Oznaka: rat

Kasaba kao politika

Iskustvo nam je kasaba. Ona mješavina neuglednosti omeđena površnom zabavom i ratom poslije rata. U središtu kasabe odvija se simulakrum javnog života, ta kasabska agora sa svojom nakaradnom jednakošću između kulture i barbarizma u sebe usisava sve kritičke odmake i izopćava sve one koji se drznu misliti onkraj kasabe. Ako nam je iskustvo sarajevsko, kasaba je onda i usud i počelo, ona je i bit i egzistencija onoga čovjekovog biti kao biće lijepe riječi, uljudnog ponašanja i bontona. Kasaba egzistira izvan kulture. Ona je poput onoga homo sacer koji je bio izopćen i smjelo ga se ubiti da se ne bude krivim za njegovo ubojstvo, a opet nije ga se smjelo žrtvovati bogovima. Kasaba je jedan takav homo sacer. Istovremeno izvan politike i religije, a opet unutar njih prožima svaki njihov i najmanji dio. Ona je suvereni vladar, ona koja odlučuje o izvanrednom stanju u društvu na način da izuzima sebe iz odgovornosti za društvo dok istovremeno sve one koji joj se suprotstavljaju proglašava homo sacer, ljudima za odstrel koje se može nekažnjeno ubiti jer ne pripadaju ni čovjeku ni božanstvu.

Kasaba je poseban oblik politike u kojoj se „krv i tlo“ uzimaju kao ontološke strukture onoga biti čovjekom, a poduprte su i poticane od strane religije i njezinog dogmatskog fundamentalizma bilo da je u pitanju kalifat, rimsko-kršćansko carstvo ili svepravoslavni svet. Kasaba je i religiozna politika „krvi i tla“ uzvišena metafizika koja sada umjesto nad-čovjeka nudi jednog novog čovjeka, jedno potpuno novo biće – čovjek kasabe. Čovjek kasabe jedna je vrsta kameleonskog fenomena, granična osobnost između barbarizma i kulture čija se fenomenološka pojavnost javlja u obliku čovjeka koji između etičko-moralnih normi i sklonosti ka šibicarenju, šićarenju i tezgarenju izabire ovo drugo kao način djelovanja unutar političkog svijeta kasabe. Zato je pijaca temeljno mjesto života kasabske agore, a ne parlament ili neka druga institucija politička, kulturna ili religiozna.

Pijaca je polazna fenomenološka odrednica za razumijevanje kasabe jer se njezina sadržajna struktura prenijela u institucije kulture i politike i religije. Ako kasaba manifestira svoju bit i egzistenciju kao političku, onda će to uvijek biti šibicaranje ili pijačni izraz šićarenje. Politika kao šibicarenje i šićarenje temeljna je politička struktura kasabe. To nije politika brisanja svih čovjekovih oznaka kako bi ga se pretvorilo u homo sacer, nekoga koga svatko može likvidirati bez straha od kazne, to je šibicarenje i šićarenje čovjeka tako da ga se ne pretvara do kraja u homo sacer, nego da ga se drži u stalnoj neizvjesnosti da će biti proglašen homo sacer.

Politika kasabe ne proglašava nepoželjnog homo sacer, ona radije pomalo, dio po dio, prebrojava njegova krvna zrnca, istražuje mu obiteljsko stablo, gleda kako su mu se zvali djedovi i bake. Rat je u politici kasabe poseban kriterij jer ga je kasaba proglasila ontološkim izričajem svake politike. U pijačnom političkom poimanju rata onaj koji je za vrijeme rata pljačkao i prodavao naftu, oružje i cigarete nije etička nula i moralna ništarija, on je u rječniku kasabe kao nove politike poduzetnik.

Kasaba politici daje jedno drugačije značenje i sadržaj. Za kasabu politika je najjednostavniji oblik likvidacije i uklanjanja neistomišljenika već onom poznatom rečenicom čija je snaga i važnost jednaka cjelokupnoj kulturi i civilizaciji jednog naroda i jedne zajednice: Gdje si bio u ratu? Ovaj iskaz je temeljni politički iskaz kasabe i presudan je za sva vrednovanja i prevrednovanja čovjeka.

Odatle politika kasabe oslobađa ratne zločince i silovatelje pretvarajući ih u heroje, kao što kažnjava nevine mrtve kao zločince i ubojice. Tek je u politici kasabe moguće ponovno oživjeti i ubiti mrtvog, proglasiti ga homo sacer, to jest osloboditi sebe bilo kakve odgovornosti za njega, moguće je ponovno žrtvovati nevine i mrtve bez straha da bi oni mogli dići svoj glas jer ih je kasaba proglasila homo sacer, onima koje svatko može ubiti bez kazne jer ne pripadaju ni svijetu čovjeka ni onostranom svijetu nekog milosrdnog boga.

