izbori

Trojica. Ulaze. Biraju stol u kutu. Lice jednog od njih poznato. S plakata. S drečavom pozadinom. I druga dvojica poznata. S plakata pored tramvajske stanice. Naručuju brzo. Ništa posebno. Žure. Prvi vadi papir i olovku. Ne nosi kravatu. Ležeran. Košulja. Džemper. Prvi nešto piše. Drugi gleda na mobitel. Lista prstom. Prvi govori. Izbori su gotovi. Dobili smo što smo htjeli. Šef je rekao da vam ponudim sljedeće. Šef stranke naravno. Okrene papir prema njima. Gleda. Treći odmahuje glavom. Ne može. Ministarstvo financija je naše. Prvi ga gleda. Kako vaše? Niste osvojili glasova koliko i mi. Nemate moralno pravo. Treći se osmjehuje. Sarkastično. Moral? Hahahahaha. Uzmi ili ostavi. Financije nama. Drugo nas ne zanima. Ostalo podijelite. Sebi. Kako želite. Prvi razmišlja. Drugi ga prekida. Zdravstvo nama. Ovdje je napisano pogrešno. Okrene papir prvom. Prvi gleda. Nije pogrešno. Nama zdravstvo, kultura, financije. Vama unutrašnji poslovi, prostorno uređenje, obrazovanje. Drugi pomalo ljutito. Šta ti misliš tko si ti? Nismo ublehe. Nismo nepismeni. Zdravstvo nama. Šef hoće bolnicu. Ima nekih planova. Oko prodaje. Aparata i lijekova. Ima firmu. Uvoz. Medicinski materijali. Inzistira da zdravstvo ide nama. Uložio velike pare u firmu. U dugovima je. Mora ih vratiti.

Prvi šuti. Sačekajte. Mobitel. Zvoni. Trebam šefa. Kratka tišina. Hoće financije i zdravstvo? Ovaj hoće zdravstvo jer ima velike dugove. Hoće uvoz. Lijekova i medicinske opreme. Ima firmu. Vratit dugove? Vjerojatno. I ne samo to. Zaradit će. Četiri godine je dugo. Financije? Ne znam. Prvi kratko gleda u trećeg. Financije? Zašto? Treći otpija gutljaj. Banka. Šef osniva banku. Nedostaje mu para. Za četiri godine odradit će sve. Više neće u politiku. Poslije četiri godine. Sad mu treba. Treba novac za osnivanje banke. Prvi razgovara. Osniva banku. Ne znam. Hoće financije. Prvi šuti. Glas s druge strane. Nerazumljiv. Prvi glavom potvrđuje. Dobro. Dobro. Prvi udahne. Ne može. Šef protiv. Financije obećao. Vjenčanom kumu. Dužan mu je. Pare. Zdravstvo ne može. Isto obećao. Bratovoj ženi. Ministarsku fotelju. Doktorica je. Bratu je dužan. Financirao kampanju. Dao milijun maraka. Konobar prilazi. Treći odmahuje rukom. Ne treba. Prvi gleda u stranu. Govori. Možda ima rješenje. Ponovo mobitel. Šefa? Da, šefa. Odmah. Prvi ustaje. Izlazi vani. Gestikulira. Nije ljutit. Objašnjava. Zastaje. Kao robot. Nema trzaja. Naglo prekida. Vraća se. Progovara.

Nova ponuda? Okreće se drugom. Namjestiti zakon. Namjestiti natječaj. Uvoz lijekova i medicinske opreme. Zakonski. Jedna firma. Uvoznik. Distributer. Firma tvog šefa. Drugi šuti. Kako? Na koji način? Prvi piše na papir. Imamo većinu u kantonu. U parlamentu. Donesemo zakon. Zakon obvezuje. Četiri godine najmanje. Drugi razmišlja. Nije loše. Sačekaj. Mobitel. Šefe, ja sam. Ne daju. Nude nešto drugo. Zakon. Natječaj. Tvoja firma. Uvoznik. Distributer. Državu? Može se. Za cijelu državu. Imamo većinu na državnoj razini. U koaliciji s njima. U redu. Završava razgovor. Šef pristaje. Zakon mora biti državni. Ne može kanton. Ne može općina. Državni zakon. Prvi pruža ruku. Dogovoreno. Mobitel. Šefe dogovorili smo. Zdravstvo naše. Njima zakon. Državni. Uvoz i izvoz lijekova i medicinske opreme. Odlično. Hoću. Hoću.

