pakao – Poptheo Web Portal

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)

– Ah, nasilje! Stariji đavao uzdrhta od zadovoljstva. – Bezumno nasilje, nasilje nad nemoćnima, nad djecom, genocidi, ratovi oduvijek je bilo naše glavno oružje bar kad su ljudi u pitanju. Usne starijeg đavla izviju se u zloban smiješak dok je govorio, a oči mu poprime luđački sjaj. Vidjelo se da uživa. – Nasilje je bilo nužno da bi se čovjek odvojio od Stvoritelja i kad bolje promotriš ljudska civilizacija utemeljena je na nasilju, odvajanje od Stvoritelja kao nekim nužnim zakonom povlači nasilje kao nuspojavu. Prvo slovo, prvi jezik, prvi grad, prva civilizacija utemeljena je na nasilju jer to je bio jedini način da čovjek bude slobodan od Stvoritelja. Nesposoban za nasilje prema Stvoritelju, naš vladar okrenuo je nasilje prema čovjeku.

– Nisam siguran da razumijem o čemu govoriš? Mlađi đavao mirno je stajao pored prozora na drugom kraju sobe gledajući u tamu što se prostirala kroz red noćnih lampi nisko postavljenih nad pjeskovitom stazom.

– Nismo mogli biti nasilni prema Stvoritelju jer smo izgubili svaki kontakt s nebom. Preostala nam je mogućnost da budemo nasilni prema stvorenju, poglavito čovjek, ali tako što nećemo sami činiti nasilje nego usmjeravati čovjeka da nasilje čini umjesto nas. Stvoritelj nam je izričito zabranio da uništavamo materiju i tijelo i cijeli ljudski rod. Dopustio je duhovno nagovaranje čovjeka što smo vrlo dobro iskoristili. S obzirom da je sloboda pitanje duha i nije nam bilo ništa drugo preostalo nego da igramo na kartu čovjekove slobode i usmjerimo ga protiv drugoga čovjeka i nagovorimo na nasilje. Tako je nasilje počelo s čovjekovom slobodom i krinkom slobode koja je nasilje. Uvjerili smo čovjeka da je nasilje bit slobode i čovjek je počeo nositi nasilje kao krunu svoga čovještva uvjeren da biti nasilan je isto što i biti slobodan. Skovali smo maksimu nasilje je sloboda i sloboda je nasilje. Međutim, nasilje je imalo jednu dobru i jednu ne tako dobru posljedicu. Stariji đavao namršti čelo. Mlađi đavao znatiželjno pogleda u njegovom pravcu.

– Dobra posljedica nasilja bila je ljudska potreba za žrtvom kojom smo ljude zavodili na misao da se žrtvom sve oprašta i vraća na početak kao da se nasilje nije ni dogodilo jednom kad je žrtva prinesena. Tako smo ih nagovarali da žrtvuju djecu, cijele obitelji i gradove uvjereni da ne čine nikakvo nasilje prema nevinima, štoviše, da što je nevinija žrtva to je bolje. Mi smo stajali iza cijelog tog žrtvenog mehanizma gdje su ljudi kroz nasilje i krv prinosili žrtve misleći da time zatvaraju krug nasilja i umilostivljuju nekog krvoločnog boga ili bogove dok smo mi uživali u njihovom nasilju. Povremeno smo ljudima poput utvare stvarali privid da poslije žrtve recimo ubijanja cijelog grada žena i djece slijedi razdoblje mira, oproštenja i otkupljenja. Stvarali smo utvaru napretka civilizacije nakon velikih žrtava tako što smo uvodili prividna razdoblja mira i blagostanja. Sve bi nakon nasilja i žrtve išlo na bolje. I usjevi, i stoka, i hrana, i kiša, i voda, glad i žeđ bi se povukla. I kad bi ljudi opet došli u napast da zaborave na žrtve, stvarali smo ponovo ratove, ubijanja, genocide tražeći u ime krvoločnih bogova ubijanja i žrtvovanja stotina i tisuća ljudi. I tako smo žrtvenim mehanizmom ljubomorno čuvali svoj krug nasilja prvo ga potičući, pa onda umanjujući prividom njihovih žrtava. Prinoseći žrtve ljudi su mislili da čine nešto iskonski dobro, a samo su sudjelovali u našoj vješto i dobro pripremljenoj prevari i predstavi koja je žrtvama hranila nasilje, a nasilje je hranilo nas bilo da smo kroz žrtvovanje nasilje poticali ili ga slabili. Tako smo od samog početka kao tvorci nasilja koristeći žrtveni mehanizam uvlačili čovjeka u vječni krug nasilja.

– To i nije tako loše, ne vidim u čemu bi bila loša posljedica žrtvenog mehanizma kao predstave da se prividno oprosti i otkupi za nasilje? Mlađi đavao se promeškolji u kožnom naslonjaču otpuhujući dim netom upaljene cigarete. Stariji đavao češkajući obraz gledao je zamišljeno vani u tamu.