Politika kasabe nerijetko je verbalizirana matematika pretvorena u brojeve i računice na čijoj je strani bilo više mrtvih i poginulih i shodno tome se pristupa šibicarenju i šićarenju mrtvih. Kasaba će negdje mrtve dodati za potrebe viktimizacije i izbora za parlament i predsjedništvo, a negdje će ih oduzeti za potrebe čišćenja „krvi i tla“ od možebitne zagađenosti tuđim mrtvima koji su nepravedno ubijeni jer su bili nevini. Politika kasabe je šibicarenje i šićarenje s mrtvima, pa je za kasabu groblje i spomenik temeljna fenomenološka struktura kojom se ona uzdiže iznad politike, kulture i religije. Samo kasaba smije dirati u mrtve, uredno slagati njihove kosture i dizati im spomenike i obilježja. To pijačno tezgarenje s mrtvima i ubijenima gdje se na vagu na jednoj strani stavljaju kosti mrtvih, a na drugoj se stavlja nevinost naroda i zajednice čiji su to mrtvi uvijek je u korist naroda i zajednice jer se broj mrtvih uvijek može dodavati kako jezičak ne bi prevalio na stranu krivnje i odgovornosti zajednice za one mrtve koji nisu njezini, a ona ih je ubila.

Tezgarenje mrtvima ili, bolje reći, vaganje svakog mrtvog također je fenomenološka pojavnost koja odlikuje politiku kasabe. Politika kasabe je jedina politika koja i mrtve uspijeva proglasiti homo sacer, onima koji su negdje u nekom stanju napuštenosti, pa ih zaradi političkih bodova pred izbore treba ili napustiti ili likvidirati ili oživiti. Dok su sve dosadašnje politike bile takve da su živo tijelo smatrale mogućim homo sacer, politika kasabe groblja i spomenike proglašava mjestima gdje počivaju živa tijela. Ako su u pitanju njihovi, a ne naši, onda se sve njihove proglašava homo sacer, napušta ih se bez kazne i za njih nema spomenika i ne spominju se kao žrtve.

Ako su naši, onda im se oduzima ono biti homo sacer i oni postaju dio političkog poretka kasabe makar po svom životu ne pripadaju ničemu drugom osim priznanju kako nas je stid da su i ti mrtvi zapravo bili iz našeg naroda i naše zajednice. Međutim, jer je politika kasabe preuzeta s pijace kao mjesta njezinog izvornog rađanja i nastajanja, mrtvi se nikako ne mogu među sobom dogovoriti koliko ih je mrtvih. Zahvaljujući kasabi, mrtvi se nastavljaju sukobljavati kao da su živi. Politika kasabe ni mrtve ne ostavlja na miru jer to je jedinstvena politika čiji politički poredak formiran na pijaci uključuje ne samo žive i živa tijela, gole živote živih ljudi nego i mrtve i mrtva tijela mrtvih ljudi, ali nekako kao žive. U politici kasabe groblja i masovne grobnice su koncentracijski logori gdje se mrtvi, iako mrtvi, ipak nekako moraju boriti za svoj goli život kako bi ostali mrtvi.

Od njih se traži da pristanu biti homo sacer, oni koje će politika kasabe nekažnjeno ponovno ubijati bez odgovornosti, a opet kasaba ne dopušta ni onostranom svijetu da ih zaštiti i čuva. Reći kako nam je iskustvo iskustvo kasabe nije ništa drugo nego parafraza one poznate o palanačkom iskustvu što u konačnici znači samo potvrditi ontološku strukturu jedne kasabe koja je istovremeno izvan politike, kulture i religije, a opet je uključena u njihove najmanje dijelove i čija je temeljna fenomenološka pojavnost pijaca ili kasabska agora i čije se etičke i moralne norme i djelovanja temelje na šibicarenju, šićarenju i tezgarenju mrtvih. Iskustvo nam je kasaba i pijaca je naš usud, a političko, kulturno i religiozno šibicarenje, šićarenje i tezgarenje mrtvih i ubijenih su fenomenološki izričaji tog iskustva.

U Sarajevu 9. 6. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jordi2j

Ikona

Stajali su nad mrtvim tijelom neke žene. Granata je pala nekoliko metara od nje. Nedostajao joj je dio lica, desna noga ispod koljena visjela je na nekoliko preostalih komada kože. Stevo nije izdržao. Okrene se i povrati. Dejan ga stane udarati po leđima.

