egzistencija – Poptheo Web Portal

O stvaranju

Postoji samo ono što sami stvaramo. Ne može postojati ako ga nismo stvorili. Kao što čovjek stvara ljubav i ona postoji jer ju je čovjek dozvao u postojanje. Isto vrijedi za sve naše međusobne odnose. Ništa dobro i zlo ne postoji među nama bez naše moći stvaranja. Ono što nas povezuje bez nas nije moguće. Jer postojimo nešto drugo postoji zahvaljujući nama. Život, prijateljstvo, mržnja, zlo, dobrota, bilo što što nas oblikuje kao ljude ili neljude je s nama i u nama. Jer postojimo. Ono što stvorimo nas zahvaća i ispunjava. Žrtve smo onoga što smo stvorili. Mislimo da možemo nešto stvoriti i tome ne pripadati. Napose kada stvaramo ono što ne smijemo. I ne bismo trebali. Ipak stvaramo jer želimo drugog izbrisati. Mržnja ne postoji bez nas niti izvan nas kao nekakav zaseban entitet. U postojanje je priziva samo onaj koji već postoji. Čovjek. On je može utjeloviti u svijet kao postojeću silu. Kada recimo dozovemo mržnju vjerujemo da je možemo koristiti kao sredstvo. I istovremeno biti izvan nje. Mrziti i biti izvan mržnje. Ili voljeti i biti izvan ljubavi. Ili izgrađivati i biti izvan onoga što gradimo. Ono što stvorimo nije izvan nas. Ono najdublje i najintimnije ostaje u nama. Što god stvoriš, nisi stvorio nešto drugačije od sebe. Tebi strano. Izvan tebe. Stvorio si nešto u sebi. Čak ne uspijevaš biti ni podvojen kako bi mogao reći: Ja sam to stvorio, ali ne pripada meni. Ono si što stvaraš. Samozavaravaš se kako se možeš odvojiti od onoga što si sam stvorio. Kao da sebi govoriš: Ja se bez ikakvih posljedica mogu rascijepiti na dvoje. Na ono što jesam i na ono što sam stvorio. Pogubna laž! Ne možeš. Ti si ono što si stvorio ili stvaraš. Identičan si sebi i tomu. Ne možeš se od toga odvojiti. Čuvaj se onoga što stvaraš ako znaš i osjećaš da to ne bi smio stvoriti. Kako ne bi trebalo. To si ti sam. Nije to nešto drukčije od tebe. Ne laži sebi. Stvaraš sebe bez obzira kojim imenom ćeš to nazvati. Misleći jer si to nazvao recimo mržnjom, a ti se tako ne zoveš, da nećeš postati mržnja. Ili zlo. Hoćeš. Ali također ljubav. Ili žrtva. Ili sebedarje. Hoćeš, ali daleko teže. Kada stvaraš, misli na opomenu koja postoji na početku egzistencija svakoga od nas: postat ćeš ono što stvaraš ili ono što stvaraš postat će ti. Mi izmišljamo imena za ono što smo stvorili i dalje ih stvaramo misleći da nitko neće primijetiti. Ali… Primjećujemo. Osjećamo. Doživljavamo. Uskoro u nekom trenutku života svako se od nas pretvori u ono što je stvorio…

U Sarajevu 17. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm³) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

O pitanju

Pitanja koja postavljamo dolaze iz onih opterećenja i nemira od kojih je satkano naše postojanje. I u našim najpovršnijim pitanjima krije se briga o egzistenciji. Tuđa pitanja mogu ostaviti dojam banalnosti i površnosti. Uvažavanje drugog pokazuje se i u našem ljudskom pokušaju da razumijemo tuđa pitanja iako njegova pitanja možda ne pripadaju našem svijetu i svijetu našeg razmišljanja. Međusobno smo povezani pitanjima. Pitanje je karakteristika ljudskog. Pitanja ne moraju biti ista. Ne moraju se pojaviti u isto vrijeme. Fenomen pitanja nas ujedinjuje. Ne mislimo samo na ona pitanja o svakodnevnom. Kao pitanje za smjer kad se izgubimo, ili pitanje o cijenu neke stvari, ili pitanje kako je bilo na putovanju. Ne mislimo ni na ona pitanja o osobnom, čak i onda kada ih mislimo ozbiljno kao pitanje kako si i što ima kod tebe?

