vjera – Poptheo Web Portal

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

– S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

– https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

VJERUJEMO LI U TO DA VJERUJEMO?

Kada govorimo o izvanjskim aspektima vjere u Boga, odnosno, o vjeri kao organiziranom sustavu vjerovanja i bogoslužja tada obično koristimo pojam religije. S obzirom da religija podrazumijeva vidljive i konkretne stvari (obredi, rituali, bogomolje, knjige, institucije, hodočašća, vjerske škole…), ona po sebi može biti predmetom ne samo teologije, nego i jedne svjetovne religiozne znanosti. U tom smislu religija može biti predmetom zanimanja sociologije, politologije, psihologije, arhitekture, različitih likovnih, scenskih i glazbenih umjetnosti itd.

Međutim, ukoliko vjeru u Boga promatramo imanentno, kao nutarnji čovjekov stav (fides quae creditur) ili čin (fides qua creditur), tada radije koristimo – upravo – pojam vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Ovo je po sebi vrlo važan naglasak, zapravo prevažan, jer ukoliko ste vjernik, vi se svrstavate u nešto što se zove katolička, islamska, pravoslavna (ili neka ina) VJEROISPOVIJEST, a ne u nešto što bi se zvalo katolički FAKTICITET, islamska ČINJENIČNOST ili pak pravoslavna NEPOBITNOST.

Moglo bi se već ovdje proizvoljno, ali ipak sa popriličnom sigurnošću reći da se barem 90% sukoba oko vjere bazira na nedostatku pravilnog shvaćanja naravi vjerskih istina, jer vjerske istine su baš to što jesu – istine vjere, a ne vidljive i opipljive materijalne činjenice. Ovo svakako ne znači da je vjera u Boga po sebi besmislena i neutemeljena. Vjera također ima svoje fakte i činjenice, no one nisu vidljivog i opipljivog materijalnog reda. Dakle, ovdje se ne može pokazati prstom i reći „eno ga tamo“ ili „evo ga ‘vamo“. Također, ovdje se čovjek ne može pozivati na ustaljene i iscrpne kvantitativne vrijednosti i mjere. Naprotiv, ovdje ulazimo u svijet konvergentnih indirektnih dokaza, ontoloških umovanja, analoškog govora i metafore. Stoga i ne čudi da se vjera po sebi najlakše i najprije veže za filozofiju i etiku, a ne toliko za ostala znanstvena područja.

Također, vjernik se uopće ne bi ni trebao stidjeti ukoliko već ne raspolaže čvrstim materijalnim dokazima i činjenicama premda ga svijet već nekoliko stoljeće pokušava uvjeriti u suprotno. Materijalno osim konkretno znači i ono drugo: krhko, prolazno, relativno, promjenjivo, zapaljivo, ukradljivo – jednom riječju kontigentno.

Izokrenuti vjernik zvani ateist

Slično kao što vjernik počesto zaboravlja da ne raspolaže materijalnim dokazima i činjenicama, tako i nevjernik jednako često previđa činjenicu da su njegove činjenice zapravo vrlo tanke i upitne činjenice. Ateist je sklon vjerovati kako je on nadvladao nebulozu i djetinjaste sanjarije vjerovanja. Ponosi se svojom faktičnošću i odanošću razumu i materijalnim dokazima, međutim, slabo uviđa da se njegov cjelokupni svjetonazor bazira na logičkoj pogrešci zvanoj Argumentum ad ignorantiam (argument iz neznanja). Naime, logika stvari sugerira kako nedostatak dokaza da nešto postoji nije ujedno dokaz da to ne postoji, a ateist baš to čini: dokida Božju egzistenciju nedostatkom dokaza iste. Pa zar ovo nije logično? Pa nije! Uzmimo jedan primjer iz sudske prakse: Nedostatak dokaza da je osumnjičeni za ubojstvo stvarno ubojica po sebi nije dokaz da je on apsolutno i konačno nevin. Možda će se kasnije činjenice ipak pojaviti, pa će se suđenje obnoviti, a što se u praksi često i događa. Ili više egzistencijalno: nedostatak dokaza da mi je netko prijatelj ne znači nužno da mi je on neprijatelj. To bi bilo zbilja pogrešno zaključivanje. Možda je ta osoba naspram mene neki površni ali dobronamjerni poznanik, a ima još vremena i za to da se možda jednog dana dokaže prijateljem, jer svi manje-više imamo iskustvo da nam u nevolji pomoć vrlo često dođe od strane nekoga od koga se to i nismo nadali… Dakle, činjenice su po sebi moćni ali ograničeni entiteti. One imaju svoj jasan doseg i okolnosti djelovanja. Ne možemo ih rastezati dokle i za što sve hoćemo, jer bi inače s tim upali i u onu drugu logičku pogrešku – pogrešku kompozicije.

