samopomoć – Poptheo Web Portal

ZNAKOVI I PUTOVI DO SAMOPOUZDANJA

Samopouzdanje je iznimno važna karakterna crta koja se po sebi tiče gotovo svih elemenata jednog sretnog i ispunjenog ljudskog života. U tome smislu, osobe s visokom razinom samopouzdanja dokazano imaju manje problema sa strahovima i anksioznošću, fleksibilnije su, više uživaju u ljubavi i prijateljstvu, otvorenije su za nove spoznaje i iskustva te uspijevaju biti u bliskoj vezi sa onim svojim istinskim „Ja”.
Samopouzdanje se kolokvijalno može pokatkad uzeti i kao negativan pojam, i to ukoliko ga se krivo razumije u prvom redu kao ponos ili da ne spominjemo prepotenciju, oholost, samoljublje i usiljenu kompetitivnost. Međutim, jedno istinsko samopouzdanje nema nikakve veze s pobrojenim, jer ono prije su manje-više sve odreda teške karakterne mane, dok je samopouzdanje izraz i sukus jednog zdravog i zrelog čovještva.

Znakovi istinskog samopouzdanja
U psihologiji se općenito govori o različitim znakovima samopouzdanja, a ovdje donosimo neke od njih:
Ljudi snažnog samopouzdanja ne trebaju izvanjske komplimente da bi pospješili isto. Međutim, premda ne ovise o njima, oni općenito nemaju problema s tim da primaju tuđe komplimente. Slično tome, oni nemaju problema ni kad im se uputi pokoja kritika. Također, za njih se kaže da ne popuštaju pod društvenim pritiscima, s tim da to kod njih nije toliko stvar prkosa i samodokazivanja koliko stvar pristajanja uz svoj osobni životni nacrt i put. Ovdje dolazimo moguće do same srži jednog zdravog samopouzdanja. Ono podrazumijeva spoznaju svoje vlastite specifične uloge u životu, pa samim tim onda i razumijevanje svoje istinske prirode. Stoga osobe visokog samopouzdanja karakterizira snažna potreba da budu ono što jesu, dok osobe niskog samopouzdanja, obratno, pokreće želje da budu poput drugih. Pojašnjenja radi, neki istraživači navode da se općenito najniža razina samopouzdanja u životu događa s početkom adolescencije (9-13 god.), te nešto kasnije, s početkom perioda osamostaljivanja (18-23 god.). A realno gledajući, ovo i jesu godine kad su djeca i mladi preokupirani pronalaženjem sebi prikladnih idola i uzora.
Od daljnjih znakova visokog samopouzdanja ovdje spominjemo još izbjegavanje hvalisanja, kao i izostanak straha zbog tuđeg uspjeha. Također, ovakve se osobe se ne boje tražiti tuđu pomoć kad im je potrebna, kao što se ne boje tražiti ni tuđi savjet. Osim toga, za ovakve osobe se kaže da općenito više slušaju nego što govore, ne boje se promjena, nije ih strah priznati vlastitu krivicu, kao što im također nije problem priznati drugoj strani u raspravi da je pokatkada u upravu. Slikovito rečeno, dok osobe niskog samopouzdanja obično smatraju da su toliko snažne da nikome ne dopuštaju ni pera da im odbije, osobe visokog samopouzdanja smatraju da su toliko snažne da im se apsolutno ništa loše neće dogoditi čak ukoliko im usput netko odbije i poneko pero. To je jednostavno stvar postojanja ili nepostojanja nutarnje konzistencije – što je neka stvar po sebi krhkija, to ćemo se oko nje morati zauzetije brinuti.

