Kategorija: Filozofija

O tijelu

Naše tijelo je poput uhode. Prati nas u stopu i nikad nas ne pušta na miru. Čak ni u snu. Naše tijelo je glasnik našeg postojanja. Najavljuje naš dolazak. Naše tijelo je i izdajica. Drugima otkriva neprospavanu noć, mamurluk, previše cigareta, manjak vitamina, ljubavne probleme. Naše tijelo je i suradnik i podupiratelj. Drugima otkriva bogatstvo našeg života, naša zadovoljstva i naše radosti. Odjeći ponekad dopuštamo da bude naš glasnik u društvu, da nas predstavi u lijepom i ugodnom svijetlu. Tako nastaju lijepe haljine, cipele, torbice, probrani nakit, kaputi. Odjeći ponekad zabranjujemo da naše tijelo predstavi drugima kao tijelo koje nas izdaje i ne surađuje s nama. Odjećom tijelu dopuštamo da govori o nama. Ponekad odjećom zabranjujemo tijelu da nas predstavlja i da istakne ono što ne želimo da drugi vide. Tijelo posjeduje svoje skrivene poteze i načine kako će nas uhoditi, biti izdajica i biti naš glasnik bez našeg znanja. Ono posjeduje i moć i snagu da nas ugodno iznenadi svojim pristankom da naša duša upravlja njime i određuje mu kretanje.

Naše tijelo je ples našeg života čije korake ne znamo unaprijed, nego ih samo naslućujemo. Ples našeg tijela i plesni koraci i njegovo kretanje vodi nas između uhođenja, izdaje, strasti, užitka, boli, života i umiranja. Nepredvidivost i nestalnost tijela čini život avanturom. Kroz doživljaje tijela život se čini sve čudesnijim i sve neobičnijim. Tijelom se uspinjemo na najveće vrhove života, ali nas ono i strovaljuje u nepregledne dubine i ponore našeg postojanja. Naše tijelo je kao čudesni plesač koji se sa svakim novim plesnim pokretom od nas skriva, a mi ne možemo odoljeti tome da ga pokušamo pratiti i plesati zajedno s njim u nadi da ćemo otkriti tajnu njegovog plesa i plesnih pokreta. Kada kažemo da treba osluškivati ili slušati tijelo, želimo naučiti plesati onako kako i tijelo pleše. Tijelo nekad pleše u vrtlogu zadovoljstva i strasti kada plesni koraci izgledaju kao privlačni tango, tijelo nekad pleše na zvuke balade lagano, lepršavo i zaljubljeno, nekad pleše umorno i istrošeno iscrpljeno bolešću i udarcima života. Osluškivati tijelo znači slijediti plesne korake koje tijelo izvodi, plesati tango kada tijelo želi, plesati lepršavo kada tijelo želi, plesati umorno, sporo i oprezno kada tijelo želi. Sve ono što tijelo čini onda kada nas uhodi, kada nas izdaje, kada nas usrećuje nije ništa drugo nego neobičan ples koji tijelo izvodi na pozornici života i zaboraviti plesati zajedno s tijelom znači zaboraviti i odvojiti se od svog tijela ili nanositi zlo i bol tijelu.

Od svih opisa bliskosti između nas i našeg tijela, ples se čini kao najljepši i najsadržajniji opis jer kao što se u plesu dvoje stapaju u jedno, tako i osluškivanju tijela i njegovih plesnih koraka stapamo se s vlastitim tijelom i postajemo jedno s njim. Životni događaji su poput glazbe ili orkestra na čije taktove tijelo reagira svojim pokretima kao da postoji magnetska privlačnost između kretanja tijela i životnih događaja. Na žalost, tugu, gubitak, strah, nesigurnost tijelo reagira umornim, usporenim plesnim pokretima. Jedva se kreće po podiju života. Tijelo nas treba da vodimo plesne korake sigurnom rukom i stabilnim korakom. Na radost, zadovoljstvo, užitak, strast tijelo reagira brzim, energičnim i divljim plesnim pokretima koji nas ponesu, zavedu i odnose u beskrajne prostore uživanja. Najljepši osjećaj koji možemo darovati tijelu jest voditi ga kroz plesni podij kada je umorno i usporeno, stopiti se s njim u slabosti i nejakosti njegovih plesnih pokreta i najdublje zadovoljstvo koje nam tijelo može pružiti jest dopustiti mu da nas svojim radosnim životnim plesom zavodi i nosi.

Naše tijelo je plesač koji ima samo nas i želi plesati samo s nama jer ga mi najbolje razumijemo kao i sve njegove plesne zahtjeve i korake. Isključivo mi možemo razumjeti kada naše tijelo želi plesati tango, kada valcer, kada se želi samo njihati u ritmu mirnog i sporog života. Tijelo svakog od nas je poseban plesač koji je predviđen da pleše s nama i za nas i njegove korake možemo razumjeti isključivo mi i onda kada drugi ne razumiju i ne shvaćaju zašto naše tijelo želi plesati lepršavo kada sva druga tijela žele plesati divlje i nesputano. Tijelo svakoga od nas satkano je od posebne ljepote jer svako tijelo ima svoj način plesa i izvođenja plesnih koraka i ne postoje dva ljudska tijela koja bi plesala na identičan način.

Svako posebno ljudsko tijelo ima svoj vlastiti ples i ne može ga se svesti na ples nekog drugog tijela, tako da dva tijela nikad ne mogu plesati tango ili sambu kao da su isti jer ruka jednog tijela drugačija je od ruke drugog tijela i dlan jednog tijela drugačiji je od dlana drugog tijela kao što je i bok jednog tijela drugačiji od boka drugog tijela i kao što je koljeno jednog tijela drugačije od koljena drugog tijela. Mi smo plesači, nismo samo obična tijela koja žive i umiru. Mi plešemo svatko sa svojim tijelom osluškujući tonove i glazbu koji do nas dopiru iz izvora života, pa danas plešemo vojnički i mirno, sutra ćemo plesati opušteno i razigrano, a tko zna, možda ćemo za koji dan plesati tiho i umorno. Tijelo je plesač jer je i sam život jedan neprekinuti ples glazbe i tonova koje proizvode događaji života i kada kažemo da treba znati osluškivati vlastito tijelo, to upućuje na čovjeka kojega njegovo tijelo zna voditi kroz plesne korake života i koji vjeruje plesnom umijeću svoga tijela i ne tjera ga da pleše na silu ili da izvodi ples koji tijelo ne želi, ne voli i koji mu ne odgovara.

Slušati tijelo je slušanje glazbe i tonova koje stvara naš vlastiti život i vjerovanje kako naše tijelo zna najbolje koji je ples najbolji za pojedini životni događaj i nama preostaje predati se u povjerenju u ruke vlastitog tijela i pustiti ga da nas vodi kroz život danas baladom, sutra tangom, prekosutra valcerom, jer pravo umijeće življenja je znati plesati s vlastitim tijelom tako da u jednom trenutku života mi i naše tijelo postanemo kao jedno, gdje se plesni koraci našeg tijela i nas samih stapaju u jedan čarobni i magični plesni pokret kojega svi zovemo životom.

