Oliver Jurišić – Stranica 29

O RIJEČIMA

Onog trenutka kada riječ izgovorite, ona prestaje biti vaša. Ona pripada drugom i pripada drugima. Kada napišete riječ i postane vidljiva drugom, ona više ne pripada vama. Vaša interpretacija nije više jedina interpretacija. Kad riječ izgovorite ili napišete i predate drugom i drugima, tu prestaje vaš monopol nad riječju. Više niste službeni interpretator svojih riječi, to pravo traže i preuzimaju i drugi bez obzira hoćete li im dopustiti ili nećete.

Drugi vas ponekad neće ni pitati što ste željeli reći i zašto. Uzet će vaše riječi kao svoje i stvoriti svoju vlastitu interpretaciju koja ponekad neće odgovarati onomu što ste željeli izreći svojim riječima. Tako nastaje nerazumijevanje, kriva interpretacija, krivo tumačenje vaše riječi. Nerazumijevanje nije ništa drugo nego uvjerenje drugog čovjeka kako vas ne treba pitati što ste željeli reći svojim riječima i kako ne treba vašu dozvolu da bi interpretirao ono što ste vi izgovorili.

Kada izgovorite i napišete riječ, ona više nema svrhu i sudbinu koju ste joj vi namijenili i željeli. Svrha i sudbina vaše riječi određena je drugim i njegovom interpretacijom vaše riječi bez obzira je li ta interpretacija ispravna ili nije. Kada vaša riječ prođe kroz nekoliko interpretacija i vrati se vama, ne možete je prepoznati. Kažete to nije ono što ste željeli reći ili napisati, to nije ono što ste mislili kada ste svoju riječ iznijeli na svjetlo da je drugi čuju i osluškuju. Ali kada vaša riječ prođe kroz bezbroj preinaka, krivih i pogrešnih tumačenja i kad se vrati vama, jeste li vi još uvijek sigurni da je to vaša riječ i da znate što ste željeli reći ili napisati?

Ponekad kad vam se vaše riječi vrate nađete se u situaciji zbunjenosti i sumnje. Jesu li to zaista vaše riječi i jeste li vi zaista to izgovorili ili napisali? Ne pomaže vam puno vaše pamćenje onoga što ste rekli, možete se sjetiti do u detalje i što ste rekli i što ste mislili, ali koja korist od toga? Vaša riječ je već krivo shvaćanja, krivo prihvaćena i pogrešno interpretirana. To nije više vaša napisana ili izgovorena riječ. To je neka nova riječ koju ne prepoznajete i u kojoj ne prepoznajete sebe. Da bi čovjek izbjegao zbunjenost i bespomoćnost oko riječi koje je izgovorio i napisao, odmah na početku kada riječ izgovara ili piše treba prihvatiti da to više nisu njegove riječi bez obzira je li njegovo ime potpisano ispod ili nije, bez obzira koliko je jasno, precizno riječ izgovorio ili napisao. Kada izađe iz vaših usta ili preko papira, vaša riječ prestaje biti vaša. Prestanite živjeti u zabludi i samoobmani! Šutite i razgovarajte sa sobom! Još uvijek jedino tu možete razumjeti sebe kao i smisao i značenje vaših riječi. Jer sve vaše izgovorene riječi pripadaju svima pa čak i kad vam se vrate svjesni ste da to više nisu vaše riječi i nemojte ih miješati s riječima koje još uvijek čuvate u sebi i svojoj intimi i samo za sebe. Ako ih pomiješate, sami ćete sebe povrijediti. A to vam zaista u životu ne treba. Zato je nekad mudrije samo šutjeti i razgovarati sa sobom.

U Sarajevu, 13. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O NEORGANIZIRANOSTI

Je li češće NE MOŽEMO ili pak NE ZNAMO organizirati sebi vrijeme?

Ima ljudi koji se kronično žale na nedostatak vremena kad si trebaju organizirati dan, mjesec ili godinu. Uvijek im nedostaje koji dodatni sat, dan pa čak i tjedan, tj. uvijek traže koji sat, dan, ili tjedan više. Ima i onih koji iako imaju sasvim dovoljno vremena, ne znaju ga organizirati sebi na pravi način. Ima i onih ljudi koji ne znaju ni kako bi počeli s organizacijom vremena pa puštaju da sve ide stihijski, neplanirano i ad hoc.

Razloga za nesposobnost da se vrijeme organizira ima puno, čak i previše. Neki od tih razloga su objektivni i izvan su čovjekove moći da ih riješi. Kad se dogodi zastoj u prometu zbog prometne nezgode ili barem špice, bez obzira na to koliko ste organizirani, dan koji ste organizirali je u realnoj opasnosti da propadne. U svemu ćete kasniti i ništa nećete završiti na vrijeme. Kažemo: „Viša sila“. Ne trebamo i ne možemo sebe kriviti kad se tako nešto dogodi, jer puno stresa i nervoze u organiziranju vremena dolazi upravo od toga što rijetko kad mislimo i na one nepredviđene stvari i okolnosti, a koje će se svakako povremeno događati. Prometni zastoj, kašnjenje, a možda još češće ono da ste vi uspjeli pripremiti svoj dio posla, ali drugi nisu, pa onda zbog toga cijeli plan ili projekt propadne. U svakom slučaju, u ovakvim situacijama je možda i najvažnije sačuvati zdrave nerve, jer isti će vam već sutra ponovno trebati…