Samopouzdanje – stvar prirođene genetike ili stečena vještina?
Neki istraživači danas smatraju kako je samopouzdanje u načelu čovjeku prirođeno, što će reći da oni to vide prvenstveno kao stvar genetike. S druge strane, izgledno je ipak veći broj onih koji samopouzdanje dovode u vezu s jednim adekvatnim roditeljskim odgojem. Ovo razmišljanje, dakle, poima samopouzdanje više kao stečenu vještinu koja se samim tim može sticati i naknadno, što će reći u onom slučaju kad nije stečena na vrijeme kroz odrastanje i djetinjstvo.
Ako bismo pokušali odrediti koje to stvari iz djetinjstva osobito loše utječu na nisko samopouzdanje u odrasloj dobi, onda bi na prvom mjestu svakako istakli neadekvatno sankcioniranje djece od strane roditelje. Bilo da govorimo o fizičkom kažnjavanju ili o onom neadekvatnom verbalnom (deranje, psovanje, omalovažavanje uz hrpu pejorativnih epiteta i usporedbi), oba ostavljaju veoma loše posljedice na samopouzdanje djece. Tome naprotiv, ako je dijete već ponekad nemoguće i nedokazivo, onda bi ga bilo puno adekvatnije sankcionirati uskraćivanjem igračke, TV-a, kompjutera, igrice ili omiljenog slatkiša. Na taj način, dijete će kudikamo naučiti lekciju, a da njegov nutarnji integritet pri tome ne bude narušen.
Drugi, moguće i katastrofalniji izvor niskog samopouzdanja kod djece javlja se zbog roditeljskog zanemarivanja. Ovakvi ljudi kasnije ne samo da nemaju samopouzdanja već im počesto kronično nedostaje i bilo kakvo poštovanje, savjest i životna motivacija. Kako to piše Christa Meves u „Manipuliranoj neumjerenosti”, sa ovakvim ljudima kasnije je veoma teško raditi te slabo reagiraju na bilo kakvu postojeću terapiju.
Treći dominantni izvor niskog samopouzdanja kod djece bi se mogao identificirati s prebrižnim roditeljstvom. Premda se na prvu mogu činiti posve uzornima, prebrižni roditelji mogu biti uzorkom brojnih problema svojoj djeci u odrasloj dobi. Uz njih je jednostavno nemoguće u potpunosti odrasti te steći sva ona potrebna životna umijeća, stavove, odgovornosti i navike. Jer oni to sve radije sami obavljaju za svoju djecu, ostavljajući ih tako trajno nedoraslima, pa samim tim i nesigurnima.
Neke praktične vježbe za jačanje samopouzdanja
Kako smo već rekli, mnogi autori i istraživači danas smatraju da se poljuljano samopouzdanje itekako može naknadno ojačati. Krenut ćemo stoga od onih jednostavnijih i lako primjenjivih stvari. Američka psihologinja Barbara Markway predlaže u tom smislu da si zapišemo kakvu krilaticu ili misao koja nas ohrabruje i motivira te da je izložimo sebi na vidljivo mjesto gdje često boravimo. Slično ovome, ona predlaže i to da si nađemo kakvu vlastitu fotografiju iz životnog perioda kad nam je išlo dobro i kada smo pouzdano bili zadovoljni i sretni pa i nju onda također staviti na istaknuto mjesto na koje ćemo često moći bacati pogled.
Dalje od ovoga stvari postaju nešto složenije, ali su i dalje poprilično izvodive. Tako Alice Boyes kao prvo predlaže da sagledamo malo svoja prethodna iskustva povezana s niskom razinom samopouzdanja i visokom razinom anksioznosti. Pri tome se osobito treba fokusirati na sve one događaje kada smo prethodno bili vrlo zabrinuti i uplašeni, a da je na kraju ipak sve prošlo sasvim dobro. Prepoznavanjem i osvješćivanjem takvih obrazaca bezrazložne brige i straha, kudikamo možemo popraviti razinu vlastitog samopouzdanja vezanog za nadolazeće događaje i izazove.
Slično prethodnome, Boyes predlaže da sagledamo i sve one životne događaje kada smo bili iznimno uspješni, pa o čemu god da je riječ. Kako smo se tada osjećali, koliko smo i kako radili? Što nam je bilo na pameti? Čemu smo se nadali? Na koji način smo s drugima izlazili na kraj? Na ovaj način stječemo uvid u onu suptilnu recepturu uspjeha koja već postoji negdje u nama.
Sljedeća točka izravno je povezana s prethodnom, a ona bi glasila: Zašto bi se trebalo prestati uspoređivati s drugima? Ljudi niskog samopouzdanja često bivaju osupnuti uspjesima drugih ljudi, te kao da samim tim još i dodatno gube vlastito samopouzdanje. No, prema Boyes to jednostavno nije tako. Jer niti su drugi ljudi uvijek i u svemu uspješni niti smo mi uvijek i u svemu neuspješni. Jednostavno, svaki čovjek u životu se mora suočiti i s uspjesima i s neuspjesima. Upravo stoga u životu ni nema smisla uspoređivati se s drugima. Treba činiti ono svoje najbolje što možemo, i tako ćemo s pravom i sami sebe moći smatrati uspješnima. Upravo dakle ono kako Caroline Webb i definira samopouzdanje: To je ono kako se osjećaš kad si najbolji što možeš biti!