– Stvoritelj je znao da mi stojimo od samog početka iza kruga nasilja. Znao je da je nasilje bilo jedan od razloga čovjekovog protjerivanja u svijet. Trebaš imati na umu da čovjekova sklonost nasilju potječe od pada ono dvoje u zemaljskom raju i nasilje se uvijek javlja kao posljedica toga pada kod kasnijeg razvoja čovjeka. Stvarajući civilizaciju čovjek generira nasilje jer zbog pada i nakon pada u svemu što je stvarao bio je prisutan trag zla u kojega smo čovjeka gurnuli. Čovjek našom zaslugom nije mogao ići naprijed a da stvarajući civilizaciju ne stvori i nasilje, nasilje koje svoj korijen ima u ono dvoje smušenih i lako nagovorljivih, Adama i Eve. Stvoritelj je kao i obično sve to znao. Nije želio dokinuti civilizaciju čovjeka često prožetu nasiljem, nego je tražio način kako da čovjeka zajedno s njegovom civilizacijom oslobodi kruga nasilja. Moraš imati na umu da krug nasilja ima dvojako značenje inače nećeš razumjeti stvar kako treba. Krug nasilja mogao bi biti vječan, odnosno, bio bi vječan kad ga ne bi bilo moguće barem djelimično slomiti tako da se stvori pukotina ili lom kojim krug prestaje biti krug. Naša ideja je bila kako je unutar vječnog kruga nasilja čovjek sa svojom civilizacijom, a izvan kruga smo mi koji pazimo da se krug ne slomi i ne stvori se mogućnost loma tog kruga. Zato smo izmislili žrtvu. Izmislili smo žrtvu kojom smo čuvali taj krug. I dok je čovjek vjerovao da žrtvom slama krug nasilja i da kroz taj lom dopire do nekog boga i da se otkupljuje za počinjeno nasilje, nije se u stvarnosti događalo ništa. Mi smo kontrolirajući žrtveni mehanizam nasilja držali čovjeka u svojoj vlasti i poticali njegovu zabludu da se žrtvom može spasiti. Stariji đavao nakratko ušuti.

– Ako sam te pratio kako treba, želiš reći da ukoliko bi bilo moguće stvarno slomiti krug nasilja i lomom kruga otvoriti mogućnost otkupljenja od nasilja, onda naravno bilo bi apsurdno govoriti o vječnom krugu nasilja? Jer nasilje kao krug bilo bi vječno ako je vječno zatvoreno u kružno kretanje. Mlađi đavao izgovorio je to poluglasno spuštajući čašu na stol držeći pogled uperen u starijeg đavla.

– Da. Doduše, tako nešto bila je mogućnost i nismo posebno u nju vjerovali jer smo bili uvjereni da držimo stvari pod kontrolom. A onda se dogodio onaj čudnovati Nazarećanin, onaj što su ga neki nazvali bogočovjekom koji je stajao s obje strane vječnog kruga nasilja i kao bog i kao čovjek. Učinio je ono što je za nas bila puka teoretska mogućnost, a još je gore ono što su učinili njegovi učenici kasnije.

– Kako misliš? Mlađi đavao okrene pogled prema prozoru i zijevnu. Očekivao je neku novo dosadno izlaganje starijeg đavla o mistici zla.

– Taj se Nazarećanin žrtvovao. Svjesno, slobodno i iz ljubavi. Sve do Nazarećanina onaj koji je žrtvovan bio je krivac i morao je biti žrtvovan, žrtvovanje je bilo pravedno i tako smo kontrolirali taj mehanizam žrtve. Znaš onaj mit o Edipu što su ga Grci izmislili? U tom mitu Edip je krivac, on se mora žrtvovati i pravedno je da se žrtvuje jer je svojim činima (ubojstvo oca, ženidba majke) bio kriv i osuđen i izazvao je svojim činima veliko nasilje na ostale stanovnike civilizacije. Međutim, u slučaju Nazarećanina stvorila se jedna mala skupina njegovih učenika koji su prstom upirali u križ i govorili kako je Nazarećanin nevin i kako je njegovo žrtvovanje bilo nepravedno i uprli su prstom u nas i tvrdili kako smo mi krivi što je nevin čovjek žrtvovan. Dogodilo se po prvi put da mehanizam žrtve nije funkcionirao. Umjesto da je kao i dotad žrtva bila kriva i pravedno osuđena i ubijena radi mira i novog nasilja, njegovi sljedbenici su fanatično inzistirali da je Nazarećanin nevin, nepravedno žrtvovan i da je samostalno potpuno nevin i bez grijeha odlučio da se žrtvuje. Razumiješ? Žrtvovao se ne zato što je zaslužio da bude žrtvovan i zato što je kriv, nego upravo suprotno, žrtvovao se potpuno nevin i bez ikakve krivnje. Na trenutak su obojica zašutjeli.

– I onda se iznenada mehanizam žrtve taj vječni krug nasilja slomio jer žrtva nije zaslužila žrtvovanje, potpuno nevin Nazarećanin se predao da bude žrtvovan i tada je se krug nasilja slomio i šokirao nas je njegov lom.

– Gdje se točno dogodio taj lom, gdje se krug nasilja slomio i ostao slomljen? Mlađi đavao otpuhne dim cigarete.

– Naravno križ tog Nazaraćenina slomio je vječni krug nasilja jer ako zamisliš da je križ žrtvenik na kojem je trebao biti pogubljen krivac koji zaslužuje biti pogubljen, onda bi križ bio dio vječnog kruga nasilja ništa drugačiji od kamenog oltara na kojem se žrtvuju ljudi. Mehanizam žrtve samo bi nastavio krug nasilja pod našom kontrolom i umjesto kamena nastavili bi koristiti drvo. Ali se dogodilo ne samo da je Nazarećanin kako se kasnije ispostavilo božji sin, nego iako nevin i bez krivnje želio se slobodno prinijeti kao žrtva.

– Ali ne vidim da se nešto promijenilo, ljudi i dalje napredujući u civilizaciji napreduju i u nasilju i postali su jako maštoviti i kreativni u tome i mi sami mogli bismo nešto o nasilju naučiti od njih? Mlađi đavao otpije gutljaj dobrog starog crnog vina.