U svakom slučaju, ateizam po sebi predstavlja svojevrsnu izokrenutu formu vjerovanja. Kako to primijeti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) u svojem Uvodu u kršćanstvo: otprilike – kao što vjernik vjeruje da Bog postoji, tako ateist vjeruje da Bog ne postoji. Te kao što vjernik ponekad uznemireno posumnja da Boga nema, tako ateist ponekad pun zebnje posumnja da Boga možda ipak ima. Sve je to jednostavno od vjere i do vjere…

Već da i još ne

Jedna od glavnih karakteristika vjerskih istina jest njihov svojevrsni eshatološki karakter. Ovim se želi reći da neke stvarnosti koje osjećamo već u sadašnjosti, poput ljubavi, istine, slobode, dobrote … da će tek u jednoj konačnoj budućnosti doći do pune snage i izražaja. Upravo zbog toga ozbiljni religiozni sustavi po sebi nisu naivni i zanesenjački, barem ne u svojim „main stream“ manifestiranjima. Oni su itekako svjesni da je stvarnost drugačija i da počesto proturječi „radosnoj vijesti“, i stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da poput praoca Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjeruje (usp. KKC 164.-165.). Iz ovoga proizlaze i neki specifični moralni zahtjevi: upravo jer se istine vjere po sebi postupno i polagano ostvaruju u povijesti, vjernik je onaj kojem ponajviše dolikuje stav strpljivosti i postojanosti. On se ne treba dati smesti pred zbivanjima i izazovima koji danas jesu, a sutra već nisu. On itekako zna da revolucija proždire djecu svoju, jednako kao i svjetovna slava i prolazni užici. Ima razumijevanja i samilosti prema tuđim slabostima i padovima, jer sam zna, po vlastitoj koži, kako se ponekad brutalno teško održati ispravnim i uspravnim u nemirnim vodama života.

S druge strane, izbjegavanje puta strpljivosti i postojanosti rađa i onim dviju imanentno vjerskim devijacijama: Reklo bi se da jedni teže dobrim ciljevima, ali na potpuno krivi način (fanatici i radikali), drugi opet teže krivim ciljevima na naizgled dobar način, bilo da je riječ o paušalnim tradicionalistima ili liberalnim progresivcima. I jedni i drugi pristupaju vjerskim istinama kao plemenitim sloganima i simbolima kojima nastoje prikriti svoju posvemašnju uronjenost u vulgarno svjetovnjaštvo i politikanstvo.

U Sarajevu, 17. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO SMRT NIJE NEŠTO POPUT SNA?

Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.

No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.

Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).

Samo živi spavaju!

Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.

Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“

Stvar vjere

Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…

Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje – ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“

U Sarajevu, 13. 7. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

VJERA I POSTMODERNIZAM

Francuski filozof Jean Francois Lyotard „postmoderno“ opisuje kao kraj metanaracija ili nepovjerenje u metanaracije. Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti ili kao histeričnu subjektivnost. Ihab Hasan, književni teoretičar postmoderno opisuje kao vrijeme neodređenog ili neognozu. Što ova tri izraza: kraj metanaracija, histerična subjektivnost i neodređenost imaju ili mogu imati s vjernikom?

Počnimo od shvaćanja termina metanaracije. Ako čitate bilo koji književni klasik, uzmimo za primjer „Zločin i kaznu“ od Dostojevskog, tu postoje minimalno dvije priče. Jedna koja se odvija u romanu kroz naraciju, likove i njihove dijaloge, a druga koja stoji u njezinom temelju – pomoću koje je moguće razumjeti Zločin i kaznu. Ta druga priča koju Dostojevski ne piše u romanu, ali je prisutna jest priča o savjesti i krivnji, i ona se može nazvati metanaracija. Ili uzmimo drugi, više tehnološki primjer, koji je po sebi izgledno bliži današnjem čovjeku. Zamislite da urođeniku iz dubine amazonske prašume pokušavate objasniti prednosti najnovijeg Samsungovog „Galaxy“ pametnog telefona. Sve ste dobro ispričali, iscrpno naveli specifikacije i recenzije, ali on i dalje gleda u nevjerici. On vas neće moći razumjeti, jer zbog vlastite izoliranosti on uopće ne razumije koncept „pametnog“ telefona, pa ni onog običnog mobilnog, kao što uopće ne razumije ni koncept GSM mobilne telefonije, pa ni one obične „žičane“ telefonije. A nedostaju mu i neki najelementarniji informatički koncepti i pojmovi, kao što je hardver, softver, aplikacija, zaslon, radna površina, startna tipka itd. Zbog svega toga on će najvjerojatnije u velikom strahu ili barem čudu pomisliti da je tu u pitanju neka napredna magija, jer magijska metanaracija je još uvijek za njega ona temeljna metanaracija na osnovu koje razumije svoj svijet, društvo i okoliš.