U Sarajevu 2. IX. 2020.
M. B.
Izvori:
– Vladimir ZIVANOVIC, 11 Signs Revealed Only In People With True Confidence, Lifehack, https://www.lifehack.org/283544/11-signs-revealed-only-people-with-true-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Barbara MARKWAY, Why Self-Confidence Is More Important Than You Think (20.IX.2018.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/shyness-is-nice/201809/why-self-confidence-is-more-important-you-think (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Alice BOYES, 5 Tricks for Low Self-Confidence (4. IX. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/in-practice/201809/5-tricks-low-self-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Maureen HEALY, Is Self-Confidence Pre-Determined? (3.XI.2011.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/creative-development/201111/is-self-confidence-pre-determined (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia;

IMATI DOBRU PRIČU

I na Istoku, i na Zapadu, baš kao i na Sjeveru i Jugu, ljudi su od davnina rado pripovijedali i slušali različite priče, a kako već znamo, neke od njih su se poput dragocjenog obiteljskog i narodnog naslijeđa prenosile s koljena na koljeno, te preživjele sve do naših dana.

Stoga se valja pitati zašto su ljudima priče oduvijek bile važne, a drugo pitanje bi bilo ima li od njih koristi i u ova naša sadašnja vremena?

Američka autorica Annette Simmons u svojem djelu „Faktor priče” ističe kako već samo pripovijedanje dobre priče slušatelje dovodi u stanje opuštenosti, zadovoljstva i mira. S obzirom da loše i dosadne priče neminovno uznemiruju svoje slušateljstvo, važno je znati što je to dobra priča. Autorica smatra da je dobra priča ona koja uspijeva pojednostavniti svijet te nam na taj način pomaže isti bolje shvatiti i razumjeti. S tim se istovremeno pokazuje i neoslabljena važnost priče za naše vrijeme, jer je upravo ono po sebi vrlo komplicirano i teško povezivo. Stoga ne čudi da su u postmodernom svijetu veliki spisatelji postali i nešto više od samih sebe. Počesto ih se drži za istinske mudrace i moralne autoritete jer nam pomažu pohvatati zamršene konce jedne razvijene, ali posve rascjepkane i komplicirane stvarnosti.

