Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.
Ispod plakata je stajao datum održavanja političkog skupa u njihovom gradu. Nikada nije išao na političke skupove niti je ikada izlazio na izbore. Smatrao je da u zemlji nema nikoga tko je vrijedan njegovog glasa. Glasa koji je u ratu izgubio jednu nogu i desno oko. Glasa koji je dobio bezvrijedni komad papira na kojem je pisala zahvala što je ovoj zemlji darovao svoju mladost, zdravlje i zamalo i vlastiti život. Njegovu zahvalnicu potpisao je onaj koji mu je obećavao dostojan život nakon rata, a sada živi daleko na Zapadu vodeći zakladu pod svojim imenom za ratom zahvaćena područja u svijetu. Kakva igra sudbine mislio je u sebi dok je gledao poznato lice na plakatu. Lice koje je imalo dječačke pjege i dječju plavu kosu koju je skrio svojim tijelom od pucnja i eksplozije. Mnoga lica više nije želio vidjeti i od mnogih se lica sklanjao. Postao je nevažan i nepotreban komad mesa odbačen na smetlište života koji više nikomu ne treba.
Vjerovao je u poštenje i pravednost koji su još za vrijeme rata bili načeti sumnjom dok je gledao kako jedni ubijaju druge, a kasnije ti isti međusobno dijele krvavi novac od krijumčarenja oružja i nafte koje su prodavali jedni drugima da bi se poslije ponovo ubijali i tako beskonačno u začaranom krugu zla, krvi i obmane. Nadao se da je to moralo tako biti jer je sastavni dio rata da ljudi prestanu biti ljudi i postanu životinje, krvoloci i zvijeri željni krvi i ubijanja koji ne smiju prestati. Brzo je naučio da u ratu postoji samo životinjski svijet i osjećaj preživljavanja pod svaku cijenu. Sva druga pravila nisu važila čak i ako su postojala. Lanci zapovijedanja i komandi postojali su uvijek samo do prvog pucnja i prvog metka, nakon toga životinjski instinkt preuzimao je moć nad svim i nad svakim. Nakon pucnja i granate prestanu postojati ljudi, postoje samo zvijeri. Obećavali su mu sve dok je bio sposoban i neustrašiv, dovoljno lud da pokuša napraviti nemoguće i da uvijek bude prvi i na prvom mjestu i na prvoj liniji. O njemu se još za rata stvorila legenda kao neustrašivom borcu, ratnom Golijatu koji je sam mogao pobijediti brigadu. Znao je da im ne treba vjerovati i nije im vjerovao. Ali je griješio što je vjerovao u princip i mogućnost da kad sve ono ludilo završi možemo biti opet ljudi i prestati biti zvijeri.
Vjerovao je ne samo da se krvoločna ratna zvijer može pripitomiti u bezopasnu životinju, vjerovao je da ta zvijer može ponovno nakon svega otkriti u sebi tragove svoje ljudskosti i čovječnosti bilo da prizna zlo i pokaje se bilo da oprosti zlo. Ali bio je jedna od rijetkih zvijeri rata koja je u sebi zadržala nešto od svog dječjeg svijeta i naivnosti. Rijetko je mogao primijetiti kako su drugi s kojima je dijelio blizinu smrti jedva čekali da pokažu svoju zvjersku stranu jer su čekali predugo i bili su i suviše opijeni zlom da bi čak i pokušali barem skriti kako u njemu uživaju. Cijelo je vrijeme vjerovao da će jednog dana doći netko tko će ga razumjeti, razumjeti zašto izbjegava ljude, zašto izbjegava susrete, zašto ne želi pričati o ratu. On ratni junak, dobitnik bezbrojnih priznanja i danas invalid koji skuplja ostatke hrane po gradskim parkovima. Nitko nije bio zainteresiran za junaka koji je duboko žalio sa svojim izgubljenim čovještvom i svojom ljudskošću kojoj nikada više neće moći vratiti njezinu djetinju nevinost i pogled na svijet jer je vidio i doživio previše da bi danas vjerovao da uopće postoji bilo kakva nevinost. Ali osmijeh mladića na plakatu probudio je u njemu malenu iskru nade, poput onog ludog osjećaja kad su sve šanse protiv tebe, ali ti ipak pobijediš i dođeš do cilja prvi mimo svih očekivanja i unatoč svim preprekama. Vidjevši dječje pjegavo lice i plavu kosu sada uobličenu u lice mladića, povjerovao je da nemoguće može postati moguće i pomislio da je budućnost moguća čak i za njega koji je odavno prestao vjerovati da je bilo što moguće osim polaganog umiranja zbog sramote što ratni junak danas sa štakom i bez noge, slijep na jedno oko čeznutljivo gleda izlog pekare preko puta parka.