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim. Nemir i znatiželja su znaci pitanja koje još nije dobilo konačan i zadovoljavajući odgovor. Što tek s drugim ljudima koji dolaze i prolaze kroz naš život? I u susretu s njima otkrivamo isto pitanje u množini: Tko su oni i što rade ovdje? Nasuprot velikom i dubokom kozmosu stojim ja, maleno i neznatno biće i pitam: Tko sam ja i što radim ovdje? Ne mogu izbjeći ovo pitanje. I onda kada radim i kada više nemam ništa na raspolaganju, osim nekoliko sati nikad dovoljnog sna. I u takvom načinu života probudit ću se jednog dana u budućnosti i zapitati se: Tko sam ja i što radim ovdje? I onda kad mislim da sam beznačajan i nepoznat i da me nitko neće zapamtiti i da ću biti zaboravljen, ostat će uspomena na mene. Svijet i svemir pamtit će negdje u svojim skrivenim dubinama da sam postojao ja, čovjek i pitao i sebe i njih: Tko sam ja i što radim ovdje? I pitao i njih imaju li odgovor.

Ovo pitanje kao ponornica prodire duboko u mene. Ispire i čisti sve naslage i taloge površnog i svakodnevnog u meni sve dok ne dopre do najdubljih ponora mog bića. Jer ono me pita o meni samom i svemu onomu što jesam. Tko si ti, što radiš ovdje? I pokušavam odgovoriti. I govorim: Ja sam zaposlen, ja sam sin, ja sam kćer, ja sam otac, ja sam majka, ja sam…, i tako dajem bezbroj starih i novih odgovora. Ali ovo pitanje kao da nije zadovoljno odgovorima. Ono sve više prodire i budi u meni znatiželju i nemir. Sve dok ne doprem do odgovora koji nije odgovor. I kažem: Ja sam čovjek. Ja sam stvorenje. Ja sam ljudsko biće. I ovo pitanje tko si ti i što radiš ovdje počinje postavljati nova i nemirna pitanja koja bude moju radoznalost. A tako znači, odgovora mi pitanje, ti si čovjek, stvorenje, ljudsko biće, a što to znači? I tu gubim sigurnost i uvjerenost da imam ili sam imao odgovore na sva pitanja dosad.

Ovo pitanje tko sam ja i što radim ovdje, s mojim vremenom, koje neumitno prolazi i teče, približava se. Ono dolazi bliže. Kad sam bio dijete, držalo se na udaljenosti od mene. Bili smo stranci jedno drugom. S odrastanjem i sazrijevanjem, ovo pitanje pokazuje znakove komunikacije. Pokazuje služeći se životnim događajima i drugim ljudima kako bi željelo stupiti u odnos sa mnom. Sa zalazom života i životnih snaga pitanje tko sam ja i zašto sam ovdje, pokazuje čak i znakove prijateljstva i intimnosti koji su mi nekad bili nepodnošljivi i kojih sam se plašio. Sada kao da sam spreman prihvatiti prijateljsku ponudu. Prihvatiti nemir i znatiželju jer nemam odgovor. Nisam li po tom čovjek? Po uspostavljanju blizine i povjerenja s tim neodgovorenim pitanjem. Iako to pitanje držim na sigurnoj udaljenosti od sebe, sve više shvaćam da je ono istinski prijatelj. Jer se ne nameće. Ne traži svoje. Ne zahtjeva privilegije. Dopušta da bude zaboravljeno i bačenu u stranu. Ali ovo pitanje je poput psa. Uvijek je vjerno i nikad me ne napušta. I kako površna i svakodnevna životna pitanja blijede i gube na važnosti, ono sve više izbija u prvi plan kao svjetlo čovjeku oslabljenog vida koji se izgubio u mnoštvu putova.