Sveta osjetljivost osobe

Pod blagodatima dobre priče ovdje se ne misli samo na one već napisane i objavljene priče. Naprotiv, Annete Simmons u spomenutom djelu zapravo ponajviše govori o potrebi obilatog korištenja različitih primjera, iskustava i parabola u svakodnevnoj komunikaciji. Ona ističe kako ljudi pretežito ne vole kad ih se direktno proziva i kad im se iscrpno govori što bi to oni konkretno trebali mijenjati, raditi ili poduzeti. Štoviše, svi znamo da nas ponekad čak i izravne pohvale u društvu mogu unezgoditi, a koliko li tek više pokude i kritike. Ljudska osobnost je u prosjeku vrlo osjetljiva i zato lakše učimo lekcije na indirektan način. U tom smislu, autorica kaže ukoliko se netko u našoj blizini ponaša na vrlo ružan i neprihvatljiv način, najbolje ćemo utjecati na njegovo ponašanje tako da mu ispričamo neku priču o sličnoj osobi kao i problemima u koje je na kraju upala. Na primjer, kolega vam stalno kasni na posao i to vas iritira … ako mu prigovorite, vjerojatno će se braniti i tražiti neko racionalno objašnjenje i opravdanje svoga kašnjenja, i tako će se na kraju vjerojatno još i dodatno utvrditi u svom ponašanju. Stoga mu je puno bolje, ‘nako usput, provući primjer nekoga tko je zbog konstantnog i učestalog kašnjenja izletio s posla. To je jednostavno stvar ljudske psihe – najbolje učimo identificirajući se s nekim drugim, a nama sličnim.

Saslušati tuđu priču

Svi smo manje više skloni u razmjeni mišljenja s drugima olako pomisliti da smo 100% u pravu, a da su oni isto toliko u krivu. No, autorica ovdje poziva na oprez, jer nitko ne misli slučajno ono što misli. Ovo je pomalo i stvar evolucije, jer u tri i pol milijarde godina postojanja života uspjeli su preživjeti samo oni elementi koji su po sebi bili dovoljno sposobni i učinkoviti za preživljavanje. Na primjer, sa stanovišta čovječnosti danas pronalazimo da je sebičnost po sebi jako loša i antisocijalna datost. Međutim, kao individualna evolucijska strategija sebičnost je oduvijek bila žilav i uspješan igrač. Stoga ni ne trebamo očekivati da će se neki uvjereni sebičnjak tek tako olako odreći svoje sebičnosti. Zbog toga autorica napominje da nije važno samo ono znati ispričati svoju priču nego i saslušati tuđu. S vlastitim interesom prema tuđoj priči bolje ćemo razumjeti tu osobu, a pri tome ćemo joj pokazati i uvažavanje. Tako ćemo na kraju stvoriti optimalnu podlogu i za našu priču koja će uslijediti.

Tri „nipošto”

Ukoliko želimo biti dobri svakodnevni pripovjedači, autorica napominje da treba izbjegavati tri slijedeće stvari:

1. Ne nastupati superiorno;

2. Ne biti dosadan;

3. Izbjegavati negativne podatke i emocije;

Već smo rekli da se ovdje u suštini sve vrti oko identifikacije s drugima. Ukoliko prosipate neutemeljenu superiornost, prezret će vas. Ukoliko ste stvarno znalac, opet se čuvajte superiornosti jer se većina slušatelja neće moći identificirati s vama. U tom smislu neka ispitivanja pokazuju da je kod javnih govora sasvim dobro malo i pokvariti svoj nastup. Ako već superiorno vladate podacima, slobodno malo zapnite za kabel ili nespretno ispustite papire, jer ljudi vole kad se od nekoga ima nešto dobro i novo naučiti, ali isto tako vole znati da ste sasvim običan čovjek od krvi i mesa poput svih ostalih. Tako će se bolje identificirati s vama i vašim podacima.

Za dosadu je valjda jasno samo po sebi, ali zato nešto više pozornosti treba obratiti na ono posljednje. Ako druge želite poticati na promjene, znajte da promjene potrebuju dobru i pozitivnu duševnu klimu. Na primjer, kako autorica u knjizi navodi, ukoliko želite podizati ekološku svijest kod drugih, nipošto ih pri tome nemojte ubijati detaljnim i iscrpnim podacima o aktualnim razinama zagađenja. S time će te im samo odaslati poruku da je ionako već sve gotovo. Zato im radije ispričajte priču, recimo o nekoj zemlji koja je promjenom politike i ekonomskih prioriteta napravila znatan napredak u poboljšanju životnog okoliša.