– Da. Mogli bi. Stariji đavao se i dalje mrštio gledajući kroz prozor. – Dok je krug nasilja bio potpuno zatvoren nije bilo oproštenja za čovjeka jer njegovo prinošenje žrtvi nije postizalo oproštenje, samo privid oproštenja. Bez obzira na silne žrtve čovjek je uvijek bio i kriv i osuđen. S Nazarećaninom i njegovim slobodnim žrtvovanjem mogućnost oproštenja pojavila se kao slamanje kruga nasilja, krug nasilja slomio se u obliku dvije drvene grede, jedna ona kraća postavljena horizontalno i ona druga duža vertikalno. Obični komad drveta usječen slučajnim odabirom za čin nasilja kojemu smo se radovali je bio mamac i mi smo zagrizli. Previše smo bili usmjereni na sredstvo žrtvovanja i zaboravili na onoga koji će biti žrtvovan. Nazarećanin je otvorio mogućnost oproštenja i otkupljenja svakog mogućeg nasilja, ne samo jednom čovjeku, nego cijelim civilizacijama nastalima na ljudskom nasilju, nastalim na ratovima, ubijanjima. To je toliko monstrouzna pomisao da i sam čovjek odbija vjerovati u nju jer mu je neprihvatljiva. Kako bi žrtva jednog Nazarećanina mogla otkupiti silno nasilje ljudske povijesti i ljudskih civilizacija i svih onih obećanih budućih ljudskih utopija koje žureći prema budućnosti planiraju gaziti preko kostiju tolikih ubijenih i žrtvovanih? Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti i zato ne vjeruje da je Nazarećanin mogao postići da se krug nasilja slomi i omogući čovjeku otkupljenje. Međutim, za nas koji stvari vidimo drugačije od čovjeka Nazarećaninovo žrtvovanje učinilo je sve žrtve nepotrebnima i prokazalo ih kao prividnu moć otkupljenja od nasilja. I naša skrivenost unutar kruga nasilja pomoću mehanizma prinošenja žrtava izbila je na površinu. Svatko zainteresiran o tome može to pročitati u onim knjigama o njegovom životu iako treba malo napregnuti misao da se shvati o čemu je riječ. Jedan francuski mislilac je došao veoma blizu tome s jednom vrlo opasnom knjigom o nama, zaboravio sam kako se zove. Bilo kako bilo, Nazarećanin također nije bio stava da bi trebalo uništiti čovjekovu kulturu i civilizaciju, radije je izabrao mogućnost oproštenja i otkupljenja čovjeka od svih njegovih učinjenih nasilja koje čovjek može zamisliti i učiniti. Umjesto uništenja civilizacije, Nazarećanin je izabrao mogućnost otkupljenja cjelokupne civilizacije. Zamisli, molim te ono što ljudi zovu zapadnom civilizacijom sa svim njezinim nasiljima kao nešto otkupljivo i kao nešto što može biti spašeno. Strašna pomisao! Toliko strašna da čovjek odbija čak i mogućnost da bi bila moguća!

– Ali to ne mijenja ni najmanje stanje stvari s obzirom da čovjek i civilizacija grabe naprijed uključuju nove oblike i modele nasilja i prema ljudima i prema prirodi? Mlađi đavao izgledao je pomalo zbunjeno jer u njegovoj glavi što se tiče nasilja ništa se nije promijenilo osim što je čovjek postao kreativniji i tehnološki savršeniji u razvoju tehnologije nasilja. A nije ni volio pretjerivanje u metafizici starijeg đavla i njegovo stalno napominjanje o mogućnostima, vječnostima. Mlađi đavao bio je od samog početka riješen da bude pozitivist i materijalist koliko je moguće. Zanimale su ga činjenice i ono što se stvarno događa u svijetu, a ne metafizičko trabunjanje starijeg đavla. Ali jer mu je stariji đavao bio nadređen morao je šutjeti i držati jezik za zubima.

– Upravo tako. Jer čovjek nije svjestan ili odbija vjerovati u ono što je Nazarećanin učinio i dalje se trudi tu i tamo prinositi žrtve za svoje otkupljenje od nasilja i redovito ih prinosi u gotovo pravilnim vremenskim razmacima kroz ratove, osvajanja, ubijanja. I nama je od posebne važnosti odgajanje svijesti u samom čovjeku kako je nasilje nužno i potrebno kao temeljni pokretač čovjekovog napretka prema blistavoj budućnosti. Čovjek mora i dalje biti apsolutno uvjeren kako je put u budućnost popločan nasiljem i kako je nasilje jedini i ispravni put za njegovo bolje sutra i kako nasilje niti može biti oprošteno niti treba biti oprošteno, nego samo umireno na kratko prinošenjem žrtava. Stariji đavao se vrati i sjedne u kožni naslonjač.

– Kako misliš da to postignemo? Mlađi đavao okrene se prema starijem.

– Tako što ćemo sustavnom indoktrinacijom iz čovjekove svijesti ukloniti i iskorijeniti uvjerenje o postojanju Stvoritelja, postojanju dobra. Kad to učinimo i ono što je Nazarećanin učinio izgubit će važnost. Potrebno je iz čovjekove svijesti iskorijeniti bilo kakvo pitanje u smislu ili besmislu nasilja jer čim ih pustiš da pođu o tome razmišljati, dospiju i do onih neugodnih pitanja o Stvoritelju, o dobru, o zlu, o nagradi, o kazni. Čovjeka se mora uvjeriti kako je nasilje prirodno i nužno kao disanje zraka i da tu nema ništa mistično i duhovno vrijedno promišljanja, nego samo sirovo i brutalno nasilje koje je toliko prirodno da ga ne treba razlikovati od procesa udisanja zraka. Čovjeka moramo prilagoditi na nasilje kao na disanje kako na nešto nesvjesno što je tu i o čemu se nikada ne razmišlja. A to ćemo učiniti počevši od nas.

– Kako misliš od nas? Mlađi đavao se u čudu zagleda u vrškove svojih crnih kožnih cipela.