Kada gledamo kako netko graciozno i čarobno pleše i bez napora, čija stopala jedva dodiruju zemlju, u nama se rađa čežnja i strast za plesom jer nas privlači savršeni sklad pokreta svih udova tijela i mislimo kako bi bilo fantastično kad bismo mogli odživjeti život kao jedan savršen ples bez suvišnih i nepotrebnih plesnih koraka i slušati tijelo upućuje na tu našu čežnju i želju da otplešemo život savršeno bez ijedne greške.

Jer život je tek jedan ples koji nam je darovan i tijelo je plesač koji nas iznova iznenađuje novim i nama nepoznatim plesnim koracima.

U Sarajevu 14. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vasvas

O nedostajanju

Nedostajanje je odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom. Izrazi poput nedostaje mi djevojka, nedostaje mi supruga, nedostaje mi sin upućuju na odsutnost čovjeka koja se ne može ni na koji način nadomjestiti prisutnošću novog čovjeka. Nedostajanje je po svojoj naravi pokušaj dozivanja natrag konkretne i stvarne osobe. Iako je ponekad sklono fantazijama, nedostajanje je u svojoj naravni izričito, konkretno i precizno. O nedostajanju se ne može govoriti kao o dozivanju ili traganju za apstraktnom djevojkom ili apstraktnim sinom. Niti možemo reći kako nam u nedostajanju nedostaje apstraktna i univerzalna žena bez ljudskih karakteristika. Ono što nedostaje uvijek je bilo konkretno makar se toga i jedva sjećali. Nedostaje miris njezine kose, bjelina i oblik njezinih ramena, boja i žar očiju, toplina ruke. Apstraktni i univerzalni ljudi ne mirišu niti isijavaju toplinu. Oni nastaju kao puke ideje i rasplinjuju se poput izmaglice. I kad samo mislimo o nekom tko nam nedostaje i kad ne možemo dozvati u svijest njegove konkretne osobine, ipak ćemo na kraju doseći stanje u kojem se sjećamo nečega konkretnog i stvarnog o onom koji nam nedostaje.

Kada nam nedostaje jesen i lišće koje postupno žuti i mjestimice opada s drveća, ne govorimo o apstraktnoj i nepostojećoj jeseni makar o njoj razmišljali na apstraktan način. Mislimo na neku stvarnu jesen, možda jesen iz našeg djetinjstva koja se duboko urezala u naše pamćenje zbog svojih neobičnih boja i to je jesen koja nam nedostaje. Konkretna jesen, jedna od mnogih koja se svojom ljepotom urezala u nas. Kao i kada kažemo za ljubav da nam nedostaje, morala je ljubav u nekom trenutku naše prošlosti biti konkretna, živa i opipljiva. Imala je glas, hod, kretnje, geste. Onaj tko mašta o tome da mu nešto nedostaje kao što je – recimo – ljubav, živi u svijetu apstraktne i univerzalne ljubavi koja nema ni lice ni oči ni ruke ni noge. Ljubav bez tijela je ljubav o kojoj se mašta i fantazira, ali to nije ljubav koja nedostaje. Onaj kome ljubav nedostaje, živi od sjećanja na konkretnu i odživljenu ljubav. Kad vam netko nedostaje, pa makar imali maglovito i nejasno sjećanje o njemu ili o njoj, u pozadini nedostajanja nalazi se netko tko je nekad bio živ i stvaran i možda je još uvijek.

Ako nam nedostaje otac ili majka, iza osjećaja nedostajanja uvijek se nalaze živi otac i živa majka sa svojim ljudskim i roditeljskim osobinama. Reći kako nam nedostaje otac upućuje na konkretnog muškarca koji je svojom stvarnom pojavom stvarao sigurnost, upućuje na čvrste i stabilne očeve ruke, njegov živi istinski čvrsti i roditeljski pogled, njegovu konkretnu i stvarnu hrabrost, napor i herojstvo, njegov stameni korak dok nas nosi na svojim ramenima ili u svom naručju. Reći kako nam nedostaje majka upućuje na konkretnu ženu koja je bila stvarna zaštita, čije su bijele i nježne ruke bile omotač koji štiti od surovosti i nesigurnosti, podsjeća na njezin pogled pun nježnosti i topline, podsjeća na konkretne grudi koje su vas privijale i čija vas je toplina ispunjavala. Nedostajanje je pokušaj oživljavanja konkretnog i stvarnog čovjeka kojega ili više nema ili je daleko i nećemo dobiti priliku da ga skorije susretnemo. Nedostajanje je oživljavanje konkretnog čovjeka uz pomoć uspomena i sjećanja na njega. Nedostajanje je i jedan ljudski način traganja za konkretnom osobom koju smo izgubili i koju pokušavamo pronaći među osobama koje izabiremo za djevojku, momka, muža, suprugu.

Nedostajanje je u konačnici potraga za samim sobom jer ono što nam nedostaje najviše jesmo mi i zato kada nam netko nedostaje, tražeći njega želimo pronaći i sebe zajedno s njim. U ocu ili majci koja nam nedostaje želimo pronaći i sebe kao dijete koje je bilo sin ili kćer konkretnog oca i konkretne majke, želimo pronaći stvarne i žive očeve čvrste i sigurne ruke i majčin živi i stvarni pogled nježnosti. Nedostajanje je uvijek traganje za samim sobom. Traganje za razasutim i raspršenim komadima vlastite osobe jer je svatko od onih živih i stvarnih koji nam nedostaju sa sobom ponio ili za sebe zadržao dio nas. Nedostajanje se pretvara u uspomene ili uspomenu kada otkrivamo da onoga koji nam nedostaje više nema, da više nije konkretan i nije živ. Dio nas koji mu pripada i koji je za sebe zadržao više nam ne može vratiti niti ga mi možemo od njega uzeti k sebi.

Nedostajanje je kao igra slagalice koja se nalazi u kutiji koju zovemo životom. Raspemo dijelove slagalice po svijetu i onda nekad strpljivo, nekad mučno, nekad s puno patnje i boli tražimo dijelove da ih ugradimo u slagalicu i sebe sastavimo u jedan komad, u jednu sliku, u jedan život koji ima nekakav smisao i svrhu. Svi koji nam nedostaju, bilo da su živi ili mrtvi, kod sebe imaju dio našeg života, dio naše slagalice kojega ne možemo pronaći u rukama nekoga drugog, nekoga novog. Nedostajanje je traganje za tim razasutim i razbacanim komadima života. Pronalazeći one koji nam nedostaju žive i stvarne ljude, pronalazimo i žive i stvarne dijelove sebe koji su nam potrebni da sastavimo sebe i svoj život. Onaj kome nitko ne nedostaje ili je već sastavio svoju životnu slagalicu, pa mu ne treba više nijedan dio i nijedan komad života ili je netko tko  se potpuno raspao i ne zna više odakle početi tražiti i ima li ikakvog smisla započeti sastavljati život.

Nedostajanje je potraga, pokušaj da pronađemo dio životne slagalice u rukama onoga za kojega se nadamo da je još živ i stvaran. Nedostajanje ne dopušta zamjene i izmjene. Nedostajanje je mučno jer ne dopušta da netko drugi posjeduje dio životne slagalice koji moram pronaći, ono daje dio našeg života isključivo živoj i konkretnoj osobi koju ne može nijedna druga osoba zamijeniti. Zato je nedostajanje odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom, jer nedostajanje samo jednom i nikad više živom i stvarnom čovjeku predaje dio našeg života kojega možemo pronaći opet i samo u rukama te iste osobe koju je nedostajanje izabralo da za njom tragamo i da je tražimo.

