Oznaka: skrivenost

MOTIV I SVE NJEGOVE TAJNE

Motivi su neobične pojave u životima ljudi, skriveni, nerado se pokazuju drugima, nerado se iznose na svjetlo, a toliko su važni i presudni za odnos prema drugom. Oni su tajni jezici kojima pišemo skrivene knjige o drugim ljudima, o svojim bližnjima, o nama samima.

Motiv je povijesna karta nečijeg ponašanja prema vama. Kada otkrijete motiv, otkrili ste cijelu kartu i sve putokaze koji su doveli do toga zašto se netko prema vama ponašao na određeni način. Sve dok ne znate motiv osobe koju poznajete tapkate u mraku i nagađate o razlozima i uzrocima. Motiv ima svoju povijest koja može dosezati daleko u prošlost u vrijeme kada ste osobu tek upoznali i možete ostati iznenađeni i šokirani koliko daleko motiv može dosezati u životu druge osobe. Otkrivanje motiva je kao otkrivanje tuđe tajne, njegovim otkrićem odjednom puno stvari dobije smisao. Otkrićem motiva konačno pred vama stoji karta razumijevanja  tuđeg ponašanja prema vama. Motiv je tajni jezik kojim je napisana knjiga ponašanja i razmišljanja drugog o vama. Nekada možete slučajno otkriti tu knjigu, ali dok ne otkrijete motiv, knjiga koju držite je beskorisna jer je ne znate pročitati bez odgovarajućeg jezika. Kada vas netko mrzi i odnosi se zlobno prema vama, uzalud držite knjigu njegove ili njezine mržnje u svojim rukama jer bez motiva kao jezika kojim je knjiga napisana nemoguće ju je pročitati. Motiv je tajni jezik kojim pišemo knjige o drugim ljudima i nije nas strah kada se dokopaju tih knjiga jer ih neće moći pročitati bez jezika, bez motiva. Kada netko otkrije da ga ne podnosimo, to nas toliko ne plaši jer bez motiva uvijek možemo drugoga uvjeravati da je sve to samo umislio. Motiv kao tajni jezik kojim pričamo skriveno sami sebi ali o drugima da o tome ništa ne znaju može imati i uvijek ima dvije strane.

Postoji mračna strana motiva kao tajnog jezika kada je recimo mržnja, zlo, zavist, ljubomora duboko ukorijenjena u nama kao motiv, kao tajni jezik kojim govorimo sebi o drugom. Mračna strana motiva se uvijek skriva, ona nikad ne želi izići na svijetlo, oprezna je i uvijek se trudi na vrijeme sakriti od svjetla. Kao kad se trudimo svoje tajne motive mržnje, zavisti, ljubomore, zla sakriti od onih prema kojima razvijamo takve motive. Motivi mogu biti duboko zakopani u nama, skriveni duboko i dugotrajno u našoj prošlosti ne samo danima nego i godinama i desetljećima i stoljećima. Samo mi sami razumijemo tajni jezik naših mračnih motiva kao što je mržnja ili zavist i dobro pazimo da se naš tajni jezik ne otkrije na svijetlu i da ga drugi ne otkrije. Ponekad pucanje skladnih dugogodišnjih ljudskih odnosa s drugim otkrije naš tajni jezik, naš mračni motiv, našu mržnju, zavist, ljubomoru. Kada se naš mračni motiv otkrije, bivamo do kraja ogoljeni u našoj zločestoj i skrivenoj namjeri.

Motiv kao tajni jezik ukoliko je mračan poput zla, mržnje, zavisti ljubomore izuzetno je složen i kompliciran. Sastoji se od bezbroj stvarnih ali još više izmišljenih razloga zašto nekoga trebamo mrziti, biti ljubomorni, biti zavidni. Riječ je o stotinama i tisućama malih susreta, gesti, poteza drugog koje tumačimo kao izvore naših mračnih motiva. Zato i odnos između dvoje ljudi, dva prijatelja, dvoje ljubavnika, dvoje zaljubljenih, može nakon godina iznenada se raspasti jer složenost i kompliciranost mračnih motiva postane i suviše težak teret za jednu od osoba.