Život kao priča

Za kraj, autorica kaže kako implementacijom jedne pripovjedačke kulture nećemo samo pozitivno utjecati na tuđe živote, nego i na svoj vlastiti. Naime, dobro je od samog sebe napraviti jedan odmak, jednu pozitivnu distancu, jer i ovdje opet vrijedi da mi bolje učimo indirektno nego direktno. Stoga se dobro vježbati gledati svoj život iz daljine, baš kao na jednu priču koju smo negdje čuli. Tada ćemo biti u stanju bez puno stresa mijenjati tijek i kraj te priče. Moći ćemo je ispričati onako kako mi mislimo da treba.

U Sarajevu, 4. VII. 2019.

M.B.

Izvor: Annette SIMMONS, The Story Factor. Secrets of Influence from the Art of Storytelling, Basic Books, New York, 2000.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitriy Shironosov

“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI

Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i galamili… Džabe, neće pa neće. Ili isto tako, ponekad neka stvar ili uređaj neće da sluša, često se kvari ili se ne kvari, ali radi po svom, a ne po našem, pa što reći nego ono “Pa, zar opet!?” Ma možda nije ni stvar u pitanju nego jednostavno mi: oko nekih stvari se često ušeprtljamo, pa stvorimo sebi dupli posao, a stvarno bismo htjeli sve to fino tečno i na brzaka obaviti.

Čovjek se naprosto ponekad uspaniči od pomisli da će se s takvim nekakvim situacijama morati boriti cijeli svoj život, no iznenađujući odgovor bi mogao glasiti “a zašto ne”!? Naime, ne ostvarujemo li poslovično najbolje rezultate upravo u onim područjima gdje smo se oko nečega spremni zauzeto i nesebično boriti svaki dan ili barem skoro pa svaki?

U životu svakog od nas zasigurno postoje dvije vrste ljubavi. Jednu bismo mogli nazvati aktivna, a drugu pasivna. Kad ovdje kažemo “ljubav” ne mislimo pod tim striktno na međuljudsku ljubav nego općenito na sve. Može to biti i neki hobi u pitanju, interes i sl. Aktivno volimo sve ono oko čega nam se nije problem nesebično žrtvovati, raditi, boriti se, oko toga trošiti svoje vrijeme. S druge strane, pasivno volimo sve ono što zapravo i ne volimo toliko, ali očekujemo da to nešto ili netko voli nas. Pasivna ljubav računa sa spontanim i sretnim razvojem događaja. Ona očekuje da joj sve nekako samo dođe pod ruku. Ako je drugačije, brzo se zamori ili eksplodira, upravo jer je ona po sebi jedna slaba ljubav.

Pasivno volimo sve ono što želimo, sve ono za čim možda čak i ludo žudimo, ali ipak se zbog nekih razloga oko toga nismo spremni potruditi. Kako rekosmo, radije i dalje očekujemo da će se stvari nekako riješiti same od sebe ili će druga strana već nešto samostalno poduzeti. Pasivna ljubav će i dalje htjeti biti ljubljena, ali ne i ljubiti. Ali od ovoga obično na kraju ne bude ništa. Kako smo već ranije jednom pisali, Albert Camus je upravo ovakve situacije svrstavao pod apsurd, imajući pri tome na umu ono da su svijet i život potpuno nijemi za zahtjeve našeg srca. Jednostavno, ostvarenja i uspjesi su prijatelji one prave, aktivne ljubavi, one kojoj nije problem svakodnevno gorjeti i izgarati.

Navest ćemo za kraj jedan možda atipičan primjer: zašto se većina ljudi udeblja nakon onih mukotrpnih i iscrpljujućih mjesec dana dijete? Možda zato što vašem željenom izgledu nije dovoljno mjesec dana odricanja, bez obzira koliko ono veliko bilo. Jednostavno, vaš željeni idealni izgled zahtjeva od vas cjeloživotnu borbu; općenito manje jesti i više se kretati, i o tome se jednostavno svaki dan mora voditi računa. Jednom slatkohranom, buckastom biću ovo će se svakako učiniti prezahtjevnim i skoro pa okrutnim. No, ukoliko o svemu tome pitamo one kojima je izgled “fit” a forma “top”, najvjerojatnije će vam reći kako ni njima sve to ne pada lako, nego jednostavno, da je u pitanju svakodnevna cjeloživotna borba.