– Bit će dobro, uvijek je ružno prvi put dok se ne navikneš.

– Zna li se ‘ko je žena?

– Ne vjerujem, neka muslimanka vjerojatno.

Džip stane pored njih.

– Šta je bilo?

– Stevo se još nije navikao na mrtve.

Dejan se smijao od uha do uha. Džip nastavi dalje. Stevo se uspravi. Lice mu je požutjelo.

– Šta ako ima pravde?

– Kakve pravde?

– Pa za ovo što radimo znaš, što ubijamo žene i djecu?

– Nema pravde Stevo ne brini, i ako je ima, tko zna gdje je i kako izgleda?

– A hrišćanstvo, a Hristos?

– Šta s njima?

– Zar nisi učio na vjeronauku o Hristosu i pravdi?

– Ne sjećam se, možda i jesam. Kakve to veze ima s nama?

– Pa kad umremo, hoće li nam se suditi?

– Za šta?

Stevo pogledom pokaže prema mrtvoj ženi.

– A ‘ko će nam suditi?

– Hristost i svetitelji.

– Ti si baš pravi vjerski fanatik, kakav Hristos, znaš li ti da je Hristos Srbin i da je uvijek na našoj strani, na strani naše otadžbine.

Stevo ponovo povrati.

– Jesi li ti slušao paroha neki dan kad nas je došao blagosloviti?

– Nisam bio, došao sam kasnije.

– E pa paroh je fino sve natenane govorio o hrišćanstvu, o oproštenju, o kajanju, ali tek nakon što pobijemo muslimane i prestane rat.

– A dotad?

– A dotad, moj Stevo, borimo se za otadžbinu i srpstvo pa, kao što reče paroh, ako moramo i nekoga ubiti, neka, nekršteni ionako neće u raj kod našeg Gospoda, oni imaju svoj raj.

Stevo je zurio u tijelo žene.

– Ne znam, paroh pretjeruje, šta on zna tko će gdje kad umre i gdje ‘ko ide kad umre, ‘ko da je on bio kod Gospoda i vratio se da nam kaže šta je Gospod odredio.

Dejan ga pogleda iskosa.

– Stevo, šta je tebi čovječe, pa rat je, ljudi ginu, ubijaju se, šta te sad spopalo kajanje i hrišćanstvo, jesi li ti normalan? Pa nismo ti i ja ubili ovu ženu, pala je granata i ubila je, nismo je ni ispalili mi, nego je topnička jedinica pucala po njima.

Stevo je šutio. Uspravi se i krene nizbrdo stazom prema sljedećoj kući. Dejan ostane pored tijela.

– Odakle parohu pravo da on nama tumači šta Gospod hoće ili neće, šta je Gospod odredio ili nije, ‘ko da on zna Gospoda licem u lice.

Mislio je Stevo i spuštao se sve bliže kući. Zastane pred kućom. Nekoliko granata palo je oko kuće. Prozori su popucali, tragovi od gelera su se vidjeli po zidovima. Uđe u dvorište. Na pragu kuće nečije noge su virile prema vani. Stevo ponovno osjeti nagon za povraćanjem. Nekako se svlada. Popne se stepenicama. Tijelo starijeg čovjeka ležalo napola vani, napola unutra. Ispod njega bila je velika lokva krvi. Izgleda da ga je geler pogodio u predjelu grudnog koša. Stevo se nije usuđivao pomjeriti tijelo. Čekao je Dejana. Pogled mu privuče starčeva napola otvorena ruka izbrazdana i prošarana venama s mrljama skorene krvi. U ruci je držao nešto maleno kao kocka. Sagne se. Malena ikona Bogorodice poprskana kapima krvi. Stevo je uzme. Bila je to ikona Bogorodice iz manastira kojega je jednom davno kao dječak posjetio. Sjećao se koliko ga je bilo strah polumraka, mirisa tamjana i bradatih monaha odjevenih u crno. Čudio se otkud muslimanu Bogorodičina ikona. Sagne se i prekopa džepove. Napipa komad tvrdog papira. Stara lična karta. Otvori je. Lice mu se učinilo poznatim. I ime mu je zvučalo poznato. Češao se po glavi i razmišljao gdje je čuo to ime i vidio to lice. Onda se sjeti. Problijedi u licu i ponovno povrati, ovaj put žestoko hvatajući zrak. Zatetura i iziđe vani na stepenište. Sjećao se kad je kao dječak jednom u parohijskoj crkvi prevrnuo svijećnjak, a paroh umjesto da ga izgrdi i istuče, utješio ga je i pomilovao po licu i rekao mu da se ništa ne brine. Zbog toga je jedno vrijeme ozbiljno razmišljao da se zamonaši. Bio je to pobožan paroh, fin i prema svima i sa svakim dobar. Čuo je da je otišao u penziju zbog bolesti i da se vratio u rodno mjesto. Stegne Bogorodičinu ikonu i stavi je u džep. Ličnu podere i baci. Vidio je Dejana kako se spušta. Stevo dodirne obraz i pogleda mrtvo tijelo. Jedna suza zastala mu je na pola obraza. U nedoumici nije znala treba li nastaviti ili se vratiti odakle je došla. A ni Stevo nije znao. Topnička jedinica, pomislio je. Nismo mi krivi. Nije mu bilo lakše. Obraz ga je pekao kao živa vatra.