Kada je riječ o tome kako ne znamo organizirati vrijeme, tu se može naglasiti jedna važna stvar koju iz iskustva svi znamo, svi je osjećamo i svi smo je svjesni u manjoj ili većoj mjeri. To iskustvo možemo izreći na jednostavan način: vanjski nered u životu plod je nutarnjeg nereda u samom čovjeku. Kada mislimo na nutarnji nered, ne mislimo striktno na religioznu kategoriju grijeha, nego na čovjekovu nesposobnost da organizira sebi vrijeme ili dan. Kod ljudi koji su ponekad neuredni izvana, bilo u higijeni, bilo u ponašanju, bilo u dolascima na dogovorene i planirane sastanke, susrete, ručkove i večere, bilo u mislima, taj vanjski nered je naznaka da u čovjeku postoji nutarnji nered i da čovjek ne zna unutar sebe organizirati svoje misli. Naravno to ne mora biti uvijek tako. Uvijek ima paradoksa gdje je netko izvana uredan u svemu, a iznutra prilično nesređen i neorganiziran, ali češće se događa da nutarnja urednost ili neurednost prate vanjsku urednost ili neurednost. Kada kažemo neurednost ili urednost ne mislimo na čistoću, prljavštinu i slično. Nego na sposobnost ili nesposobnost da se vrijeme i dan organiziraju. Neuredan čovjek je zapravo neznalica nesposoban organizirati svoju nutrinu u nekakav smislen sustav koji se onda primjenjuje i na njegovo vanjsko ponašanje. Uredan čovjek je znalac sposoban organizirati sebe iznutra tako da je njegova nutarnja organizacija vidljiva i u njegovom vanjskom ponašanju, djelovanju, ophođenju i urednosti. Immanuel Kant još prije više od dva stoljeća primijeti kako je znanost organizirano znanje, dok je mudrost organizirani život. Da, mudrost nije mudrovanje, premda nam ove dvije riječi zvuče gotovo pa identično. Mudrovanje predstavlja bacanje floskula. Mudrovanje može biti čak i izgovaranje istinski smislenih ideja, ali kojih se najčešće niti sami pridržavamo, a teško da će ih zato onda i drugi slijediti.

S druge strane, biti stvarno mudar znači biti organiziran. Praktično i konkretno, sebi biti pametan! Često krivimo sve druge i drugo jer nam je vrijeme neorganizirano. Ponekad smo u pravu, jer – kako već rekosmo – čak i ako smo znalci i sposobni organizirati sebe iznutra, vani se znaju dogoditi nepredviđene stvari i okolnosti na koje ne možemo utjecati. Međutim, čovjeku koji je iznutra organiziran i u ovom slučaju će biti barem lakše spasiti ostatak dana koji se sada našao u opasnosti da u potpunosti propadne. On je, rekli bismo, vrstan arhitekt ali i predradnik koji iznutra pred sobom ima cijelu „građevinu“ i zna što, kako, gdje te na koji način smjestiti, premjestiti, spojiti, razdvojiti, organizirati i isplanirati. Kako je već po svojoj dubokoj navici naučen redu i organizaciji, uspostavit će nešto od toga čak i u okolnostima potpunog nereda.

S druge strane, neorganiziran čovjek se u naznačenoj situaciji teško više može snaći, jer već je sam po sebi neorganiziran, a sad ga je izvana zadesila i nečija tuđa neorganiziranost i stihija. Za njega će to sve skupa biti jedna nepremostiva „stihija na kvadrat“, a prema svemu sudeći imat će i solidno opravdanje kao i razlog za kukanje zašto mu je cijeli dan propao.

Zato, na kraju kao kratki zaključak, neorganiziranost s kojom se svakodnevno sudaramo i zbog koje trpimo, uistinu može biti tamo nečija tuđa neorganiziranost. No, budimo oprezni ali i iskreni te znajmo priznati da je to vrlo često u pitanju i naša vlastita nedovoljna organiziranost kao i poprilična sklonost rada i života na stihijski način.

U Sarajevu, 9. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

KOD PREDSJEDNIŠTVA

Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…

Ne bi se moglo reći da je riječ o pjevanju. Zvuči kao urlikanje žene kada se žestoko posvađa ili plače. Riječi se tek naziru. Kroz glasno i često stiskanje papučice gasa dok je auto u praznom hodu. Ona zavija. Ne pjeva. Bunda. Glas ječi i zavija i dalje. Skupe cipele. Nije ona na prodaju. Može druge kupiti. Nju ne može. Ona je jaka žena. Ona želi ljubav. Ne želi novac. Skupe torbice. Skupa auta. Ne želi jahtu. Put oko svijeta. Želi ljubav. Ne zanima je. Ona nije laka žena. Kao druge. Zavijanje završava u pokušaju da se dosegnu visoki tonovi koji inače zvuče uhu ugodno kad ih izvodi školovana osoba. Recimo operna pjevačica. Zavijanje prestaje. Ponovno basovi. Jako. Negdje u pozadini zvuk harmonike i flaute. Pada mi na pamet pastirska frula. Plemenit instrument. Za razliku od ovoga. Nekako izvještačeni i neprirodni. Kao da su vještački. Počinje druga strofa. Na semaforu još uvijek crveno. Nepoznati ženski glas ponovo počinje zavijati i derati se. Ja sam princeza. Ja sam dama. Ja sam žena. Ja samo želim ljubav. Ja nisam za jednu noć. Ja nisam kao druge. Ako me želiš. Budi princ. Oženi me. Pomalo iznenađujući kraj i vrlo brz prijelaz od princeze do princa i braka. Bas prestaje. Sve staje. Ženski glas ponovo. Samostalno. Neuvjerljivo. Loše. Neukusno. Očajno. Nekulturno. Zavijanje. Sve se sudara. Bas, harmonika, frula, bubnjevi i bezbroj nepoznatih instrumenata. Refren. Žensko zavijanje probija se kroz nesnosnu buku instrumenata. Oženi me. Oženi me. Oženi me. Budi moj princ. Bit ću tvoja princeza. Riječi pokušavaju pratiti udaranje basa, harmonike i frule. Konačno prestaje. Ali ne zadugo. Spikerica zahvaljuje slušatelju što je tražio ovu pjesmu. I njoj je najdraža. Najavljuje novu. Opet pjevačica. Vrlo egzotičnog imena. afrika. bubamara. sneki. stoja. taša. ceca. hani. Ne možeš biti siguran. Je li to jedna ili više njih?