Metanaracija je stoga temelj na kojem određena priča stoji i pomoću koje se priča razumije. U vjerskom kontekstu recimo, kršćanska metanaracija naziva se povijest spasenja. Ona je sadržana u Svetom Pismu kroz različite „priče“ o odnosu Boga i Izraela, u Kristovom djelovanju, djelovanju apostola, itd.

Prema Lyotardu vrijeme u kojem živimo, a koje on opisuje kao postmoderno, je vrijeme kraja metanaracija ili barem nepovjerenja u metanaracije. Stoga, postmoderno više ili ne vjeruje u povijest spasenja ili prema povijesti spasenja gaji duboko nepovjerenje. Ovo postmoderno nepovjerenje u metanaraciju svoje mjesto pronalazi i u životu kršćanina u povremenom iskustvu s ljudima gdje pojedinac – kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pažnju na kršćansku metanaraciju, odnosno povijesti spasenja i mogućnosti njezinog racionalnog utemeljenja, više ju ne razumije, zbog čega onda ne razumije ni koja bi to bila potreba za Crkvom, sakramentima i hijerarhijom, jer se ovi elementi kao na svoj temelj oslanjaju na povijest spasenja.

Kao dodatni fenomen nastaje nerazumijevanje povijesti spasenja, pa se stoga, jer se kršćanska metanaracija više ne razumije i ne shvaća, dolazi do različitih interpretacija (čitaj dekonstrukcija metanaracije) u kojima se više ne raspoznaje priča, poruka i tko je zapravo Autor povijesti spasenja.

Histerija subjektivnosti, kako postmoderno opisuje Ernest Geller, ne označava psihološko ili psihičko stanje histerije kao bolesti, nego označava program postmodernog vremena koji se od Descartesovog „Cogito, ergo sum“ pretvara u „osjećam-vjerujem, dakle jesam“. Ovaj fenomen histerije subjektivnosti primjetan je na području odnosa pojedinca prema njegovoj religiji i pitanju njegove osobne vjere. Taj odnos se već vidi u zahtjevima histerije subjektivnosti, odnosno zahtjevima da se religija kao javna manifestacija osobne vjere odvoji strogo od društva po svim mogućim parametrima i svim mogućim zakonima, pa ako je potrebno da se i samog čovjeka podijeli na dvoje. Pojedinca koji će osobno biti autentičan vjernik, ali javno apsolutno ne-religiozan, nevjernik.

Zahtjevi histerije subjektivnosti nisu samo formalno donošenje zakona i uklanjanje religioznih simbola s javnih mjesta, zahtjevi histerije subjektivnosti su takvi da se pojedinac i njegove osobna vjera smatraju upravo autentičnom ako se živi i prakticira ne unutar svoja četiri zida, nego unutar zidova unutar ta četiri zida, odnosno autentičnost vjere izjednačena je s histerijom subjektivnosti. Histerija subjektivnosti ističe „vjerujem-osjećam, dakle jesam“ kao svoj program gdje je metanaracija poput kršćanske povijesti spasenja, dakle religija u suprotnosti, da ne kažemo u kontradikciji s nečijom osobnom vjerom.

Za histeriju subjektivnosti religija nije manifestacija osobne vjere, nego poništenje vjere. Na taj način je histerija subjektivnosti raspolovila čovjeka na dva inače integralna djela koji se sada međusobno isključuju, a to je čovjek kao religiozno biće – kao dio organizirane zajednice na izvana, i čovjek kao osobno biće u intimnoj relaciji prema nadnaravnom iznutra.

Prevedeno u svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči otprilike kako ne razumijem povijest spasenja, (metanaraciju), ne razumijem Sveto Pismo, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega – Boga. To bi bio kršćanin koji kaže za sebe: osjećam-vjerujem, dakle jesam. Tko tako razmišlja, možda nekad i ne shvaća koliko je već postao postmoderan.

