Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.
Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.
Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.
Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.
Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.
Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?
U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.
Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.
U Sarajevu, 15. 10. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com