Odjednom odlažem sve svoje zaštite, obrane, pretvaranja, laži i umovanja. Odjednom sam potpuno gol pred njim. Odjednom se ne stidim svoje golotinje i slabosti. Odjednom se osjećam oslobođeno i bezbrižno. Shvaćam da nije strašno. Shvaćam da je to ono što me istinski čini čovjekom i ljudskim bićem. I pitanje mi prilazi. Samouvjereno,. Blago. S ohrabrujućim osmijehom i pogledom punim podrške. I pita me: Tko si ti i što radiš ovdje? I čudim se kako sam se nepotrebno plašio jedinog i pravog pitanja o sebi na kojega nemam odgovor. Ali sada kada sam se oslobodio straha i plašljivosti i istupio svojom golom ljudskošću pred njega, usudim se barem zamišljati da ću zajedno s njim negdje pronaći odgovor onkraj života, svijeta i svemira.

U Sarajevu 5. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

Pavel Florensky o imenu

Ime izriče najdublju tajnu ljudskog bića. Nositi ime znači biti netko tko postoji. Ovim mislima ruski filozof Pavel Florensky u svojoj knjizi Imena piše što znači za čovjeka imati ime. Za Florenskog ime označava čovjekovu sudbinu, kao da bi imenom koje nosimo bila određena naša budućnost. Florensky ne misli da je ime tek zvuk koji izlazi iz čovjekovih usta niti da je ime nasumično složen slijed slova. Florensky smatra ime tajnom koja se samom nositelju otkriva tijekom njegovog života. Dobiti ime kod rođenja znači dobiti specifičnu zadaću u svijetu koju čovjek treba ostvariti. Florensky ime naziva prvim darom koje dijete dobije nakon rođenja. Ponekad čak i prije nego je rođen čovjeku je dano ime koje će nositi cijelog života i koje će ga duboko i trajno obilježiti, piše Florensky.

Dati ime drugom ljudskom biću, nastavlja Florensky, znači darovati drugom postojanje. Čovjek koji bi ušao u svijet rođenjem i ne bi imao ime, za Florenskog ne bio mogao postojati. On bi postojao kao biće, ali ne i kao čovjek. Čovjek se rađa kao jedan od mnogih ljudskih bića, piše Florensky, ali tek s imenom on postaje čovjek kojega se može razlikovati u odnosu na sve druge ljude. Florensky će ustvrditi čak da bez imena ne možemo govoriti o čovjeku kao konkretnom i jedinstvenom. Kod Florenskog je posebno zanimljivo isticanje imena kao nečega što otkriva tajnu i što otkriva biće čovjeka.

Kada dvoje zaljubljenih jedno drugo pozovu imenom, nastaje neobjašnjiva promjena njihovog odnosa. Izgovaranjem imena voljene osobe, ona se otkriva kao tajna i onaj koji voli postaje svjestan postojanja voljene osobe zahvaljujući njezinom imenu. U davanju imena Florensky vidi presudan trenutak čovjekove egzistencije kao da imenom postajemo predodređeni za nešto što se tek ima dogoditi. Kao da ime koje nosimo predodređuje cijeli naš život. Možemo se pitati zajedno s Florenskim: ”Određuje li ime koje nosimo naš život i izriče našu ljudsku bit? I što se događa kada čovjek promjeni ime? Mijenja li se time nešto u nama”? Florensky će tvrditi kako ime izražava cijeli čovjekov karakter i njegovu osobnost i kako ime određuje duhovnu i duševnu strukturu onoga koji ga nosi.

Ima imena koja volimo više nego druga. Roditelji koji trebaju dati djetetu ime imaju određene kriterije. Zašto odlučujemo djetetu dati određeno ime, a ne neko drugo? Zašto su nam naši roditelji dali ime koje nosimo umjesto nekog drugog imena? Ako, kako tvrdi Florensky, ime određuje cijeli naš karakter, osobnost i našu unutarnju strukturu, postoje li onda dobra imena i loša imena? Postoje li imena koja su takva da će njihov nosilac biti dobar kao i ona imena čiji će nosilac postati zao i loš čovjek? Ako uzmete razmatrati svoje vlastito ime, smatrate li da ste dobri, loši, bolji, manje dobri jer nosite upravo to ime? Mislite li da biste bili drugačiji da nosite drugačije ime?