Pored mene stariji čovjek. Vrećica u ruci. Kruh i jogurt. Gleda u stranu prema meni. Dubok uzdah. Glasno pitanje. Odakle balavcu pare za auto? Ne odgovaram. Šutim. Nastavlja govoriti. Za sebe. Da mu bude lakše. Radio. Cijeli život. Rudnik. Preživio nesreću pred sami rat. Puno rudara poginulo. Više od trideset godina kopao. Krampom. Lopatom. Motikom. Ima penziju. Ne može kupiti ništa. Cipele. Hlače. Odjeću. Može kupiti kruh i jogurt. Čudno mu. Nejasno mu. Kako za trideset godina rada ne može kupiti ništa? Gdje je balavac zaradio novac za auto? Gdje radi? Koji posao? Sliježem ramenima. Ne želim izgledati kao da starac mene pita. Nemam odgovor. Stid me. Ne znam što bih rekao. Šutim. Gledam pred sebe. Gledam balavca. Dvadeset godina? Možda. Student? Ne izgleda. Radnik? Ne vjerujem. Ruka nemarno položena na volan. Naočale skrivaju oči. Prsti bubnjaju u ritmu basa, harmonike, frule i ženskog glasa koji sada kao da jauče. Druga ruka zauzeta. Mobitel. Brzo klizanje prstima gore dole. Glava ne gleda naprijed. Vjerojatno ni oči. Zeleno pješacima. Prolazim. Starac iza mene nekoliko koraka. Zvuk sirene. Jak zvuk velikog broja obrtaja. Bolid se pokreće silovitom brzinom. Iz mjesta. Starac pada. Kruh i jogurt se rasipaju. Odjednom gužva. Vika. Galama. Starac ustaje. Balavac viče. Nadjačava spikericu koja najavljuje novu ženu egzotičnog imena. Novo zavijanje uz frulu i harmoniku. Starac pokazuje semafor. Zeleno. Pješacima. Balavac izlazi. Plave patike s malim znakom krokodila. Pametni sat neprirodno velik za njegovu ruku. Farmerice s natpisom na neprimjerenom mjestu. Od straga. Dolce i Gabana. Majica koja visi. Balavac. Nema ruke. Nema mišiće. Nema ništa. Nema tu čovjeka. Nema zrelosti. Nema mudrosti. Nema odraslosti. Tek dijete. Velika zlatna slova na prsima. Sjaje se na suncu. Armani jeans. Prilazi starcu. Naočale na licu. Unosi mu se u lice. Psuje. Vrijeđa. Prijeti. Starijem čovjeku. Starac šuti. Glava spuštena. Grčevito steže vrećicu. Ručak. Kruh i jogurt. Napola uništen i neupotrebljiv. Balavac se vraća. Sjeda. Pritišće gas do kraja. Auto stvara nesnosnu buku. Starac se sklanja. Na drugu stranu. Auto velikom brzinom odlazi. Kroz crveno. Jedan semafor. Dva semafora. Tri semafora. Pješaci se sklanjaju. Nitko ne prelazi. Svi stoje. Još uvijek se čuje zvuk harmonike i frule i ženskog jaukanja. U daljini se iza auta još uvijek čuje neprirodan ženski glas. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Pobogu gdje nađu ovakvu kombinaciju riječi???????? Tko ovo piše?????????? Starac prelazi. Druga strana. Nekoliko koraka sam iza njega. Dva policajca stoje. Objašnjava im. Sve. Što se dogodilo. Traži da reagiraju. Gledaju ga. Nezainteresirano. Blijedo. S podsmijehom. Nisu nadležni. Oni čuvaju zgradu Predsjedništva. Tko je nadležan? Ne znaju. Nije njihov posao. Jedan od njih je iz grada. Zna o kome je riječ. Zna tko je vozač. Zna tko je balavac. Ima prekršaja u vrijednosti njegovih dvjesto-tristo penzija. Starac zbunjen. Zabezeknut. Zašto ništa ne učine? Ne mogu. Ne može nitko. Stara mu sutkinja ustavnog suda. Stari mu drži onaj hotel u centru grada. Tu dolaze svi. Predsjednici. Ministri. Religiozne vođe. Elita. Stari mu se druži s elitom. Već je udario ženu dole kod zgrade muzeja. Prije toga udario studenticu. Studentica ostala trajno nepokretna. Žena preživjela. Jedva. Bio na sudu. Nekoliko puta. Oslobođen. Greške. Sudska procedura. Starac nemoćno gleda. Steže vrećicu. Policajci se odmiču. Zvuk glasa preko aparata za njegovim pojasom. Šifra. Brojevi i slova. Netko stiže. Odmičem se u stranu. Starac također. Kolona auta. Crnih. Skupih. Kvalitetnih. Ispred Predsjedništva. Izlaze. Različiti ljudi. Neki nepoznati. Neki i poznati. S televizije. Novina. Pozdravljaju se. Grle se. Osmjehuju. Ulaze unutra. Starac uzdahne. Nemoćno. Bolno. Starački. Učinilo mi se da sam vidio suze. Ili je to bio odsjaj sunca? Odlazi. Polako. Hramlje. Polako krenem. Na drugu stranu. Hodam i mislim. Balavac. Vozač. Žensko jaukanje i deranje uz bas, harmoniku i frulu. Mislim. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Gdje nađu takve riječi i tko je sposoban tako nešto napisati? I gdje pronađu sva ta egzotična imena, afrika, bubamara, stoja, sneki, taša, ceca, hani. Pronađu. U glavi. Ali ne svojoj. U glavi. U glavi vozača. U glavi balavca. U glavi njegove stare. Sutkinje ustavnog suda. U glavi njegovog starog. Vlasnika hotela za elitu. U glavi elite. Kod Predsjedništva.