– Pa lijepo. Ako mi stojimo iza mehanizma nasilja i žrtve koja žrtvovanjem pobjeđuje nasilje, ako smo mi skriveni mehanizam koji žrtvovanjem nasilje pojačava i umanjuje, onda se čini razumnim uvjeravati čovjeka da ne postojimo. Ako nas nema, onda i mehanizam nasilja i žrtve se ne može objasniti nego ostaje skriven čovjeku i čovjek i dalje nastavlja žrtvovati kako bi ublažio vlastitu krivnju zbog počinjenog nasilja ne pitajući se tko je uopće pokretač jednog takvog mehanizma. Mi stvaramo iluziju kako čovjek prinoseći žrtvu da bi se otkupio od nasilja nekom krvoločnom božanstvu to stvarno i uspijeva i zar nije opravdano da čovjek ne otkrije tko stoji iza toga? Žrtveni mehanizam kojim se nasilje ublažava da bi se opet pojačalo i tražilo nove žrtve je naš proizvod i mi smo ga izmislili da bismo čovjeku pružili privid otkupljenja i pomirenja. I tako je trajalo dok se nije pojavio Nazarećanin i razotkrio nas igrajući upravo našu igru koju smo izmislili. Prekasno smo shvatili da samo Stvoritelj može slomiti vječni krug nasilja kojega smo izmislili idejom žrtve i taj neugledni židov iz Nazareta koji nije odavao da je nešto posebno u odnosu na druge žrtve slomio je krug nasilja križem. Dok je čovjek pod našim vodstvom vjerovao da žrtvom otkupljuje sebe, nije postizao ništa ubijajući vlastitu djecu i narode na žrtvenicima civilizacija, nego je hranio našu glad za krvlju, zlom i nasiljem i tako kroz cikluse ponavljanja kruga nasilja. Onda se iznenada pojavio taj Nazarećanin i otvorio stvarnu mogućnost ne samo prestanka žrtvovanja, nego i otkupljenja i oproštenja nasilja bez žrtve jer se on žrtvovao i za čovjeka i za civilizaciju. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Udisao miris nove žrtve, novog krivca i novog osuđenika, a onda je odjednom mehanizam stao i utihnuo. Netko je uperio prst u križ i Nazarećanina i rekao: Gle, ova se žrtva razlikuje od svih drugih dosad jer ovaj nije uopće kriv niti je trebao biti ubijen, ovaj je potpuno nevin i pustio je da ga ubiju, ali zašto je to učinio? I tako je sve počelo. U tome je naša poteškoća i prednost. Mi znamo da se to dogodilo, ali čovjek ne vjeruje da se to dogodilo i ovo drugo je naša prednost koju još uvijek možemo iskoristiti. I najvažnije je, mladi prijatelju, uvjeravati čovjeka da se to nije dogodilo, da nema Stvoritelja, nema Nazarećanina, nema nas i da je to sve jedna sladunjava bajka, jedan izmišljeni mit i da se Nazarećanin ne razlikuje od Edipa, Herkula, Romula i Rema i njima sličnih. Jer ako čovjek otkrije ogromnu razliku između Nazarećanina i ovih drugih ili ako otkrije stvarnost mogućnosti da mu nasilje bude oprošteno, a da se uopće ne mora žrtvovati, tko zna što bi čovjek učinio kada bi sve to znao? Možda bi sretan i radostan što postoji mogućnost otkupljenja od nasilja prionuo na još više nasilja u ime Stvoritelja ili bi svjestan svoje nasilne civilizacije i nasilne budućnosti trudio se oko otkupljenja? U svakom slučaj ne smijemo izgubiti jer za nas još nije sve izgubljeno iako je Nazarećanin otkrio da stojimo iza mehanizma žrtve i nasilja. Zato je najvažnija zadaća skrivati od čovjeka da se išta dogodilo i Nazarećanina i sve vezano uz njega gurnuti u prostor bajki i mitova i da nijedan akter te priče ne postoji i da to što se priča nije ništa drugačije od onih priča o recimo Sizifu, Tezeju, Odiseju i njima sličnima. Čovjek mora biti uvjeren da je nasilje nužno, prirodno i nesvjesno poput disanja i čovjekova budućnost i njegov napredak moraju ići putem nasilja i da u skladu sa svojim putovanjem u svjetliju budućnost čovjek mora stalno prinositi ljudske žrtve na oltare civilizacije po cijelom svijetu bez obzira je li žrtvenik od kamena, drveta ili nekog drugog materijala jer žrtva i žrtve se moraju stalno prinositi i to je najvažnije za nasilje.

U Sarajevu, 6. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cd123

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

– Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

– I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

– Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)

Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…

Stariji đavao otpuhne dim cigarete. Noć je bila neobično maglovita i gusta magla nije dopuštala puno, tek pogled na nekoliko svjetiljki koje su žmirkale u mraku uz pješčanu stazu. – Večeras je prilično mračno vani. Stariji đavao se nagne naprijed prema prozoru. –Moguće. Iako ne vidim razliku. Mlađi đavao se približi prozoru i pogleda. – Kod nas je uvijek mračno. Mlađi đavao se vrati u kožni naslonjač i otpije gutljaj crnog vina od neke portugalske sorte od koje se pravilo pomalo slatkasto, ali dobro vino. – Jesi li ikada bio zaljubljen? Mlađi đavao odloži čašu i znatiželjno se zagleda u starijeg đavla. – Ne. Duhovi poput nas ne vole niti osjećaju. Ali bio sam svjedok mnogim ljubavima. Posebno sam o ljubavi naučio od jednog starog redovnika još tamo u srednjem vijeku koji je bio pisac i filozofirao o ljubavi. – I što si od njega naučio? Mlađi đavao pripali cigaretu. – O ljubavi ništa nisam naučio. Znao sam s njim razgovarati dugo i do kasno. On je znao tko sam ja. Nismo bili prijatelji. On je bio moj neprijatelj, a ja njegov. Ali bilo je trenutaka kad bi se obojica umorili od međusobnih smicalica. Ja od napasti i želje da ga odvučem u pakao, on od molitve i želje da me otjera od sebe. U tim trenutcima neobičnog primirja razgovarali smo ne kao neprijatelji, nego kao dva učenjaka. On je bio učenjak, pomalo ispred svog vremena, a ja sam znao puno i on je želio znati kako su stvari izgledale na samom početku. Razgovarali smo o astronomiji, svemiru, društvenim uređenjima, vjeri, ljudima, njegovom opatu samostana koji nije volio njegovo učenjaštvo i brinuo se da neće postati alkemičar ili astrolog iako sam opat nije puno ni znao ni mario za učenjaštvo.