Florensky se približava ideji kako je ime koje nosimo na neki način za svakoga od nas sudbonosno. I da će se prije ili kasnije sudbonosno značenje imena kojega nosimo javiti u našem životu, u nekom životnom događaju, životnoj okolnosti. Florensky nadalje piše kako gubitak imena i zaborav imena još za života za čovjeka znači smrt i kako je najgore za čovjeka ne moći se sjetiti vlastitog imena. Gubitak i zaborav imena čovjeka utapa u masu u kojoj prestaje biti jedinstven i unikatan kao originalno djelo i najveća opasnost koja prijeti čovjeku dok je živ jest da izgubi ili zaboravi ime. Izgubiti ime, reći će Florensky, znači prestati postojati kao čovjek.

Ponekad ste doživjeli da netko izgovori vaše ime. Kada ga izgovara netko tko vas voli, kad zvuk vašeg imena dolazi iz zaljubljenih usana, osjećate duboku i neponovljivu promjenu u sebi. Onaj tko vas voli zazvao vas je imenom i čini vam se kao da ste otkrili da postojite na jedan potpuno nov i drugačiji način. Kada ga izgovori netko s mržnjom, imate osjećaj da prestajete postojati ili osjećate da je mržnja s kojom je vaše ime izgovoreno prijetnja vašem postojanju. Florensky će zapisati kako ime koje nosimo skriva tajnu u nama i o nama i kako izgovoriti nečije ime i nekoga imenom dozvati znači početak otkrivanja tajne o čovjeku i njegovom postojanju.

Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.

U Sarajevu 8. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrght: Pranee Jitwattanatam

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni.

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

DVIJE VRSTE LJUDI PO NASSIMU NICHOLASU TALEBU

Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Skin in the Game: Asymmetries in Daily Life u jednom dijelu koji govori o etičkim posljedicama ljudskih odluka ističe kako ljude možemo podijeliti u dvije skupine. Jedna grupa su oni čije odluke imaju dalekosežne posljedice, ali te se odluke ne dotiču ni na koji način njihove egzistencije. Druga grupa ljudi su oni čije odluke imaju vrlo male ili nikakve dalekosežne posljedice, ali imaju presudne posljedice na njihovu egzistenciju.

Taleb navodi razna praktična zanimanja od taksista do kuhara čije odluke nemaju dalekosežne posljedice za druge, nego isključivo i samo za njih. Ako pretpostavimo da neki taksist nije ujutro provjerio stanje ulja u motoru auta i da je u jednom trenutku negdje na cesti za vrijeme gužve njegov auto stao s pokvarenim motorom, taj događaj nema nikakvih dalekosežnih posljedica za bilo koga osim za njega, trenutnu mušteriju u njegovom autu i njegovu obitelj. Isti primjer može se primijeniti na sva svakodnevna ljudska zanimanja i poslove koji nemaju dalekosežne posljedice za sve ljude, ali mogu imati enormne posljedice za njih osobno i nekoliko njima bliskih ljudi.

Ako se vratimo primjeru taksiste, prema Talebu taksist je na određeni način kriv za sve ono što se ima dogoditi. Ljutnja mušterije koja neće platiti, gubitak zarade od nekoliko dana zbog popravke, skup servis kod majstora ili čak nabavka drugog auta, manjak sredstava u obitelji, prepirka sa ženom oko plaće, računa, školarine za djecu i slično. Sve ove naoko nepovezane posljedice svoj izvor ili uzrok pronalaze u taksistovom propustu da provjeri ulje u motoru auta. Prema Talebu, iz navedenoga slijedi da su svakodnevni ljudi i njihovi postupci i posljedice puno osjetljiviji na određene etičke i moralne dvojbe koje nastaju iz takvih postupaka. Tomu treba dodati kako se događa da svakodnevni čovjek može zbog svoje nesmotrenosti ili propusta snositi i puno ozbiljnije posljedice kao što je recimo zatvor, gubitak posla, razvod, nagla smrt i tako dalje. Prema Talebu, svakodnevna stvarnost taksiste ili kuhara daleko je osjetljivija na etička i moralna pitanja i dileme nego li stvarnost onoga na koga njegove odluke ne mogu utjecati egzistencijalno, ali mogu imati dalekosežne posljedice za druge.