U Sarajevu, 6. 9. 2018.

O. J.

NIKOLAJ BERDJAJEV O ISKUSTVU

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev zapisao je jednu važnu misao u svojoj knjizi Filozofija slobodnog duha. Na jednom mjestu govoreći o patnji (iako se moglo nešto i drugo malo vedrije naći na tom mjestu) napisao je kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje s čovjekom. Berdjajev je u jednoj rečenici uspio izreći ono što čovjeka čini čovjekom u najvećoj mjeri i čini ga mudrim i zrelim čovjekom. Iskustva koja ostaju s čovjekom su iskustva od kojih je sagrađen njegov život.

Ta iskustva čine temelj njegovog života. Iskustva koja Berdjajev ima na umu nisu svakodnevna iskustva gledanja, dodirivanja, kušanja svakodnevnih i bezličnih predmeta i stvari. Čovjek može svakodnevno gledati u svoj radni stol, ali iskustvo svakodnevnog gledanja u stol neće bitno čovjeka odrediti niti će ga usmjeriti. Za nekoga tko svakodnevno gleda u svoj stol očekujući da mu stol otkrije nešto važno o njegovom životu, prije ćemo reći da nije normalan čak i kad mu je stol neuredan ili uredan. Neka svakodnevna iskustva nisu sposobna u bitnoj mjeri odrediti i utjecati na naš život i pogled na život. Kada Berdjajev piše kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje u čovjeku, Berdjajev pravi razliku između osjećaja kao svakodnevnog i površnog iskustva i iskustva koje traje i pretvara se u dio čovjekovog bića i njegove psihe. Mi živimo na drugoj strani razmišljanja za razliku od Berdjajeva. I suviše nam je važan osjećaj da bismo obraćali pažnju na trajnost i nepromjenjivost iskustva tog istog osjećaja koje ostaje s nama i u nama do kraja života. Iz tog razloga ponekad ljude s nekim velikim životnim iskustvima smatramo bezosjećajnima. Kada susretnemo nekoga tko je preživio tešku patnju i ne pokazuje nikakvu empatiju prema našem osjećaju patnje, kažemo za takvog čovjeka da je hladan i da je u njemu empatija potpuno odsutna. Stvar je u tome da nas taj čovjek ne gleda iz osjećaja patnje, možda i osjeća neku empatiju prema nama. On nas gleda iz svoga iskustva patnje koje je sada bitni dio njegovog života. Kad nam na naše pitanje zašto ne suosjeća s nama u našoj patnji odgovori kako svatko pati na ovaj ili onaj način, on nam ne želi pokazati prijezir i manjak empatije prema nama. I ne želi nam reći nešto beznačajno i površno. Radije nam želi reći istinu koju posjeduje jer posjeduje neotuđivo iskustvo i to nam iskustvo želi na određeni način darovati. Na taj način bilo koji osjećaj koji je dovoljno snažan da oblikuje čovjeka postaje iskustvo koje ga oblikuje. Oblikuje njega, njegov, život, život ljudi s kojima je povezan, njegov pogled na svijet. Pogled na svijet čovjeka koji ima iskustvo patnje i čovjeka koji nije iskusio patnju su zaista različiti pogledi iako je svijet kojega promatraju možda jedan te isti. Da ne bude sve obojano u sivo, možemo uzeti kao primjer i iskustvo ljubavi, iskustvo blagostanja kao dugotrajna iskustva koja oblikuju čovjekov život. Netko tko je cijeli život proveo u iskustvu blagostanja neće imati isti pogled na svijet kao onaj tko ima iskustvo oskudice, iako je svijet možda isti. Ali za onoga tko ima iskustvo oskudice svijet je neprijateljsko mjesto gdje se moraš poput životinje boriti da bi preživio. Dok je za onoga koji ima iskustvo blagostanja svijet lijepo mjesto gdje ima dovoljno prostora i prilika da se živi ugodno i u blagostanju. Kada saberemo sva svoja životna iskustva koja su dio nas samih bilo da su ona dobra ili zla, tek tada možemo reći za sebe da smo mudri, zreli i da je naš pogled na svijet zreo i ljudski. Čovjek bez ikakvog iskustva nije sposoban gledati i vidjeti svijet i nema nikakav pogled na svijet.