Ihab Hasan postmoderno opisuje kao neodređeno, kao neognozu. Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi element iracionalnog shvaćanja povijesti spasenja, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su i za naše podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja, i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, pristupa sakramentima, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove ili u talog kave, kao i u raspored zrna graha na stolu.

Nije tome razlog samo nepoučenost u vlastitoj vjeri, nego je razlog i neodređenost ili neognoza, kako će reći Ihab Hassan, koja je za vjernika pojedinca postala način razmišljanja i shvaćanja njegove kršćanske religije i osobne vjere. Dok ide na pričest i gata u kavu, vjernik i ne shvaća koliko je duboko zapravo postmoderan. Postmoderno kao da zahtjeva da vjera ne bude koliko je moguće precizno i jasno razumski utemeljena, nego treba biti neodređena u smislu njezina sadržaja, kao da osobna vjera sadržajno treba biti neodređena, odnosno iracionalna.

Kada spojimo ova tri elementa, dobijemo otprilike sljedeći i ne tako rijedak način razmišljanja i kod kršćanina: „Ne treba mi više povijest spasenja jer je u današnjim okolnostima nerazumljiva i nemoguće ju je racionalno utemeljiti; dakle, ne treba mi religija jer je religija racionalna prepreka mojoj iracionalnoj osobnoj vjeri; jer je moja osobna vjera i moj odnos s Bogom moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega; i nije važno je li Bog ovakav ili onakav jer mi i ne znamo ništa o Bogu i nije važno ništa znati o Bogu, dovoljno je osjećati vezu s Njim; pa ako je moguće i na neke drugačije, alternativne načine i spojiti ih s mojom osobnom povezanošću s Bogom u jedan meni osobno shvatljiv racionalno-moralni sustav koji je isključivo moj vlastiti, moja mikronaracija, moj vlastiti put spasenja gdje nije prisutno samo Sveto Pismo, nego i malo više ili manje elemenata iz drugih religija, a ako treba i recimo znanstvene fantastike, paranormalnog, izvanzemaljskog…“

I ako u ovom kontekstu kažemo za nekog kršćanina kako je beznarativan, histeričan, odnosno, radikalno subjektivan, iracionalan, odnosno, radikalno neodređen i nejasan, ne mislimo da je riječ o izmišljanju niti su ovo moralne kvalifikacije, samo želimo istaknuti kako je riječ o postmodernom kršćaninu i povezano je s programom koji se naziva postmoderno i njegovim odnosom prema vjeri kojega mnogi kršćani već aktivno i žive, jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja i racionalnog izlaganja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere je slika nekih postmodernih kršćana, ali i drugih vjernika današnjice.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): hubpages.com

(Pre)Osobno shvaćanje

Osobno shvaćanje bismo mogli identificirati kao jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. Radi se o onom neugodnom osjećaju potištenosti, posramljenosti i odbačenosti uslijed neke primljene kritike, a koja po sebi može biti posve dobronamjerna.

Američka terapeutkinja i stručnjak za obiteljske i poslovne odnose – Elayne Savage smatra da uzroke preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu. Navedeni osjećaj je izgledno povezan s nekim roditeljskim inhibicijama i zabranama, kao i s našim djetinjim reakcijama na sve to.

Odatle bi se moglo krenuti i s dubljim psihološkim analizama. Prema Freudu, cjelokupni čovjekov psihološki razvoj je takoreći povezan s pokušajima našeg Ega da se izbori s pritiscima nesvjesnog hirovitog impulsivnog Ida – s jedne strane, te glasa odgojitelja (Superega) koji sadrži sve nametnute društvene konvencije, običaje i zabrane – s druge strane. Pronalazak ravnoteže između ovih suprotstavljenih zahtjeva je upravo ono što će psihički zdravu osobu činiti zdravom, kao što je i nedostatak ravnoteže ono što će neurotičnu osobu činiti neurotičnom.

Za preosobno shvaćanje bi se baš moglo reći da gotovo uvijek stoji u vezi s nekim nedostatkom ravnoteže u osobnom životu. Npr., ljudi su skloni ovakvim preosjetljivim reakcijama ako se dovodi u pitanje nešto u čemu su vrlo stručni. Ciceron – između ostalog i profesionalni govornik – reče da je govornik sličan lijepoj ženi: naime, oboje su vrlo tašti. Ako pogledamo malo bolje, govornik je uložio puno truda u svoju vještinu, baš kao što se i lijepa žena u svojem trudi. Dakle, tamo gdje postoji jedno iznimno ulaganje psihičke energije u neku aktivnosti ili sposobnost, tu će izgledno biti i dosta osobne osjetljivosti. Međutim, isto tako i sasvim suprotno, preosobno shvaćanje se javlja tamo gdje se uložilo premalo psihičke energije. Ljudi su redovito preosjetljivi vezano za ono područje života gdje su izgubili kontrolu. Tako će se alkoholičar redovito ljutiti ako mu se prijateljski kaže da je to ipak malo previše pića za jednu jetru ili korpulentna osoba će burno reagirati ako joj se s najboljom namjerom kaže da bi trebala malo „probušiti kašiku“. Dakle, osjetljivost osobnog shvaćanja dolazi najčešće tamo gdje je ili previše ili premalo kontrole, odnosno, premalo ili previše investiranja psihičke energije.