Kada kažete da vam netko nedostaje, još uvijek tragate za dijelovima sebe kako biste sastavili svoju životnu slagalicu, svoj život, još uvijek tragate za sobom u živom i stvarnom čovjeku koji kod sebe i u sebi čuva dio vas. Zato nam nedostaju naši očevi, naše majke, braća i sestre, prijatelji, supruge, muževi, ljubavi, jer samo ako ih ponovno pronađemo, možemo se nadati da ćemo sastaviti svoj život u smislen i cjelovit komad postojanja. I to se uvijek odvija potragom i traženjem žive i konkretne osobe čija krv, meso, miris, pogled, glas i stas u nama živi, koji nas tjera da tražimo i da se nadamo onomu koga bismo uskoro mogli pronaći, koji nam nedostaje koji će nam vratiti izgubljeni dio.

U Sarajevu 11. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Orapan Yerichum

O mržnji

Mržnja misaono ukida onoga koji postoji i kojega mrzimo. Mržnja nije izvršeno ubojstvo. Mržnja je trajno ubijanje, trajno brisanje iz postojanja onoga koga se mrzi. Mržnja je osjećaj netrpeljivosti prema samom postojanju čovjeka kojega mrzimo, čovjekovo puko postojanje mržnja ne može podnijeti. Mržnju može zadovoljiti samo korijeniti i potpuni nestanak osobe koju mrzimo. Mržnja ne tolerira čak ni mogućnost postojanja osobe koju se mrzi i stvarno postojanje osobe mržnja ne može nikako podnijeti. Mržnja počinje slobodno jer nitko se ne rađa s nužnošću da mrzi. Mržnja oslobađa ogromnu količinu slobode koja je destruktivna i razarajuća. Kada mržnja ne može uništiti osobu koja je njezin objekt na koju je usmjerena, mržnja se okreće prema svome izvoru i svome domaćinu. Usmjerava se na onoga iz kojega mržnja proizlazi onom istom slobodom kojom se mrzi sada mržnja razara osobu. Destruktivna i razarajuća sloboda oslobođena mržnjom postaje autodestruktivna i autorazarajuća i obično onaj koji mrzi na kraju sebe razori i uništi. Mržnja je kretanje prema onomu kojega se mrzi, psihičko putovanje u osobnu propast bez mogućnosti povratka u normalno ljudsko stanje. Mržnja je metafizički razlaz s osobom koju se mrzi, radikalno odstojanje od čovjeka koje otvara nepremostiv jaz između mrzitelja i onoga koga se mrzi. Mržnja je destruktivno stanje protiv vlastitog postojanja, jer kad mrzi, čovjek ne može podnijeti vlastito postojanje pored osobe koju mrzi. Mržnja je trajno oživljavanje zla i destrukcije ponajprije u samom sebi. Mržnja je metafizički osjećaj, radikalni dojam nepodnošenja osobnog postojanja jer ne možemo trpjeti postojanje osobe koju mrzimo. Mržnja nije pasivno stanje i obamrlost. Mržnja je najmoćnija radikalna, destruktivna i uništavajuća negativna akcija usmjerena protiv drugog čovjeka koja i kad se ne dogodi u stvarnosti, stvarno i doslovce razori mrzitelja. Snaga mržnje je u njezinoj razornoj metafizičkoj potrebi da ne postojim, da sebe bacim u ništavilo jer postoji onaj/ona kojega/koju mrzim. Mržnja je osloboditi samog sebe okova postojanja i egzistencije i slobodno se baciti i predati samouništenju. Reći sam sebi mrzim, dakle postojim je najslobodnija i najrazornija misao koju stvaram u sebi iz koje se onda rađa strahovita moć samodestrukcije koja se pretvara u misao mrzim njega/nju, dakle moje postojanje je apsolutno nemoguće. Da bih mrzio, u konačnici moram ukinuti samog sebe i svoje postojanje, čak i onda ako uspijem i psihološki i fizički ukloniti onoga koga mrzim, ostat će mržnja kao metafizička sila koja traži da se uništim i predam cijelog sebe ništavilu. Mržnja je ništavilo koje se zadovoljava mojim potpunim samouništenjem jer mržnja ne teži uništenju i brisanju onoga koga mrzim. Mržnja teži brisanju i uništenju cjelokupnog postojanja. Metafizička privlačnost mržnje nalazi se u njezinoj sposobnosti da u meni stvori nevjerojatnu količinu razarajuće slobode i izuzetno privlačan osjećaj oslobođenosti svih mogućih okova, moralnih, ljudskih i religioznih. Oslobođen svih okova i svih normi i radikalno slobodan da mrzim maksimalnog snagom svoga bića i svoje psihe, čovjeka neodoljivo privlači jer ga stavlja u položaj onoga koji je uvjeren da će mržnjom stvoriti jedan potpuno novi svijet samo za sebe. Paradoksalno, mržnja budi u čovjeku nešto što čovjek smatra božanskim i tek kad postane nemoguće pobjeći od vlastitog samouništenja, čovjek otkriva demonsku snagu i moć mržnje. Radikalno slobodan i opijen nevjerojatnom moći koja se u njemu budi, čovjek se kroz mržnju i sam pretvori u demona, u onoga koji otkriva da ne može kontrolirati toliku moć i toliku silu i njegov vlastiti demon mržnje na kraju uništi. Ono što je demonsko u mržnji jest njezina sposobnost da čovjeka zavede u stanje opijenosti slobodom i moći koji to zapravo nisu. Onaj koji mrzi misli da su njegova sloboda i moć mržnje stvaralačke sile koje će svojim djelovanjem roditi novi svijet slobode, dobrote i milosrđa. Mržnja mora imati u sebi nešto demonsko jer njezina sposobnost da zavede ponekad je snažnija od zavođenja kojom se služi ljubav da opije čovjeka i da čovjeka usmjeri na izgradnju i stvaranje dobrog i plemenitog svijeta. Mržnja ima u sebi nešto tamno i istovremeno privlačno do to mjere da čovjeka zavede na to da bude uvjeren kako je tama zapravo svjetlo i kako je želja da se ne postoji jer se ne može više podnijeti da postoji onaj/ona koga/koju se mrzi svrha i smisao postojanja. Mržnja ima u sebi nešto metafizičko, ali to nije stvoriteljsko i izgrađujuće, nego je to nešto uništavajuće što dolazi iz metafizičke strasti da ne postoji ništa i nitko i da se samo postojanje svede na ništavilo. Mržnja je demon koji mrzi postojanje jer željeti i htjeti da ne postojim jer postoji onaj/ona koga mrzim, nije ništa drugo doli demonska sila koju ne mogu kontrolirati ni u odnosu prema drugom ni u odnosu prema sebi, nego bespomoćno čekati prevaren i zaveden da demon mržnje uništi drugoga i da onda gladan ništavila se okrene meni da zajedno sa drugim uništi i mene i moje postojanje. Ponekad kad vidimo nekoga tko nas mrzi, znamo reći kako ima nešto uznemirujuće u njegovom pogledu. Točno. U njegovom pogledu budi se nešto demonsko što mrzi i njegovo i naše postojanje.