U Sarajevu 20. 3. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kalyanby

Iglene uši

– Bit će ono šta Bog dadne.

Kata je sjedila je u fotelji pokušavajući uvući konac u iglu. S televizora je dopirao uzbuđen glas reportera.  I kod nas počeo rat. Safet je zabrinuto podbočio bradu i gledao kako cigareta dogorijeva u pepeljari. Ona zastane. Spusti ruke u krilo.

– Sajo, bolan šta ti je, cigara ti se ugasi!

Nesvjesno pruži ruku.

– Nije mi ništa. Gledam šta se događa. A sve su govorili kako kod nas neće biti rata. Vidiš da su lagali.

– Nisu lagali. Možda nisu znali.

– Ma šta nisu znali! Sve oni znaju! I kad će ga počet i kad će ga završit,  sve oni znaju.

– Neće nas dirat’. Šta će s nama? Ti musliman, ja katolkinja. Niti smo kome šta dužni, niti smo kome zla učinili. Na pravdi Boga smo pravi i zdravi, kako bi znao reći moj pokojni ćaća.

– Misliš da njih to zanima. Hajd’ bogati, vidiš da ubijaju jedni druge ko’ da su glineni golubovi. A ti misliš da će nas zaštiti to što nismo nikom ništa učinili i nikoga ne mrzimo? Baš ove ko’ što smo mi prve ubijaju. Što mirno žive svoj život i sa svima se trude biti pošteni i dobri. Vidiš ti te uniforme. Vidiš ti te križeve, polumjesece, ljiljane, tespije i krstove, a ubiti im čovjeka ko’ napit se vode.

– Ništa nama neće biti?

–A ti misliš da će nas zaštitit to što nismo iste vjere? Bona njima je to gore nego ovo drugo.

– Kome?

– Pa njima, i mojima i tvojima, mrze me moji što si ti katolkinja, tebe mrze tvoji što sam ja musliman.

– Ne griši dušu, zanimio dabogda, moji ti nikad ništa nisu ružno rekli!

– Ma mislim na vojsku, ne na tvoju familiju.

– A otklen ti to znaš kakvi su oni?

– Čuo sam neki dan u selu.

– Šta si čuo?

– Da je neki naš navodno muslimanski zapovjednik dolazio i prijetio Hatidži i Milanu da će ih mrak progutat.

– Ma hajd’, ne misli on to ozbiljno, i mene je onaj Mato već nekoliko puta pogledo popriko, jedno iljadu puta, pa ništa.

Safet se okrene.

– Šta te je imo gledat popriko?

– Pa nisam rvatica, udata sam za muslimana.

Safet se okrene prema televizoru. Podboči bratu i duboko uzdahne. Cigara se odavno ugasila u pepeljari. Kata uzme ponovo iglu i konac i počne strpljivo ubadati u iglene uši.

U Sarajevu 19. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wolfelarry

Gospa

Vojnik je nepomično sjedio. Pogleda uprtog u jednu točku podsjećao je na kip koji je netremice gledao nešto užasno.  Ivica iziđe iz džipa.

– Šta je njemu?

Trojica vojnika se zgledaše. Jedan od njih pomalo zbunjen nesigurno se češao po glavi kao da ne zna kuda bi sklonio ruke.

– Bojniče, izgleda da nikada nije vidio mrtvaca. Nije nikada pucao. Kad su pokušali proboj uzvratili smo paljbu. Pogodio je jednog direktno u glavu.

Ivica čučne pored vojnika.

– Šta je bilo?

Uzme ga za ramena i prodrma.

– Koliko ti je godina? Koliko mu je godina?

– Mislim da mu je šesnest ili sedamnest.

I dalje je gledao u jednu točku i micao usnama.

– Šta kaže?

