilo Peterson izvodi iz svog iskustva rada s pacijentima gdje je najvažnije pitanje u liječenju depresije, neuroze i psihoze bilo pitanje da pacijent precizno formulira problem i da ga on kao psiholog precizno razumije i precizno ponovi. Biti precizan u izlaganju i predstavljanju svog problema drugim ljudima je za Petersona jedan od važnijih razloga zašto ima ljudi koji se međusobno dobro razumiju i dobro komuniciraju – kako međusobno tako i s drugima. Uspješnost liječenja nekih od svojih pacijenata Peterson veže uz njihovu sposobnost ili nesposobnost da koliko je god moguće precizno izreknu u čemu se sastoji njihova bolest.
Ne gnjavite djecu kada su na skateboardu: Ovo pravilo odnosi se na čovjeku opsesiju da bude apsolutno zaštićen sa svih strana od svih mogućih životnih kaosa i komplikacija što je praktično nemoguće i neizvedivo. Odnosno, Peterson sugerira da se za kvalitetan život čovjek mora osloboditi sigurnosti i dopustiti nesigurnosti kao sastavnom dijelu života da zauzme svoje mjesto. Drugim riječima, sasvim je u redu ne biti potpuno siguran!
Pomilujte mačku kad je sretnete na ulici: Pravilo se odnosi na čovjekovu sposobnost da pokaže empatiju i suosjećanje prema ljudima i onima koji su u odnosu na njega generalno nemoćni. Pokazivanje empatije i suosjećanja kod čovjeka stvara osjećaj pripadnosti nekom višem redu i pozivu u životu, te ostavlja prostor nade da će i on osjetiti empatiju i suosjećanje od drugih kad mu to bude potrebno. Drugim riječima, dobro je pokazivati altruizam prema nemoćnima!

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): en.wikipedia.org

RAST I NJEGOVA PRAVILA

Ako ozbiljno radiš na osobnom rastu, sasvim je normalno da će te drugi pokušati adekvatno „pođubriti“.

Što je cvijetu sve potrebno za rast? Reklo bi se iznenađujuće malo: šaka zemlje, nešto vode i dosta sunca. Da, to je sve što mu je potrebno. Ne treba ga uljepšavati, jer mu je ljepota upisana u genima. Ne treba ga ni namirisati, jer mirisat će uzorno – opet – sam po sebi.

Zanimljivo je da je ljepota cvijeća opjevana čak i u svetim knjigama. Tako Isus u Evanđelju (po Mateju) primijeti kako čak ni moćni kralj Salomon u svoj svojoj moći, ljepoti i sjaju opet nije bio ni blizu ljepote običnog poljskog ljiljana (usp. Mt 6,28-29).

No, nije tako s vještačkim cvijećem. Oko njega ima poprilično dosta posla, a opet na kraju, većina će se složiti da to nije to. Razlika se već očituje i na frazeološkoj primjeni spomenutih riječi. Svi znamo da nije isto kad ti kažu da si „cvijet“ ili da si samo nečija „ikebana“.

Ostvareni i neostvareni potencijal

Za neke se kaže da su dobro ostvarili svoje potencijale u životu, a za neke ne. A da bi se nečiji potencijali dobro ostvarili, isti ne smiju biti previše i predugo u sjeni tuđih potencijala.

ako te previše nosaju, noge se ne mogu dovoljno i pravilno razviti;
ako drugi umjesto tebe govore, nikada nećeš znati sam govoriti;
ako drugi umjesto tebe razmišljaju, nećeš znati sam razmišljati;
ako te uvijek drugi moraju braniti, nikad se nećeš sam naučiti braniti;
ukoliko sam ne naučiš prihvaćati odgovornost u životu, nikad nećeš moći biti samostalan i nezavisan;
ukoliko drugi uvijek umjesto tebe moraju obavljati neke neugodne zadatke i razgovore, mnoge lijepe šanse u životu će ti jednostavno promaknuti.

To je to o čemu ovdje zapravo i govorimo. Za pravilan rast neki elementi su neizostavno potrebni, ali nikad previše toga.

Patuljci nastupaju

„Kojeg se vola tuče? Pa onoga koji vuče“! Narodna mudrost je ovom kratkom i jasnom formulacijom odavno prokazala tu nelagodnu datost života, da se oni koji pokušavaju nešto više napraviti od svog života obično nalaze pod najvećom društvenom tlakom. Takve se najviše kritizira, proziva, provocira, ismijava ili opet jednostavno izbjegava, opstruira i ignorira. Ništa strašno… čak, reklo bi se, ovo je zapravo sretna okolnost ukoliko se shvati na pravilan način. Jer ako želiš rasti, normalno je da će te pokušati adekvatno „pođubrit“. Zato, ti rasti i dalje, a njima će kao na naplatu ostati teško pitanje zašto su na kraju u životu ostali tako mali i kržljavi?

U Sarajevu, 25. 6. 2017.

M. B.