Jednom smo tako kasno navečer u trenutcima primirja razgovarajući o kretanju planeta ne znam kako počeli razgovarati o ženi. Imao je majku koju je jako volio i dvije sestre, obje dobro udane za neku dvojicu grofova u njegovom kraju. Zanimalo ga je kako je izgledalo stvaranje žene jer sam mu otkrio da sam bio na početku stvaranja kad se sve događalo. – I što ga je konkretno zanimalo? Mlađi đavao otpije gutljaj. – Zanimalo ga je zašto se ženu do kraja ne može razumjeti je li riječ o Tvorčevoj namjeri da je takvu stvori ili je u pitanju nešto drugo. Ispričao mi je jedan svoj san o ženi koji nije toliko značajan, ali je u njemu pobudio znatiželju o tome pitanju. Kao učenjaka to je ga zanimalo s čisto znanstvenog gledišta. – I što si mu rekao? Mlađi đavao priguši svjetlo lampe koje mu je smetalo. – Ispričao mu o stvaranju žene. Jednog dana u vrtu vidio sam Tvorca i Adama kako nešto razgovaraju. Adam je gestikulirao i pokazivao rukama oko sebe i onda pokazivao rukom na sebe. Tvorac ga je slušao s pažnjom i pratio sa zanimanjem. Iako Adam nije govorio nikakav jezik, činilo se da ga Tvorac savršeno razumije. Nekoliko dana nakon njihovog razgovora slučajno u vrtu naletim na Adama. Bio je vidno uzbuđen. Pokušao sam doznati o čemu se radi ali njegovo jadno lamentiranje rukama i čudni zvukovi koje je ispuštao nije pomoglo. Nisam mogao razumjeti što mi želi reći jer nije govorio našim jezikom. Nije govorio uopće. Nije me ni zanimalo. Imao sam drugog posla jer sam morao nešto ići završiti kod stabla spoznaje dobra i zla. Kad sam se vraćao, vidio sam da Adam spava i da Tvorac uzima nešto iz njega. Bilo je veliko, svjetlilo je kao veliki plamen. Uzeo je jedan mali dio, kao iskrica plamena, a ostalo vratio natrag u Adamovo tijelo. Približio je iskru svojim ustima i progovorio. Iskra se pretvorila u veliki plamen. Uzeo je prašine i zemlje i bacio u smjeru velikog plamena. – I? – Nažalost, nisam vidio do kraja što se dogodilo jer je naišao jedan anđeo kerubin s plamenim mačem i rekao mi da nije lijepo špijunirati. Pokunjen i postiđen sam otišao.

Kasnije tog dana pred večer prolazio sam blizu mjesta gdje je Adam spavao i ugledao sam Tvorca, Adama i još neko biće slično Adamu. Nešto su razgovarali s Tvorcem, ali nisu više gestikulirali niti ispuštali čudne zvukove, nego su govorili kao što i mi govorimo. Kad se Tvorac udaljio, priđem Adamu dok je ono biće negdje otišlo i nije ga bilo u blizini. Adam mi ispripovjedi da se to biće zove žena, da je isto poput njega, ali da ima jedna poteškoća. S obzirom da je Adam sada govorio i mogao sam ga razumjeti, bio sam znatiželjan oko tog bića. Adam mi je pripovjedio da iako to biće liči na njega i govori jezikom kao i on i da mu je Tvorac rekao da je to biće isto poput njega, on Adam se nije sjećao kako se to biće pojavilo i odakle. Jedino je osjećao prazninu kad se probudio i čim se to biće pojavilo pred njim, praznina je nestala. Adam mi je rekao ono što sam i sam vidio, da sumnja u Tvorca da je uzeo od njega dio božanskog daha i udahnuo u to biće. Rekao sam Adamu da tu nema ništa pogrešno ako je tražio od Tvorca biće identično njemu, ali sam slagao da sam bilo što vidio.