Prvi gleda. I vama isto? Treći odmahuje glavom. Ne. Nikakav zakon. Ministarstvo. Zovi šefa. Treći na mobitel. Šefe? Da. Nude varijantu. Zakon. O bankama. Treći šuti. Bubnja prstima. Po stolu. Da. Prenijet ću. U redu. Ne može. Ne pristajemo. Ministarstvo. Ne zakon. Prvi malo ljut. Zašto? U čemu je problem? Novi zakon. Dobit će pare. Nema ulaganja. Ne mora ništa. Dobit će zgradu. Opremu. Sve. Treći otpija gutljaj. Ne može. Šef ne pristaje. Sva trojica šute. Prvi uzdahne. Dobro. U kontaktu smo. Ima još vremena. Pozdravljaju se. Odlaze.

Šef sluša. Mršav čovjek. Visok. Uredna brada. Prvi govori. Ne žele zakon. Hoće ministarstvo. Na drugo ne pristaju. Šef šuti. Razmišlja. Imamo li išta protiv njih? Imamo. Puno. Imaju i oni. Protiv nas. Dosta toga. Šef šuti. Znači ucjena otpada? Šef pogleda prema vratima. Priopćenje? Prvi potvrđuje. Probat ćemo. Prvi ustaje. Izlazi. Šef sam. Mobitel. Zove. Ej, ja sam. Jesam. Šta imaš o šefu one stranke? Aha. Dobro. Ne treba sad. Neka stoji. Zatrebat će. Dogovoreno.

Drugi sjedi u centrali stranke. Šef zauzet. Zidovi oblijepljeni plakatima. Poznata lica. Obećavaju. Šef ga poziva. Ulazi. Sjeda. Šef vitak čovjek. Prosijed. Šef ističe važnu stvar. Treba paziti. Hoće prevariti. Lopovi su. Zakon nije loša ideja. Ako prođe. Ako se usvoji. Imamo mehanizme. Trebat će našu podršku. U kantonu. I parlamentu. Drugi kimne glavom. Uvijek ima treća mogućnost. Drugi upitno pogleda. Kakva mogućnost? Imamo materijale. Njihov šef. Kriminal. Nezakonita prodaja zemljišta. Preprodaja stanova. Lažna. Fiktivne firme. Pranje para. Puno toga. Ima vremena. Odugovlači ćemo. Ima još pregovaranja. Drugi izlazi. Šef na mobitel. Spremi priopćenje. Objaviti? Ne odmah. Neka čeka. Šta? U priopćenju? Ono što imamo. Nezakonitosti. Zemljišta. Stanovi. Nepostojeće firme. Vjenčani kum ministar. Bratov žena ministar. Ako zatreba. U redu. Dogovoreno.

Treći ljut. Nervozan. Možda su trebali prihvatiti. Zakon o bankama. Možda izgube. Sve. Šef miran. Mirno govori. Stil ležeran. Previše ležeran. Kafanski. Kao i govor. Ne brini. Dobit ćemo. Ministarstvo. Kako? Treći ne vjeruje. Kao i dosad. Šef miran. Trgovina. Ucjena. Imamo materijale. Kakve materijale? O njihovom šefu. Nezakonita prodaja zemljišta, malverzacije sa stanovima, pranje para za strance. Bez brige. Izvršit ćemo pritisak. Kucanje. Da? Istovremeno. Ulazi mlađi muškarac. Papir. Šta je? Šef gleda. Letimično. Priopćenje. Pruža trećem. Optužbe. Nacionalisti, klerofašisti, separatisti, ruše državu, ruše zajedništvo, hoće izazvati rat. Hoće odcjepljenje. Zločinci. Nevina krv na njihovim rukama. Potpis. Šef stranke. Ime i prezime prvog na papiru također. Šef se smiješka. Mobitel. Zvoni. Halo? Pusti u javnost. Da. U redu je. Onako kako je napisano. Neka ide. Treći upitno? Šef ustaje. Imam sastanak. Izlaze.

