O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman

Četiri vrste pogleda i četiri vrste ljudi

Ponekad čovjek ima potrebu da ga netko gleda i prema toj potrebi za pogledom ljude možemo svrstati u četiri kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji traže pogled bezbroj anonimnih očiju, pogled publike i tu ubrajamo sve one koji se nazivaju zvijezdama filmskim, glazbenim, sportskim.

U drugu kategoriju spadaju oni koji traže pogled velikog broja poznatih očiju gdje ubrajamo ljude koji organiziraju privatne zabave, druženja i koktele i koji uvijek tu i tamo mogu pronaći par poznatih očiju da ih gledaju.

U treću kategoriju ubrajamo one koji imaju potrebu da budu pred očima voljenog bića i kada se oči voljenog bića zatvore, za njih prestaju važiti svi drugi pogledi svih drugih ljudi. Kao i u slučaju prve kategorije, kada se svjetla reflektora ugase i nastupi mrak, pogledi za zvijezdu prestaju postojati. U ovu treću kategoriju spadaju dvoje koji se strastveno vole i koji su strastveno zaljubljeni jedno u drugo.

U četvrtu kategoriju spadaju oni koji žive pod izmišljenim pogledima odsutnih bića. U ovu grupu spadaju sanjari i romantičari, oni koji čine nešto vođeni iluzijom da ih voljena osoba stvarno promatra i gleda što nije slučaj kao kad zaljubljen muškarac čini nešto zbog neke žene s kojom je nekad bio u ljubavnoj vezi i s kojom stvarno više nema nikakvog kontakta. On još uvijek nešto čini za nju iako ga ona više ne vidi, ne promatra i ne gleda.

Tako četiri vrste pogleda kojima bismo htjeli biti izloženi daju četiri kategorije  ljudi: zvijezde i s njima povezane poglede koji dolaze preko svjetla reflektora i svjetla kamera, organizatore i s njima povezane poglede prijatelja i poznanika iz ugodnih malih dvorana, malih barova, i dnevnih boravaka, zaljubljene ili voljene i s njima povezani pogled koji dolazi od voljene osobe pored njih, sanjare ili romantičare i s njima povezan pogled koji u stvarnosti ne dolazi od voljene osobe nego se zamišlja da je taj pogled još usmjeren stvarno na vas.

Ako biste se usudili na trenutak promisliti o ovoj podjeli ako se već niste svrstali, u koju biste kategoriju ljudi smjestili sebe: zvijezda, organizator, zaljubljen ili voljen, romantik ili sanjar? Pripadate li samo jednoj kategoriji ili se kategorije u vašem slučaju međusobno miješaju ili pripadate u neku kategoriju koje ovdje nema?

U Sarajevu, 6. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor: Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Nova Knjiga, Podgorica, 2016., str. 237-238.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: melitas

SIMBOLIČNO ZNAČENJE OČIJU

Oči su izgledno čovjekov najvažniji osjetilni organ, pa stoga ne čudi da se uz njih vežu najrazličitija simbolička značenja.  One tako mogu asocirati na vidovitost, sveznanje, kao i uvid u dušu. Druge osobine koje se često povezuju sa očima su: inteligencija, budnost, istinoljubivost i etičnost.

Otvoren i fokusiran pogled se na Zapadu od davnina smatra znakom nečije iskrenosti. S druge strane, prikrivanje pogleda ili okretanje istog u stranu može značiti skrivanje tajne, neiskrenost i loše nakane. Međutim, u drugim kulturnim kontekstima prikrivanje pogleda može imati i pozitivne konotacije. Npr., na Istoku se takvo ponašanje poslovično smatra pozitivnom stidljivošću i poštivanjem autoriteta. Recimo, u Starom Egiptu podanici uopće nisu smjeli gledati faraona u oči, dok se u mnogim istočnim kulturama do dan danas zadržao običaj pokrivanja ženskog lica.

Osim navedenog, oči se često povezuju i s ljubavlju, tj. zaljubljenošću. To je mjesto gdje počinje ljubav, ali i mjesto koje potiče ljubav. Stoga ne čudi da su mnoge ljubavne pjesme posvećene upravo nečijim lijepim očima.

