Filozofija – Stranica 17 – Poptheo Web Portal

O svijetu i djetinjstvu

Dok smo djeca, svijet je čudesan. Odlazak u susjedni grad je neobično putovanje. Koliko god dva grada bila blizu, za nas je putovanje prekrasno iskustvo. Ponekad i odlazak do prijatelja iz djetinjstva u susjednu ulicu ima karakteristike avanture. Što smo manji, svijet je za nas čudesniji i čudnovatiji. S djetinjstvom svijet se mijenja tako što postaje veći i nepregledniji. Dok smo djeca, svijet ne postaje manji i skučeniji. Ljudi ne postaju jednolični i dosadni. Dok smo djeca, i svijet i ljudi izvor su bajki i neobičnih likova. U djetinjstvu ni cesta, ni ulica, ni park, ni šuma nisu svakodnevni. Ulica je čudesna ulica kojom noću vladaju neka neobična bića. Park je mjesto gdje se događaju bajke, susretnu se vile i fantastična čudesna stvorenja. Šuma nije obično mjesto gdje postoji samo drveće, nego mjesto o kojem sanjamo da se i njemu nalaze svi oni vitezovi, princeze, dobre vile i strašne vještice iz našeg djetinjstva. Sve dok smo djeca, svijet je za nas jedna velika bajka koju neumorno čitamo i pokušavamo otkriti tajne prolaze, skrivena blaga i nove puteve koji nas vode u svijet o kojem u djetinjstvu čujemo i čitamo. I ljudi su nam fantastični jer ih gledamo kao vitezove, vile, princeze, opasne čarobnjake i čarobnice. S odlaskom djetinjstva iz našeg života odlazi i svijet. Što više rastemo, sve više svijet i ljudi oko nas postaju obični i svakodnevni. Ulica postaje obična, park monoton, šuma jednolična. Odlaskom djetinjstva, odlaze i naši svjetovi. Odlaze neobična mjesta i čudesni ljudi. Biti odrastao znači biti onaj koji postaje slijep za čudesnost svijeta i ljudi, biti onaj koji više ne vjeruje u čudesa i bajke. Tvrdimo da se promijenio svijet. Zaboravimo da smo se mi promijenili. Možda je svijet ostao čudesan zajedno sa svojim ulicama, parkovima, šumama i ljudima. Možda smo mi zaboravili gledati svijet očima djeteta koje se čudi. S odrastanjem svijet se sužava i smanjuje dok u konačnici ne postane premalen i pretijesan za naš odrasli i veliki razum. Pa čak i kad se dogodi nešto što liči na čudo ili zgodu iz bajke, naš veliki i ozbiljni razum nam brani da se pitamo svijetu i ljudima. Prestanemo biti djeca onda kada više u nama nema nikakvog prostora za divljenje i čuđenje, kada naš veliki razum zabrani djetetu u nama da se divi fantastičnom svijetu i neobičnim ljudima. Zato nam je teže kad odrastemo živjeti u svijetu i prihvatiti svijet jer običnost svijeta nas guši i zarobljuje svojim velikim i moćnim razumnim i objašnjivim pojavama. Kao odrasli potajno zavidimo djeci i u njima s nostalgijom žalimo za našim dječjim svijetom. Kada žalimo za djetinjstvom, mi žalimo za izgubljenim svijetom koji nas je činio puno uzbudljivijim nego svijet u kojem sada kao odrasli živimo. Kraj djetinjstva je na neki način i kraj jednog svijeta koji je bio samo naš. Svijet u koji smo bježali od problema i sukoba odraslih i njihovih grubih svjetova, svijet u kojem smo živjeli potpuno uključeno u naša maštanja i naše bajke. Stvarnost je puna djetinjstava koja su prošla a time i svjetova kojih više nema. U djeci, bilo svojoj bilo tuđoj, ponekad otkrivamo tragove tog istog svijeta iz kojega smo nerado izišli i kojega smo morali napustiti. I njihova dječja pitanja nas podsjećaju da smo i mi jednom bili djeca i da je svijet bio najčudesnije mjesto koje poznajemo. Svijet će uvijek biti pomalo neobičan i uvijek će u svijetu biti nečega što nas privlači i što sebi ne možemo objasniti. Na to nas najčešće podsjećaju dječja pitanja i odgovori kojih se nikada ne bismo mogli sjetiti jer smo odrasli, jer nas je naš veliki ljudski razum zarobio u dosadno, svakodnevno i obično. Dječja pitanja i odgovori nas podsjećaju da je svijet malen i skučen ne zbog sebe, nego jer mi više nismo sposobni vidjeti taj svijet očima djeteta. Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi. Ni ulice, ni parka, ni šume, ni čovjeka.

U Sarajevu 19. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dmosreg

Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?

Vrijeme je postalo najbolji način da pobjegnemo od nekoga koga ne želimo susresti ili od situacije u kojoj ne želimo biti. Vrijeme je izvrstan način da se sklonimo od odgovornosti i obveze. Nemam vremena postala je magična rečenica kojom rješavamo bezbroj neugodnih situacija i izbjegavamo mnogo ljudi koje ne želimo vidjeti i susresti jer ih smatramo dosadnima i napornima. Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim. Nemam vremena je jedan od najdvoličnijih načina kako ćemo ljudima reći da ih ne podnosimo, da nam idu na živce i da ih ne želimo vidjeti. Nemam vremena puno prikladnije zvuči nego ne podnosim te, ne sviđaš mi se, neugodno mi je s tobom. Ipak nemam vremena često znači baš ono što u sebi mislimo o drugom ili o situacijama u kojima ne želimo biti.

Pod krinkom rečenice nemam vremena ne krije se uvijek stvarna nemogućnost kada se ne možemo stići vidjeti se s nekim ili biti u određenoj situaciji jer nemamo vrijeme na raspolaganju. Sve češće i učestalije nemam vremena krije puno više nego se na prvi pogled čini. Jer živimo u vremenu kada se visoko cijeni da se nikoga ne povrijedi i ne uvrijedi time što je zaista naporan, dosadan i ne želimo ga vidjeti, nemam vremena služi kao idealan način kako nekoga možemo otkačiti i otpisati s dozom kulturnog i pristojnog ophođenja namještenim osmjehom i rečenicom izgovorenom pristojnim glasom: nemam vremena. Slično vrijedi i za situacije iz kojih se ne znamo izvući ili nismo sposobni jasno i nedvosmisleno reći da ne želimo i nećemo biti u takvoj i takvoj situaciji, onda da ne bismo povrijedili tuđe osjećaje kažemo: nemam vremena.

Ono što mislimo ponekad pod izlikom rečenice nemam vremena može izgledati i zvučati previše uvredljivo drugima i situacijama u koje nas stavljaju i da izbjegnemo bilo kakav sukob čini se najpametnije reći nemam vremena. Nećemo ispasti bezobrazni, bahati i nekulturni i sugovornik će biti valjda zadovoljan našim odgovorom i s puno razumijevanja će prihvatiti da danas ne možemo biti s njim jer nemamo vremena. Kao da se više nitko ne usuđuje reći na glas da ne želi prihvatiti određene situacije jer su za njega neugodne i ne želi susresti neke ljude jer su mu iritantni i naporni. Kao da će malo iskrenosti povrijediti i uništiti sve njegove međuljudske odnose i njega samoga i svijet oko njega. Nemam vremena rađa puno dvoličnosti jer tim izrazom krijemo puno više onoga što se ne usudimo javno i glasno reći i izgovoriti. I sami znamo da ponekad kada kažemo nemam vremena, ne mislimo niti na vrijeme niti sate, nego tražimo način kako da pristojno i politički korektno kažemo ono što zaista mislimo i osjećamo prema nekom ili nekoj situaciji.

Zbog te negativne i loše magičnosti riječi nemam vremena najčešće smo u sukobu sami sa sobom. Osjećamo da nam određeni ljudi smetaju, da su nam određene situacije neugodne i osjećamo da ne želimo biti u takvim okolnostima i s takvim ljudima i umjesto da pokušamo to izreći nedvosmisleno i jasno, radije pribjegnemo onom bezličnom izrazu nemam vremena nezadovoljni na kraju što nismo bili dovoljno hrabri da kažemo što stvarno mislimo i kako se stvarno osjećamo. Učestalo ponavljanje tog izraza i isprike nemam vremena kroz život stvara od čovjeka kukavicu i slabića koji određene ljude i situacije ne podnosi, čak ih ponekad i mrzi, ali nema hrabrosti reći ništa o tome kako se osjeća i kako sve to doživljava, samo uvijeno ponavlja nemam vremena što ga čini nervoznim i nezadovoljnim.

