O ŽIVOTU

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu.

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Komentari su zatvoreni.

Exit mobile version