U Sarajevu 10. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

O dami

Reći o ženi kako u njoj ima nešto damsko i kako u njezinom držanju ima nečega aristokratskog, tumači se kao umišljenost. Ipak, damsko i aristokratsko u ženi ponajprije upućuje da u ženi ima nekakve prirodne gracioznosti koja dolazi iz same njezine duše i duha. Damom označujemo ženu koja svoj duh drži visoko iznad bilo kakve prljavštine i niskosti, bilo čega nedostojnog njezine duhovne snage i dostojanstva. Dama nije pekmezasta balavica koja nije sposobna ništa samostalno učiniti i misliti. Dama nije umišljena žena koja preuzima zasluge za ono za što nadilazi njezine mogućnosti i sposobnosti. Dama je žena čijoj nutarnjoj ljepoti koja iz nje isijava nije potreban nikakav ukras, dodatak, umjetna tvorevina jer njezin duh koji prosijava ljepotom prikazuje ženu koja ima izvrsnu mjeru i ukus u svemu što čini, radi i govori. Dama je žena koja prirodno i lagano, bez poteškoća i nedoumica spoznaje vlastitu vrijednost i veličinu i onda kada je sama sa sobom, i onda kada je prate mnogi pogledi i oči. Dama je stabilna i čvrsta osobnost koja svoju vrijednost i važnost pronalazi unutar sebe kroz rast i samospoznaju onoga što je sve morala u životu učiniti, prevladati i nadvladati da bi dosegla svijest o vlastitoj ljudskoj i moralnoj vrijednosti. Biti dama stvar je nutarnje izgradnje, čvrstoće i svijesti o dostojanstvu koje žena ima onda kada je u opasnosti da je nešto uprlja i potamni njezinu samosvijest o tome tko je ona. Kad kažemo nekoj ženi kako je dama, slično je kao kada joj kažemo da je lijepa. Kao što ljepota nikada do kraja ne otkriva ženu, nego što se ljepota više ističe ona ženu istovremeno i više skriva, tako i reći ženi da je dama znači da postoji nešto dražesno i čarobno u njoj što se istovremeno otkriva u njezinim gestama i pokretima, ali se istovremeno i skriva od nas. Ono što se skriva u ženi kao dami dolazi iz izvora njezinog nutarnjeg bića i tek se povremeno nazire u njezinim gestama kao što je, recimo, pokret rukom, držanje tijela i ples. Ne možemo odgonetnuti o čemu je riječ jer za nas ostaje skriveno i jer je skriveno, najviše nas privlači. Kada na to mislimo, nećemo reći kako nas je privukla obična gesta njezine ruke ili puko držanje njezina tijela, nego nas je privuklo ono što se pokazuje u gesti ruke i u držanju tijela. To skriveno u ženi što nekad gestu ruke neke žene čini čarobnom i gracioznom možemo nazvati nutarnjim izvorom njezine tajanstvenosti ili damom, jer dama je najčešće čarobna i tajanstvena. Ne zbog boje očiju, dužine kose, oblika ramena, nego zbog onoga što se pokazuje i isijava u boji njezinih očiju, kosi i ramenima. Izraz dama je preslab i nejak kada njime želimo označiti isključivo način na koji žena poštuje neka pravila bontona i ponašanja. To nije pravi smisao tog izraza. Značenje izraza dama uvijek dolazi iz isijavanja i pokazivanja duha i duše neke konkretne i stvarne žene i njezine samosvijesti i svijesti o tome tko je ona, koliko je važna i zašto je tomu tako. Dama je stvar ženinog duha i dubine njezine duše, a ne pitanje o njezinom odijevanju i načinu šminkanja. Dama je uvijek na jedan poseban način aristokratkinja. Ne aristokratkinja u smislu odnosa vlastele i kmetova. Dama je aristokratkinja zbog nutarnje samosvijesti i  nepokvarenosti njezinog duha, zbog svijesti da u sebi nosi nešto uzvišeno što je označava posebnom i specifičnom u odnosu na božansko i izvanljudsko. Dama je možda jedan od najljepših izraza da se u konkretnoj i ovoj ženi, ovdje i sada, pred nama povežu njezin duh, njezina samosvijest o dostojanstvu i važnosti, njezina hrabrost i požrtvovnost s njezinom vanjštinom. Geste i pokreti jedne dame uvijek su graciozni jer izviru iz njezine nutarnje samosvijesti da u sebi nosi plemenitu iskru božanskog i događaju se s određenom lakoćom i prirodnošću koja je svojstvena odnosu koji postoji, recimo, između glazbenog instrumenta i virtuoza. Dama kao da je stopljena sa svojim nutarnjim bićem odakle izvire njezina gracioznost, ljepota i ženstvenost i sve što čini i radi odiše savršenom mjerom gesti, artikulacije, govora, odijevanja, šminkanja. Dama iz svoje nutarnje gracioznosti i ženstvenosti bez bilo čije pomoći nepogrješivo zna što i kako se obući i za koju prigodu, kao što zna sve moguće geste i forme komunikacije bez obzira na društvo, temu i situaciju u kojoj se nalazi. Dama je posebna žena koja ima skoro pa univerzalno znanje o tome što i kako i u kojim okolnostima činiti i raditi, jer to znanje dolazi iz prirodnog izvora njezine nutarnje gracioznosti i ženstvenosti, odnosno njezinog duha. Riječju dama koriste se mnogi i mnoge. Ipak, više od same riječi o ženi da je dama govori nam sama žena kad je susrećemo. Njezine geste i pokreti, njezina savršena odmjerenost i umjerenost, njezin savršen osjećaj za sve što joj iznenada dolazi sa svih strana, njezin nepokolebljivi i čvrsti duh o vlastitoj važnosti i dostojanstvu nekad nas plaši. Ljudi se boje žene kao dame jer ih istovremeno i privlači njezina čudesna gracioznost i njezina nevjerojatna sposobnost da bude uvijek ženstvena i ona ih istovremeno plaši jer ne možemo dokučiti odakle izvire snaga njezinog damskog ponašanja i ophođenja. Rijetko tko je među nama dorastao jednoj nepatvorenoj i istinskoj dami među ženama jer dama zahtjeva priznanje njene nutarnje snage i veličine. Kako bismo izbjegli priznati tako nešto, pribjegavamo opisima žene kao umišljene, ohole, nedostižne i nedostupne. Važno je biti oprezan kada ženu opisujemo jer treba prvo dobro proučiti sebe kada pristupamo ženi. Nerijetko se događa da jer ne možemo podnijeti i prihvatiti da je neka konkretna žena dama i onda skrivajući naše neprihvaćanje govorimo o umišljenim, oholim, nedostižnim i nedostupnim ženama. Ima i takvih žena, ali među damama nema. Dama nije ohola, ona je samosvjesna. Dama nije umišljena, ona cijeni sebe vrednujući svoj duh kao plemenit. Dama nije nedostižna, ona radije odbija spustiti se na razinu koja nije za damu. Dama nije nedostupna, ona radije želi da bude poštovana. Kako ćemo prepoznati damu? Nema formule. Damu prepoznajemo po njezinoj ženstvenosti i gracioznosti i tajanstvenosti koja izvire iz njezine nutrine, po osjećaju koji nas njoj privlači ali i strahu koji nas istovremeno želi zaustaviti da joj priđemo. Privlačnost i strah pred ženom upućuje da pred sobom nemamo bilo koga, nego pred sobom imamo damu, jer prava dama najbolje zna da je istovremeno mnogima privlačna i da je se istovremeno mnogi i boje jer njezina vanjština, njezine geste, pokreti i položaj tijela pokazuju njezinu nutarnju nesalomljivu snagu i aristokratski duh. Zato biti damom za ženu nikada nije samo i jedino pitanje tijela i vanjštine, biti damom je stvar ženinog duha i samosvijesti o sebi iz kojih onda izvire njezina ženstvenost, privlačnost, gracioznost i tajanstvenost. Dama je osobina ženinog duha i duše.