Posao prvi strada

Premda će se članovi neke obitelji morati često susretati i boriti s problemom preosobnog shvaćanja, u obitelji se obično sve ovo nekako i prebrodi. Ipak se tu radi o snažnim emotivno-krvnim vezama kao i o čvrstoj navici zajedničkog života. S tim u vezi je i došlo do toga da se problem preosobnog shvaćanja danas promatra prvenstveno kao poslovni problem. Kolegijalne veze su puno slabije od onih obiteljskih, te se tako nerijetko dogodi da je i jedna jedina dobronamjerna kritika posve dovoljna da zapečati neku poslovnu suradnju ili relaciju.

Međutim, i na obiteljskoj razini navedenu problematiku ne bi trebalo olako shvaćati. Premda su obiteljske veze po sebi jake, ishitrena kritika kao i preosjetljiva reakcija na nju su nešto što dugoročno ubija ideale ljubavi. U trajno napetim okolnostima ljubav za čovjeka definitivno prestaje biti božanska veličina te se promeće u lukavu obmanu prirode što nas zavede mlade i naivne.

Preosobno shvaćanje i vjera

Tamo gdje se stvari preosobno shvaćaju i doživljavaju, tu će se Bog uvijek više shvaćati kao djelatni, a ne kao svršni uzrok, odnosno, neće Ga se promatrati kao ontološkog pokretača i temelj svekolike stvarnosti, nego prije kao sveprisutnog „deus ex machina“ koji izravno, direktno i samovoljno započinje te završava svaki konflikt i situaciju u našem životu.

Tu opet nekako stižemo do onoga da korijene preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu, u onoj kontraverznoj djetinjoj situaciji koju – s jedne strane – karakterizira velika povlaštenost i neodgovornost za vlastite postupke, kao i posvemašnja bespomoćnost i nadzor – s druge strane. Dijete u nama – i dan danas u odrasloj dobi -. od drugih uvijek očekuje ono najbolje, ali se istovremeno boji njihovog fokusa i kritike, miješajući ih izgledno s prevelikom roditeljskom pažnjom i brigom.

U tom smislu, i u teološkom kontekstu možemo govoriti o dvije posve različite slike Boga: o djetinjoj slici moćnog starca nebesnika, te o zreloj slici posve nevidljivog i otajstvenog Boga, s kojim smo ipak povezani po svojoj nutrini, odnosno, „srcu“. Dijete nema drugog izbora do li pokušati ostvarivati svoje želje preko drugih ljudi – prvenstveno svojih roditelja. S druge strane, odrasla zrela osoba zna da je prvenstveno odgovorna sama za sebe, pa tako i neće davati uvijek previše značenja onome što misle drugi ljudi.

Umijeće davanja i primanja kritike

Na početku smo rekli da je problem preosobnoga shvaćanja jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. U suštini, velika je mudrost kako ispravno dati, ali također i od drugih primiti kritiku. Glede davanja, definitivno bi se trebalo držati onog Pascalovog poučka koji nalaže da bi svaku kritiku ponajbolje bilo započeti nekom pohvalom: čovjeku prvo dati do znanja da ga cijenimo, da prepoznajemo njegove kvalitete kao i dobra ostvarenja i zalaganja, a zatim reći i ono što nas smeta ili što jednostavno smatramo da bi moglo i trebalo biti bolje. U suštini, ovo i jest jedini način da netko u potpunosti te bezbrižno i prihvati tuđu kritiku. Ne prihvaćam ni jedno zlo o sebi ukoliko se ne prizna i ono dobro o meni!

S druge strane, ako u međuvremenu doživimo i onu neku nezgrapnu i loše formuliranu kritiku, i u njoj se ipak na kraju može pronaći ponešto pozitivno i konstruktivno. U takvoj situaciji najbolje je pustiti da nas prođe onaj prvi negativni nalet emocija, a zatim se čisto racionalno pitati ima li to što smo čuli uistinu neke veze s nama samima? Ovako gledajući, vrlo ćemo često shvatiti i da je ona naizgled negativna kritika u svojoj biti zapravo bila pozitivna. Istina je uvijek istina, premda počesto dolazi u ružnom pakovanju.