Želio sam to biće i sam promotriti prije nego Adamu kažem što sam vidio. Kad se biće vratilo, Adam je predstavi kao ženu koja se zove Eva. Bila je poput njega, ista, identična, ali opet bilo je tu nešto što nisam mogao razumjeti niti dokučiti. Kad me onaj anđeo opomenuo da špijuniram, nisam vidio što se dogodilo do kraja. – Misliš da bi znao više o ženi da si vidio što se dogodilo od trenutka kad je Adam zaspao do trenutka kad je stala pred Adama? Mlađi đavao protegne leđa. Kao da ga je priča pomalo zamarala. Stariji đavao nije obraćao pažnju gledajući u gustu maglu vani. – Ne, ne mislim na to. Vjerojatno je proces stvaranja bio sličan kao i s Adamom. Mislim da je Tvorac nešto privatno razgovarao sa ženom prije nego su se ona i Adam susreli i da joj je nešto rekao. Kasnije kad sam je bolje upoznao, shvatio sam da je puno susretljivija i znatiželjnija od Adama. I kad sam ih nagovorio na grijeh jer sam bio zadužen za brigu oko stabla spoznaje dobra i zla, mislio sam da ću u zamjenu dobiti njezino priznanje o tome što je razgovarala s Tvorcem prije nego je došla do Adama. Ali je odbila iako je otkrila da se susrela s Tvorcem prije nego se susrela s Adamom i drugim stvorenjima uključujući i nas. – Želiš reći da je Tvorac njoj dao neku posebnu zadaću za koju znaju samo njih dvoje i nitko drugi? Mlađi đavao se malo uspravi. Počelo ga je zanimati. Nije znao da ima nešto što stariji đavao još ne zna. – To i jest pitanje mladi prijatelju jer ne znam na njega odgovor. – Tko bi rekao da ti koji si bio na početku svega ipak ne znaš sve? Mlađi đavao je bio pomalo podrugljiv. – Znam o ženama sve, ali ne znam ono najvažnije, a to je sadržaj razgovora između nje i Tvorca dok je Adam spavao. Pitao sam kasnije i neke druge zloduhe nakon pada. Veliki broj njih je čuo za razgovor između žene i Tvorca, ali nitko ne zna sadržaj razgovora i nikomu nije jasno kako su se uspjeli sakriti cijelo popodne od naših znatiželjnih pogleda i ušiju i u kojem su dijelu zemaljskog raja razgovarali. Dokazano je da su žena i Tvorac sigurno razgovarali, ali što joj je Tvorac rekao, o čemu su razgovarali, je li joj otkrio nešto o budućnosti, nešto o nama, je li joj otkrio nešto o sebi što ne znamo, ostala je nepoznanica svima, čak i Adamu. – Hm, zanimljivo, nisam znao da ima nešto što ti ne znaš. – Nije da ne znam, nego ne znam koji je sadržaj razgovora i ne znam na što se odnosio kada je riječ o ženi i njezinoj svrsi i smislu, svakako nisam utješen time da je njezina svrha i smisao samo fizičko postojanje i fizički život, tu mora biti i nešto drugo. Stariji đavao otpuhne dim cigarete. – Što ti je rekao redovnik kad si mu to ispričao? Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. – Narugao mi se i s podsmijehom konstatirao da je prilično zabavno otkriti da ni đavao ne razumije žene i da je smiješno za jedno tako inteligentno biće kao što sam ja da to otkrije tako kasno jer je on to znao vrlo rano još dok je bio mlad. – Ali sam ga ispravio.

Nije da ne razumijem žene, o razumijem ih puno bolje od njega. Ono što mene zanima je sadržaj razgovora između nje i Tvorca o kojem svi znamo, ali nitko od nas ne zna o čemu su razgovarali. Ali stari redovnik bio je prilično uvjeren da to znači da i ja ne razumijem žene jer ne znam sadržaj tog razgovora. Na kraju smo došli da zajedničkog stava da muškarci o ženama znaju veoma malo ili nimalo, da mi o ženama znamo veoma puno, ali ne sve i da jedino Tvorac zna sve o njoj jer je on s njom na početku stvaranja razgovarao privatno i tajno. – Ali to nije toliko važno zar ne? Mlađi đavao upitno pogleda starijeg. – Ne bih rekao, mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja na koja nitko nema odgovor. Sjećaš se Nazarećanina, njegovog rođenja i njegove majke? Nitko od nas nije očekivao takav razvoj događaja zato jer nitko od nas ne zna o čemu su žena i Tvorac razgovarali na početku stvaranja, možda su razgovarali o majci od Nazarećanina, ili nisu? Ne znamo. Ali i ti kao mlađi đavao trebao bi već shvatiti da puno toga ovisi o ženi i njezinoj ulozi u svemu i da je činjenica da je ne razumijemo do kraja opasnost koju ne treba lako zapostaviti i zanemariti. To što je ne razumijemo ne znači da nema ulogu u svemu, možda ima presudnu ulogu u svemu od stvaranja do kraja svijeta. I nama nije isprika to što je muškarac ne razumije, on ponekad ni sebe ne razumije. Ali mi, mi moramo znati sve o njoj iako ćemo teško ikada doznati što se dogodilo onog popodneva u zemaljskom vrtu dok je Adam spavao o čemu su ona i Tvorac razgovarali. Da nije onaj anđeo s mačem naletio možda bih sada znao sve. Ovako kad je žena u pitanju, i mi donekle tapkamo u mraku i na to se navikni ubuduće.

Stariji đavao baci nervozno opušak u pepeljaru i ode u susjednu sobu. Mlađi đavao ostane pored prozora zureći u noć. Čudio se zašto je magla večeras tako gusta i ne može se vidjeti puno osim dvije žmirkave svjetiljke koje su bacale slabašno svjetlo na pijeskom posutu stazu koja je nestajala u mraku. Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve. Mlađi đavao zamišljeno nastavi gledati vani u nepreglednu tamu. Tko bi rekao da stariji đavao o ženama zna skoro sve, ali ne zna sve????? Osmjehne se. Zar ne kažu često da je đavao u detaljima, pomisli u sebi i nastavi zuriti vani dok je gusta magla prijetila da i one dvije žmirkave svjetiljke proguta zajedno s pješčanom stazom koja se jedva primjećivala u tami.

U Sarajevu, 9. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

RAZGOVOR O RAJU (Razgovor o paklu – V. dio)

– Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji, nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.

– Kada je riječ o čovjekom razumijevanju raja, tu ima nekoliko neodgovorenih pitanja. Recimo, vjeruje li čovjek je li uopće posjeduje besmrtnu dušu? Ili smatra li čovjek da je stvarnost samo ono što proglasi stvarnim na temelju svojih istraživanja? Ili ako čovjek i vjeruje da posjeduje dušu, nije nevažno vjeruje li da je ta duša besmrtna ili propada zajedno s tijelom? Ima tu još puno pitanja, ali da stvari ne kompliciram ja bih pitanje raja sveo na dvije stvari: stvarnost i čovjekova duša. Sa stvarnošću i nije tako teško jer uvijek se nađe neki mudrac koji kaže kako koliko god čovjek zna i shvaća to nije cjelokupna stvarnost pa uvijek ostaje mogućnost da čovjek barem razmišlja o nečemu nestvarnom iako bi to u stvarnosti moglo postojati kao što je raj. Mislim da je teži problem što se tiče raja pitanje čovjekove duše i njezine besmrtnosti. Ako je besmrtna, trebala bi živjeti negdje nakon što napusti tijelo, je li tako? Gdje bi trebala živjeti i gdje se nalazi takvo mjesto ako ga uopće ima? Čovjek nekada zna naivno zamisliti da jer osjeća nekad nostalgiju za nečim trajnijim to trajnije bi trebalo i postojati, ali kao što znamo to nije uvijek slučaj. Nekada jest. Ako razmišljaš ljudski, pitanje ostaje bez odgovora jer čovjek tijelom ne može razumjeti besmrtnost. Dakle, moramo razmišljati o tome na naš način. Stariji đavao duboko udahne dim cigarete zadovoljno gledajući u noćnu lampu kao da je i sam malo oživio zajedno s njezinim svjetlom.