U Sarajevu 8. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Boris Ryaposov

O osluškivanju

Ukoliko želimo dobro i iskreno komunicirati s drugim, nekim tko nam je blizak i poseban, potrebno je osluškivati. Osluškujući drugoga usmjeravamo pažnju na ono što ga izdvaja od ostalih, boja njegova/njezina glasa mora postati posebna da bismo osluškujući mnoštvo glasova mogli čuti glas onoga/one koji/koja nam se obraća. Osluškivati drugoga traži od nas da ga stavimo u središte našeg slušanja i zaboravimo na sebe. Osluškivati drugoga znači staviti ga u središte svog govora, glasa i riječi. Osluškivati drugoga znači biti sposoban/sposobna prepoznati šapat drugoga i onda kada svi ostali govore glasno, pa čak i preglasno. Ako se naše slušanje ne usmjeri na drugoga, ako slušamo isključivo sebe i ako ne znamo odustati od svojih riječi i rečenica, nećemo moći osluhnuti glas i riječ koju nam drugi upućuje. Osluškivanje zahtjeva od nas strpljivo čekanje, tišinu i šutnju. U osluškivanju ne možemo ništa učiniti nego šutjeti i slušati čekajući da drugi nešto kaže. Moramo odustati od svog glasa i svog govora i biti strpljivi. Htjeli bismo preskočiti osluškivanje i tražimo od drugog da već kod prvog susreta s nama kaže sve i prestane govoriti. Ali drugi ne mora učiniti tako. Drugi može postaviti uvjet i tražiti da ga strpljivo i dugo osluškujemo jer nam se želi otkrivati postupno poput tajne ili misterija. Ne želi odmah sve reći o sebi i izložiti nam cijelo svoje biće kao na pladnju. Osluškivati znači prihvatiti da nam se drugi želi otkriti glas po glas, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu kao predmet koji postupno, dio po dio, skida veo tajnovitosti sa sebe i svoga bića i svoje duše. Ne može biti istinskog slušanja drugog ako mu ne prethodi ono što je važnije, a to je osluškivanje kojim drugog polako i strpljivo otkrivamo sebi kroz njegove riječi i njegov glas. Možemo reći kako slušati drugog čovjeka ne može onaj koji ne zna osluškivati i ne može onaj koji ne zna i ne može prihvatiti da se druga osoba želi otkriti korak po korak, ne odmah, ne apsolutno, ne potpuno. Povjerenje se ne stječe slušanjem drugog, nego osluškivanjem drugog. Drugi nam vjeruje ako smo sposobni osluškivati njegovo biće, a u slušanju drugi nam se već potpuno otkrio i potpuno nam vjeruje. Tko ne zna slušati, vjerojatno ne zna osluškivati drugu osobu u njezinom postupnom otkrivanju same sebe pred našim glasom i riječima. U koga se nema povjerenja i kad sluša znači da se u njega nije imalo povjerenja kad je osluškivao i znači da je njegovo osluškivanje bilo dvolično. Za iskreno i duboko slušanje drugog potrebno je još više prethodno dugotrajno i strpljivo osluškivanje onoga što drugi govori i izgovara kad nam se obraća. Osluškivanje ne otkriva cijelu osobu drugoga jer to nije njegova narav i njegova namjera. Osluškivanje stvara prostor povjerenja u kojem se drugi polako oslobađa svojih tajni i misterija koje je izgradio riječima i rečenicama i kad ih se potpuno oslobodi stojeći gol/gola pred nama u svojoj ljudskosti, tada nastupa slušanje jer je slušanje golotinja čovjeka bez osjećaja srama izložena riječima i rečenicama drugoga. Osluškivanje je uvod ili početak zapleta susreta između dvije osobe. Poput čitanja dobre knjige. Kao što dobra knjiga traži od čitatelja da odustane od svih drugih ideja, misli, riječi i glasova da bi čitao, tako i osluškivanje traži od onoga koji želi slušati da odustane od svojih glasova, riječi, rečenica i tekstova da u tišini šuti i čeka da se drugi javi. Osluškivanje zahtjeva da se odustane od sebe i svog jezika u korist drugoga. Iskreno osluškivanje je želja da se odustane od nametanja svojih riječi i rečenica i ono će nam darovati s vremenom dar slušanja. Ponekad nismo svjesni koliko drugi čezne da ga osluhnemo, da prepoznamo njegov glas i njegovu riječ kao nešto neobično i novo. Drugi koliko se god skrivao iza svojih tajni i misterija, iza svojih svjetova i kula satkanih od riječi i rečenica, čezne da ga netko poput nas osluhne, da se njegov glas čuje kao poseban, da se njegova riječ uvaži kao važna. I drugi kad stekne povjerenje u naše osluškivanje, rado se prepušta da ga ogolimo i otkrijemo u njegovoj ljudskosti da se njegova riječ i njegov glas stope s nama. Danas ne slušamo ponajviše jer ne znamo više pravo vrijeme kada trebamo ušutjeti, biti u tišini i osluškivati i strpljivo čekati da nešto poput vjetra donese do nas glas i riječ drugog. Svi želimo govoriti i svi mislimo da smo sposobni slušati, a zaboravili smo da bez iskrenog osluškivanja ni govoriti ni slušati nije moguće. Osluškivati drugog ne znači biti poput lovca koji osluškuje plijen kako bi ga ustrijelio, koji je naćulio uši i kojega ništa ne zanima, nego samo putanja plijena i položaj puščane cijevi. Za lovca osluškivanje plijena završava pucnje. Osluškivati drugog je početak komunikacije iza koje onda slijedi duboko i iskreno slušanje koje može obogatiti i nas i njega. Dok je za lovca osluškivanje plijena ujedno i kraj svake komunikacije, za nas je osluškivanje drugoga početak čudesnog odnosa između nas dvoje. Iz osluškivanja se razvija slušanje, a ne obrnuto. Reći kako slušamo drugoga a da prethodno nikad nismo bili strpljivi i šutjeli u tišini osluškujući njegov glas koji putuje prema nama znači pretvarati se da slušamo i da nas zanima što drugi govori. U osluškivanju postoji u nama nutarnja želja da čujemo drugog. Zašto bismo inače šutjeli u tišini i strpljivo čekali da drugi nešto kaže i izgovori? Dobar slušač nije onaj koji šuti i kima glavom praznog pogleda uperenog u nas. Mislimo da je dovoljno šutjeti i davati znakove glavom da bi se radilo o dobrom slušanju. Dobar slušač je onaj koji je dugotrajno i strpljivo čekao osluškujući da se drugi javi. Ako je osluškivao dugo želeći osluhnuti glas drugoga jer uživa u njegovom glasu, onda je slušanje za njega izvor užitka jer drugi sada govori kao bistra rijeka koja ne presušuje. Dobar slušač uživa u slušanju jer je ispunjena njegova želja da više i češće sluša glas drugoga. Loš slušač samo podnosi glas i riječ drugoga i loš slušač je uvijek nestrpljiv jer se nije naučio čekati i biti strpljiv kada je trebao naučiti osluškivati. Ne slušamo drugoga jer smo propustili naučiti kako se drugog osluškuje. I drugi osjeća kada ga slušamo na silu, a kada ga uživamo slušati jer smo osluškivali i čekali da se javi. Onaj koji želi da ga se sluša nije uvijek i odmah spreman reći sve o sebi. Reći sve o sebi nekomu tko sluša radi reda i bez volje i tko ne zna osluškivati znači dovesti u opasnost svoju nutrinu i intimu da postanu predmeti trača, brbljanja i površnog razgovora. Previše se danas govori kao što se i previše sluša radi reda i preko volje. U oba slučaja problem je nastao jer smo zaboravili osluškivati jedni druge. Osluškivati nije moguće tek jedan sat, jedan dan. Osluškivanje traži i zahtjeva da se nekad i cijeli život posveti drugom, a danas je to prevelik luksuz kojega rijetki sebi dopuštaju. Radije svi preskačemo osluškivanje koje je plod strpljivosti i tišine i odmah prelazimo na govor i slušanje jedni drugih. Često se žalimo da se više ne razumijemo i da smo prestali međusobno komunicirati. Nije to nikakvo iznenađenje. Tamo gdje se zaboravilo osluškivati drugog, nema puno dubokog govora i iskrenog slušanja i sve se svelo na nekoliko riječi i rečenica. Jer smo zaboravili osluškivati, nepovjerenje u tuđi govor i u tuđe slušanje razvilo se do neslućenih razmjera. I kada govorimo i kada slušamo, radimo to s velikim dozama sumnje i nepovjerenja. Govor ni slušanje ne rađaju povjerenje. Samo se naivni skidaju do kraja u svojoj intimi pred onima koji ih slušaju, iako ih oni koji im govore nikad  nisu osluškivali kao ljudska bića. Osluškivanje rađa istinsko povjerenje u komunikaciji, jer osluškivanjem koje je često i dugotrajno i mukotrpno upoznajemo drugoga/drugu kakav stvarno jest zato što nam se drugi predaje dio po dio dok nam se potpuno ne preda u govoru i slušanju. Govor i slušanje puno toga mogu sakriti i prekriti i njihova je narav ponekad da zaborave puno riječi i rečenica, glasova i gesti koje smo međusobno razmijenili. Osluškivanje pamti sve, svaku riječ, svaki glas, svaki ton i svaku promjenu u boji glasa i zato je osluškivanje istinski način kako se upoznaje drugoga/drugu i iskren govor i nepatvoreno slušanje proizlaze iz našeg dubokog i strpljivog osluškivanja glasa i riječi koju nam drugi/druga povremeno šalje i daruje između bezbroj glasova koji galame i viču i samo onaj/ona koji se naučio osluškivati u „babilonu“ glasova i riječi, jasno i nedvosmisleno čuje poznati glas i riječ poput: ti, mi, nas, tebe i mene, nas dvoje, ja i ti….