U Sarajevu, 23. 9. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O Bogu

Nevjerovanje u Boga ponekad svoj izvor ima i u slici Boga koja nije kršćanska. Ne vjerovati u Boga koji je arhitekt svijeta i svemira potpuno odsutan i nezainteresiran za vlastitu arhitekturu kojoj je uzrok ne obvezuje ni kršćanina. Za kršćanina Bog nije ekskluzivno arhitekt čija se veličina i moć očituje u arhitekturi svemira.

Kršćanski Bog nije ni Bog „praznina“, Bog koji služi kao objašnjenje za ona područja gdje znanost još ne zna odgovor gdje bi Bog u nedostatku razumskog objašnjena bio neko objašnjenje koje nam treba, jer ga moramo imati makar ono bilo i iracionalno. Kršćanski Bog nije ni energija, ni sila, ni čestica, ni atom, ni svemirska prašina, ni crna rupa. Kršćanski Bog pretpostavlja komunikaciju s čovjekom. S energijom, silom, česticom, atomom i svemirskom prašinom se ne razgovara. To nisu osobe.

Kršćanski Bog nije ni snop pozitivne energije koju možemo dijeliti kako hoćemo, kome hoćemo i kako hoćemo. Dijeljenje pozitivne energije preko koncerata, skupova, sportskih događaja nema nikakve veze s kršćanskim poimanjem Boga. Kršćanski Bog nije pozitivna energija. Kršćanski Bog nije ni pozitivno nabijena emocija, nije unutrašnji mir, nije pozitivni duh djeljiv sa svakim tko se emotivno osjeća loše. Kršćanski Bog nije pozitivna emocija. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo u sukobu s neki zlim božanstvom u vječnom kozmičkom sukobu. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo koje egzistira uz neko zlo božanstvo. Kršćanski Bog nije dualist.

Kršćanski Bog nije američko božanstvo i američki „way of life“ kojim bi se trebalo opravdavati sve što nekome padne na pamet. Kršćanski Bog nije „way of life“ Bog. Kršćanski Bog nije popustljivac kojemu je najvažnije kako se osjećamo, bez obzira kako živimo i kako se ponašamo. Kršćanski Bog nije „važno se osjećati dobro“ Bog. Kršćanski Bog nije emotivist. Kršćanski Bog nije čakra, feng-shui, yoga, fitness. Kršćanski Bog nije „instruktor fitnessa i zdravog života“ Bog. Kršćanski Bog nije „ja imam direktnu vezu s Bogom i ne treba mi nikakav posrednik i posrednici“ Bog. Kršćanski Bog nije Bog kojega se može imati na „direktnoj“ liniji po potrebi. Kršćanski Bog nije „iracionalna sila“ koja ne dopušta znanosti razumsko shvaćanje stvarnosti. Kršćanski Bog nije „iracionalni“ Bog.

Kršćanski Bog nije „ljubav je najvažnija“ bez obzira na posljedice i tumačenja što ćemo nazvati ljubavlju. Kršćanski Bog nije „hippy“ Bog ljubavi. Kršćanski Bog nije „svi su mi krivi pogotovo vjernici, jer su oni uzrok svega zla u svijetu“ Bog. Kršćanski Bog nije „zao“ Bog bez obzira što ima kršćana koji u Njegovo ime čine zlo pozivajući se na Njega. Kršćanski Bog nije „ustavni i politički“ Bog gdje se pozivajući se na Njega donose zakoni suprotni shvaćanju kršćanskog Boga. Kršćanski Bog nije „politički“ Bog. Kršćanski Bog nije „europski“ Bog gdje ga se nastoji na svaki mogući način isključiti iz bilo kakvog oblika života. Kršćanski Bog nije „kontinentalni“ Bog omeđen granicama Europske Unije.

Kršćanski Bog nije „ratni“ Bog na kojega se pozivaju često kada opravdavaju ratove, preventivne ratove i napade na druge zbog nafte, profita i prodaje oružja. Kršćanski Bog ne nosi oružje i ne poziva na oružje. Kršćanski Bog nije „modni“ Bog na kojega se povremeno pozivaju „slavni i poznati“ čiji život nema nikakve veze s kršćanskim Bogom. Kršćanski Bog nije „glumac, pjevač, ikona stila“. On nije Bog „mode“. Kršćanski Bog nije Bog na kojega se pozivaju „intelektualci i znanstvenici“ koji smatraju da znaju svu istinu o svemu i svačemu. Kršćanski Bog nije „svaštara“ iz koje može svako zahvatiti kako mu se hoće i kad hoće.