Je li mi stvarno nemamo vremena ni za koga niti za bilo što ili nemam vremena koristimo kao ispriku da drugima kažemo da su dosadni, naporni i nezanimljivi, a da istovremeno ostanemo u kontaktu s njima, pa čak i u dobrim odnosima? Da umjesto da kažemo kako su neke situacije za nas neprihvatljive i neugodne i ne možemo na njih pristati, radije se povučemo i podvijemo rep i kažemo nemam vremena kako bismo izbjegli sva silna pitanja, upitne poglede i moguće tračeve i osude? Izraz nemam vremena postala je najdvoličnija isprika i način kako pobjeći od napornih ljudi i neugodnih situacija umjesto da barem ponekad reknemo glasno i otvoreno da nam se netko ne sviđa i da ne želimo biti u određenoj situaciji bez obzira na posljedice. Moguće je da ljudi zbog načina života sve manje imaju vremena jedni za druge, ali je i moguće da izrazom nemam vremena ljudi bježe u sebe i povlače se u sebe jer nemaju volje i hrabrosti biti manje pristojni i manje politički korektni kada ih netko iritira i ljuti i kada je situacija u kojoj se nalaze neugodna i neprihvatljiva.

I ako ima istine u tome da objektivno ljudi imaju sve manje vremena na raspolaganju, ima nešto istine u tome kada nemam vremena ne znači ništa drugo nego kukavičluk i manjak hrabrosti da čovjek isključi iz života druge s kojima ne želi komunicirati jer mu štete i loše djeluju na njega kao i situacije u kojima ne želi biti. Nemam vremena je jedan od rijetkih univerzalnih načina komunikacije među ljudima kojim bježe jedni od drugih u svoje privatne svjetove, u dvoličnost jer se više ne usude nekoga odbiti tko na njih loše utječe i jer se više ne usude odbiti situacije koje su im neugodne i neprihvatljive.

Nekad je postojao, a postoji i danas izraz što će selo reći koji se odnosio na čovjekovo ponašanje prema okolini u kojoj živi, danas je taj izraz preveden u riječi nemam vremena. Jer kad čovjek zbog straha i kukavičluka kaže nemam vremena, umjesto da direktno i jasno nekoga skine s dnevnog reda ili odbije prihvatiti određenu situaciju, sam sebi govori u glavi što će selo reći i time još više tone u strah, nesigurnost, kukavičluk i manjak hrabrosti u trenutku kada treba stati i zauzeti se za sebe. Kada umjesto bezličnog i dvoličnog nemam vremena treba reći kako je netko naporan, dosadan i napastan i kako je neka situacija neugodna i neprihvatljiva. Nemam vremena najviše šteti samom čovjeku jer čovjek postane nesposoban odbiti od sebe ljude i situacije koji su za njega loši i štetni i stvaraju mu probleme i neugodnosti u životu.

U Sarajevu 16. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O prisutnosti

Dogodilo se ponekad svakom od nas da nam je rečeno budi tu. Nije to bila naredba, nije to bio zahtjev, nije bila odredba. Budi tu nije izgovoreno glasnim i zapovjednim tonom, nije izgovoreno s prijekorom u glasu, nije rečeno s prijezirom i razočaranjem. Rečeno je tiho, gotovo nečujno s posljednjim atomom snage. U tom budi tu nije bilo i nema ništa zbog čega bismo mogli izbjeći tu molbu ili opravdati sebe zašto ne možemo ostati. Kad bismo to učinili, krivnja nas nikad ne bi napustila što nismo bili tu kada smo trebali biti. Budi tu je poseban izričaj želje i potrebe nekoga da budemo prisutni u stvarnosti koja ga okružuje, da budemo uz njega/nju tu u konkretnom, opipljivom i stvarnom životu.

Kada žena dodirne ruku muškarca u strahu i drhtanju i kada se u njenim očima vidi da ne vjeruje da postoji više ikakav izlaz za nju i kada mu kaže budi tu, to nije naredba, zahtjev, određenje. To je izričaj ženskog bića koje moli da drugo biće njoj slično bude prisutno u njezinoj stvarnosti i njezinom životu. Kada muškarac dodirne ženino lice ili rame i kaže budi tu s posebnim osjećajem nježnosti i topline, to je izričaj daleko dublji i snažniji od pukoga zahtjeva da žena ne ide nigdje ili da bude puki predmet u njegovom životu. Budi tu koristi se svakodnevno u različitim međuljudskim odnosima i komunikacijama i postoje posebne okolnosti života i međusobne ljudske komunikacije gdje je izričaj budi tu toliko snažan i jak da je nemoguće odbiti i ne biti prisutan kada se od nas to traži.

Budi tu je najintimniji izričaj zahtjeva da netko bude prisutan u životu nekoga drugoga i ništa intimnije ne može izreći tu želju osim te dvije riječi izgovorene tiho, s puno povjerenja, s puno pažnje, s puno obzira, s puno ljubavi, s puno želje, s puno strasti. Budi tu. Budi tu je intiman izričaj jer konkretno ljudsko biće traži naše konkretno ljudsko biće. Budi tu nije upućen apstraktnom čovjeku, odsutnom duhu, nezainteresiranoj ljudskosti. Apstraktni čovjek, odsutan duh, nezainteresirana ljudskost ionako ne mogu razumjeti dubinu i nježnost poziva da budemo prisutni u nečijem životu, poziva kojim nas se poziva kao stvarne i konkretne ljude. Budi tu. Nemoguće je odbiti poziv koji nam uputi konkretna osoba i izgovori budi tu. Ako je i moguće u nekom izmišljenom svijetu odbiti taj poziv konkretne ljudskosti, u stvarnom svijetu ne samo da nije moguće nego se i ne smije odbiti poziv da budemo prisutni kroz taj intimni odnos koji se manifestira u riječima budi tu.

Budi tu upućen je meni, svemu onomu što jesam i nikomu drugom ne može i neće biti upućen taj nježni i topli konkretni ljudski poziv. Ne mogu se prevariti kada čujem riječi konkretne osobe, kada osjetim dah i zvuk glasa koji zajednički izgovaraju nježno, tiho ali i neodoljivo: budi tu. Kada nam se uputi poziv budi tu, zar je moguće odbiti poziv? Nije li to poziv da sebe učinimo dijelom života drugoga, nije li to poziv da postanemo drugi, da postanemo jedno s drugim? Ništa tako ne može čovjeka razoružati i usrećiti kao kada osjeti dodir i čuje riječi budi tu. I to što je čovjek nemoćan i sretan kada čuje poziv budi tu, pokazuje da je čovjek oduvijek željan da bude pozvan u nečiji život i oduvijek želi biti prisutan u životu drugog čovjeka.

Budi tu pokazuje da je struktura čovjekova bića da bude prisutan u nečijem životu i da netko bude prisutan u njegovom životu. Čovjek puno toga zaboravi, ali rijetko zaboravlja trenutak kada ga je netko nježno dodirnuo i toplo i ljudski ga zamolio da ne ide, kada ga je netko intimno i s puno ljubavi pozvao u svoj život i rekao mu molim te budi tu. I oko tog sjećanja na budi tu ponekad izgradimo cijelu arhitekturu života. Muškarac i žena izgrađuju ljubav, izgrađuju brak i obitelj, prijatelji izgrađuju prijateljstvo, obitelji izgrađuju čvrste i obiteljske veze oko tog dragocjenog iskustva i sjećanja kada nas je netko zamolio da ostanemo i budemo tu uz njega ili uz nju. I kad se međuljudski odnosi poremete, unište i zaborave, kod mnogih ostane ugodna i sretna uspomena na trenutak kada je netko bio tu za njih. I nerijetko zašto nekoga volimo, zašto nekoga cijenimo, zašto nekoga trpimo i podnosimo, zašto činimo toliko za njega ili nju objašnjavamo time što ćemo reći bio je ili bila je tu za mene i sa mnom.