U Sarajevu 7. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Levente Gyori

O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi.  I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

O bivšem

Kako nazvati stanje u kojem nas više ništa ne dodiruje i ništa ne zanima? Stanje u kojem nas drugi živciraju i ne želimo ih vidjeti? Kako nazvati trenutke kada želimo izmiriti račune između mene i mog života, trenutke kada smo shvatili da je vrijeme da konačno odustanemo i postanemo bivši u mnogim stvarima do kojih smo držali i koje su nam bile važne? Je li to ravnodušnost? Nezainteresiranost? Zlovolja? Umor? Razočaranost? Netočno je tvrditi kako izmirujemo račune sa sobom tek na kraju života kada nam je jasno da više ni u čemu ne možemo biti novost i iznenađenje. Znamo to učiniti i u najvažnijim trenutcima života. Dogodi nam se i u najkreativnijim i najsretnijim razdobljima života da sve ostavimo i nastavimo dalje ne gledajući natrag na sve što smo ostavili. Zašto imamo potrebu i po nekoliko puta u životu praviti završne račune i jedni druge pretvarati u bivše tražeći negdje novi početak za sebe? Umorimo li se? Dosadi li nam? Zašto čovjek kada pronađe sreću i zadovoljstvo ima potrebu sve to uništiti, razoriti, pokvariti i krenuti iz početka? Nadamo se da ćemo pronaći više sreće i zadovoljstva u nečemu novom? Što nas tjera da se upustimo u nesigurnost?

Ponekad čovjek želi preduhitriti samog sebe, pa prije nego se dogodi trenutak u kojem će postati u nečemu bivši odluči sve prekrižiti, zatvoriti sva vrata za sobom i pobjeći negdje kako bi mogao početi iznova. Čovjek ne voli biti bivši u nečemu jer to ga podsjeća na vrijeme kad je bio – recimo – najsnažniji, najkreativniji, najproduktivniji, najhrabriji. Biti bivši čovjeku skreće pozornost da više neće biti u svojoj najboljoj kreativnoj i produktivnoj fazi života. S titulom bivšeg u bilo čemu počinje lagano suton života ili odlazak prema onom razdoblju života gdje se više ne može biti u punoj snazi svog ljudskog potencijala. Kada je čovjek bivši u nečemu, povremeno se može vratiti, ali se nikad ne može vratiti u svojoj punoj snazi. Bivši nogometaš se može vratiti na teren, ali njegova igra više nije ona kao kada je bio u najboljim godinama svoga igranja. Bivši vojnik se može vratiti na ratište s puno mudrosti i znanja, ali njegova snaga i hrabrost više nisu kao kada je bio spreman dati život bez razmišljanja, jer i kod njega je nastupilo razdoblje života gdje se ideali preispituju, smisao ratovanja i gubitka mladih života. Bivša žena, bivši muž, bivša djevojka upućuju uvijek na to da i ako se sve vrati na početak braka i ljubavne veze, to više neće biti isto jer su se u međuvremenu promijenili oni koji su na početku bili opijeni strašću i ljubavlju. I ako se vraćaju, sada su drugačiji, racionalniji, oprezniji, zreliji, mudriji. Riječju bivši hoćemo označiti nešto što je nepovratno prošlo i što je nepovratno izgubljeno i da povratak na početak, koliko god za njim žudjeli, neće biti isti kao što je bilo onda kada nismo bili bivši.