Mi ćemo i dalje verojatno pokušavati neke stvari obavljati bez puno zalaganja i muke. Loša vijest je da će rezultati pri tome biti slabi, međutim postoji i ona dobra vijest koja kaže da se uvijek možemo početi više truditi i zalagati oko nekih životnih stvari.

U Sarajevu, 27. III. 2019.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

12 ŽIVOTNIH PRAVILA JORDANA PETERSONA

Jordan B. Peterson kanadski je psiholog i profesor na sveučilištu u Torontu. U svojoj knjizi 12 Rules for Life. An Antidote to Chaos iznio je kako on razmatra 12 važnih pravila života.

Pravila su sljedeća:

Stoj uspravno s uspravljenim ramenima: Prema ovom pravilu za Petersona čovjek je biće koje se uvijek na neki način bori za nešto i ne smije zanemariti činjenicu da je život borba protiv kaosa. Kaos je za Petersona kada vas neki iznenadni događaj potpuno šokira u negativnom smislu kao recimo kada mlada osoba doživi moždani udar i mora sve učiti iz početka. Prema Petersonu, čovjek se mora naučiti nositi i boriti s kaosom koji je sastavni dio života i ne bježati od kaosa.
Tretiraj sebe kao nekoga kome iskreno želiš pomoći: Prema ovom pravilu patnja je sastavni dio života (Peterson pravi zanimljivu usporedbu s religioznim govorima o grijehu i ljudskom padu u različitim religijama) i čovjek ne smije biti megaloman koji rješava patnje cijelog čovječanstva, nego mora prihvatiti vlastitu patnju i riješiti je a tek onda pomoći drugome. Prema Petersonu, prvo treba pomoći sebi kao da ste netko drugi kome zaista želite pomoći.
Za prijatelje tražite ljude koji vam žele najbolje i koji iskreno žele izvući najbolje od vas: Ovo pravilo odnosi se na ljude koji nas okružuju i uz koje smo jako vezani. Prema Petersonu, moramo biti sposobni isključiti iz života one ljude koji nas nepotrebno i bez razloga vuku prema dnu i propasti te uključiti ljude koji iz nas žele izvući maksimum dobrog i dobrote.
Sebe uspoređujte s onim što ste bili jučer, a ne s onim što ste danas: Ovo pravilo ide za tim da čovjeku posvijesti kako je čovjek trajno nezadovoljan nečim u svojoj sadašnjosti. Karijerom, poslom, prijateljima, brakom… Peterson za razliku od mnogih smatra da usporedba s prošlošću u kojoj je čovjek u mnogočemu bio lošiji pomaže čovjeku da osmisli sadašnjost. Za Petersona prošlost nije loša, negativna i očajna, pogotovo kad se čovjek usporedi kakav je bio nekad i kakav je sad. Prošlost je prema ovom pravilu izvor i dobrog i pozitivnog o sebi, a ne samo onog najgoreg i pesimističnog.
Ne činite svojoj djeci nešto zbog čega će vas mrziti: Ovdje Peterson ne misli na neku univerzalnu formulu kako odgajati djecu, nego podsjeća koliko roditelji mogu dobro ili loše utjecati na svoju djecu ukoliko ih hrabre i potiču na nešto dobro i koliko djeca mogu biti uspješna zahvaljujući tome. Peterson podsjeća kako u nesređenim obiteljima gdje se djecu stalno pritišće negativnim mislima i temama rađa se velika mogućnost da ta djeca kasnije postanu depresivna, kriminalna i sklona samoubojstvima.
Svoju vlastitu kuću dovedi u red prije nego izneseš kritiku protiv cijelog svijeta: U ovom pravilu Peterson vidi problem onih ljudi koji su nesposobni organizirati i najobičnije svakodnevne životne zadaće, ali bi zato željeli da budu direktori velikih firmi i predsjednici država, te kako bi rješavali probleme milijuna zaposlenih i međusobno zaraćenih iako su nesposobni organizirati vlastitu spavaću sobu, ured i stan i radno vrijeme na poslu kao niti svoj obiteljski život.