Duboko ljudsko iskustvo koje čovjeka trajno obilježi je pogled na svijet. Netko tko je u ratu sve izgubio, protjeran, koji više nema svoga doma, svijet vidi kao tuđe mjesto jer ima iskustvo gubitka, iskustvo čupanja svojih korijena, iskustvo nesigurnosti. Svijet je mjesto iz kojega je protjeran, u kojem je stradao. Svijet nije više njegov i on više ne može pronaći sigurnost. Za njega je sigurnost nepovratno izgubljena. Netko tko je u ratu uništavao, ubijao ako ima još čovjeka u njemu, ima iskustvo vlastite krivnje zbog počinjenih zala. On svijet vidi kao mjesto krivnje, mjesto nepodnošljivog pritiska i jedini način da se oslobodi iskustva krivnje jest ponekad ili da ju prizna ili da krivnju od sebe oduzme tako što će se ubiti. Bilo kako bilo, za svakoga od nas svijet uopće nije isti. Objektivno bi možda i mogao biti. Ali mi svijet ne gledamo objektivno. Svijet gledamo iskustvom. A iskustvo svakoga od nas samo je naše i ničije drugo. Čak i dvoje ljubavnika koji se osjećaju kao jedno tijelo kroz iskustvo ljubavi neće vidjeti isti svijet pred sobom. Iskustvo je nepremostiva prepreka da bi nas dvoje iako imamo isto iskustvo mogli vidjeti jedan te isti svijet. Mi ne vidimo isti svijet iako smo jedno biće i jedno tijelo. Gledajući svijet mi vidimo svoje iskustvo ili svoja iskustva. Onaj tko je iskusio samo patnju, mržnju, zlo, uništenje vidi svijet bez empatije. Opasan svijet od kojega treba bježati i skloniti se negdje na sigurno mjesto ako ono još uvijek postoji. Onaj tko je iskusio samo ljubav, blagostanje, dobrotu, milost, milosrđe vidi svijet s empatijom. Dobar svijet kojega treba voljeti i za kojega se isplati žrtvovati. U ovom shvaćanju svijeta od sebe smo nešto nesvjesno a nekad i svjesno sakrili. Od nas je samih skrivena činjenica da kada gledamo svijet, mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, nego vidimo svoje iskustvo toga svijeta. Onaj tko u novinama čita samo negativne stvari, crne kronike, osmrtnice i loše vijesti uvijek govoreći kako je sve otišlo k vragu i sve propada on ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo koje obilježeno nekom osobnom patnjom i tragedijom koju sebi još ne uspijeva objasniti. Ili je njegovo iskustvo gorčine i apatije njegov pogled na svijet. Onaj, s druge strane, koji u novinama čita i traži pronalazi samo dobre vijesti o većem broju zaposlenih, o gradnji mostova i zgrada, o pomoći onima koji su u potrebi, o humanitarnom djelovanju mnogih, on također ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo dobrote, pomoći, empatije koju također ne može do kraja sebi objasniti jer zna da svijet nije tako jednostavan da bude samo dobro i lijepo mjesto.

Kada sve ovo pokušamo skupiti u jednu jedinu misao, možemo reći poput Berdjajeva osjećaj svijeta prolazi, ali iskustvo svijeta ostaje. Bilo da je to iskustvo dobro bilo da je zlo. Ali, mi ne vidimo i ne gledamo svijet i to je ono što je Berdjajev zaboravio reći iako je možda i to imao na umu. Mi gledamo i vidimo svoje iskustvo i vjerujemo da je to svijet. Ali svijet je od nas oduvijek bio i ostao skriven kao što je i sama patnja bez obzira na naše iskustvo patnje od nas skrivena. Berdjajev je mogao još reći da mi ne osjećamo patnju. Mi osjećamo naše iskustvo patnje. I ne bi pogriješio. I svijet i patnja od nas su skriveni jer tko od nas može objasniti smisao svijeta i smisao patnje i smisao zla i smisao mržnje i smisao ljubavi i smisao dobrote? Ne može nitko. Onaj koji to uspije moći će onda svima nama konačno objasniti i reći što je svijet i što su patnja. Dok se takav netko ne pojavi, ono što imamo su samo naša iskustva i ništa više. Ali ljudski je i čovječno nadati se da će nam jednog dana biti otkriveno što je to zapravo svijet i što je to zapravo patnja, mržnja, ljubav, dobrota, milosrđe. Jer mi ne znamo, ali imamo iskustvo. Za neke je to dovoljno. Za neke nije i nikada neće biti. Po tome se ljudi razlikuju međusobno. Nekima je iskustvo kraj traženja i kraj života, njihov svijet i pogled na svijet. Nekima je iskustvo tek početak traženja i početak života, pokušaj da vide dublje i dalje od svoga iskustva pitajući se je li njihovo iskustvo stvarna slika svijeta ili ipak postoji nešto dublje i nešto smislenije.

U Sarajevu, 4. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

O DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

Ljudi općenito na sve zakone i zapovijedi gledaju negativistički, kao na zabrane, a na kraju se onda nerijetko ispostavi ono kako je „zabranjeno voće najslađe“. Tome naprotiv, na zakone bi puno bolje bilo gledati pozitivno i afirmativno, kao na dopuštenje da budemo dobri i pošteni.

Kad vas policajac zaustavi zbog prekoračenje brzine, upozorit će vas na dva načina. Ili će vam reći da je zabranjeno voziti iznad dopuštene brzine recimo 50 ili 60 km/h ili će vam reći kako je dopušteno voziti do 50 ili 60 km/h. Naše shvaćanje zakona, pravila, uredbi, dekreta je dominantno negativno. Zakoni pravila, uredbe i dekreti su tu da zabranjuju i ograničavaju. Od takvog shvaćanja nisu izuzete ni Božje zapovijedi, njih deset. Kao mali podsjetnik za one koji su zaboravili ili jednostavno nisu čuli, ovo je tih deset zapovijedi koje izgledaju kao zabrane:

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene! 2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! 3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! 4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! 5. Ne ubij! 6. Ne sagriješi bludno! 7. Ne ukradi! 8. Ne reci lažna svjedočanstva! 9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! 10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Evo kako bi deset zapovijedi zvučalo kao dopuštenja:

Dopuštam ti da me poštuješ, slaviš, hvališ i moliš kao svoga Boga, kao svoga Spasitelja!
Dopuštam ti da se mojim Imenom blagoslivljaš, da mojim Imenom blagoslivljaš, da moje Ime hvališ, dopuštam ti da imaš strahopoštovanja pred mojim Imenom i dopuštam ti da moje Ime ne vrijeđaš!
Dopuštam ti da nedjeljom moliš, hvališ, ispovijedaš, slaviš i primaš sakramente i dopuštam ti da se odmoriš od svojih obveza da bi vrijeme posvetimo Meni. Dopuštam ti to i jedan sat vremena nedjeljom, ali ti dopuštam svaki dan i u svako vrijeme!
Dopuštam di da poštuješ svoje roditelje i da im budeš zahvalan, dopuštam se da se brineš o njima kad ostare, dopuštam ti da budeš s njima kad su sami, dopuštam da ti žališ za njima kada umru i da ih dostojno pokopaš i dopuštam ti da se nadaš da ćeš se s njima susresti u vječnosti!
Dopuštam ti da poštuješ život od njegovog začeća do njegovog prirodnog završetka!
Dopuštam ti da živiš čistoću bračnu, predbračnu i svaku drugu čistoću tijela i duše!
Dopuštam ti da daruješ i poklanjaš i dopuštam ti da ne uzimaš tuđe!
Dopuštam ti da govoriš istinu!
Dopuštam ti da budeš vjeran prije braka i u braku svome mužu i svojoj ženi!
Dopuštam ti da poštuješ i cijeniš pravedno i pošteno stečenu i zarađenu tuđu imovinu od njegove plaće do njegove kuće i auta i svega što je poštenim radom stekao za sebe i svoju obitelj!

Božje zapovijedi nisu zabrane. Božje zapovijedi su dopuštenja da budemo dobri.

U Sarajevu, 2. 9. 2018.

O. J.

O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo. Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju. Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

NESREĆA

Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti? Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi. Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu, osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.

Kao ilustracija Spaemannove tvrdnje da je osjećaj sebično samozavaravanje možemo zamisliti osobu koja nam se u ovom trenutku sviđa ili ju ne podnosimo. Taj osjećaj može se nazvati iako preambiciozno ljubavlju ili mržnjom. Spaemann tvrdi da je ovakav trenutni osjećaj plod čovjekove nutarnje konstrukcije stvarnosti drugoga, i da nema puno zajedničkog sa stvarnošću druge osobe i onoga što ona jest i kakav je njezin karakter. Spaemann ističe kako je poslovica „ljubav je slijepa“ zapravo pogrešna jer nije riječ o ljubavi, nego bi trebala glasiti „osjećaj ljubavi je slijep jer je usmjeren na osobu koja osjeća“. Iz Spaemanove tvrdnje da se zaključiti da je osjećaj ljubavi slijep upravo zato jer on nema puno veze s drugom osobom, nego s čovjekovim osobnim i nutarnjim doživljajem samog sebe i svoga osjećaja o drugom. Ono što se treba dogoditi a to je stvarni susret s osobom prema kojoj se nešto osjeća za Spaemana u osjećaju ljubavi se uopće ne događa. Stječe se dojam da je za Spaemanna osjećaj ljubavi neprijatelj same ljubavi jer uklanja ili barem skriva pravu stvarnost i narav ljubavi.

Spaemann ističe i drugu dimenziju onoga što čovjek zove ljubav, a to je da je ljubav navika. U našem jeziku mi nemamo adekvatan prijevod latinskog izraza habitus koji označava neku trajnu i teško promjenjivu kvalitetu čovjekova karaktera koja je ako je riječ o habitusu uvijek pozitivna, odnosno riječ je o vrlini. Hrabar čovjek posjeduje habitus, kvalitetu koju nazivamo vrlinom, a koja se zove hrabrost i koju uvijek može vježbati u zadanim okolnostima života kao što su različite opasnosti. Mogli bismo reći ne da je netko prirodno hrabar, nego radije da je netko vježbajući se u hrabrosti razvio vrlinu hrabrosti. Isto vrijedi i za druge habituse ili vrline poput umjerenosti, darežljivosti, plemenitosti. Idući za ovim razumijevanjem habitusa kao vrline koja se mora vježbati da bi ona postala dio čovjekove prirode i njegova karaktera možemo reći da je ljubav prema Spaemannu vježba. Čovjek se vježba u ljubavi da bi ljubav postala vrlinom koja pripada njegovom karakteru i njegovoj prirodi. Karakteristika svih navedenih habitusa ili vrlina uključujući i ljubav jest da jednom kada se vježbaju i postanu dio čovjekova karaktera one se ne mogu lako ukloniti, osim nekim porocima koje čovjek opetovano ponavlja ciljano da bi se riješio vrlina koje je stekao. Osobine koje čovjek stekne vježbajući se u vrlinama mi smo preveli kao navike. Kada kažemo da je netko hrabar, mi ćemo reći kako netko ima naviku biti hrabar.

Ali bolje je govoriti kako netko posjeduje vrlinu hrabrosti, jer mi navikama definiramo i one karakterne osobine čovjeka koje su zle kao recimo laganje, pretvaranje i slično.

Ako ljubav razumijemo na ovaj način, postavlja se pitanje je li ljubav vježba i u čemu? U strpljivosti, u podnošenju, u trpljenju, u prihvaćanju, u uvažavanju? I ako u jednom trenutku čovjek vježbajući se u svim ovim habitusima stekne ljubav kao vrlinu svoga karaktera, postavlja se pitanje je li to znači da onda čovjek posjeduje vrlinu ljubavi kao trajni dio svoga karaktera i je li ljubav onda dobra navika koja samog čovjeka čini dobrim? Ono na što treba skrenuti pozornost jest da ljubav kao osjećaj ne zahtjeva drugu osobu, nego se može razviti unutar samog čovjeka pomoću mašte, psihe, razmišljanja i ne zahtjeva nužno prisutnost druge osobe. Međutim, karakteristika vrline ili habitusa jest da bi se stekle one zahtijevaju stvarnost izvan samog čovjeka. Ako uzmemo hrabrost kao vrlinu, ona ne se ne stječe i ne postaje dio karaktera zato jer čovjek zamišlja neku bitku u kojoj je on hrabar vojnik, nego zahtjeva stvarne životne okolnosti sa stvarnim ljudima i iskustvima da se hrabrost stekne kao vrlina i dio karaktera. To manje-više vrijedi za sve vrline. Umjerenost se ne vježba razmišljanjem o umjerenosti, nego stvarnom umjerenošću u svemu onome u čemu smo neumjereni. Samo razmišljanje o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti nije posjedovanje tih vrlina u stvarnom životu. Ako je ljubav vježbanje da se postigne vrlina ljubavi, onda će ljubav da bi postala vrlina i dio karaktera zahtijevati postojanje i prisutnost stvarne osobe u odnosu prema kojoj će čovjek vježbati i na kraju doći u posjed vrline ljubavi kao prirodnog dijela svoga karaktera.