Opet trojica. Stol u kutu. Šute. Prvi počinje. Priopćenje nije trebalo. Optužbe neutemeljene. Zemljišta. Stanovi. Pranje para. Treći ga prekida. Pomalo ljut. A mi? Fašisti, klerofašisti, zločinci, nevina krv. Šta ste očekivali. Drugi smiruje. Nevažno. Nebitno. Imamo ili dogovor? Sva trojica ušute. Prvi okreće papir. Drugi potvrđuje. Zakon o zdravstvu plus ministarstvo zdravstva. Treći potvrđuje. Nema zakona o bankama. Ministarstvo financija njihovo. Prvi sklanja papir. Gleda. Upitno. Imamo li dogovor? Potvrđuju. Imamo. Pružaju ruke. Drugi zastane. Formiranje vlasti? Vremenski? Mjesec, dva, pola godine? Prvi se osmjehne. Kroz par dana. Kako? Kad prije? Treći izlazeći iz bara. Prvi naglas. Formiranje vlasti. Formalnost. Podijelili smo što treba. Nema nepoznanica. Još jednom. Pružaju ruku. Jedan drugom. Vidimo se. Uskoro. Prvi progovara. U kantonu? Drugi odmahuje glavom. Ja sam u parlamentu. Treći dobacuje. Ja sam ministar. Državni. Prvi se smije. Svaka čast. Dobri ste. Ja dobio najmanje. Ministar. Kantonalni.

U Sarajevu, 11. 2. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri…

Gleda štand. Tri djevojke. Studentice. Uredno našminkane. Nasmiješene. Dijele nešto. Priđe bliže. Uzme. Pod rukom osjećaj skupog papira. Kvalitetnog. Masnog. Nije kao novinski papir. Ili papir za školske knjige. Skuplji je. Kvalitetniji. Ugodniji za oko i ruku. Gleda lice. Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri. Nije prije mislila na broj tri. Ispod glave preko skupe kravate kratak tekst. Kao reklama. Kao poruka koja se mora usjeći u pamćenje. Razmišlja o porukama. Mnoge je vidjela zadnjih dana. Zajedništvo. Patriotizam. Država. Domovina. Narod. Radna mjesta. Ekonomija. Profesionalnost. Poštenje. Korektnost. Građanin. Naprijed. Budućnost. Europa. NATO. Investicije. Ulaganje. Fondovi. Obrazovanje. Pitala se je li ovaj sa slike razumije i jednu od tih riječi? Njihov smisao? Njihovu težinu? I on je imao magičnu riječ. S unutarnje strane masnog i skupog papira. Nekoliko nasmiješenih lica. Mladih. Neki su glumci. Profesionalni. U sredini on. Malo ležerniji stil i gluma iskrenog osmijeha. Slogan od dvije riječi. Samo zajedno. Zajedno? Kuda? S kim? Kome? Samo zajedno! S njim?????? Nije razumjela ljude oko sebe. Niti one koji su stajali oko nje. Prigovaraju. Zaposlio ženu. Zaposlio sina. Zaposlio nevjestu. Zaposlio svu rodbinu. Neki bacaju skupi papir. Gaze po njemu.