– Ne znamo. Ne razumijemo. Ruke su mu strahovito drhtale. Na nekim mjestima vidjeli su se tragovi skorene krvi.

– To je krv od jednog našega što je s njim došao u jedinicu. Metak ga je pogodio u prsa probio plućno krilo i otkinuo dio ključne kosti.

– Znači nikad nije zaklao kokoš ili pijetla, nikad nije pucao, nikad nije vidio krv?

– Izgleda.

Ivica se spusti na tlo pored njega i sjedne. Obgrli ga rukom oko ramena.

– Slušaj vojniče. Kada sam prije rata bio u vojsci, upoznao sam jednog prijatelja. Zajedno smo služili vojsku. On me naučio misliti o ljudima kao o glinenim golubovima. Pucaš i ideš dalje. Vidiš, glineni golubovi ne krvare. Ne rasipa im se mozak po tvom licu kada ih pogodiš metkom. Ako želiš preživjeti i izvući glavu iz ovog pakla i ostati mrvicu normalan, moraš sve drugačije misliti. Sve izvrnuti naopako.

Uzme pušku, skine okvir i izbaci metak iz cijevi. Okrene je vojniku u lice i povuče obarač. Vojnik se strese pri zvuku praznog pucnja.

– Ne brini. Prazna je. Nego me slušaj dobro. Tko ti je god s druge strane puščane cijevi, dobro zapamti da to nije ni čovjek, ni ljudsko biće, nije ni životinja. To je glineni golub. Ne smiješ čekati. Nema otezanja.

Ivica ponovno brzo repetira pušku i pritisne.

– Je li ti jasno? I ne, nisu to živi ljudi s druge strane, nema veže što jauču, preklinju, mole. Nisu to ljudi. To su mrtvi koji  nekim čudnim slučajem izgledaju kao da su živi. Jer oni su već mrtvi. Oni su glineni golubovi. Netko ih je ispalio uvis, neka kozmička mašina ili neka sudbina ih je ispalila i ti ih moraš ubiti, inače će oni tebe.

Kao da je vojnik malo došao k sebi poslije Ivičine tirade.

– Ajde, pušku u ruke i zapamti, glineni golubovi!

– Golubovi, golubovi.

Mrmljao je vojnik i teturao prema rovovima. Puška je bila prevelika za njega, kao očevo odijelo tek stasalom dječaku koji ga je na silu obukao kako bi stvorio iluziju da je odrastao muškarac. Kao da je krišom nosio pušku jer ga je bilo stid što je prevelika za njega.

–Ti! – Ivica pokaže jednom vojniku da priđe.

– Slušam bojniče.

– Šta mu je ono oko ruke?

– Lančić od pokojnog ćaće, zlatni. Unutra je Gospina slika.

– Šta mu se dogodilo ćaći?

– Ubili ga naši slučajno. Nezgoda, bio mrak, valjda su naši zapucali na patrolu, a nisu znali da se ovi vraćaju i od svih jedino njegov ćaća pogine.

– Zna li mali za to?

– Ne zna. Rekli su mu da su ga ubili muslimani iz zasjede, da su ga prvo zarobili pa ga mučili i na kraju zaklali, a lančić bacili u onaj potok pored ceste. Zato nosi lančić oko ruke, da se kaže osveti muslimanima što su mu ubili oca.

– Bojniče, možda bi momku trebalo reć’ šta se dogodilo?

– U vezi čega?

– U vezi oca mu.

– Drži jezik za zubima i ne govori ništa! Neka mali mrzi muslimane, trebat će nam. Imate li išta uza se da mu dadnete?

Vojnik je šutio. Pravio se da ne razumije.

– Ajde ne pravi budalu ni od sebe ni od mene!

– Imamo.

– Dajte malom malo, pogotovo ako budete išli u akciju ili dođe do napada.

Vojnik kimne glavom. Jedan od vojnika mu priđe. Ruka na kojoj je bio lančić i dalje je drhtala.

– De, popij malo vode. Ne brini, doćeš’ sebi samo da se rat malo zaholca i krene.

Uzme pruženu bocu. Pio je velikim i halapljivim gutljajima. Nije primijetio čestice bijelog praha u vodi. Sunce je izišlo. Zlato lančića se prelamalo u vodi dok je svako malo bocu prinosio ustima. Ruka mu je drhtala. Gospa se nemirno klatila i zveckala od lanac. Na poleđini je bilo ugravirano: uspomena na krizmu. I datum.

U Sarajevu 5. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: beingbonny

Džibril

–  Šta je sad?