Teži za smislenim, a ne za potrošnim: Ovdje Peterson želi napomenuti kako je za čovjeka bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost uvijek važnije značenje od posjedovanja. Peterson to posebno napominje kada je riječ o zrelim godinama gdje je ljudima važnije osvrnuti se na život koji je imao značenje nego na vlastito bogatstvo.
Govori istinu ili barem šuti i nemoj lagati: Peterson koji je klinički psiholog u ovom pravilu donosi iskustvo nekoliko svojih pacijenata koje je po sebi dvostruko. Prvo laž zahtjeva puno više psihičke snage i napora da se održi, jer je nekad i suviše komplicirana i složena te zahtjeva velike napore uma da se održi u organiziranom stanju. Drugo, s vremenom kad se cijela stvarnost koja je izgrađena na laži sruši, čovjek otkriva kako se također i cijeli život urušio i da ga jednostavno više nema u njegovom vlastitom životu. Zajedno s njegovom laži nestao je on i sav njegov život.
Pretpostavi uvijek da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš: Ovim pravilom Peterson podsjeća prvo da kao psiholog kod svojih pacijenata kao najčešći problem pronalazi činjenicu da ih nitko ne sluša. Ovo pravilo nije pitanje o tome tko je pametniji nego o tome da se puno može pomoći nekomu samo ako ga se sluša, čak i onda kad se ništa drugo za njega ne može učiniti. Prema Petersonu, živimo u vremenu odsutnosti slušanja, a ljudi tako jako žele da ih netko sasluša.
Budi precizan u svome govoru: Za Petersona nedefiniran problem nema rješenja! Ovo pravilo Peterson izvodi iz svog iskustva rada s pacijentima gdje je najvažnije pitanje u liječenju depresije, neuroze i psihoze bilo pitanje da pacijent precizno formulira problem i da ga on kao psiholog precizno razumije i precizno ponovi. Biti precizan u izlaganju i predstavljanju svog problema drugim ljudima je za Petersona jedan od važnijih razloga zašto ima ljudi koji se međusobno dobro razumiju i dobro komuniciraju – kako međusobno tako i s drugima. Uspješnost liječenja nekih od svojih pacijenata Peterson veže uz njihovu sposobnost ili nesposobnost da koliko je god moguće precizno izreknu u čemu se sastoji njihova bolest.
Ne gnjavite djecu kada su na skateboardu: Ovo pravilo odnosi se na čovjeku opsesiju da bude apsolutno zaštićen sa svih strana od svih mogućih životnih kaosa i komplikacija što je praktično nemoguće i neizvedivo. Odnosno, Peterson sugerira da se za kvalitetan život čovjek mora osloboditi sigurnosti i dopustiti nesigurnosti kao sastavnom dijelu života da zauzme svoje mjesto. Drugim riječima, sasvim je u redu ne biti potpuno siguran!
Pomilujte mačku kad je sretnete na ulici: Pravilo se odnosi na čovjekovu sposobnost da pokaže empatiju i suosjećanje prema ljudima i onima koji su u odnosu na njega generalno nemoćni. Pokazivanje empatije i suosjećanja kod čovjeka stvara osjećaj pripadnosti nekom višem redu i pozivu u životu, te ostavlja prostor nade da će i on osjetiti empatiju i suosjećanje od drugih kad mu to bude potrebno. Drugim riječima, dobro je pokazivati altruizam prema nemoćnima!

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): en.wikipedia.org