Ako je motiv tajni jezik kojim sebi nečujno pričamo o drugom da nas on ne čuje, mračni motivi poput mržnje ili zavisti su tajni jezik koji nas iznutra proždire i postajemo nesposobni govoriti u jednom trenutku, jer govoriti takvim jezikom počinje boljeti i proždirati i tu se onda sve raspada i dolazi na svjetlo. I s raspadom našeg tajnog jezika naših mračnih motiva svjetlo prodire u nas i na površini se otkriva zašto nekoga mrzimo, zašto smo zavidni, zašto smo zli prema njemu. Kada vam je motiv mržnja ili neko slično zlo, tim tajnim jezikom možete govoriti godinama bez da vas drugi ikada čuje, ali istovremeno vi govoreći tim jezikom gradite jedan svijet koji će se jednog dana otkriti na svjetlu kada se jezik raspadne jer od boli nećete više biti sposobni govoriti. Onda će drugi zaviriti u vašu povijest i vašu prošlost i vidjet će jezik kojim ste potajno govorili sve to vrijeme, vidjet će vaš skriveni motiv i onda će vas tek razumjeti, a to vam se neće nimalo svidjeti. Karakteristika mračnih motiva poput mržnje, tajnog jezika kojega govorite samo za sebe jest što će vas on u jednom trenutku proždrijeti i za sebe ostaviti ruševine kako u vama tako i u odnosu prema drugom.

S druge strane, postoji motiv ili tajni jezik kojim govorimo drugima, ali koji ne proždire, koji je jasan i koji i kad je skriven ne proždire nego gradi i koji ne zahtjeva složenost i kompliciranost nego jednostavnost. I sami imate drugačiji osjećaj kad je vaš iako skriveni motiv dobar, fer i plemenit kao što je recimo ljubav ili dobrota. I ljubav i dobrota mogu biti tajni i skriveni motivi vašeg odnosa prema drugom, ali oni vas ne razaraju iznutra, oni vas ne proždiru. Oni kao da vas iznova stvaraju i pretvaraju u novu osobu sa svakim vašim novim činom ljubavi ili dobrote i nemate strah da ako se otkriju da će se sve raspasti i zato ih često ne skrivate nego se ne možete kontrolirati da ih što prije otkrijete drugom. To su motivi ili tajni jezici, ali oni izgrađujući, svijetli motivi čija skrivenost od drugih vas ne razara nego izgrađuje i čini vas iz još nekog nepoznatog razloga sretnima i ispunjenima.

Motivi su neobične pojave u životima ljudi, skriveni, nerado se pokazuju drugima, nerado se iznose na svjetlo, a toliko su važni i presudni za odnos prema drugom. Oni su tajni jezici kojima pišemo skrivene knjige o drugim ljudima, o svojim bližnjima, o nama samima. Imati motiv znači imati u rukama knjigu koju tek trebam napisati jezikom kojega samo ja govorim i samo ja znam kako se taj jezik govori i piše i nije svejedno kakav je tajni jezik, motiv kojega posjedujem.  Motiv kao tajni jezik kojim pišem knjigu o drugom je naoko kao i svaka knjiga koju čitamo. Ima prošlost i povijest ili početak, ima zaplet ili sadašnjost i ima rasplet ili kraj odnosno budućnost. Međutim, nije svejedno kako je knjiga na kraju napisana jer neke knjige vas na kraju usreće i ispune, a neke vas razočaraju i unište i više ne želite nikada otvoriti i pročitati novu knjigu. Motivi su tajni jezici kojim pišemo knjige o ljudima i nije svejedno što će se dogoditi kada jednom netko pronađe knjigu koju smo napisali o njemu svojim tajnim jezikom i kada otkrije kako se knjiga čita i na koji način. Može na kraju čitanja biti ispunjen i sretan i željeti da i dalje pišemo za njega. Može na kraju čitanja biti razočaran i uništen i zatvoriti korice i reći da više nikada neće ništa pročitati što mu napišemo makar naš tajni jezik bio ljubav, a ne mržnja.

Tvoj motiv prema nekome je tvoj tajni jezik kojim pišeš knjigu za drugoga. Jednog dana osoba za koju pišeš knjigu otkrit će tvoju knjigu i otkrit će tvoj tajni jezik kojim si pisao ili pisala za nju i odjednom će se pred njom vidjeti cijela povijesna karta tvoga ponašanja i djelovanja prema njoj. Bilo bi dobro kada osoba zatvori knjigu nakon čitanja da poželi da i dalje pišeš za nju, a bit će katastrofalno za vaš odnos ako zatvori knjigu i više ne poželi da za nju pišeš i bude iznutra uništena tvojim pisanjem. Još nije kasno da promijenimo svoje mračne motive prema drugima, prekinemo ono što tajnim jezikom pišemo i pređemo na novu knjigu i novi tajni jezik sa svjetlijim motivima… uvijek je moguće da i najmračnije knjige imaju sretne i ispunjene završetke, samo trebamo promijeniti tajni jezik kojim pišemo…