Franjo je gledao kako vojnici unose tijelo starca u kuću. Trenutak iza toga iz kuće se počelo dimiti. Vojnici nahrupe vani pomalo kašljući lica pokrivenih rukom. Jedan vojnik priđe Franji.

– Nemamo alat.

– Kakav alat?

– Za kopanje.

– Šta će vam?

– Da je zakopamo.

Vojnik pokaže na parkirani kombi.

– Izvucite je i bacite u kuću zajedno sa starim.

Nekoliko vojnika priđe kombiju. Uhvate svaki za pojedan kraj pokrivača. Jedan vojnik se spotakne o stepenicu. Tijelo sklizne na betonsku ploču. Žena. Starica. Između dojki velika rupa. Vjerojatno od uboda nožem. Krv se razmazala po košulji i prsluku. Rana je bila svježa. Franjo priđe vojniku i šutne ga nogom.

– U šta gledaš sunce ti žarko, majku vam vašu sve vas treba pobit! – Nogom gurne tijelo nazad na pokrivač. – Ajd’ sad, ponovo, diži tako! – Unesu tijelo u kuću. – Ti donesi benzin iz kombija.

Vojnik ode. Franjo polije tijelo benzinom. Ostatak prolije po polomljenom namještaju, papirima, knjigama, suđu, slomljenom stolu i nekolicini polomljenih stolica.

– Svi van!

Izađe. Zapali šibicu. Vatra suknu. Kroz nekoliko minuta cijela kuća bila je u plamenu.

– Zapovjedniče?

– Šta je?

– Kažu da nismo smili spalit tijelo?

Franjo se okrene.

– Ko’ kaže?

– Jedan vojnik nam je jučer pričo’ da kad netko zapali tijelo, duša tog čovjeka će ga čekati kad umre zajedno s anđelom Gabrielom da mu ta osoba sudi.

Franjo je šutio.

– ‘Ko su bili ovo dvoje?

– Ona je bila naša, on musliman.

– Naša, a udana za muslimana? Di si čuo to o Gabrielu?

– Jučer na položaju jedan vojnik rodom iz Dalmacije nam pričo’, njemu je to pričala njegova pokojna baba.

Franjo otpije dug gutljaj rakije.

– Ne vjerujem ni u kakvog Gabriela.

Okrene se i ode prema kombiju. Vojnici su stajali pred kućom. Plamen je gutao krov i krovne grede. Čulo se pucketanje drveta, smrad instalacija i plastike se širio vani. Dim je postao taman. Franjo se svali na suvozačevo sjedište. Gledao je plamen.

– Pali idemo!

Vojnik poslušno okrene ključ. Motor starog kombija malo zakašlja, a onda zabrunda izbacujući gust dim kroz auspuh.

– Jesu li ovi sinoć znali da u selu ima i naših?

– Ne znam, naredba je bila da se sve pobije koga se god zatekne. Tako su i uradili.

– Koliko su pobili ljudi?

– Oko stotinjak, uglavnom civili, mahom stariji ljudi, bilo je i pet vojnika.

– Je li itko iz glavne komande dolazio, znaju li?

– Znaju, ali ne znaju detalje.

– Reci vezisti neka im javi u komandu da smo naišli na jak otpor i da smo morali žestoko napasti i cijelo selo spaliti.

Franjo se zavali u sjedište i pripali cigaretu. Šahovnica na njegovom ramenu malo se razvukla od znoja.

– Vozi, šta čekaš?

– Čekam ostale i oni idu s nama.

– Šta gledate tu k’o mulci, ulazite u kombi!

Vojnici poslušno jedan po jedan uđu. Kombi se polako pođe spuštati niz cestu. Nekoliko dana kasnije jaka kiša, koja je neprestano padala cijeli dan i noć, ugasila je većinu zapaljenih kuća. Iz nekih od njih se još uvijek pomalo dimilo. Grupica vojnika obilazila je spaljene i razrušene kuće.

– Ima li preživjelih?

– Nema, svi su pobijeni.

Jedan vojnik uđe u jednu od spaljenih kuća. Tu i tamo vatra je zaobišla neki predmet, uglavnom metalno posuđe. Na hodniku je primijetio nekakve ostatke. Vjerojatno tijela, možda dvoje. Nastavio je dalje hodati. Popne se na gornji sprat. Sivo nebo se spuštalo kroz spaljene grede i uništen krov. U jednoj od soba na podu je našao neki predmet. Malo ga je vrtio u rukama. Napravljen od tvrdog porculana, nekako je preživio neoštećen. Sklopljene ruke s krilima na leđima. Kao mali čuo je priče o melecima. Kod njih je bilo zabranjeno crtati ili praviti meleke. Bio je to bogato ukrašen porculanski kipić. Kad bi mogao zamisliti meleke kako izgledaju, pomislio je da bi kipić mogao predstavljati Džibrila, tako je bio lijep. Vrati ga na mjesto i brzo iziđe van iz kuće. Kipić je stajao na ostatku spaljene komode. Njegove sklopljene ruke pokazivale su prema dvjema velikim mrljama na podu. Pougljeni komad pokrivača lelujao je na vjetru.