Mislio je kako njegova štaka i stakleno oko imaju smisla sada kada stoji pred licem onoga kojega je zaštitio svojim tijelom od udara granate i zbog kojega danas teško hoda i povremeno se sudara s ljudima jer ne vidi uvijek dobro. Želio ga je vidjeti ponovo nakon toliko godina. Neće mu prići i pozdraviti ga i reći mu da ga je on spasio od sigurne smrti i da je zbog njega invalid i tražiti nešto za sebe. Ne želi mu prilaziti jer ne želi da se politički junak osjeća neugodno zbog svoga spasitelja koji je hodao u poderanoj odjeći s napola iskrivljenom štakom i bez noge do koljena. On nije takav. Želi samo čuti što će mladić reći i je li mladić naučio lekciju još dok je bio pjegavo dijete s plavom kosom i napola izludjelim pogledom majke koja je gledala krv nakon udara granate. Želi samo osluhnuti je li pjegavi dječačić shvatio što se dogodilo toga dana i što mu je majka rekla dok je njegov spasitelj ležao u nesvijesti krvave glave i otkinute noge. Želio je čuti je li zapamtio riječi svoje majke koje je izgovorila u trenutku kad se njegov spasitelj probudio u bolnici dok su njih dvoje stajali pored njegovog kreveta. Nevoljko je odlučio doći na politički skup najjače stranke, ali nije mogao odoljeti želji da čuje jesu li čovještvo i ljudskost još uvijek živi u tom pjegavom licu i plavoj dječjoj kosi.
Na skup je došao na samom početku, ali je stajao izvan kruga podalje. Stajao je oslonjen na štaku i osluškivao. Oprezno i napeto. Redali su se govornici i obećavali nemoguće, javno lagali ljude pred sobom, ali to ga nije zanimalo i nije želio to čuti. Želio je čuti njega. Kada su konačno svi redom slagali što im je bilo zapovjeđeno da slažu, konačno je i on stao za govornicu. Počeo je s podsjećanjem. S podsjećanjem na junaka koji mu je spasio život u ratu i koji je dobitnik najviših državnih i ratnih priznanja. Masa je oduševljeno klicala i izvikivala ime velikog junaka i njegovog spasitelja koji je sam podalje od njih stajao oslanjajući se na štaku držeći u ruci prljavu vrećicu s ostacima staroga kruha. Podsjetio se mladić svog junaka i rekao kako je prije nego je ovdje došao išao obići njegov grob i položiti cvijeće. Prisjetio se mladić kako mu je njegov spasitelj rekao da kad rat ponovo dođe, treba biti zvijer i pobiti sve one koji budu stajali na suprotnoj strani. Podsjetio se kako mu je njegov spasitelj rekao da sve treba mrziti, istrijebiti i pobiti dok zemlja ne bude njihova. Ako ni to ne bude moguće, treba je onda do kraja razoriti i uništiti.
Podsjećao se na ratni put svoga spasitelja dok je pjenio s govornice obećavajući nove ratove, novu vojsku, nova oružja i nova ubijanja ako itko dirne ma i u jedan pedalj njegove rodne domovine. I dok je masa urlala na pozive da svi ponovo postanemo zvijeri jer su i oni s druge strane ništa drugo nego također zvijeri koje nas žele raskomadati, ratni junak je šutio i gledao gomilu zvijeri kako se sprema za neki novi pir krvi i zla. Čudno, pomislio je, da je danas bio na mom grobu koji ne postoji jer ni ja ne znam gdje je, da sam mu govorio dok sam ležao napola mrtav čuvajući njegovo dječje tijelo i lice bez svijesti i u tami, da nije zapamtio riječi majke koje mu je rekla kad su došli prvi i zadnji put u bolnicu da ga obiđu i zahvale. Ratni junak duboko uzdahne i sjedne na zemlju gledajući masu koja je galamila i pljeskala na svaki poziv kojim je dijete pjegavog lica i plave kose pozivalo da je jedini način da živimo jest da ponovo postanemo divlje zvijeri i psi rata.
Zamislio se jer je shvatio da ovo nije njegov svijet i da ovo nisu njegovi ljudi i da ovaj što govori nije onaj dječak pjegava lica i plave kose kojega je spasio. Zbog kojega je dobio sva ratna i poratna priznanja, ali nikada nije dobio natrag svoje dostojanstvo i ljudskost koji su se svaki dan gasili malo-pomalo po kontejnerima i gradskim parkovima. U tom trenutku ratni junak je spoznao, ili mu se barem tako činilo, da su ljudi samo zvijeri koje uživaju u zlu i da su rijetki, a možda čak i ne postoje oni koji se još uvijek pitaju gdje je njihova ljudskost i je li je moguće dobiti natrag nakon svega. A to je bio njegov temeljni problem i pitanje koje ga je mučilo i nije mu dalo spavati. Je li može povratiti barem djelić svoje ljudskosti i svoje dječje nevinosti i naivnosti? Bilo mu je žao golobradog mladića koji je još uvijek s govornice prijetio i udarao šakom svako malo obećavajući rat i ubijanje. Bilo mu je žao jer se nadao da jednog dana čak i ako se svi pretvore u zvijeri, pjegavo lice i plava kosa neće krasiti lice zvijeri, nego lice čovjeka koji vjeruje u ljudskost, čovječnost i zrnca dobrote skrivena u čovjeku koje samo treba izvući na površinu. Prevario se. Vjerojatno posljednji put.