U Sarajevu, 6. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O SKRIVENOSTI

Sebe nikada ne vidimo. Tamo gdje se možemo vidjeti riječ je o varci. Ogledalo ne pokazuje puno, ne pokazuje ništa. Tko može reći da boja njegovih ili njezinih očiju pokazuje njega kakav jest? Tko može tvrditi da njegovo lice izriče njega samoga kao ljudsko biće?

Oči varaju. Znamo jer to činimo. Lice vara. I to znamo jer i to činimo. Mi varamo. Znamo jer to činimo. Ne varamo jer želimo. Varamo jer smo nesposobni izreći sebe svojom vanjštinom. Ne varamo jer uživamo. Varamo jer ne znamo načina kako sebe predstaviti onakvima kakvi jesmo. Našem sebe-predstavljanju uvijek nešto nedostaje. Ima poetičnosti u tome da se uvijek iznova pokušamo predstaviti onim što jesmo. Zato se uređujemo, sređujemo, dotjerujemo. Ne samo zato da se predstavimo u najljepšem svijetlu, nego da istaknemo i svoju unutarnju ljepotu. Ima tragičnosti u tome da se predstavimo autentičnima. Tragičnost se javlja kao osjećaj da se nismo predstavili na pravi način, nismo se predstavili do kraja. Ne svojom krivnjom, nego nerazumijevanjem Drugoga. Drugi je uvijek kriv jer nas nije vidio autentičnima, onim što jesmo. Drugi uvijek oduzima nutarnju ljepotu ili ističe neki nedostatak. Zašto nas Drugi mora vidjeti onakvima kakvi jesmo? Je li nam to uopće potrebno? Moramo li se radi Drugoga uređivati, dotjerivati, sređivati kad ionako Drugi neće vidjeti našu autentičnost, naše Ja? Drugi će vidjeti ono što i mi vidimo. Naše lice, naše oči, našu vanjštinu. Neće vidjeti naše autentično Ja. Ne zato što ne želimo, ne zato što ne dopuštamo Drugom da ga vidi. Nego jer ni mi ne poznajemo naše autentično Ja. Naše autentično Ja skriveno je od nas kao i od Drugoga. Ne uljepšavamo se i ne uređujemo se radi Drugoga, nego želimo dozvati naše autentično Ja na površinu. Ne želimo samo da Drugi vidi naše Ja. I mi to želimo. Osjećaj da se nismo predstavili na pravi način nije osjećaj, nego stalni podsjetnik da smo skriveni i sami od sebe, a ne samo od Drugog.