Kršćanski Bog nije Bog na kojega se ponekad pozivaju „analitičari“ nadobudno ističući kako je kršćanska slika Boga prepreka apsolutnoj dominaciji čovjeka. Kršćanski Bog nije „analitičar“ i ne bavi se „analizama“. Kršćanski Bog nije „posvoduša“ koju se može i mora na svakom mjestu i u svakoj prilici pozivati za svjedoka. Kršćanski Bog „ne hoda okolo“. Kršćanski Bog nije Bog kojega se uz najgore psovke uzima u usta kao dokaz vlastite kršćanske pravovjernosti. Kršćanski Bog „ne psuje“ pogotovo ne psuje samog sebe. Kršćanski Bog nije „ateistički“ Bog, jer nekome život nema nikakvog smisla. Kršćanski Bog nije „ja sam za sve kriv vi niste krivi ni zašto“ Bog. Kršćanski Bog nije „svi vjerujemo u isto nema veze i razlike ne znače ništa. Kršćanski Bog nije „sinkretist“.

Vjerovati ili ne vjerovati u Boga se i ne može ako se prije ne zna i ne razumije o kojem i kakvom Bogu uopće govorimo i kako Ga razumijemo, jer često kada netko tko nije kršćanin ne vjeruje u Boga i kršćanin shvati da i on ne vjeruje u takvog Boga, jer to nije kršćanski Bog uopće.

U Sarajevu, 2. 8. 2017.

O. J.

O ljubavi, Bogu i smrti (II. Dio) – Uvijek nam se prisjetiti da je ljubav zapravo dobra stvar

Nasuprot kršćanske maksime „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), Nietzsche izgovara ono svoje vrlo slično, ali ipak prevratničko i potpuno drugačije „Ljubav je Bog“. No, izgleda da su ova dva pojma konačno ipak međusobno nerazdvojiva, čak i na način da se danas počesto i za jedno i za drugo tvrdi da uopće ne postoji…

Prethodni dio: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/ ‎

Solaris: kad blagoslov postane prokletstvo

Dječja je već velika želja imati kakav čarobni štapić ili onog „Aladinovog“ duha iz čarobne svjetiljke, pa da ti stvore i prirede sve što ti srce želi. Dobro, kako čovjek raste, shvaća polako da takve stvari ne postoje – barem ne za sad, te da se oko svojih potreba treba dobrano potruditi, pa i napatiti. Međutim, i kod najzrelijeg čovjeka kroz život opstane ponešto od one dječje čežnje: Što bi bilo dobro kad bi mi se sve moglo!

No, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bi čarobni štapić, a i Aladinova lampa za čovjeka bili zapravo vrlo opasni predmeti. Jednom takvom analizom se bavi i znameniti sovjetski znanstveno-fantastični film „Solaris“ od redatelja Andreja Tarkovskog iz 1972. godine. Da nekog ne zbuni ovo „sovjetski“, radi se o službeno najboljem SF filmu svih vremena – barem što se službene filmske kritike tiče… Prosječni današnji gledatelj bi svakako ostao razočaran kompleksnom i usporenom radnjom, te kroničnim nedostatkom svemirske pucnjave u filmu. Ako bi netko želio pogledati nešto slično, ali ipak na „zanimljiviji“ način, mogla bi mu se preporučiti „Sfera“ Barry-ja Levinsona iz 1998. g. Da ne dužimo, Tarkovski priča o tri kozmonauta koji rotiraju u svemirskoj postaji oko fiktivnog vodenog planeta Solarisa. Ovi uskoro počinju panično tražiti pomoć sa zemlje, a vodstvo misije shvaća da su se oni našli u nekakvim neobičnim i vrlo teškim emocionalnim poteškoćama. Zato im šalju u pomoć jednog vrhunskog psihologa. Međutim, i on će sam vrlo brzo zapasti u krizu nakon dolaska. Kompleksni i asinkroni razvoj radnje pokazuje kako sam planet Solaris (ili napredna vrsta koja ga možda nastanjuje) ima sposobnost da materijalizira misli i želje kod ljudi u njegovoj blizini. Zvuči dobro, ali nije nikako dobro, jer ljudske misli su tako često loše, opterećene brigama, strahovima, zlopamćenjima, kompleksima, pa možete mislit kad se onda sve to odjednom počne konkretizirati te zalaziti u čovjekovu realnost…