U Sarajevu 19. 12. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rolffimages

April

Vojnici su bili umorni. Uplašeni. Sefer nije znao može li ta šačica bijednika sakupljenih iz svih dijelova grada biti nazvana vojskom. Vidjevši kako su se razbježali nakon prvih pucnjeva, pomislio je da ga netko u vrhu komande želi likvidirati. Cijelo vrijeme dok je napad trajao psovao je i vikao nazivajući ih najpogrdniji imenima. Psovao im je sve što bi im moglo značiti, majke, očeve, sestre, braću, žene, amidže, daidže. Ali to su bili ljudi nenavikli na užase rata i toliko krvi i mrtvih. Brigada sklepana na brzinu. Masa bez hrabrosti i srčanosti.

– Zapovjedniče?

Sefer baci opušak.

– Šta je?

– Pronašli smo ženu.

– Kakvu ženu, naredba je jasna: sve pobiti!

– Znam. Starija je žena. Nitko neće.

Sefer pogleda vojnika, nešto opsuje sebi u bradu.

– I vas sve treba pobiti, svi ste vi mamini sinovi i izdajice! – Priđe vojniku koji je držao pištolj uperen u zemlju. – Daj mi to! – Grubo mu istrgne pištolj iz ruku.

Žena je sjedila na podu. Kuća je bila devastirana, stvari isprevrtane.

– Što nisi pobjegla?

– Kuda? Muž mi je umro još prije rata, nismo imali djece.

– Ne brini. Nitko ti ništa ne smije dok sam ja tu. Imaš li rodbine?

– Imam sestru gore u istočnom djelu. Ne znam šta je s njom dugo se nismo čule. Mojih je godina.

– Ima li ona djece?

– Sina i kćer. Sin je pred sami rat otišao vani. Kćerka je negdje udata, ne znam gdje.

– Bez brige. Smislit ćemo nešto.

Nekoliko vojnika sjedilo je pred kućom i pušilo. Umorni i preplašeni kad je odjeknuo tup prasak iz kuće, instinktivno su poskočili stežući puške u rukama. Sefer iziđe.

– Vas trojica. – Upre prstom u trojicu vojnika koji su stajali na kraju kuće. – U roku od pola sata počistite i zakopajte.

Vojnici se nevoljko zgledaju.

– Šta je? Šta čekate?

Jedan od vojnika se ohrabri.

– Zapovjedniče, bila je naša.

– Šta naša?

– Naša. Muslimanka. Hatidža.

Safet je šutio. Pruži vojniku pištolj i malu crno-bijelu fotografiju.

– Nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Produži nizbrdicom prema parkiranim kamionima. Vojnik pogleda fotografiju. Mladić i djevojka nasmiješeni licem priljubljeni jedno uz drugo. Na poleđini je pisalo Milan i Hatidža – Sarajevo. Datum je izblijedio i vidio se samo broj četiri. Možda četvrti mjesec. Proljeće.

U Sarajevu 27. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: andreiuc88

Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: petrsalinger

Biblija

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih.  – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

HYPE – RELATIVNO NOVI IZRAZ, STARA PROBLEMATIKA

Hype /haɪp/ je engleski izraz koji se sve češće koristi i u našem jeziku. Bilo bi ga teško prevesti jednom jedinom našom riječju, pa stoga ne čudi što se i kod nas radije koristi u engleskom originalu. Sam pojam bi se odnosio na intenzivnu promociju nekoga ili nečega te na stvaranje snažnog publiciteta. Stoga se u današnje vrijeme nerijetko kaže da je oko nekoga ili nečega stvoren ili izgrađen snažan hype. „Google Translate” prevodi hype kao intenzivno promoviranje nekog proizvoda ili ideje, uz učestalo preuveličavanje njegove prednosti. U tom kontekstu, pomislite samo na neku od danas brojnih reklama za revolucionarni lijek. Sve se to odigrava uz podastiranje naizgled istinitih svjedočanstava. Iznemogli starci se naprosto kunu da ih je taj bućkuriš preporodio. Uz ime, godine i državu stanovanja naravno da nećete dobiti neki drugi podrobniji podatak. „John (81) iz Kalifornije…”, pa u Kaliforniji ima barem stotinu takvih! „Ono što bi moglo biti istina, uvijek će biti privlačnije od onoga što jest istina.” Američki psiholog Matthew J. Edlund upravo tim riječima objašnjava psihološku pozadinu uspješnosti hypea, uz nezaobilaznu primjedbu kako se ovim stvarima danas osobito intenzivno služe političari i zdravstvena industrija. Glede prvih, naprosto je nevjerojatno što ti ljudi sve obećavaju u predizbornim kampanjama, i moguće još nevjerojatnije – kako to njihovi glasači sve fino progutaju. „Smanjit ćemo poreze i tako ćemo povećati državne prihode.” Ili, „U kratko vrijeme možemo iseliti 11 milijuna ilegalnih doseljenika uz minimalne troškove.”