Biti tu je radikalan izričaj prisutnosti jednog čovjeka u životu drugog čovjeka, jedan od najvažnijih i najsnažnijih izričaja prisutnosti kojega ne mogu oslabiti ni godine, ni udaljenost, ni bolest, ni uvrede. I svatko od nas tko je čuo poziv drugog čovjeka izgovoren toplo, intimno i nježno, koji nas poziva i govori nam budi tu zna koliko postanemo opčinjeni tim dvjema riječima. Budi tu je želja i radikalna potreba drugog da nas ima u svom životu i naša sreća kada smo pozvani pokazuje da i mi imamo tu istu želju i potrebu.

Budi tu je najnježniji način kako si ljudi mogu saopćiti da su potrebni jedno drugom i da je prisutnost jednog u životu drugog nekada jedino što je potrebno da cijeli život dobije drugačiji smisao i neku novu dimenziju postojanja.

U Sarajevu 12. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman

O oproštenju

Možemo li oprostiti u ime onoga kojega nema? Smijemo li to učiniti? Kako znamo da činimo ono što on traži i time ispunjavamo njegovu želju? Je li nam dopušteno u ime onoga koji je trpio patnju, torturu, zlo oprostiti onomu koji mu je to učinio? Što ako opraštamo u ime onoga kojega nema, a on protestira protiv oproštenja i traži pravdu, čak i osvetu? Ne možemo čuti njegov protest. Ili što ako ne oprostimo u ime onoga koji više nije s nama, a on s one strane života bezrezervno zahtijeva da oprostimo? Je li za oproštenje dovoljno pamćenje i sjećanje kako je bio dobar čovjek i da je živ sigurno bi oprostio naneseno zlo i patnju? Ponekad se govori kako mrtvi ne opraštaju, ne opraštaju zlo i ne opraštaju patnju. Ako smo uzročnici zla kojega su pretrpjeli i patnje koju su prošli i kada tražimo od njih oproštenje, kako možemo znati jesu li nam oprostili?

U paradoksu opraštanja ne znamo žele li oni s one strane života oprostiti svojim progoniteljima i mučiteljima niti znamo ako ne žele oprostiti naneseno zlo? Ipak onaj koji je nanio zlo i patnju drugom čovjeku biva progonjen tim paradoksom opraštanja: je li mu onaj kojemu je učinio zlo oprašta njegove zločine ili traži pravdu i osvetu? Pa i ako nudi oproštenje, kako mučitelj i zločinac može čuti njegovo oprošteno ti je koje bi trebalo biti izgovoreno s one strane groba. Oproštenje na jedan neraskidiv način povezuje mrtvoga sa živim i živoga s mrtvim i veza se ne može prekinuti sve dok živi ne umre i postane kao onaj kojemu je učinio zlo. Kao da oproštenje prodire istovremeno s obje strane stvarnosti i ove nama poznate i one druge poznate samo mrtvima. Oprostiti u ime onoga kojega više nema koji je mrtav i biti siguran da je oproštenje ono što je mrtvi želio darovati svome neprijatelju, svome ubojici. Može li živi uzeti u svoje ruke moć oproštenja koja pripada mrtvom i darovati je zločincu? Ako je onaj koji je s one strane života protiv oproštenja, zar mu se onda oproštenjem ne nanosi nepravda jer prije oproštenja traži pravdu, a nekad možda hoće i osvetu?

Sukobiti s onim koga više nema, tko je mrtav ali je bio tvoja krv i meso nad kojim je učinjeno zlo i nepravda i u njegovo ime reći njegovom mučitelju opraštam ti. Mi nismo u dilemi samo prema onomu koji je učinio zlo našoj krvi i mesu, u dilemi smo i sa samima sobom tko je ovlašten dati ili uskratiti oproštenje, ja ili mrtvi. Činimo li pravo prema onomu koji više nije s nama i koji više nikada neće govoriti ljudskim jezikom, pa čak i ako govori, onda govori jezikom kojega mi živi ne možemo razumjeti. Reći o nekom kako bi on/ona sigurno oprostio da je živ, ništa nam ne kazuje li on/ona koji je s one strane života oprostio i slaže li se s nama, jer lako je oprostiti zlo i patnju koji se nama ne događaju, osim samo u našim mislima. Kod oproštenja smo uvijek u dilemi. Ako oprostimo u ime onoga koji nije s nama koji je trpio nepravedno zlo, jesmo li sigurni da činimo točno ono što on želi ako opraštamo u njegovo ime? Ili ako ne oprostimo u njegovo ime, čime stvaramo nove horizonte za nove osvete i nova zla, činimo li točno što on želi, da nikada neće oprostiti naneseno zlo, patnju i nepravdu?

Ozdraviteljsku snagu oproštenje osjećamo samo onda kada mi opraštamo ono što nam je učinjeno, samo onda kada ja oprostim zlo koje učinjeno meni. Ako bolje promotrimo, ne možemo oprostiti u tuđe ime, nego samo u svoje. Možda bismo mogli oprostiti čak i u tuđe ime, biti glasnici oproštenja kad nam netko živ dođe i kaže da odemo u njegovo ime oprostiti drugom. Ali nikad se ne događa da šaljemo nekog drugog da za nas oprosti niti pristajemo da netko drugi traži oproštenje u ime onoga koji sam treba tražiti oproštenje od nas. Iskustvo oproštenja kojega sami darujemo jer nam je drugi učinio zlo i primamo od onoga kojemu smo nanijeli zlo stavlja pred nas pitanje: Ako možemo isključivo opraštati u svoje ime, jer na taj način oproštenje ozdravlja naš odnos, možemo li smijemo li oprostiti u ime onoga kojega više nema ili uskratiti oproštenje u njegovo ime? Kako znati što nam je činiti? Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.

Misao kako s one strane postoji Onaj ili Netko čija je narav takva da ljubi i oprašta tražit će od svakoga od nas da prije nego uđemo u vječnost ljubavi i milosti oprostimo onima koji su ostali među živima bez obzira kakvo su nam zlo učinili i kakvu smo nepravdu pretrpjeli. Bilo bi lakše kad bismo to morali učiniti neizbježno tako da ne možemo odlučiti drugačije nego da oprostimo. Međutim, što ako i s one strane života i pred Onim koji za sebe kaže da je čista ljubav možemo još uvijek odlučivati hoćemo li oprostiti ili nećemo? Pa čak i ako možemo o tome odlučivati s one strane života, kako ćemo živom čovjeku koji je u ovom svijetu i čeka naš odgovor prenijeti poruku, riječ i reći mu da opraštamo ili ipak ne opraštamo? Ili još, što ako mi s one strane oprostimo, a on poruku protumači kao da ne želimo oprostiti ili ako ne želimo oprostiti, a on naš signal protumači kao oproštenje i nema mogućnosti da se međusobno razumijemo?

Oproštenje prelazi granice svjetova, ono u sebi ima nešto i ovostranog i onostranog, u sebi ima nešto i od božanskog i od ljudskog. Uvijek smo u potrazi za odgovorom na pitanje oproštenja svjesni da s ove strane posjedujemo samo dio znanja i spoznaje o oproštenju i da, htjeli ili ne, stalno moramo pokušavati odgrnuti zavjesu zagrobnog života, života nakon smrti kako bismo stupili u kontakt s onima koji su trpjeli nepravdu i zlo i patnju da ih pitamo hoće li nam oprostiti ili nam ne žele oprostiti i možemo li i smijemo li u njihovo ime opraštati ili uskratiti oproštenje. U tome je dilema i težina oproštenja. Ne može se oprostiti niti uskratiti oproštenje ako nemamo spoznaju o tome što želi i onaj s one strane života kao i Onaj koji postavlja uvjete da se uđe u Njegov život ljubavi. Ovo dvoje je ono o čemu znamo najmanje i zato se trudimo na svaki način baciti pogled tamo na onu stranu kako bismo bili sigurni jesmo li učinili onako kako su željeli i onaj kojega nema i Onaj koji oproštenje stavlja kao bezuvjetni uvjet ulaska u vječnost.

Nikada nećemo biti do kraja sigurni dok se i sami ne nađemo jednog dana s one strane oproštenja ostavljajući iza sebe u dilemi i nedoumici onoga koji nam je učinio zlo, nanio nepravdu, uzrokovao patnju i pita se jesmo li mu oprostili ono što nam je učinio ili nismo? Bilo da mu jesmo ili nismo oprostili, kako mu prenijeti poruku i kako će znati što mu je činiti?