Isusovoj interpretaciji oči se pokazuju nositeljem duhovnog svjetla za cijeloga čovjeka, ali samim tim i mraka: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,22-23). U metafizičkoj psihologiji bi se reklo da narav promatranog objekta uvijek ukazuje na stvarnost čula koje ga promatra. Zlo oko uvijek i u svemu vidi zlo, dok se dobro oko uvijek fokusira prvenstveno na ono što je dobro.

I različite boje očiju mogu nositi zanimljiva simbolična značenja. Plave oči se najčešće povezuju sa zaljubljenošću, ali i s nevinošću. Zelene oči upućuju na ljubomoru, zavist, ali i na osobnu posebnost i jedinstvenost. Crvene oči se tradicionalno povezuju s demonskim silama, ali i s tugom i bijesom.

U simboličkim tumačenjima u razmatranje dolazi i broj očiju. Imati dva oka je ljudski i normalno. Jedno oko je povezano sa onim neljudskim, ali i nadljudskim. Svi smo barem nekad gledali ili čitali o opakom đinu Kiklopu. No, jedno svevideće i sveznajuće oko se zna pripisivati i samom Bogu. Slično je i s „tri oka“. Pripisuju se nadljudskim stvorenjima koja po sebi mogu biti i dobra i loša. U biblijskoj tradiciji spominju se čak i „ofanim“, kao anđeli s jako velikim brojem očiju. Doduše, oni se ponekad interpretiraju kao doslovna duhovna bića, a u nekim slučajevima i kao čudesni kotači Jahvinih nebeskih kola (Usp. Ez 1,15-21).

Oči ne znaju lagati

Kod ovakvih tumačenja svakako je važno spomenuti da posebnost očiju nije samo simboličke prirode. One doslovno puno toga govore o svojem nositelju, i danas je to i znanstveno dokumentirano. Na primjer, široko postavljene oči na licu često govore u prilog postojanja visoke inteligencije, dok obratno, usko postavljene oči na licu sugeriraju na nisku inteligenciju, ali pokatkad i na kriminalno ponašanje. No, puno pouzdanije od toga, danas se već razvijaju metode osobne identifikacije na temelju skeniranja očiju, što će reći da je svako oko na svijetu sasvim jedinstveno i posebno. Također, u razvoju su već i nove poligrafske metode na temelju praćenja karakterističnog skupljanja i širenja zjenica, i za sada se čini da će ovo biti puno pouzdanije od klasične poligrafije, jer oči jednostavno ne mogu slagati!

Simbolična značenja sljepoće

Izgleda da svaka ozbiljna priča uvijek mora sadržavati onaj jedan prevratnički i dijalektički „ALI“, a tako i ova. Naime, uz sve posebnosti, za oči se također kaže da su čulo koje je najlakše prevariti, pa tako stižemo i do simboličnog značenja sljepoće. Ono „biti slijep“ tako ponekad može imati i pozitivna i negativna značenja. Ponekad je to ono biti glup, površan, naivan, kratkovidan, nepromišljen, ali ponekad to znači i ono „biti mudar“. Nije slučajno da u mnogim kulturama i epohama postoje priče o slijepim mudracima. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) definira obraćenje upravo kao onaj trenutak kad shvatimo koliko smo bili slijepi što smo vjerovali vlastitim očima, dok pri tome – ovom vidljivom svijetu pretpostavlja onaj nevidljivi kojem možemo pristupiti samo srcem. Donekle slično jednom primijeti i američki glumac Denzel Washington: „Zašto oči držimo zatvorene kad se molimo, ljubimo, kad sanjamo i plačemo? Zato što se one najčudesnije stvari ne mogu vidjeti nego samo osjetiti srcem“! Dakle, oči su nesumnjivo jako posebna stvar u životu svakog čovjeka, no očito ih uvijek treba malo – na ovaj ili onaj način – i upotpuniti.

U Sarajevu, 27. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

http://umich.edu/~umfandsf/symbolismproject/symbolism.html/E/eyes.html (Stanje: 27.09.18.).

– http://lzmarieauthor.com/tag/eye-symbolism/ (Stanje: 27.09.18.).

– Miljenko BELIĆ, Metafizička antropologija, Zagreb, 1995.

– Joseph RATZINGER, Uvod u kršćanstvo, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version