Pred životnom situacijom u kojem postaje bivši u bilo čemu, čovjek ima različite mogućnosti i svatko za sebe bira mogućnost koju hoće. Netko bira presjeći cijeli svoj život u jednom trenutku, odsjeći od sebe svoju prošlost i ono što je bio i time preduhitriti da ga se označi kao bivšeg jer ne može prihvatiti da više nije na vrhuncu svoga života. Netko se s tim miri tiho i mirno kao da je riječ o nečemu najprirodnijem jer je svjestan da je čovjek uvijek u nečemu bivši i da nema čovjeka koji bar u nečemu nije bivši od ljubavi, karijere, obitelji do posla i uspjeha. Pa i u samom svom životu čovjek postane sam sebi bivši – jer je starac, bivši mladić; jer je baka, bivša majka i djevojka; jer je umirovljenik, bivši radnik; jer je onaj na groblju, bivši čovjek, prijatelj, poznanik. Ljudi koji biraju preduhitriti život da ih ne učini bivšima, i po nekoliko puta žele i traže način da život počnu iz početka. Traže mogućnosti kako da u životu opet budu na početku i na vrhuncu u punoj snazi svog života, čak i onda kada godine, tijelo i duh upućuju da je teško ostvariti jedan takav mladalački početak. Ponekad se čovjek ne može pomiriti s tim da je bivši i teži novim životnim početcima kojima bi preduhitrio neugodno iskustvo da više nije među najboljima, najjačima i najhrabrijima. Ima i onih koji ne idu za tim da bilo što počnu iz početka, onih koji svoj život smatraju takvim da on ima svoj početak i svoje jutro, svoj savršen dan i sunce koje ga grije i svoj suton i zalazak kada se dan polako gasi i pojavljuju se prve zvijezde koje najavljuju noć i kraj dana. Prihvaćaju i čak se ponekad raduju što će uskoro biti bivši u nečemu jer im je dovoljno bilo biti među prvima i među najjačima.

Kako će čovjek procijeniti kada je bivši i kako će se postaviti prema tome? Hoće li čovjek znati mirno prihvatiti svoje stanje ili će pokušati nekoliko puta presjeći vlastiti život ne bi li ga ponovno započeo, po mogućnosti daleko od tog iskustva i pogleda drugih koji mu nedvosmisleno govori da je bivši i da je vrijeme da se povuče? I ono najvažnije: što je za čovjeka bolje; prihvatiti da je bivši i povući se ili sve porušiti za sobom i probati negdje drugo krenuti iz početka gdje će barem neko vrijeme biti siguran od te neugode da je u nečemu bivši? Iskustvo uči da ima onih koji nekoliko puta svode životni račun i hoće krenuti iz početka jer ne mogu prihvatiti ili ne žele prihvatiti da su bivši ili ih je strah da to ne postanu, pa prije nego se dogodi, svoj život radikalno odvajaju od svoje prošlosti i ljudi s kojima su povezani kako ne bi morali otkriti, doznati i spoznati da ih se smatra bivšima. Ima onih koji jednom na kraju života svode račun jer od samog početka znaju i prihvaćaju da je kroz cijeli život čovjek u nečemu bivši ili je nekomu bivši i da pokušati početi život iz početka i po nekoliko puta neće promijeniti čovjekovu sudbinu da će uskoro u nečemu biti bivši. Trebamo li se učiti da smo u nečemu bivši i da smo nekomu bivši i da to bude bez radikalnog odnosa prema vlastitom životu uklanjanjem i zaboravom prošlosti i ljudi koji su je stvorili zajedno s nama ili uvijek unaprijed prije nego se dogodi isključujemo važne dijelove naših života jer ne podnosimo biti bivši?

Teško je prihvatiti da smo bivši u nečemu ili nekomu i rijetki su sretnici koji mirno i tiho to prihvaćaju i koji na kraju života tek jednom saberu životni račun tvrdeći da nije bilo potrebe za novim životnim početcima jer je i svom vlastitom životu u jednom trenutku i sam čovjek netko bivši. Većina nas još uvijek nastoji i po nekoliko puta započeti život jer ne možemo prihvatiti da smo bivši ili nas je strah da će nas takvima proglasiti, pa hoćemo preduhitriti to iskustvo i stanje, trudimo se i borimo da ne budemo bivši i ponekad se pitamo tko je stvarno u pravu: onaj koji ne mijenja život nikada jer smatra da je čovjek čim se rodi pa do smrti uvijek bivši u nečemu ili nekomu ili onaj koji stalno pokušava početi život smatrajući da još nije kucnuo čas niti došlo vrijeme da ga se smatra i naziva bivšim u nečemu ili nekomu. Tko je od njih dvojice u pravu?

U Sarajevu 4. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: welcomia

O isključivosti

Isključivost je osobina onih koji se smatraju savršenima, nesposobnost da se prihvati samog sebe i svoje nesavršenosti i nedostatke. Isključivost je odlika onih koji svoje savršenstvo smatraju totalitarnim i apsolutnim. Isključivost je odlika onoga koji je postao ljudski nesposoban otkriti kod sebe bilo kakav nedostatak i manu. Isključivost je odlika onoga koji je uvjeren da su sve vrline u njegovoj apsolutnoj vlasti i da je sposoban vladati njima totalitarnim manirima. Isključivost je ekstremno stanje koje istovremeno uključuje oholost i ograničenost. Isključiv je dovoljno ohol da sebi pripiše isključivo vrline i nedovoljno svjestan ograničenosti da bi sebi pripisao mane i nedostatke. Isključivost je gubitak samosvijesti o čovjeku kao onomu koji u sebi nosi i oholost i ograničenost. Čovjek koji nije isključiv svjestan je blizine i povezanosti oholosti i ograničenosti i uvijek se kreće između njih, povučen sad na jednu sad na drugu stranu. Kad pokuša biti ohol i isključiv, ograničenost ga povuče natrag u njegovu ljudskost upozoravajući ga da je njegova isključivost neopravdana jer ni on sam nije puno bolji od ostalih. Isključivost je karakteristika oholih koje je vlastita oholost uvjerila da su savršeni. Ondje gdje je oholost uvjerila čovjeka da je savršen, ono što se prvo gubi je ljudskost i čovječnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i ohol čovjek kojemu oholost služi kao način zaborava vlastitih ograničenosti i osobne ljudskosti. Gubitak i zaborav ljudskosti nadomješta se isključivošću koja se napaja na oholosti kao energetskoj točki iz koje izvire čime se zatvara krug ljubavi prema samom sebi. Formira se krug isključive ljubavi koja voli i ljubi samo sebe, a isključiva ljubav nesposobna za sebedarje jest sebičnost. Isključivost se temelji na oholosti, a isključivost i oholost zajedno rađaju sebičnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i sebičan čovjek. Isključivost tretiramo kao i društvenu pojavu kada jedna grupa isključuje drugu grupu. Kolektivna isključivost uključuje i kolektivnu oholost i kolektivnu sebičnost. U isključivosti i onomu što je uzrokuje i što iz nje proizlazi kao da postoji identičnost pojedinca i grupe ukoliko su isključivi i kao da postoji identičnost između osobne oholosti i sebičnosti i kolektivne oholosti i sebičnosti. I osobna i kolektivna isključivost boluju od pretjeranog isticanja vrlina i nedostatka svijesti o ograničenosti. Kao što osobna isključivost koja se napaja na oholosti postaje bolest zaborava i gubitka osobne ljudskosti, tako i kolektivna isključivost koja se hrani kolektivnom ohološću postaje kolektivna bolest zaborava i gubitka ljudskosti i nesavršenosti cijele grupe. Isključivost odbacuje ljudskost i onemogućava spoznaju vlastitih pogreški i rađa savršenog pojedinca bez mane i nedostatka. Isključivost isto čini i grupi ili kolektivu i onemogućava ih da kao grupa prepoznaju i preuzmu odgovornost za učinjene pogreške i stvara čist i bezgrešan kolektiv bez mane i bez grijeha. Reći za isključivost da je tek površan nedostatak karaktera znači staviti samog sebe u opasnost da se izgubi i zaboravi vlastita ljudskost i sebe prepustiti oholosti i sebičnosti. I reći za kolektivnu isključivost da je u pitanju tek jedna simpatična i bezopasna pojava znači staviti u opasnost cijeli kolektiv koji će zaboraviti svoju ljudskost i koji neće biti sposoban prepoznati ljudskost u kolektivu drugog i drugačijeg, jer kolektivna oholost i kolektivna sebičnost vode u zaborav kolektivne ljudskosti i nesavršenosti i pri tom generiraju kolektivnu isključivost i prezir ljudskosti drugih.  Isključivost nije puka društvena pojava i sociološki fenomen. Isključivost je duboko nastanjena u čovjeku ne kao njegova karakterna osobina, nego kao dio njegovog bića i smatrati je nečim što je samo društveno značilo bi zaboraviti njezinu stvarnu moć i stvarnu snagu. Ljudskost je jedino što stoji nasuprot isključivosti i često je susrećemo u onoj svima nam poznatoj rečenici važno je biti čovjek. Treba odmah dodati da je zbog isključivosti koja je dio nas teško biti čovjek, možda je i najteže biti čovjek. Nemamo ništa drugo čime bi se suprotstavili isključivosti, osim naših osobnih i kolektivnih ljudskosti. Zaboraviti i izgubiti ih znači postati i biti isključiv. Zaboraviti na njih znači zaboraviti na odgovornost za naše pogreške i grijehe jer je ljudskost vrlo neugodan, ali prevažan podsjetnik da ne smijemo biti toliko oholi i sebični da bismo zaboravili da smo ljudi. Zaboraviti na to da sam čovjek znači biti isključiv jer dok su svi drugi ljudi, ja sam nešto više i važnije. I pod utjecajem oholosti i sebičnosti koje rađaju isključivost, svijest o ljudskosti je sve slabija i zaborav ljudskosti je galopirajući i brz.