U Sarajevu 3. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nagy-Bagoly Arpad

O dodiru

Mora biti neke istine u tvrdnji kako dodir može izliječiti bol i patnju, inače nikad ne bismo dodirnuli vrhove tuđih prstiju i uzeli među svoje dlanove lice nekoga koga volimo. Kad dodir ne bi imao spasonosnu moć i snagu da uspostavlja narušene odnose, ne bismo imali ruke kojima dodirujemo niti bi drugi imali lica, kosu, ramena i kožu koje možemo dodirnuti. Kada dodir ne bi bio snažan da oživljuje nešto što je skoro mrtvo, ljudi ne bi imali tijela i ruke, bili bi duhovi koji se ne mogu dodirnuti. Dodir je riječ kojim ruke i tijela razgovaraju.

Oduzeti čovjeku dodir znači oduzeti mu najveći dio onoga što ga čini čovjekom. Majka i dijete u nemogućnosti da razmijene prve dodire ljubavi i topline, našli bi se u ogromnoj boli i patnji jer svim bićem žele dodirnuti jedno drugo, ali nema ruku i tijela da to učine. Uzalud bi bili svi izričaji ljubavi i nježnosti ako nema mogućnosti dodira između majke i djeteta. Dodir je čaroban jezik kojim čovjek govori drugom čovjeku. Ruke, prsti, dlanovi, ramena, lice, koža, tijelo su poput novih i uzbudljivih riječi koje jezik dodira upoznaje i spoznaje otkrivajući svaki put nešto novo i čudesno što nije mogao znati pomoću riječi koje samo govori i izgovara. Dodir nadmašuje riječ u svojom snazi i moći jer kroz dodir i duša drugoga reagira i odgovara na ono što nije izgovoreno, nego dodirnuto. Čudesno je kako nešto nematerijalno i vječno skriveno duboko u čovjeku odgovara na riječi kojima govori fizičko i tjelesno kao što je ruka, dlan, kosa. Dodir je jezik kojim je moguće na fizički način razgovarati s onim što nije tjelesno niti ima fizički oblik i ne može se ne ostati ushićen i zatečen na to kako duša drugoga odgovara na dodir rukom kojim dodirujemo njegovo lice, kako vječno komunicira i razgovara s prolaznim i raspadljivim koje se otkriva i razotkriva u naboranoj ruci i napuklim i suncem opaljenim prstima.

Dodir ima i svoju zlokobnu stranu, onu koja se javlja kao šamar, udarac, otimanje, čupanje, otkidanje. Kao što riječ može raniti i povrijediti duh, i dodir može razoriti odnos naših ruku i naših tijela, dodir može razoriti povjerenje i međusobno poštovanje kada se pretvori u kaotičnu snagu i divlju moć koju ne kontroliraju više ni ljubav, ni poštovanje, ni poniznost, nego se dodir prepušta razaranju i rukama i tijelima koja ruše i uništavaju. Dodir ima i svoju mračniju i tamniju stranu kojoj se olako i površno prepuštamo u trenutcima gnjeva, srdžbe i proklinjanja. Dodir može skoro i ubiti dušu kada pokaže svoju razornu moć poput udarca, šake, šamara, pljuske i nijedan dodir kasnije, koliko kod bio nježan i glumio da se ništa nije dogodilo, ne može izliječiti dušu od straha kojega osjeća, čak i pred dodirom koji istinski želi biti nježan, topao i intiman. Dodir svojom rušilačkom snagom može zauvijek uništiti dušu i duh drugoga i drugi više nikada neće bez straha i neugode pružiti svoju ruku, lice, kosu i tijelo da ih se dodirne. Ako je dodir jezik i riječ kojima razgovaramo, onda poput pravih riječi i dodir može izgraditi porušeno, oživjeti mrtvo, ali i uništiti tek sagrađeno i ubiti tek živo i rođeno, od ljubavi, do povjerenja, do uvažavanja, do poštovanja, do bliskosti, do intimnosti. Dodir svako pojedinačno od nabrojenog svojom toplinom i ljubavlju može nanovo izgraditi, ali i svojom divljom moći i rušilačkim pohodom može uništiti.

Dodir nije tek puki fizički kontakt između moje i tuđe ruke, mog i tuđeg lice, mog i tuđeg tijela, moje i tuđe kože. Dodir je duboka i trajna komunikacija, riječ i jezik kojima ljudi razgovaraju o onome što ne mogu drugačije reći nego dodirom. Dodir je jezik kojim dvije nematerijalne duše pokušavaju izreći i pokazati što osjećaju jedna prema drugoj, dodir je trajni i svakodnevni pokušaj da se pokuša reći neizrecivo i neopisivo jer i ljubav, i toplina, i intimnost, ali i srdžba, i strah, i mržnja , i prijezir i zlo najbolje se i najjasnije izriču dodirom koji može biti čudesan dodir ruke koji ozdravlja, ali i razorna pljuska ili udarac šakom koji razara i uništava i tijelo i dušu.

U Sarajevu 29. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

O mogućnosti

Zarobljenost je prihvaćanje i održavanje isključivo jedne mogućnosti u životu i onda kada nam takva mogućnost donosi štetu i propast. Uvjeriti sebe kako postoji jedna mogućnost koja je loša i poražavajuća je izricanje osude samom sebi na ropstvo. Biti slobodan samo s jednom dopuštenom mogućnošću nije sloboda. Kako postajemo robovi jedne mogućnosti? Sve počinje sužavanjem pogleda, bilo da to učinimo sami bilo da nam to učine drugi. Bezbroj mogućnosti čine beskonačan pogled na život i svako sužavanje pogleda na život broj mogućnosti pretvara u određeni broj mogućnosti i one prestaju biti beskonačne. Ako želimo sebe učiniti robovima nekolicine mogućnosti, bit će dovoljno da pristanemo suziti pogled, izbrisati horizonte.

Mogućnost, čak i ako nikada neće biti ostvarena, proširuje poglede. Istina je da nikada nećemo ostvariti sve mogućnosti i apsurdno je pomišljati da beskonačan broj mogućnosti može biti ikada ostvaren. U naravi je beskonačnosti da nikada ne bude ostvarena. Uloga mogućnosti u našem život i nije da ih sve ostvarimo. Mogućnosti imaju sposobnost da nam otvaraju oči, šire horizonte prema onomu što nas privlači, što nas zanima i čemu se želimo posvetiti. Mogućnost je otvorenost čovjeka prema vlastitom pogledu i horizontima koji mu oblikuju život. Suziti čovjeku pogled, izbrisati mu horizont pretvara ga u nekoga tko zaboravlja na mogućnosti koje su od njega sakrili ili mu nikada nisu dopustili da se u njih zagleda. Sužavanje pogleda je prisiljavanje čovjeka na zaborav mogućnosti koje još uvijek stoje neotkrivene i netaknute. Mogućnost ne teži prevari čovjeka. Mogućnost ne obećava svoje ostvarenje. Mogućnost obećava širenje pogleda, obećava nove vizije, nove nade, nove fantazije, nove horizonte. Mogućnost potiče maštu da gradi novi svijet, novi život, novu budućnost. Ostaviti sebe na jednoj mogućnosti znači ugasiti vlastitu kreativnost i ne dopustiti joj da se razvija.

Zabluda je podcjenjivati moć i privlačnost mogućnosti. Mogućnost nije objektivna stvar. Mogućnost je kreativna sila. I sama pomisao na neku mogućnost mijenja pogled na svijet. Premalo koristimo snagu mogućnosti i njezinu sposobnost da nas potiče na maštanje. Uhvatimo se jedne ostvarene mogućnosti i ne puštamo je čak ni onda kada ostvarena mogućnost prijeti da uguši našu kreativnost, maštanje, ponekad i sam život. Mogućnosti su nesigurnosti koje obećavaju, ali ne garantiraju ostvarenje. Mogućnosti su neozbiljne. Vole se s nama igrati. Vole se zabavljati našim pogledima i našim horizontima. Možda zato ostvarimo jednu za koju se nadamo da je sigurna i grčevito je držimo. Druge mogućnosti zaboravimo, ostavimo ih po strani.