Spaemann ističe da se koncept ljubavi kao vrline koja se vježba u odnosu prema stvarnoj osobi u postmodernom društvu poprilično izgubio. Ono što postmoderni čovjek radi jest za Spaemanna oblik samozavaravanja i egozima. Postmoderni čovjek se vježba u osjećaju ljubavi koji je potpuno usmjeren na samog čovjeka i nikoga drugog izvan njega. Na taj način dolazi do samozavaravanja i egoizma koji čovjeka zatvara i čini ga nesposobnim da se vježba u ljubavi kao vrlini odnosno habitusu tako što će to vježbati u odnosu sa stvarnom ljudskom osobom. Spaemann dodaje i da je ljubav jedina vrlina koja nema krajnji završetak vježbanja, kao neke druge vrline. Ako čovjek vježba umjerenost, on će u jednom trenutku posjedovati habitus ili vrlinu umjerenosti u tolikoj mjeri da će moći nositi se sa onim u čemu je bio neumjeren pogotovo ako se to odnosi na neku specifičnu stvar kao što je recimo neumjerenost u piću.

Međutim, čini se da ljubav nije takva vrlina ili habitus jer ako ćemo slijediti Spaemanna dalje iako je specifična i konkretna osoba objekt vježbanja u ljubavi nikada nitko ne kaže za odnos prema voljenoj osobi kako je dosegao vrlinu ili habitus ljubavi i sada može stati. Zato će Spaemann opisati ljubav kao bezgraničnu ili neograničenu vrlinu ili habitus i zato ona rečenica s početka ovoga teksta kako onaj tko smatra da zna zašto nekoga voli, zapravo ga ne voli. Jer za Spaemanna znati objasniti zašto se nekoga voli znači isto što i tvrditi da je čovjek dosegao vrlinu ili habitus ljubavi prema toj istoj osobi. Odnosno, da je dosegao ljubav kao dio svoga karaktera i svoje prirode.

Za Spaemanna ljubav kao vrlina ili habitus nema mjeru, nego je bezgranična i neograničena. Zato vježbanje u ljubavi da bi ljubav postala prirodni dio čovjekova karaktera kao vrlina, habitus kvaliteta zapravo nikada nije moguća jer ne postoji završetak vježbanja u ljubavi prema voljenoj osobi. Zato je za njega ljubav bezgranična vrlina ili bezgranična dobra navika jer dok osjećaj ljubavi ima svoj ograničeni rok trajanja u čovjekovu umu, ljubav kao bezgranična vrlina, habitus, kvaliteta nema rok trajanja nego čovjek se u njoj vježba bezgranično u odnosu prema konkretnoj i voljenoj osobi. Za ovog njemačkog filozofa nedostatak shvaćanja ljubavi kao bezgranične vrline u kojoj se čovjek mora cijeli život vježbati, ali je nikada ne može do kraja posjedovati kao vrlinu i habitus svog karaktera leži i problem zašto tolike ljubavi među ljudima imaju rok trajanja i propadaju kada taj rok istekne.

U Sarajevu, 27. 8. 2018.

O. J.

Izvor(foto):123rf.com

DIGITALNO KRŠĆANSTVO

Od Descartesovog negdašnjeg „mislim, dakle postojim“ do aktualnog „dostupan sam, dakle postojim“ ili „fotografirao sam, dakle dogodilo se“. Kako je u međuvremenu posvemašnja digitalizacija ljudskog društva počela utjecati i na religiozne fenomene, kao i na samu ontologiju svekolike čovjekove stvarnosti?

Maurizio Ferraris u svom djelu „Where Are You? An Ontology of Cell Phone“ ističe tri temeljne osobine onoga što umjesto mobitel, trenutno zovemo pametnim telefonom (eng. smartphone): pisanje, povezivost, socijalna stvarnost. Ferraris ističe kako je pametni telefon u mnogočemu pojednostavio život jer umjesto da čovjek sa sobom nosi pisaću mašinu i brdo papira za pisanje, dovoljan je pametni telefon. Ferraris napominje kako je pisanje zahvaljujući pametnom telefonu postalo jednostavno, dostupno svima i jako brzo. Pametni telefon pojednostavio je život jer čovjeka povezuje s tisućama drugih ljudi u gotovo jednom trenutku bez obzira u kojem se djelu svijeta netko nalazio. Ne imati pametni telefon prema Ferrarisu znači, kako on to kaže, biti ontološki odsutan iz svijeta, drugim riječima znači ne postojati.