Znao je oduvijek da je politika način da netko postane zvijer i da ljudi ne postaju zvijeri uvijek jer žele, nego jer postoji način da ih se u zvijeri pretvori. Postoji životinjski kavez zatvoren sa svih strana gdje čovjeka drže u mraku i strahu. Treniraju ga i dresiraju. Udarcima, uzvicima, plašenjima, parolama, atentatima i naručenim ubojstvima. I kad ga puste iz kaveza izluđenog i dresiranog, iz kaveza iziđe zvijer bez tragova čovještva spremna rastrgati svakoga tko miriše na nešto drugačije od kaveza. Za njega je politika bila taj kavez. A on nije volio kaveze i nikada nije dopustio da bude dresiran u jednom od njih.
Ustane se s prašnjave zemlje i baci umoran pogled na urlajuću masu i golobradog mladića koji je još uvijek govorio glasno i smiono zlokobno predviđajući kako uskoro slijedi vrijeme kada svi moraju izići iz kaveza dresirani spremni da budu ono što su oduvijek željeli biti. Zvijeri. Pogleda prema stazi koja je vodila nizbrdo. Osloni se na zdravu nogu, podbaci iskrivljenu štaku pod ruku i stisne vrećicu sa starim i prljavim kruhom. Gdje bi mogao otići večeras? Možda do svoga groba o kojem je mladić govorio? Da se odmori jer na njegovom grobu sigurno nema zvijeri, možda na svom grobu pronađe djelić svoje ljudskosti i svoga čovještva jer ovi dole na stadionu koji su se derali i urlali ili su ga izgubili ili ga nikad nisu imali. Možda da ode na grob i odmori se od zvijeri i njihove rike za krvlju i ubijanjem. Jer grob je mjesto tišine, mira i počivanja i tamo nema rike. Zastane. Možda je on samo ustao da vidi je li njegova nada i vjera u ljudskost imala temelja dok je čekao pjegavo lice i plavu kosu da kažu da vjeruju u čovjeka, ljudskost i dobrotu? Možda je vrijeme da se vrati jer pjegavo lice i plava kosa nevinog dječaka postali su lice mladića čiji pogled postaje pogled zvijeri koja poziva na rat. A njemu je bilo dosta ratova, zvijeri, krvi i ubijanja. Čeznuo je za mirom, tišinom i počivalištem. Nitko nije obraćao pažnju na tamnu siluetu na brdu iznad stadiona koja je polako zamicala iza brda stapajući se sa zalaskom sunca.
Golobradi mladić na trenutak je zastao i pogledao prema mjestu gdje je stajao ratni junak. Učinilo mu se da je vidio siluetu kako stoji, ali to mu se činilo nemogućim jer je prije nekoliko sati bio na njegovom grobu. I golobradi mladić nije želio da se njegov spasitelj pojavi jer je znao da mu njegov spasitelj nije rekao da se pretvori u zvijer. Rekao mu je u bolničkom krevetu da bude čovjek, da treba imati ljudskost, da treba znati voljeti drugačijeg od sebe i oprostiti mu. Sjetio se i majčinih riječi kad mu je rekla nakon što je njegov spasitelj usnuo da u svakom ljudskom zvjerinjaku i ludilu ima netko tko je još uvijek čovjek s ljudskim licem i zbog koga vrijedi graditi svijet ljudskosti. Rekla mu je da zapamti njegove riječi i da po njima živi. Zato je odahnuo kada je dobro se zagledavši vidio da gore na brdu nema nikoga i da njegov spasitelj već odavno počiva u grobu. Nije mu palo na pamet da je ratni junak samo danas i nikada više došao da ga vidi i čuje i da se razočaran vratio u svoj neoznačeni i nepoznati grob. I ne bi bilo dobro da mu padne na pamet ili da zna da ga je ratni junak vidio i čuo jer kako bi čovjeku sa štakom i jednim okom koji u ruci drži vrećicu skorenog i starog kruha pogledao u oči i rekao mu i ja sam čovjek kao i ti, i ja u sebi nosim kao i ti djelić tvoje čovječnosti i ljudskosti?
U Sarajevu, 21. 9. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com