Pored naznačene ljepote „onog što bi moglo biti istina”, Edlund za „Psychology Today” spominje još dvije datosti naše psihe koje pogoduju širenju Hypea. Prva bi bila povećan fokus prema onome neuobičajenom i nesvakidašnjem. A druga bi bila konformizam. Jednostavno, vrlo smo neoprezni i nekritični kad nam netko obeća manje boli i patnje, a više udobnosti i užitka.

Hype i negativna popularnost

„Cambridge Dictionary” tumači Hype kao opetovano oglašavanje i raspravljanje o nečemu u novinama, na televiziji itd. kako bi se privukao svačiji interes. Dakle, zanimljivo ili ne, Hype po sebi ne traži uvijek superlative. Nekad mu je sasvim dovoljno da bude ona zločesta cura ili dečko. I ovdje opet možebitno govorimo o stanovitom propustu naše psihe koja se po sebi lakše fokusira na proživljene traume nego na sva ona pozitivna životna iskustva. U tom smislu, majstori tzv. „gerilskog markentinga” nepogrešivo znaju kako je ponekad korisnije da vas ljudi mrze od onoga da vas svi vole. Ono, kao mrze vas, ali su se svejedno „navukli” jer ne mogu više prestati razmišljati i raspravljati o vama. Najvještiji manipulatori javnosti obično istovremeno nastoje spretno iskombinirati neke pozitivne i negativne datosti svoje osobnosti. Primjer tomu bi bio danas sveprisutni Elon Musk. Štreber, radoholik, inovator, ali i svojevrsni huligan koji rado psuje u javnosti, naziva ljude idiotima, često pušta neprovjerene ili barem prenapuhane informacije i glasine, a navodno voli zapaliti i džoint na za to nepredviđenim mjestima. Neki ga zbog svega toga obožavaju, neki preziru, neki ga vide kao veliku opasnost, ali kao suštinsko se ipak pokazuje ono da je on svakog dana sve bogatiji i sve popularniji.

Riskantna pobjedonosnost osobnog hypea

Nacistički propagandni stručnjaci su početkom II. svj. rata vrlo vješto izgradili mit o „nepobjedivosti njemačke vojske”, i to tako uspješno da su u to podjednako čvrsto vjerovali i sami njemački vojnici, ali i njihovi protivnici. Tijekom napada na Sovjetski Savez, cijele sovjetske armije su im se predavale skoro pa bez borbe. I to je tako funkcioniralo sve do prvog velikog poraza njemačke vojske, onoga na Staljingradu. I otada situacija se dijametralno mijenja: Rusi sad nemilosrdno napadaju i napreduju, a Nijemci su oni koji se grčevito brane, predaju i sve češće povlače.

Pumpanje pobjedničkog hypea se primjenjuje i dan danas, i to osobito u svijetu borilačkih sportova. I cijela stvar i dalje funkcionira otprilike kao što je i do sada. Nepobjediv si sve dok te neko konačno ne porazi, a zatim nastupa duboka kriza iz koje se malo tko uspije izvući. Slično važi i za onaj svijet jeftine „ti to možeš, ti to hoćeš” motivacije i psihologije. A kao što smo to već ranije govorili, za istinsku pobjedonosnost nije odlučujuće umijeće same pobjede, nego umijeće stoičkog poraza, nakon kojeg čovjek zna kako se brzo podići i ponovno krenuti naprijed.

U svakom slučaju, cjelokupna aktualna problematika hypea nas itekako poziva na stanovito preispitivanje i oprez. Mislim da na kraju nikome ne bi trebalo biti u interesu da zadnja istina o svijetu i čovjeku bude ono poražavajuće: „Dok je ovaca, bit će i vune”.

U Sarajevu 15. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: seventyfour74

Exit mobile version