Od tri elementa o kojima Ferraris govori najznačajniji je treći, a to je sposobnost pametnog telefona da uvezan s tisućama drugih pametnih telefona stvara pravu stvarnost, a ne samo virtualnu. Kao primjer možemo navesti različite akcije koje se pokreću recimo preko društvenih mreža uglavnom korištenjem pametnog telefona, ali koje stvaraju stvarne socijalne događaje kao što su protesti, navijanje, politički skupovi, itd. Za Ferrarisa pametni telefon nije više puki tehnološki instrument, gadget koji se koristi kao stvar, nego je pametni telefon postao kreator stvarnosti i stvarnih događaja u svijetu. Način na koji se ti događaji stvaraju jest nešto što za Ferrarisa u stvarnom svijetu ne postoji, nego samo u virtualnom. Termini poput slanje poruka, dijeljenje sadržaja, lajkanje, dislajkanje, općenito komunikacija putem pametnih telefona za Ferrarisa ima sposobnost stvaranja novih stvarnosti i mijenjanja postojećih kao i sposobnost drugačijeg razumijevanja nekih stvarnosti. Ontologija pametnog telefona prema Ferrarisu sastoji se u činjenici da se pomoću njega stvara prava stvarnost i da on omogućuje ljudskom biću postojanje. Zato Ferraris pomalo i ironično i pomalo ozbiljno nečiju nedostupnost na mobilnoj mreži zbog slabog signala izjednačuje s nepostojanjem čovjeka. Odnosno, drugim riječima rečeno povezan sam na mrežu, na internet, dostupan sam, dakle postojim. Ferrarisova zanimljiva i korisna ontologija pametnog telefona koliko god izgledala smiješno ima ponešto reći i o samom kršćanstvu i kršćanima koji kao i mnogi drugi imaju i koriste pametne telefone.

Nedavno je papa Franjo u Ženevi slavio svetu misu gdje se na početku mise umjesto sklopljenih ruku moglo vidjeti stotine i stotine uzdignutih ruku koje pametnim telefonima nastoje zabilježiti svečani trenutak početka euharistije i molitve kajanja. Ta slika uzdignutih ruku koje pametnim telefonima bilježe ono što nijedno ljudsko dostignuće ne može zabilježiti jer je nadnaravno, samo potvrđuje Ferrarisovu misao dostupan sam, dakle postojim koja se može primijeniti na neke kršćane danas. Također možemo dodati ovome i ono „fotografirao sam, dakle dogodilo se“.

**Slika 1: Selfie s papom. Izvor: The Local Switzerland**

Ferrarisova ontologija pametnog telefona koju skraćeno definiram kao dostupan sam, dakle postojim može se nazvati u nedostatku boljeg izraza „digitalnim“ kršćanstvom kada je riječ o kršćanima (premda slično vrijedi i za druge religije današnjice). Pod digitalno mislim na razmišljanje kršćana koji smatraju da se sakrament nije uopće dogodio i slavio ako ne postoji fotografija na pametnom telefonu. Digitalno u ovom kontekstu ima onotološko značenje postojanja ili nepostojanja. Ako je uslikano postoji, ako nije uslikano makar se i dogodilo, zapravo ne postoji.

Krštenje, krizma, vjenčanje, a sve češće i sprovodi su se dogodili ne zato što je riječ o stvarnim sadržajima u kojima je Krist i milost prisutni, nego jer ih je digitalno kršćanstvo zabilježilo. I tu smo svi bez iznimke uz manje ili veće razlike postali digitalni kršćani. Temeljna poteškoća digitalnih kršćana je u razmišljanju i shvaćanju stvarnosti onoga što se događa i čemu prisustvuju.

Sakramentalna stvarnost kao što je recimo stvarnost euharistije zahtjeva jedno potpuno drugačije razumijevanje stvarnosti i što sve čini stvarnost. Stvarnost euharistije je do te mjere duboka i puna sadržaja jer je Krist u njoj stvarno nazočan, da digitaliziranje euharistije uvijek ide u smjeru osiromašenja sakramentalne stvarnosti. Ako je Bog kao punina stvarnosti prisutan u euharistiji svaki pokušaj svođenja te stvarnosti na neku drugu stvarnost je njezino osiromašenje, a ne obogaćenje. Ali neki kršćani o euharistiji više ne razmišljaju o stvarnosti za sebe koja ima svoju puninu i sadržaj, nego razmišljaju radije ako euharistija nije digitalizirana, ona se nije dogodila, nema stvarnosti. Stvarnost euharistije za neke digitalne kršćane ne dolazi iz same naravi sakramenta, nego iz fotografije pametnog telefona.

Ferrarisovu zanimljivu ontologiju možemo i banalizirati i dalje i reći kako za neke kršćane stvarnost euharistije ne ovisi o prisutnom Kristu, nego o broju megapiksela kamere pametnog telefona. Posvemašnja digitalna ontologizacija koja je zahvatila i kršćane uz velike prednosti koje sa sobom nosi (dostupnost, povezivost, razmjena informacija, komunikacija) donosi sa sobom i veliki nedostatak, a to je digitalizacija stvarnosti od koje nažalost nisu imuni ni kršćani kao ni liturgijska slavlja određenih sakramenata i sakramentala.

Dovoljno je osjetiti nervozu i napetost kod krizme i trenutka mazanja krizmanika po čelu tako da se i biskup po mogućnosti skloni u stranu da bi megapikseli zabilježili sakrament, jer ako ga nisu zabilježili, nije se ni dogodio ni slavio. Digitalno kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti obično fotografiranje djece, roditelja, bračnih parova, biskupa i papa. Digitalno kršćanstvo je koncept razmišljanja i razumijevanja stvarnosti sakramenata i njihovog slavlja gdje se božanska stvarnost koja je sama po sebi punina cjelokupne stvarnosti osiromašuje i svodi na digitalnu stvarnost. Nekad je maksima pojedinih kršćana bila Bog je stvarno prisutan u euharistiji, dakle postojim. Danas se promijenila stvarnost, posljedično promijenila se i maksima, slikao sam euharistiju ili slavlje nekog drugog sakramenta, dakle Bog postoji. Kraće i sadržajnije, imam pametni telefon od dvadeset megapiksela, dakle Krist je prisutan u euharistiji. Ili također ono: objavio sam na Facebooku da upravo molim krunicu Božanskom milosrđu, dakle, stvarno i uistinu molim.

U Sarajevu, 24. 8. 2018.

O. J.