Zašto se ne okupirati i najmaštovitijim mogućnostima, onima koje su toliko fantastične da nam se čini da ih nikada ne bismo mogli ostvariti čak i kad bismo imali svu vlast i svu moć nad stvarnošću? Zašto bismo se predali rezignaciji jer mogućnosti ne možemo ostvariti? Ako se mogućnosti igraju želeći nam proširiti poglede i pokloniti nove horizonte, zašto ne bismo sudjelovali u igri? Zašto ne bismo igrali igru ako nas neka mogućnost pozove da zamislimo da smo netko potpuno novi i potpuno drugačiji? Nema veze ako se te mogućnosti nikada neće ostvariti. One nam i same govore da su neostvarive i nedostižne. Ali nas pozivaju da se igramo s njima da nas učine kreativnijima, maštovitijima, da nas podsjete da ne smijemo na njih zaboraviti i pretvoriti se u čovjeka jedne mogućnosti čiji se pogled previše suzio i čiji su horizonti odavno nestali ispred njegovih očiju i iz njegove mašte. Mogućnosti nas oslobađaju od zaborava horizonata koji još uvijek čekaju da se u njih zagledamo. Mogućnosti ne dopuštaju da kažemo sebi kako je ova jedna ostvarena mogućnost sve što nam je preostalo i da se više nemamo čemu nadati. Mogućnosti su kreativne silnice koje povremeno život žele učiniti maštovitijim, a time i lakšim i podnošljivijim. Nismo li i sami na trenutke sretni kada razmišljamo o mogućnostima koje se u bogatom mnoštvu slika slijevaju u nas i prelijevaju u nama dok zamišljamo kako bi moglo biti, kakvi bismo mi mogli biti? Zar se ne događa da u tom trenutku naši pogledi i naši horizonti, iako nestvarni i nedostižni, za nas postaju gotovo pa stvarni, skoro bismo se usudili reći da ih možemo dodirnuti, čuti, mirisati? Mogućnosti svojom snagom ono nedostižno i nestvarno mogu tako približiti našim očima da skoro osjećamo da dodirujemo mogućnost koja nam klizi iz ruku.

Ne ostvarujemo puno mogućnosti kroz život i one nisu glavni razlog življenja. Neostvarene mogućnosti su one koje nas stalno prate, koje nam ne daju mira, koje nas tjeraju da se borimo, da se hrvemo, da pobjeđujemo, da predvodimo, da se ne bojimo, da čvrsto stojimo, one su pravi i istinski pokretači našeg života. Neostvarene mogućnosti su nade koje nas tjeraju da nešto pokušamo učiniti, promijeniti, izmisliti, stvoriti, napraviti. I kako nešto neostvareno i nedostižno što nikada neće biti aktualno i stvarno može imati takvu snagu da nas mijenja i promjeni da u jednom trenutku stvarno postanemo netko drugi, netko drugačiji, netko novi? Mogućnost je magična sila. Mora biti nešto neobjašnjivo u mogućnosti koju nikada nećete ostvariti i koja će uvijek biti za vas nedostižna, a ipak će vas ta mogućnost prisiliti da se stvarno promijenite, da postanete netko sasvim nov i drugačiji u odnosu na ono što ste bili. I vi ćete postati netko drugi, a mogućnost će ostati ista u svojoj nedostižnosti i neostvarenosti.

Čudesno je kako mogućnost ostaje stvarna samo u tome što je ne možemo nikada ostvariti, pa ipak stvarna kao nešto nikada ostvarivo mijenja čovjeka, širi njegove poglede, otvara nove horizonte. Neobično je da nešto nestvarno rađa stvarno kao što nas mogućnost koju nikada nećemo ostvariti ipak istinski, opipljivo i stvarno mijenja i pretvara u drugačije i nove ljude.

I kako objasniti drugom da ste zahvaljujući neostvarivom i nedostižnom istinski postali netko novi, drugi i drugačiji? Hoće li vaš odgovor kako se radilo tek o mogućnosti koja se nikad nije ostvarila jer vam je uvijek bila nedostižna zadovoljiti drugoga? Hoće li vjerovati da vas je mogućnost promijenila?

U Sarajevu 22. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfix

O televiziji i migrantu

Televizijski jezik: brzina, diskontinuitet, zabava

Neil Postman u svom eseju Ubijajući se od dosade diskurs u doba televizije definira televizijski jezik kao podudaranje uma i zabave. Obično se o jeziku govori kao onomu što otvara i širi horizonte kao što je to jezik poezije. Postoje jezici koji zarobljavaju, jezici koji su sposobni zarobiti interpretaciju u onome što se događa ovdje i sada. Televizijski jezik je jezik koji zarobljava jer interpretaciju zarobljava i fragmentira pomoću dva načina: brzina i diskontinuitet. Brzina televizijskog jezika može se vidjeti u informativnoj emisiji koja traje otprilike pola sata. U taj vremenskih okvir mora se postaviti određeni broj vijesti koje brzom izmjenom moraju ispuniti vrijeme od pola sata. Diskontinuitet televizijskog jezika sastoji se od grupe vijesti koje se međusobno ne mogu povezati u interpretativnu cjelinu. Prva vijest je, recimo, hapšenje premijera države, druga vijest je propast tvornice cementa, treća vijest je snimanje novog domaćeg filma, četvrta vijest je prilog o životu na selu, peta vijest je temeljiti prilog o prvoj trudnoći poznate domaće glumice i kako se ona i njezin muž, također poznati glumac, nose s trudnoćom. Kada usporedite film koji se može odgledati kao jedna interpretativna cjelina i vijesti koje se ne mogu spojiti u interpretativnu cjelinu jer ih ništa međusobno ne povezuje, bolje se primjećuje Postmanova misao kako je televizijski jezik jezik brzine i diskontinuiteta. Ruski teoretičar umjetnosti Boris Groys u svojoj zbirci eseja Art Power (Moć umjetnosti) ljudski um stavlja u dva položaja u odnosu na stvarnost umjetnosti. Aktivni stav ljudskog uma pred umjetnošću jest aktivnost kojom gledatelj nepomičnog umjetničkog djela svojim umom nastoji razumjeti, dokučiti, spoznati smisao umjetničkog djela i nakanu umjetnika. Groys s jedne strane postavlja aktivni čovjekov um koji interpretira nepomično umjetničko djelo kao što je, recimo, umjetnička slika u muzeju. Drugi položaj ljudskog uma u odnosu na umjetnost jest nepomičnost i pasivnost ljudskog uma u odnosu na žive slike koje se pojavljuju pred umom. Groys govori kako je danas umjetnost obilježena mentalnom nepomičnošću ljudskog uma pred živim slikama filmske i video umjetnosti. Groys navodi primjer kino-dvorane gdje gledatelji ne sudjeluju u interpretaciji filma, nego su njihovi umovi mentalno nepomični pred živim slikama koje se smjenjuju velikom brzinom. Televizijski jezik je po svojoj naravi jezik brzih i međusobno nepovezanih živih slika, jezik pred kojim je um mentalno nepomičan. Kad kažem da je um mentalno nepomičan, želim reći kako ne postoji aktivno sudjelovanje čovjekovog uma u interpretaciji nekog događaja. Događaj je već interpretiran i on je poput gotovog jela serviran za konzumaciju, odnosno potrošnju. Iz mentalne nepomičnosti uma pred slikama nastaje fenomen kojega se kolokvijalno naziva zabava. Zabava je odnos između nepomičnosti ljudskog uma i konzumacije gotovog medijskog proizvoda sastavljenog od živih slika gdje nema aktivne interpretacije medijskog proizvoda, nego samo njegova potrošnja. Postmanova ideja o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave treba biti proširena na sljedeći način: Televizijski jezik je odnos mentalne nepomičnosti ljudskog uma i konzumiranja živih slika koje su već interpretirane i koje se ne mogu dalje interpretirati, nego samo trošiti ili konzumirati kao proizvod ili usluga. Ovo je u skladu s dvije karakteristike televizijskog jezika: brzina i diskontinuitet ne dopuštaju mogućnost dugotrajne, trajne i otvorene interpretacije jer ne dopuštaju nastanak cjeline koja bi bila trajno otvorena interpretaciji u svojoj prošlosti, u svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Zabava kao nepomičnost uma pred zahtjevima interpretacije i aktivna potrošnja živih slika stvara ono što ću ovdje nazvati hiperstvarnost, posuđujući taj termin od francuskog filozofa i antropologa Gilesa Lipovetskog. Terminom hiper Lipovetsky često označava nešto novo, nešto što zavodi, ekskluzivno, što se brzo mijenja, što se događa ovdje i sada. Hiper je sve ono što se može potrošiti i konzumirati velikom brzinom i u kratkom vremenskom periodu. Kada neka tehnološka kompanija izbaci na tržište novi smartphone, prema Lipovetskom nastaje hiperfenomen. Novi smartphone je novo trenutno najjači na tržištu (od kamere od procesora), reklama je ona koja zavodi potrošača da ga kupi, i potrošač je u konačnici onaj kojega se poziva da velikom brzinom potroši proizvod jer već za tri mjeseca izlazi novi smaprthone i trebat će zamijeniti stari. Zabava je hiperfenomen koji ne samo da proizvodi hiperstvarnost nego sama zabava postaje hiperstvarnost tako što zahtjeva od potrošača što bržu konzumaciju vijesti i sadržaja kako bi se proizveli novi sadržaji koji će se određenim sredstvima predstaviti kao zavodljivi kroz koje će se potrošača pozivati da ih što brže konzumira jer već uskoro dolaze novi, zavodljivi i ekskluzivni sadržaji i stare sadržaje treba zamijeniti novima i to što prije. Zabava generira hiperstvarnost kao specifičan način interpretacije stvarnosti, a interpretacija se događa pomoću televizijskog jezika čija brzina i diskontinuitet doprinosi stalnoj smjeni sadržaja, nastanku novih sadržaja i zavođenju konzumenta da što prije promijeni sadržaj, da ga što prije konzumira jer uskoro dolazi novi sadržaj. U takvoj hiperinflaciji proizvodnje zabave koja generira hiperstvarnost ne može se ne postaviti pitanje što je interpretacija i tko ima pravo na interpretaciju? Postoji tendencija koju Lipovetsky naziva ekranosferom, a ovdje bih je nazvao ekranokracijom prema kojoj televizijski jezik želi posjedovati apsolutni monopol na interpretaciju stvarnosti time što hiperstvarnost predstavlja kao konačnu i posljednju stvarnost izvan koje nema ništa više za interpretirati, a tome doprinosi i ono što je Groys rekao u svom eseju kako je danas odnos uma i stvarnosti takav da je um mentalno nepomičan, a stvarnost se sastoji od živih slika koje prodirući u um velikom brzinom i međusobno nepovezane slabe aktivnu kritičku sposobnost ljudskog uma da na drugačije načine interpretira stvarnost koju televizijski jezik predstavlja i interpretira prema vlastitim pravilima interpretacije. Navikli smo zabavu razumijevati kao nešto ugodno, što pruža određeni užitak. Međutim, ovdje zabava nije parcijalno iskustvo ugode dok se gleda komedija u kinu ili humoristična serija na online streamu poput Netflixa, zabava je sve ono što se može staviti u interpretativni okvir televizijskog jezika, dakle sve što se može brzo i fragmentarno predstaviti i potrošiti jest zabava. Tako i scene ratova, bombaških napada, prometnih nesreća, gomila mrtvih tijela, sve je to zabava jer zabava nije stanje ugode i zadovoljstva, nego je zabava hiperstvarnost pred kojom um nepomično stoji bez želje i potrebe da je interpretira, osim stalne mentalne gladi da se zabava kao hiperstvarnost stalno troši i konzumira. Postmanova teza o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave se može u konačnici izreći kao podudaranje umske gladi za potrošnjom i zabave kao hiperstvarnosti koja će utažiti umsku glad. Aktivne i kritičke interpretacije stvarnosti više i nema.