– Ne vidim svrhu zašto bismo razmišljali na naš način? Nama je sve jasno. Ne znam iz kojega razloga bi ti i ja trebali razmišljati o raju. Mlađi đavao pomalo nezainteresirano okrene pogled prema gornjim policama s mnoštvom knjiga s čudnim naslovima.

– Zašto si onda uopće pokrenuo pitanje o raju ako te ne zanima? Ali, mladi prijatelju, budi malo širokogrudan. Zasigurno ima ljudi koji bi voljeli čuti nešto više o tome. Zar ne misliš da poneki ljudski jadnik ne bi volio znati kakve se to misli motaju po glavi dva zloduha? Zanemarit ću tvoju primjedbu kako je raj nebitno pitanje. Jer nama je nebitno. O tome znamo mi. Zato nam je nevažno. Rekao bih iz iskustva da ima među ljudima onih kojima je to pitanje od presudne važnosti za cjelokupni život. Polazimo od onoga što znamo. Ako je Tvorac Stvoritelj, a jest, onda se sve stvoreno ravna na neki način prema njemu. Tvorac ima u sebi kako ljubavi tako i pravednosti. Bilo kako bilo, sve što čovjek čini ili ne čini ravna se prema Njegovoj vječnoj vagi s dva utega: ljubav i pravednost. Znamo da često prevagne ljubav umjesto pravednosti, ali o toj stvari ćemo nekom drugom prilikom. Tvorac je besmrtan. Nešto od onoga što je stvorio je raspadljivo, a nešto je predviđeno da traje. Jedan od problema ljudi jest što besmrtnost razumiju isključivo kao nešto bez smrti kako i sama riječ kaže i uvijek vežu isključivo fizičku smrt uz pitanje besmrtnosti. Međutim, mladi prijatelju, besmrtnost je, najkraće rečeno, apsolutna punina života koji nema početak ni kraj. Tako je to Tvorac zamislio. Tvorac je zamislio da čovjek treba imati nešto od toga. I zato je čovjeku darovao dušu. O tome smo već prethodno razgovarali. Zato je pitanje raja, mladi prijatelju, zapravo pitanje o tome vjeruje li čovjek da posjeduje besmrtnu dušu ili ne vjeruje? Ako ne vjeruje, onda bilo što vezano za stvarnost izvan njezinih fizičkih gabarita ga neće zanimati i neće se time baviti. Ako vjeruje, onda odmah i zna da su fizički gabariti stvarnosti nedostatni i da je stvarnost puno više i tu onda dolazi i pitanje besmrtnosti duše. Vjera ili nevjera u postojanje i besmrtnost duše je put ili zapreka razumijevanju postojanja raja. Stariji đavao upravo je gasio posljednju cigaretu. Lagano se ustane i ode u susjednu sobu.

– Obojica znamo da je raj stanje uživanja punine vječnog života s Tvorcem i da je Tvorac predvidio to stanje za onaj dio čovjeka koji besmrtan, za njegovu dušu. Slažem se s tobom da je pitanje besmrtnosti duše ujedno i pitanje vjere ili nevjere u raj. Ali što s uskrsnućem? Poslije Židova iz Nazareta ništa se slično nije dogodilo i neće jer je bio Tvorčev Sin. Kako povezati besmrtnost duše s vjerom u uskrsnuće? Što će uskrsnuće ako je duša već besmrtna? Mlađi đavao govorio je glasnije gledajući kako stariji đavao kopa po ladici stola tražeći cigarete.

– Mladi prijatelju, tu nastupamo mi. Sve je bilo tako dok nismo nagovorili Adama i Evu da naprave ono što su napravili. S njihovim padom pojavila se smrt i grijeh. Naravno, bili su fizički i duhovno besmrtni do pada. Nakon pada, tijelo se više nije moglo spasiti, a i duša je zapala u velike poteškoće. Zabrinjava me tvoje razmišljanje koje je isuviše ljudsko i u okvirima fizičkog. Ali dobro, mlad si, neke ćeš stvari naučiti kasnije valjda. Ono što smo mi napravili jest da smo čovjeka osakatili prilično moćnim oružjem do te mjere da je izgubio najvažniji dar. Besmrtnost. Izgubio ga je tako što je zloupotrijebio jedan ne važniji, ali puno opasniji dar. Slobodu. Mi smo čovjeka ubili duhovno s njegovim padom, ali tako dobro smo ga ubili da je njegova duša iako besmrtna, sada u smrtnom tijelu bila sklonija prema smrti, grijehu i mogla se vječno izgubiti kod nas u paklu. Ti znaš kao i ja da je pakao vječno stanje, ali nemojmo se varati, pakao nije besmrtnost jer mu nedostaje punina života s Tvorcem. Ako budeš ljudski razmišljao kako si krenuo, i sam ćeš početi zbunjivati mlađe zloduhe od sebe kako su pakao i raj ista stanja zato jer su vječna. Ono što njih čini različitim nije vječnost, nego punina života. A toga kao što znaš u paklu nema. U paklu je potpuna odsutnost života. Naravno, ima tu života, ali ne života kao punine onako kako ga je Tvorac zamislio. Pakao je punina praznine. S druge strane, raj je punina punine. Nije baš najsretniji opis, ali nadam se da razumiješ donekle što hoću reći. Stariji đavao pripali novu cigaretu i zavali se u naslonjač.