Uzima mikrofon. Nije uvijek ugodno. Ali mora se živjeti. Platiti račune. Kupiti hranu. Jedan stariji gospodin. Otmjena držanja. Pristojno odjeven. Postavlja pitanje. Gleda u nju. Gleda kameru. Neće na izbore. Sve lopovi. Kradljivci. Varalice. Fašisti. Nacionalisti. Lažni ljevičari. Ljut je. Za nas nije demokracija! Nama treba monarhija! Nama treba diktatura! Ljutito upire prstom u štand. Sramota! Mlade iskorištavati ovako! Pogotovo djevojke! Treba da ih bude sram! Odlazi psujući nešto sočno kandidatu sa skupim naočalama i glumljenim osmijehom.

Čovjek srednjih godina prilazi štandu. Raspituje se. Kupuju li glasove? On svoj prodaje. Zna da nije nešto, ali glas je glas. Djevojke odmahuju glavom. One ništa ne znaju. Samo dijele materijale. Usmjerava mikrofon prema njemu. Što misli o izborima, hoće li izići glasati sutra? Izbori? Prezrivo gleda u kameru. Banda je već podijelila fotelje i pare. Nema se tu šta odlučivati. Prodaje glas. Čuo da neki kupuju glasove. Njegov glas vrijedi para. Tko da pare za njega će glasat. Čuo za ovoga da je lopov i kriminalac. Mislio da je štand za kupovinu glasova. Razočarao se. Dijele slike. Šteta papira. Skup i mastan papir. Šteta. Toliko papira potrošeno nizašto.

Dvojica mladića prilaze štandu. Pozdravljaju djevojke. Znaju se. S fakulteta. Zajedno studiraju. Jednom od njih već duže vremena se sviđa ona što stoji pored velikog plakata glavnog kandidata za predsjedništvo. Nešto razgovara s njom. Govori kamermanu da snima. Simpatični su. Oboje. Zbunjeni. Ne znaju što će s rukama. Prvi spoj. Prvi izlazak. Puno je toga u igri. Možda cijeli život. Možda cijela budućnost. Prilazi drugom mladiću. Hoće li na izbore? Na izbore? Mladić vedro gleda u kameru. Nasmijan. Misli da je ovo reality show. Nešto kao Farma, Parovi ili Veliki Brat. Pokušava biti frajer. Ma kakvi izbori. Nije to za njega. Ima pametnija posla. Ne bi ni došao. Dopratio jarana da pita djevojku hoće li s njim večeras na koncert. Jala brat i Buba Corelli. Rasturaju. Bruka para. Zvijeri od auta. Nema pojma tko je kandidat na slici za predsjedništvo. Ne prati politiku. To je ofirno. To je za penzionere. Odlaze. Djevojke prilaze trećoj. Šta joj rekao? Hoće li ići s njim na koncert? Čestitaju joj. Baš je fin momak. Vodi je na koncert.

Muškarac i žena prilaze štandu. Nadmeno. S visoka. Uzimaju letak. Djevojka im se nešto trudi objasniti. Gledaju je prezirno. Prilazi s mikrofonom. Hoće li izići na izbore? Neće. Imaju be-ha državljanstvo. Ali neće. Kod njih u Americi se zna što je demokracija. Kod njih u Americi imaju visoku svijest o demokraciji. Tamo redovito glasaju. Uvijek. Tamo je to važno. Patriotizam. Američki. On glumi američki naglasak dok govori na domaćem jeziku. On je republikanac. U Americi uvijek glasa. Ovdje neće. Nemaju za koga. Tu su na odmoru. U prolazu. Nemaju za koga glasati. Lopovi. Kriminalci. Fašisti. Nacionalisti. Komunjare. I ovaj u skupom odijelu i na masnom papiru je lopov. Slogan mu je glup. Van svake pameti. Čuj samo zajedno? A ja ublehe! Koga on to pravi budalom????? U Americi ne bi dogurao ni do čuvara lifta u Bijeloj kući, a ovdje se kandidira za predsjedništvo. Odlaze. Kamerman gleda zbunjeno u nju. Da siječem? Ipak ide večeras uživo u udarnom terminu? Sijeci. Nećemo prikazati prilog. Nemamo šta prikazati. Ona nemoćno gleda prema ulici. Gleda prolaznike. Koga zaustaviti? Koga pitati? Samo jedna rečenica. Da nema psovke. Da nema vrijeđanja. Da nema dobacivanja. Jednostavan odgovor. Izići ću na izbore. Neću izići na izbore. Dovoljno. Bez objašnjenja.