Ta skrivenost u nama rađa sebičnost prema Drugom. Želimo Drugog ispred sebe ne da bismo otkrili sebe Drugom, nego da bismo koristeći Drugoga istjerali svoje skriveno Ja iz njegove skrivenosti. Naš trud da se otkrijemo Drugom tek je privid našeg stvarnog i skrivenog pokušaja koji stoji u pozadini skriven od pogleda Drugog. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom ne zato jer ne želimo, jer nećemo, jer smo površni, jer smo zlopamtila. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom jer smo nemoćni pred vlastitom skrivenošću. Nemoć da se otkrijemo do kraja u svoj svojoj autentičnosti prikrivamo tako što se uljepšavamo, uređujemo i sređujemo. Tako privlačimo pogled Drugog, ali i skrivamo vlastitu nemoć jer smo i od sebe skriveni. Dopuštamo Drugom da vidi vanjštinu, lice, oči, uljepšano, dotjerano, uređeno. Ne možemo dopustiti Drugom da nas vidi u našoj autentičnosti jer smo nemoćni pred našom vlastitom skrivenošću. Nije da ne bismo željeli da nas Drugi vidi u onome što jesmo, našu autentičnost. Željeli bismo ponekad jako, žestoko i iskreno. Ali ne možemo jer je naše Ja, naša autentičnost skrivena i od nas samih. Izvlačimo se na strah i opasnost povrede ako Drugi upozna naše autentično Ja. Ali strah koji osjećamo nije strah nego krinka. Maska koja skriva našu frustraciju jer smo nemoćni pred vlastitim Ja kao pred provalijom bez dna jer ga ne možemo spoznati i autentično predstaviti Drugom. Nemoći spoznati svoje autentično Ja, a to nitko od nas ne može, znači unaprijed lagati Drugom o sebi. To laganje nije iz obijesti, nije iz pakosti, nije iz zloće. To je laganje iz autentične nemoći jer ne možemo doprijeti do našeg skrivenog Ja i predstaviti ga Drugom onako kakvo ono stvarno jest jer je i nama nepoznato. Što mi gledamo u ogledalu? Sebe? Ne gledamo. U ogledalu vidimo samo nemoć. Nemoć koja nema snagu da ispod naslaga boja, bora i crta lica izvuče na svjetlo dana naše autentično Ja. Ogledalo nije varka, ni iluzija, ni fantazija. Ogledalo je intimni svjedok naše nemoći pred nama samima i svjedok našeg nužnog laganja Drugom o sebi. Nemoćni smo pred sobom i lažemo Drugom. Ali i nemoć i laž nisu zloćudni navještaji naše površnosti, nego istinski svjedoci nemogućnosti da sebe spoznamo onakvima kakvi jesmo. Osuđeni smo na nemoć pred sobom i osuđeni smo na laganje Drugom o sebi. Naša skrivenost od samih sebe i naša vječna nemogućnost da znamo tko smo nužno nas čine nemoćnima i lažljivcima. Ali mi ne lažemo samo Drugom zato što moramo, a ne zato što želimo. Mi lažemo i sebe isto tako zato što moramo, a ne zato što želimo. Ono što nas na to tjera je naša vlastita i intimna spoznaja da sebe na kraju uopće ne poznajemo u onom autentičnom smislu našeg ljudskog Ja i našeg postojanja i da je skrivenost kako od sebe tako i od Drugog jedan oblik trajnog prokletstva koje nas sve prati i kojim smo svi na ovaj ili onaj način opterećeni. Iako nam se naša skrivenost od nas samih nekad čini kao korisno sredstvo da Drugoga zaustavimo i odbacimo, ipak naša znatiželja o nama samima ne dopušta da sve ostane na odbacivanju i zaustavljanju Drugog koji je htio znati više o našem Ja i našoj autentičnosti. Kao i Drugog i nas same znatiželja mami i priziva da zavirimo u ambis vlastite nutrine i pokušamo osvijetliti sebi put do našeg Ja koje se od nas negdje skriva. Iako osjećamo u kostima, u koži, u licu, u organima da naše skriveno i autentično Ja postoji, ono nam nikad ne dopušta da ga iznesemo na svijetlo. Zašto to čini nitko me od nas još uvijek nije jasno. Jer osjećamo u tijelu prisustvo našega Ja, trsimo se i trudimo Ja izvući na površinu, na svjetlo. Ne toliko radi Drugoga koliko radi sebe. Peglamo lica, dotjerujemo oči, oblačimo tijelo, hranimo organe sve ne bili smo naše skriveno Ja izvukli van da ga vidimo mi, ali da ga vidi i Drugi. Ali što se više uređujemo, dotjerujemo, sređujemo, peglamo, hranimo i oblačimo, naše autentično Ja se sve više povlači u skrivenost naše nutrine. Ponekad se ta skrivenost pretvori u zaborav i naše Ja za nas prestane postojati i više ga ne pozivamo i prizivamo da dođe bliže nama. Ljudi se razlikuju upravo po tome i dijele se na dvije velike skupine. Na skupinu onih koji osjećaju skrivenost svoga Ja i nastoje barem djelićem svjetla osvijetliti njegovu skrivenost. I na skupinu onih koji su svoje Ja prepustili zaboravu. Oni koji osjećaju skrivenost svoga Ja uvijek Drugog gledaju kao skrivenost, kao skriveno Ja koje se također bori da svoju skrivenost pobijedi i iznese djelić svoga Ja na svijetlo. Oni koji su svoje Ja prepustili zaboravu Drugoga također prepuštaju zaboravu i više ga ne primjećuju. Onaj koji osjeća kako je njegovo Ja prisutno u njemu na skriven način to Ja nastoji susresti u Drugom. Onaj koji je svoje Ja predao zaboravu gleda se u ogledalo jer je Drugoga kao i sebe odavno predao zaboravu i ne vidi ništa više osim svoga vlastitog lica, dotjeranog, ispeglanog, uređenog… lica na kojem se vidi da su Ja i Drugi već odavno prepušteni zaboravu.

U Sarajevu, 13. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version