– Ako sam te dobro razumio, ti kažeš kako su raj i pakao vječna stanja, dakle oba su besmrtna, ali su na potpuno suprotnim stranama kada je riječ o sadržaju besmrtnosti, zar ne ili značenju besmrtnosti, nisam te baš pratio cijelo vrijeme? Ti govoriš s jedne strane o značenju besmrtnosti i s druge o sadržaju besmrtnosti. S tvoje točke gledišta, i mi smo kao i anđeli besmrtni kao i ljudska duša, ali ono što nas bitno razlikuje jest stanje, odnosno sadržaj besmrtnosti. Ako je besmrtnost, kako ti misliš, punina života s Tvorcem i ako je to sadržaj besmrtnosti, onda smo mi besmrtni, ali bez sadržaja. Ali ne bih se složio s tobom. Nije li smrt, patnja, muke, odvojenost od Tvorca u paklu također nekakav sadržaj besmrtnosti?

– Naravno da jest. Čak bi mogao biti i pozitivan i dobar da nije Tvorca. Naš sadržaj besmrtnosti je negativan jer je bez života ako obojica znamo tko je Tvorac i na koji način je Tvorac punina života. Ali jer znamo, odnosno, znam bolje od tebe jer sam bio na početku stvaranja što je značilo biti i uživati Tvorčevu ljubav, dobrotu i Njega samog a onda to izgubiti zbog brzopletosti i oholosti Glavnog, trebalo bi ti biti jasno da pakao i raj nisu uopće ni najmanje slični niti postoji ikakva dodirna točka među njima. Ako je raj, ljudskim rječnikom govoreći, punina punine, a pakao je punina praznine, onda je to moguće znati jer je Tvorac punina života i raj je stanje uživanja te punine. Pakao je, s druge strane, uživanje punine jedne praznine i odsutnosti života sa sviješću da je se moglo uživati u punini života samog Tvorca. Oba su stanja dakle besmrtna, recimo to tako, ali njihovi sadržaji nemaju nikakvih dodirnih točaka niti se može prelaziti iz jednog stanja u drugo jer ako je nešto vječno, bilo kakva promjena u njemu značila bi da nije vječno nego je podložno promjenama. Stariji đavao ustane i odšeta do noćne lampe u kutu sobe. Malo pomjeri lampu i svjetlost jače obasja polutamu sobe.

– Ima smisla to što kažeš. Sad ima smisla i ono što si rekao da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno vjera ili nevjera u postojanje raja. Jer ako bi čovjek znao da posjeduje besmrtnu dušu i kad kažem besmrtnu mislim na dušu koja je predviđena da uživa puninu punine samog života Tvorca, onda bi logikom stvari povjerovao da postoji stanje gdje je tako uživanje moguće ostvariti. Kao što bi se šokirao, barem se mnoge duše šokiraju kada shvate da su u stanju besmrtnosti ali uživaju puninu praznine, odnosno pakao. Naravno da im to ne liči na raj i na uživanje nego na muku i patnju, a i kako čujem od mlađih kolega tako se i osjećaju. Imajući sve, nemaju ništa iako su mogli i to ih izjede iznutra. Ali jer je to stanje besmrtno, preostaje im samo da se vječno jedu iznutra. Mlađi đavao stavi čašu na stol i zakloni nakratko lice jer mu je svjetlost noćne lampe malčice smetala.

– Židov iz Nazareta je to sve znao do u detalje. Zato je bio spreman umrijeti i umro je. Ljudi misle da je umro kao heroj, revolucionar, junak. Njegovu smrt smatraju herojskom. Njegova smrt nije herojska jer bilo je i puno heroja prije njega koji su umirali čak i u gorim mukama. Rekao bih da je Njegova smrt bila posebna i neponovljiva. A zašto? Zato što je ponovno otvorila ne samo pitanje besmrtnosti i raja, nego ga stvarno ponudila čovjeku nakon što smo mi tu ponudu zatvorili njihovim padom na početku povijesti. Njegova smrt, a nažalost kasnije i uskrsnuće sve su promijenili i vratili stvari na početak. Zato, mladi prijatelju u radu s ljudima slobodno možeš zanemariti sve one koji ne vjeruju u besmrtnost i uskrsnuće, odnosno, sve one koji vjeruju da čovjek nema nikakve duše. Takve pusti neka se iznenade nakon smrti i naslađuj se njihovim iznenađenjem kada vide gdje se nalaze. Tvoju zabrinutost mogu probuditi oni koji još uvijek govore o besmrtnosti i uskrsnuću. Njih uvijek možeš zaustaviti tako što ćeš ih učiniti potpuno nerazumljivim i dosadnim. Ako mene pitaš, kao starog i iskusnog zloduha kojih se ljudi trebaš posebno paziti onda su to oni koji vjeruju i tvrde i žele dokazati da čovjek zaista posjeduje dušu. I to ne bilo kakvu, nego besmrtnu i stvorenu od Tvorca. Takvi su najgori. Jer kad s njima uđeš u raspravu, lako te zavedu svojim pitanjima i onda im otkriješ i ono što ne bi smio. Pred takvima, ako s njima ne možeš raspravljati, ili šuti ili ih se kloni. Takvi znaju da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno i vjera i nevjera u raj, pakao, Tvorca i sve što je izvan njihovog tijela i fizičkog razumijevanja stvarnosti.

U Sarajevu, 6. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)

– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.

– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.

– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.

– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.

– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.

– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.

– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.

– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.

U Sarajevu, 3. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)

Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…

– Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.

– Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan, strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.

– Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni, onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.

– Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.

– Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled, ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.

– Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način, ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.

– Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.

– Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati, onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.

U Sarajevu, 28. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)

“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”

– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

– I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com