Ako ljubavi budete imali…

U jednom intervjuu radio voditelj je upitao velikog filozofa Martina Heideggera što bi moglo pomoći svijetu i svim njegovim aktualnim problemima? Filozof je otprilike odgovorio kako nam samo Bog može pomoći, međutim, da ljudi uopće ne bi primijetili da On dođe. Mnogi su tumačili ovaj odgovor kroz zaokupljenost (post)modernog čovjeka svim i svačim osim Bogom, no, ovdje se ipak vjerojatno mislilo na nešto drugo: Na koji bi način mali i ograničeni čovjek uopće mogao vidjeti neizmjernu Božju veličinu, odnosno, što bi od SVEGA toga na kraju uspio vidjeti? Ono u stilu, kad stojiš na planinskom vrhuncu po dobrim vremenskim uvjetima, može se vidjeti i 30-40km u daljinu, ali ne 300-400 ili još dalje, koliko inače i ima… Ovaj problem je već prisutan i u biblijskoj misli. Pobožni Židovi Starog zavjeta su prvotno iščekivali Dan Jahvin, tj. Dan potpunog očitovanja Božjeg, kao i njegove definitivne pobjede nad svim neprijateljima. Ali s vremenom, ovaj dan će se sve više vezivati uz mesijansku nadu, tj. uz osobu mesije, dakle uz čovjekoliku stvarnost koja je kadra istinski zastupati Boga pred ljudima, te istovremeno ljude pred Bogom. Ovakav jedan lik je bio prijeko potreban jer se očito nadošlo da se božanska veličina jednostavno nikad ne može „strpati“ u ograničenu čovjekovu stvarnost. Zbog toga se Boga čovjeku nikad ne može adekvatno predočiti niti egzaktno dokazati; On je naspram ljudi bio i ostao predmetom vjere ili nevjere.

Vraćamo se opet povezanosti Boga i ljubavi. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). Naime, sam Isus Krist jasno ističe ljubav kao definitivni i istinski kršćanski identitet. Kao identitet oko kojeg nema varanja i prevare. Ne dakle „ako budete dobro glumili ljubav“, nego samo i isključivo ukoliko „budete živjeli“ ljubav… „to vas dovodi u izravnu vezu sa mnom“, a sve ostale veze i sadržaji, naravno, ne moraju biti nevažeće, ali su u svakom slučaju drugotne u odnosu na ono prvo.

Ovo nam svakako može dati stanoviti odgovor i na pitanje o Božjoj zagonetnoj prisutnosti u ovom svijetu. Naime, kao bitak i kao Stvoritelj, Bog mora imati neminovnu vezu sa svakom stvarnošću na svijetu. Svidjelo se to kome ili ne… i sa onim što je ružno, i sa onim što je beznačajno, pa čak i sa onim što mu se izričito protivi. No, Božja punina se da osjetiti i doživjeti tamo gdje se očituju istina, praštanje, pomirenje, dobrota, a napose ljubav. Tu ga treba tražiti i radovati mu se, a ne u višoj ionosferi ili nekom drugom kutku nebeskog svoda.

Tamo gdje si Ga izgubio…

Jedna stara izreka kaže da se Boga može naći samo tamo gdje smo ga i izgubili. I u tom smislu bismo onda mogli reći da ćemo ga sigurno naći u ljubavi, jer u ljubavi ga najčešće i izgubimo. Kako to? Pa baš slično kao maloprije kod „Solarisa“, upravo jer je božanska, ljubav je životvorni i kreativni princip. Ona je u stanju pobuditi u nama sve ono što je dobro, ali također i ono što nije toliko dobro. Tada se obično dogodi da ožive i naše sumnje, naši strahovi, kompleksi, strepnje, ljubomora, zavist i što sve ne. I tako se onda zlosretni čovjek nađe u situaciji da od stanja raja upadne u ono šekspirijansko uvjerenje: „Pakao je prazan, svi vragovi su ovdje“. Pitaš se gdje više taj Bog, a njega si se zapravo i uplašio.

I na kraju… dug je to put, na kojem se često ustaje i pada. Ali ipak, prevažno je prisjetit se da ljubav od Boga dolazi, te da je ona nekakav generalni odgovor i rješenje za sva naša ljudska pitanja i brige. Što više budemo rasli u svijesti kako je ona od Boga, za Boga i prema Bogu, to će sve manje biti i onih negativnih i uznemirujućih senzacija.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

M. B.