Nailazi djevojka. Mlada. Studentica možda. Uzima mikrofon. Djevojka se nećka. Misli se. Nije sigurna. Samo jedna rečenica. Hoće li izaći na izbore? Hoće, naravno. Zašto? Jer se nada promijeni. Vjeruje da je moguće bolje od ovoga. Vjeruje da ima budućnosti. Djevojka se smiješi. Ali ne usiljeno. Ne glumi. Zaista vjeruje da je moguće bolje. Vjeruje da ima sutra. Djevojka odlazi. Gleda za njom. Ne vjeruje. Pita se hoće li biti dovoljno onih koji vjeruju i nadaju se boljem sutra? I ona se nada. I ona vjeruje. Kao i djevojka. Kamerman odahne. Gleda u njega? Čemu takav uzdah? Imamo nešto objavit za večeras. U udarnom terminu. Jest da je kratko. Nekoliko sekundi. Ali je pristojno. Ona gleda prolaznike. Gleda lica. Zaustaviti još nekoga? Poslije djevojke koja će izići na izbore u nju ulazi malo optimizma. Prilazi ovećoj grupi ljudi. Muškarci i žene s djecom. Jedan muškarac se čini pristojan. Inteligentan. Mikrofon? Hoće li izići na izbore? Naravno. Vjeruje u promjenu. Nada se boljem. Za sebe. Svoju suprugu. Pokazuje osmijehom na ženu pored njega. Dodiruje nježno dijete po glavi. Dječak. Nekih pet-šest godina. Nije sigurna je li dobro čula. Za koga će glasati? Zna. Ali ne želi reći. Za promjenu. Za bolje. Uključuje se žena sa strane. Staje pred kameru. I ona će izići na izbore. Ovdje je rođena. Ovdje je odrasla. Voli svoju zemlju. Vjeruje da njezina zemlja ima potencijal. Nije sarkastična. Nije cinična. Zna da u politici ima poštenih i dobronamjernih ljudi. Takve treba pronaći. Takvima treba dati glas. Skupina muškaraca i žena s djecom potvrđuje glavom i odobravanjem. Skupina veselo maše u kameru. Treba izići na izbore. Kamerman je donekle šokiran. Vidi se na licu. Gledaju jedno drugo. Ima i drugih. Osim djevojke. Koji vjeruju. Koji se nadaju. Koji žele promjenu. Koji izgleda neće otići kao posljednji iz ove zemlje i ugasiti svijetlo kad više nikoga ne bude. Netko će ipak ostati. Zadovoljna je. Imat će pristojan prilog. Za večeras. Kad završi izborna šutnja. Kad završi prebrojavanje. A kad izbori prođu? Razmišlja. Uzdahne duboko. Pomalo tugaljivo. Kamerman je gleda. Je li sve u redu? Je li bolesna? Prehlađena? Sve je u redu. Ne misli više na prilog. Na izvještaj. Misli na tečaj njemačkog. Već tri mjeseca. Misli na posao. Negdje vani. Dobila je ponudu. Pristojnu. Sigurnu. Nije njezina struka. Nema veze. Ipak… razmišlja. Dilema. Djevojka koja vjeruje u promjenu. Skupina obitelji koji vjeruju u bolje za sebe i svoju djecu. Možda ostane. Upaliti svijetlo kada zadnji odu. Ili ga držati upaljenim kada budu dolazili. Da se ne izgube. Da mognu pronaći put. Do omiljene ulice. Do omiljenog bara. Do starog poznanika. Do groba roditelja. Do zaboravljene i napuštene domovine.

U Sarajevu, 10. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Oznaka: izbori

Koalicija