Jedan od primjera koji Taleb navodi jesu vojne intervencije u Iraku 2003. godine i u Libiji 2011. godine. Za Taleba neki administrativni činovnik poput ministra obrane u svome dobro klimatiziranom uredu donosi odluku koja će imati dalekosežne moralne i etičke posljedice za druge, ali egzistencijalno za njega neće biti nikakvih posljedica iako će njegova odluka prouzročiti patnju, stradanje i smrt svakodnevnih ljudi, a među njima i taksista i kuhara. Ovakav način odlučivanja gdje su posljedice odluke pojedinca dalekosežne za druge, ali nikada za onoga koji donosi tu odluku od etike i moralnih načela stvara jednu vrstu priručnika za upotrebu gdje se ljudski životi i stradanja ne određuju kao moralna ili etička pitanja, nego kao kvantitativna. Ministar obrane koji naređuje napad na Irak ili Libiju nije taksist koji je osjetljiv na svakodnevna etička i moralna pitanja nego je birokrat koja ta pitanja standardizira u priručnik i tvrdi kako je nekoliko tisuća ljudi nevino ubijenih tehničkim rječnikom rečeno kolateralna šteta.

Međutim, ono što Taleba muči jest pitanje kako ministar obrane za razliku od taksiste ne snosi nikakve posljedice svojih odluka koje nisu samo birokratske nego i moralne i etične? Taleb smatra da je jedan od razloga što je ministar obrane kao birokrat izvan stvarnosti u kojoj živi i što je nesposoban za svakodnevnu primjenu i shvaćanje etičkih i moralnih pravila u svakodnevnom životu i nesposoban ih je primijeniti na samog sebe. Ministar obrane operira samo univerzalnim etičkim i moralnim pravilima na kojima temelji svoje opravdanje da izda naređenje za napad. Taleb bi rekao da nije sposoban na vlastitoj koži primijeniti ta ista pravila jer se iz njih isključuje ili jer se isključuje iz stvarnosti. On je – da parafraziramo Taleba – etičko-moralni birokrat ili birokratski etičar i moralista koji samo operira univerzalnim pravilima koja su neprimjenjiva na njega osobno, na njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji. On ne snosi nikakve konkretne posljedice svojih pogrešnih odluka.

Stoga Taleb govori o dvije vrste ljudi. Pojednostavljeno, ali ne uvredljivo postoje svakodnevni ili egzistencijalni ljudi poput taksista, kuhara, vodoinstalatera, automehaničara čije odluke nisu dalekosežne za cijeli svijet, ali mogu biti presudne za njih osobno i uski krug ljudi kao što je njihova obitelj. Drugu vrstu ljudi čine birokratski univerzalisti ili nepostojeći ljudi koji donose univerzalne odluke sa dalekosežnim posljedicama za sve druge osim za njih osobno ili za njihove obitelji, i među njih Taleb ubraja političare, ekonomiste, direktore velikih banaka i korporacija, akademike, općenito sve one za koje Taleb smatra da su u pitanju birokratski etičari i moralisti koji su odvojeni od stvarnosti upravo jer njihove odluke sa svojim moralnim i etičkim posljedicama ne utječu izravno na njih i njihove bližnje, ali utječu na sve taksiste, kuhare, vodoinstalatere i automehaničare.

Riječ je o nečemu što Taleb provlači kroz cijelu knjigu što ovdje možemo nazvati etičkom i moralnom asimetrijom, jer kako se može dogoditi da kvar na motoru auta taksiste ugrozi njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji i ima moralne i etičke implikacije za samog taksistu, a odluka američkog, odnosno, francuskog predsjednika i ministra obrane da napadne Irak, odnosno, Libiju nema nikakvih etičkih i moralnih posljedica za njih dvojicu, njihove obitelji u stvarnosti??? Jedan od odgovora koji Taleb nudi u svojoj knjizi jest da asimetrija postoji jer postoje ljudi koji znaju da postoji stvarnost i u njoj žive kao što postoje ljudi koji ne znaju da postoji stvarnosti i u njoj ne žive. Posljedično tome, za neke postoje stvarna etička i moralna pravila jer ih vide i osjećaju u stvarnosti, za neke ne postoje jer ih ne vide i ne osjećaju u stvarnosti, odnosno, na vlastitoj koži. Reći će Taleb kako je stvarnost asimetrična, ali nije dobro kad su etika i moral asimetrični do mjere nepostojanja za neke među nama.

U Sarajevu, 12. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com