Televizijski jezik i migrant

Nemoguć je televizijski jezik koji bi proveo mjesece i godine interpretirajući stvarni život migranta. Takva interpretativna mogućnost se protivi naravi televizijskog jezika s njegovom brzinom i diskontinuitetom. S druge strane, svakodnevni ljudski jezik koji se, htio ili ne htio, još uvijek oslanja na odnos uma i stvarnosti (klasična definicija istine još iz grčke filozofije) ne može dobiti prostor i vrijeme za interpretaciju migranta jer svakodnevni ljudski jezik traži i zahtjeva puno vremena i interpretativne slobode da bi došao do stvarne spoznaje o tome tko je migrant, što je njegova prošlost, što je njegova sadašnjost i kakva je njegova budućnost. Svakodnevni ljudski jezik je i aktivni umski jezik koji želi sudjelovati u interpretaciji stvarnosti, njegova narav nije biti mentalno nepomičan pred stvarnošću. Sve osobine ljudskog svakodnevnog jezika ne pronalazimo unutar interpretativnog okvira televizijskog jezika. Televizijski jezik zahtjeva brzinu, kratkoću, diskontinuitet, mentalnu nepomičnost, a istinski ljudski jezik zahtjeva aktivnu, kritičku, dugotrajnu, duboku i međusobno povezanu interpretativnu vezu kako bi mogao interpretirati stvarnost pred kojom se nalazi. Drugim riječima, interpretirati život migranta svakodnevnim jezikom kroz nekoliko tjedana i mjeseci da se stekne racionalno shvaćanje cjeline njegova života i interpretacija života tog istog migranta u jednoj minuti televizijskog priloga gdje jedino što znamo jest da ne želi ostati u BiH, nego želi u Njemačku su dvije potpuno različite vrste interpretacije, međusobno suprotstavljene i isključive jer se temelje na dva različita jezika, a oba inzistiraju na tome da interpretiraju stvarnost. Međutim, ono oko čega se ne mogu dogovoriti i oko čega se sukobljavaju jest pitanje: A što je stvarnost i tko ima monopol na interpretaciju stvarnosti? Televizijski jezik proizvodi zabavu kao surogat vlastite interpretacije stvarnosti, gdje surogat proizlazi iz onoga što mu prethodi. Zabava koja proizlazi iz televizijskog jezika ima svoje korijene u stvarnosti, međutim zabava ne želi biti surogat, zabava kao i svaki surogat teži totalitarnoj interpretaciji stvarnosti, odnosno teži postati hiperstvarnost i razviti ekranokraciju kao jedini dopušteni način interpretacije. Unutar same zabave televizijski jezici teže da budu totalitarni, jer imati monopol nad zabavom znači imati kontrolu nad tim što je stvarnost i kako je se treba interpretirati, pa njihovi međusobni interpretativni sukobi rađaju istovremenost interpretacija, a sve te interpretacije temelje se na onomu što je svim televizijskim jezicima zajedničko: brzina i diskontinuitet. Na kraju reći kako je televizijski jezik podudaranje uma i zabave znači ustvrditi kako je televizijski jezik pokušaj totalitarne interpretacije stvarnosti pomoću zabave kao hiperstvarnosti, gdje je zadaća uma da konzumira, a ne da interpretira. Time dolazimo do interpretacije migranta. Evo nekih od interpretacija. Migrant je trade-mark (zaštitni znak) savršenog čovjeka, plemeniti divljak kako ga je zamislio Rousseau koji je postao zao jer ga je zlu podučio zapadni čovjek bijele boje kože. Druga, migrant je izvorni čovjek koji je izašavši bezgrešan iz zemaljskog raja postao grešan jer je postao žrtvom kolonijalnih sila. Treća, postoji zapadna Eva koja je zavela i pokvarila migrantskog Adama. Četvrta, migrant je silovatelj, ubojica, kriminalac, islamist. Peta, migrant je islamski proizvod za maltretiranje savjesti zapadnog kršćanstva. Šesta, migrant je biološko oružje usmjereno protiv umirućeg zapada. Sedma, migrant je savršeno obrazovan, vrhunski intelektualac koji se kroz kratko vrijeme potpuno integrirao u zapadne zahtjeve i zapadne vrijednosti. Osma, migrant je kulturološki iznad zapadnog čovjeka i onaj koji je zapadnom čovjeku omogućio da razvije vlastitu kulturu. Deveta, migrant je mladić u najboljim godinama koji će uskoro s grupom migranata stvoriti vojsku i zauzeti Vatikan. Deseta, migrant je intelektualno i duhovno toliko superioran ljudima koji ga ne žele jer se boje njegove nadmoći i superiornosti. Sve su ovo interpretacije televizijskog jezika nastale kroz dvominutne ili trominutne video priloge koje se međusobno sukobljavaju i traže način da bilo koji od njih bude jedini i ovlašteni interpretator zabave, odnosno hiperstvarnosti. Zaključno, tko je migrant? Migrant je hiperproizvod televizijskog jezika, zabava koju se treba velikom brzinom potrošiti, pred kojom um treba biti mentalno nepomičan i ne tražiti načine da samostalno pokuša interpretirati migranta kao stvarnost koja zahtjeva dugu, ako ne i trajnu interpretaciju pomoću koje bi se moglo razumjeti tko je migrant, što je njegova prošlost, što je njegova sadašnjost i gdje vidi svoju budućnost. Migrant je hiperproizvod televizijskog jezika i od migranta i njegove stvarnosti čini se važnije tko će imati monopol na njegovu interpretaciju kroz zabavu kao hiperstvarnost. A to je pitanje brzine i diskontinuiteta, a ne dugotrajne, ozbiljne i zainteresirane interpretacije koja bi migranta mogla vidjeti kao ljudsko biće, a ne u televizijskim hiperstvarnostima koje više zaklanjaju stvarnost migranta kakva ona jest, nego što je otkrivaju i istinski prikazuju.

U Sarajevu 22. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cathy Yeulet

O dolasku

Netko drugi odlučuje tko će ući u naš život. Taj netko drugi tko odlučuje može biti ono u što vjerujemo: sudbina, bog, zvijezde, okolnosti, privlačnost, odbojnost, kemija? I nas same netko je pozvao u život i mi smo došli. Došljaci smo u vlastiti život. Ponekad nije u našoj moći izabrati tko će nam doći u život. Samo se dogodi i netko je tu s nama i pored nas. Nema objašnjenja zašto je upravo on/ona došao, a ne netko drugi? Dolasci drugih u naš život imaju svoj misterij u koje nijedno objašnjenje ne može prodrijeti. Dolazak drugog u naš život je događaj koji nas ne ostavlja ravnodušnima i neokrznutima. Njegov/njezin dolazak zahtjeva promjene oko nas i u nama. Ima dolazaka koje smo cijeli život čekali da se dogode, kao kada roditelji godinama iščekuju dijete ili kao kada ljubavnici u zanosu govore jednom drugom ti si taj/ta kojega/koju sam čekao/čekala ili kao kada dvoje staraca, opraštajući se jedno od drugog, govore uvijek si bio/bila tu za mene i nikad me nisi iznevjerio/iznevjerila. Bez drugih i njihovih dolazaka u naš život, ne bi bilo lako dati životu smjer, učiniti ga smislenim, a sebe radosnim i ispunjenim.

Netko dolazi u naš život jer ga primamo i želimo slobodno i tamo gdje smo slobodno odlučili da netko dođe u naš život, može se govoriti o istinskom dolasku. Dolasci na silu, kada nismo pitani, kada smo prisiljeni, nisu dolasci i tu se nemamo čemu radovati, osim što nas je strah takvih dolazaka i želimo ih izbjeći. Dolazak nekoga u naš život i naše prihvaćanje njegovog/njezinog dolaska uvijek je slobodna odluka. Bez obzira na okolnosti, na kraju smo mi oni koji odlučuju hoće li netko doći u naš život ili neće. Kao što je slobodan i onaj koji dolazi, jer nas slobodno bira, da dođe u naš život. Poteškoća s dolascima ljudi u naš život vezana je uz našu slobodu i slobodu drugoga. Ima onih koje bismo cijeli život zadržali, koji našem životu daju pozitivnu boju i naboj, ali oni ponekad ne žele ostati s nama. Oni žele otići. Kao i kada i mi odlučimo da netko dođe u naš život, međutim s vremenom odlučimo da mora otići iz našeg života iako on/ona to ne želi. Ipak se događa da susrećemo i upoznajemo one koji su ostvarili ono najbolje od iskustva dolaska. Jedan je slobodno odlučio prihvatiti da drugi dođe u njegov život i drugi je slobodno odlučio doći i ostati s njim do kraja. Kada se divimo, recimo, nekom starijem bračnom paru koji je desetljećima ostao zajedno, osjećamo divljenje i osjećamo zavist. Osjećamo divljenje prema njihovom mudrom shvaćanju slobode i zavidimo im na dolasku koji im se dogodio. On je dopustio da ona dođe, a ona je došla i ostala s njim do kraja i on je slobodno otvorio samog sebe za susret s njom i ona je slobodno sebe darovala njemu i tako to traje već jako dugo i još nije prestalo. Njima se dogodio dolazak i oni sami ne znaju tko je onaj koji je to tako savršeno uredio: sudbina, bog, zvijezde, slučajni susret, slučajni pogled?

Ljudi vole reći kako im je susret s nekim bio sudbinski kao da su oduvijek bili upućeni jedno na drugo. Dogodilo im se ono što im se rijetko događa. Dogodio im se dolazak. Čaroban i savršen dolazak drugoga u naš život počinje zajedno i s našim dolaskom u njegov život. Kada netko dođe u naš život, nas prevari iskustvo, pa mislimo kako se to dogodilo upravo ovdje i sada. Ali nije tako. Dolazak je počeo davno, godinama unatrag. Kada muškarac kaže kako je žena ušla u njegov život, taj opis nije najbolji. Ona je dolazila u njegov život jer je putovala dugo još od rođenja prema njemu kao što je i on putovao od rođenja prema njoj. Dolazak je putovanje nekoga u naš život i naše putovanje u njegov/njezin život i tamo gdje se na nekoj životnoj stanici susretnu, dolazak se nastavlja zajedno kao zajedničko putovanje jer će novi i drugi ljudi dolaziti u njihov zajednički život. Dolazak je čarobno putovanje prema drugom jer ne znamo tko je taj drugi prema kome putujemo i kome smo upućeni i koji je upućen na nas. Ponekad zastajemo na određenim životnim stanicama gledajući nekoga misleći da je on onaj/ona koji nam dolazi i kome dolazimo. Nekad nas osjećaj ne prevari, a nekad nas prevari.

Kada se konačno njegov i njezin dolazak spoje u jedno putovanje, ne treba zaboraviti važnu dimenziju dolaska. Slobodu dolaska u nečiji život. Koliko god bili uvjereni da su zvijezde, bog, sudbina oni koji su odlučili da se dolazak u nečiji život dogodi bez greške i bez mogućnosti promjene, ipak nije uvijek tako. Jer poznajemo one koji su došli jedno drugom, ali su odlučili da ne žele zajedno nastaviti, a mogli su i trebali su. I kad netko dođe u naš život i kad mi dođemo u nečiji život, došli smo slobodno i primljeni smo slobodnom odlukom drugoga. Misterij dolaska nije samo to što je riječ o putovanju kojega započinjemo rođenjem da bismo dvadeset, trideset ili četrdeset godina kasnije došli u nečiji život i netko u naš život. Misterij dolaska je i u našoj slobodi da biramo i odlučujemo u čiji ćemo život doći i tko će doći u naš život. I tu smo nesavršeni jer ponekad pogriješimo i krivo odlučimo, pa kada netko dođe u naš život, pustimo ga da kroz njega prođe i ode, iako možda nije trebalo tako postupiti. Ljepota slobode da dolazimo u nečiji život i da netko dolazi u naš život ujedno je i njegova težina i bol jer ne znamo uvijek procijeniti dolazak drugoga i nije tajna da nekad dolazak drugoga ne shvatimo i ne primijetimo.

Ali kako znati kada je nečiji dolazak u naš život planiran od njegovog/njezina rođenja i kako znati kada je naš dolazak u njegov/njezin život nešto na što smo pozvani još dok nas nije ni bilo, kako znati jesmo li putovali pravim putevima kako bismo došli u život onoga/one koji je dolazio u susret k nama? Dolazak je čudesan događaj, nekad smo slijepi i pored nas prođe i prekasno ga primijetimo, ipak i ako je prošao pored nas, treba li odustati od novih dolazaka od slobode da nam netko dođe u život i da nekom dođemo u život? I tko je god gore tko nas gleda kao lutke na koncu, ali nas pušta da sami te konce vučemo, neće biti valjda toliko bešćutan i hladan da nam neće pružiti ponovo mogućnost za jedan novi dolazak nekoga u naš život ili naš dolazak u nečiji život? Vjerovati i nadati se da, iako već od rođenja dolazimo u nečiji život i netko u naš, postoji mogućnost da se dolazak ponovi barem još jednom, a ne da s propuštenim i izgubljenim dolaskom proklinjemo sudbinu, zvijezde, boga što su tako hladni i surovi prema našoj želji da nekome dođemo u život i da nam netko dođe u život. Ne ovisi sve o sudbini, zvijezdama, bogu.

Nešto ovisi i o nama i našoj slobodi da se vratimo na početak i krenemo s novim dolaskom, novim putovanjem u život nekoga koga uopće ne znamo niti smo ga ikada susreli, ali koji se poput nas također vratio na početak i počeo s putovanjem s dolaskom u naš život, koji također ne zna da mi putujemo njemu/njoj u susret i da ćemo se negdje sigurno prije ili kasnije sresti.

U Sarajevu 19. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): Željko Pasković

O nesretnosti

Svi smo ponekad nezadovoljni. Ali to nije isto što i biti nesretan. Nezadovoljstvo upućuje na konkretno i na granicu. Nezadovoljan uvijek zna točno o čemu se radi i što ga čini nezadovoljnim. Nezadovoljstvo se javlja unutar određenih granica. Biti nezadovoljan životom svoj početak i kraj mora imati u nečemu opipljivom. I čim se prepreka ukloni, prestaje se biti nezadovoljan.

Biti nesretan nema nikakvu granicu i nijedna prepreka koju uklonimo neće nam život učiniti manje nesretnim. Nesretnost je bezgranično odbijanje da pokušamo pronaći sreću unutar razumnih i ograničenih okvira našega života. Nesretnost je neznanje o mogućnostima pronalaska sreće u svakodnevnim i običnim trenutcima života. Nesretan čovjek nema granicu unutar koje bi mogao reći za sebe da je sretan i tu granicu nema jer ne zna da čovjek može biti veoma sretan s malim stvarima u životu. Nesretan čovjek misli da je sreća bezgranična i beskrajna poput njegovog osjećaja nesretnosti. On zahtjeva za sebe i za svoj život beskonačnu sreću i bilo što manje od toga neće ga učiniti sretnim, nego će produbiti njegovu nesretnost. Ako nesretnom čovjeku pokušate darovati i dati što više sreće i radosti, iako neobjašnjivo, učinit će te ga još više nesretnim jer njegova nesretnost prezire i omalovažava svaku granicu sreće, pa čak onda kada nesretnom hoćete darovati sreću iznad vlastitih mogućnosti i sposobnosti, on će vas još više prezirati i omalovažavati.

Nesretnost je beskonačno nezadovoljstvo koje nema nikakvih granica i ograda. Čovjek može biti nezadovoljan i sretan jer neka nezadovoljstva se odnose samo na određene trenutke njegovog života, a ne cijeli njegov život. Nezadovoljan i sretan čovjek je čovjek koji razumije da unutar njegovog života i nezadovoljstvo i sreća imaju ponekad granice unutar kojih mora živjeti i koje mora prihvatiti.

Čovjek ne može biti nesretan i zadovoljan na koji god način pokušao osmisliti vlastiti život. Iz čovjekove nesretnosti proizlazi i njegovo beskonačno nezadovoljstvo koje zahvaća cijelo njegovo postojanje i onda kad za razliku od mnogih drugih ima od njih više i u životu mu ide puno bolje nego drugima. Nesretan čovjek misli da su za njegov osjećaj nesretnosti krivi drugi jer njegovu beskonačnu nesretnost nitko od ljudi ne može nadvladati što god za njega učinili. Nesretan je i u ljubavi nesretan i onda kad mu netko daruje ljubav iznad svih svojih ljudskih granica, mogućnosti i sposobnosti. Nesretnost je pogled na život i postojanje prema kojem je čovjek uvjeren da njegova nesretnost nema granica i da ništa što drugi za njega čine, rade i daruju ne može izbrisati granicu koje ionako nema. Nemogućnost i odbijanje da se barem pokuša biti sretan unutar nekih granica muka je onih koje zovemo ili doživljavamo nesretnima.

Ne bez razloga, ponekad možemo čuti druge kako govore da je onaj koji je nesretan na određeni način i proklet jer nesretnost je oblik prokletstva, biti nesposoban sebi postaviti granicu ili okvir i pokušati unutar njih pronaći mrvice sreće za sebe. Nesretan ruši sve ograde, okvire i granice koje drugi ljudi pažljivo i s mukom grade svojim rukama i znojem kako bi za sebe osigurali jedan kutak i komadić sreće u životu. Koristi se sarkazmom i prijezirom da bi ismijavao tuđe male i sitne životne sreće, radosti i zadovoljstva samo da bi pobjegao od sebe i od spoznaje da je proklet jer ne postoji granica unutar koje bi on mogao reći za sebe konačno sam i ja sretan. Čovjek koji je nezadovoljan svim i svakim, koji ali baš nigdje neće pokazati osmijeh zadovoljstva bez obzira o kolikoj se sreći radilo i koji sarkazmom i prijezirom omalovažava sve one koji pronalaze sreću u životu, obično je nesretan čovjek. Prokletstvo nesretnosti koje pogađa čovjeka ne dopušta mu da ikad i igdje kaže kako je i on na trenutak bio sretan i zadovoljan nečim i nekim u životu. Njegova gladna nesretnost koja izjede sve njegove sretne trenutke i radosti, a koji bi nekom drugom čovjeku bili možda i najsretniji i najradosniji trenutci života, ne dopušta mu da shvati kako nesretnost koja nema granica vodi u prokletstvo i veoma loš i veoma težak život. Život u kojem nikakva dubina i intenzitet sreće, radosti i dobrote ne mogu svladati beskrajnu nesretnost koja se poput nepreglednog groblja punog grobova u koje je zakopao sve sretne trenutke života razvukla nad njegovim mislima i dušom.

Kada ljudi kažu da je onaj koji je nesretan kao proklet, kao da time žele reći da je riječ o čovjeku koji sahranjuje i zakopava ono najbolje od svog života što bi mu moglo pružiti sreću i radost i to čini namjerno i smišljeno jer njemu je važnije sahraniti sreću, nego pokušati iskusiti sreću u nekoj običnoj i normalnoj ljudskoj mjeri. Nesretan čovjek grobar je vlastitog postojanja i onaj koji sahranjuje ono što bi trebalo živjeti i što bi trebalo čuvati da ne propadne. Jer kao što neki čovjek zna koliko su dragocjeni i prevažni trenutci sreće i radosti koje pronalazi u granicama svog života, tako i nesretnik ne zna da sreća u životu dolazi uvijek u granicama, nikad beskonačno i beskrajno i vječno. I zbog tog neznanja gazi po grobovima svojih sretnih i radosnih trenutaka optužujući sve druge da nitko od njih nije dostojan da ga usreći, voli, ljubi, zagrli, kaže mu lijepu i ohrabrujuću riječ. Nesretnik se prema svima obraća s prijezirom i odbacuje bilo kakvu ponudu da ga drugi makar i ograničeno učine sretnim. Iza sebe ostavlja groblje svojih sretnih i radosnih i životnih trenutaka i nastavlja ići kroz život u neznanju, nesposoban shvatiti da je ono što je iza sebe sahranio bila sreća i zadovoljstvo života i da se više vjerojatno neće ponoviti jer namjerno ubijeni, sahranjeni i definitivno mrtvi trenutci sreće ne mogu uskrsnuti.

Zato možda ljudi za nesretnika kažu da je proklet, jer dok drugi čuvaju, paze i zalijevaju mrvice sreće koje im daruje život i drže ih u životu što duže da ne umru, nesretnik s određenim zadovoljstvom i slašću ubija, zakopava i sahranjuje svoje životne prilike i trenutke za sreću. Nezadovoljan čovjek može biti sretan čovjek, ali nesretan čovjek nikada ne može i nikada neće biti zadovoljan čovjek jer nezadovoljan ali sretan čovjek ne ubija i ne sahranjuje smišljeno i namjerno svoje sretne trenutke, dok nesretnik to čini smišljeno, ciljano s određenim užitkom i strašću.

I samo proklet čovjek može mrziti priliku da doživi i iskusi sreću, odnosno samo nesretan čovjek mrzi iz dna duše biti sretan i još više mrzi kad su drugi sretni i zadovoljni svojim životom i jedna od najteže podnošljivih stvari koja vam se može dogoditi u životu jest nesretnik koji svojim prokletstvom može ne samo potamniti nego potpuno ugasiti i uništiti vašu sreću koju ste teškom mukom i strpljivo gradili unutar svakodnevnih i običnih životnih granica i trenutaka.

U Sarajevu 16. 11. 2019.

O. J.