Koliko god ljudskost bila nesavršena, podložna manipulacijama i prijevarama, sklona neuspjesima i padovima, ipak je ona posljednja linija obrane pred isključivošću. Kada linija ljudskosti padne, isključivosti je otvoren put da nas pretvori u oholice i sebičnjake, ljude koji su zaboravili da su ljudi, ljude koji su izgubili ljudskost i koji se boje ljudskosti drugih ili je ne žele vidjeti, iako je možemo prepoznati jer je ona upravo ono što nama nedostaje zbog naše isključivosti.

U Sarajevu 30. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: federicofoto

O promjeni

Ništa ne ostaje nepromijenjeno. Ponekad smo žrtve promjene jer je ne želimo. Nekad smo u njezinoj milosti jer smo žudili za njom. Nitko od nas nije gospodar promjene. Svi smo njezine sluge. Promjena sebi ne dopušta da bude sluškinja. Izgubimo nekoga s kim smo godinama bili vezani. Izgubimo ga zbog promjene. Svejedno je tko se promijenio, mi ili on/ona. Promjena ne najavljuje kada će nekoga uzeti od nas. Ne upozorava kada ćemo se mi promijeniti i nekoga napustiti. Mi se trudimo obećati jedni drugima kako nećemo dopustiti promjeni da nas pobijedi. Obećamo vjernost do groba, a promjena sve upropasti još dok smo mladi. Obećamo ljubav do smrti, a promjena nas razdvoji prije nego uspijemo okusiti istinsku i stvarnu ljubav. Zaklinjemo se u buduće uspjehe i poslovne planove i prije nego uspijemo dobiti priliku za uspjeh, promjena izvrne naše životne okolnosti naopako i u neželjenim smjerovima. Danas smo zdravi i zahvalni za zdravlje, a već sutra promjena se grubo našali s nama otkrivajući nam bolest. Danas smo sretni jer hodamo i trčimo, a za koji dan promjena odluči biti bešćutna i u nezgodi ostanemo bez noge. Zašto promjena ne sluša naše molitve kada nešto što je dobro želimo što duže zadržati? Zar promjena može osjetiti ljubomoru prema ljudskim srećama i zadovoljstvima? Poteškoća s promjenom jest njezina neprimjetnost. Ne možemo je primijetiti u trenutku kada je najvažnije. Kada se nalazimo na nekom rubu života, nikako ne možemo dokučiti ulogu promjene u svemu. Ljudi koji se, nažalost, ponekad nađu pred rastavom braka, znaju retroaktivno prepoznati presudnu ulogu promjene u krahu braka. Sitnice, mali znakovi, sitne prepirke, kratke nervoze, nedovršeni razgovori, prekinute komunikacije. Ponekad se ne može odrediti razlog raspada braka, ali se može registrirati glavni krivac. Promjena. Nešto se promijenilo, netko se promijenio, on se promijenio, ona se promijenila, rodbina se promijenila, okolnosti se promijenile, financije se promijenile. Teret odgovornosti se ne svaljuje na promjenu iako je ona najodgovornija za dogođenu katastrofu. Uvijek optužujemo jedni druge. Zašto nikad ne optužujemo promjenu kao krivca za naše krahove? Jer je ne primjećujemo. Ne prepoznajemo je kao mehanizam koji mora biti odgovoran pred nama za ono što smo izgubili. Uvijek tvrdimo kako se netko promijenio i zbog toga je sve propalo. Zašto ne bismo rekli kako ga je promjena učinila nepoznatim čovjekom, kako nije kriv on/ona, nego promjena koja vlada i upravlja svima nama? Jedni druge stavljamo na optuženičke klupe dobacujući jedni drugima: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila. Zašto za promjenu samu promjenu ne stavimo na optuženičku klupu i oboje upremo prstom u nju i viknemo kako je promjena kriva jer nas je promijenila oboje? Možda to nismo htjeli i možda nismo dali suglasnost promjeni da nas mijenja i učini nepoznatima za onoga s kojim smo vezani? Zašto puštamo promjeni da prođe nekažnjeno nakon naših katastrofa i brodoloma? Prevarimo sebe i jedni druge mišlju kako smo slobodni mijenjati se kako god hoćemo. I zbog toga jedni druge optužujemo i pozivamo na odgovornost. Međutim, promjena, jer je neprimjetna, mijenja nas i onda kada ne želimo i nećemo jer je ne primjećujemo. Nitko se od nas svjesno ne želi probuditi sutra s osjećajem mržnje prema osobi koju jako volimo. Ipak, jedno jutro se probudimo i odmah sebe krivimo. Ja sam kriv/kriva, nisam dovoljno ovo ili ono i tako unedogled. Zanemarimo promjenu i njezinu neprimjetnost i zaboravimo da nju trebamo optužiti prije nego optužimo sebe i preuzmemo svu krivicu za krah i katastrofu. Zato što je neprimjetna, naivni smo i podcjenjujemo moć promjene koju ima nad našom slobodom i odlukama. Njezinu krivicu preuzimamo na sebe prije nego pokušamo proniknuti koliko sam kriv/kriva ja, a koliko je kriva promjena koja nas je neprimjetno i bez naše dozvole pretvorila u strance koji se više ne razumiju i ne komuniciraju. U svim našim krahovima, neuspjesima i međusobnim optužbama gotovo se nikad nije dogodilo da oboje zastanemo i zajedno upremo prstom u zajedničkog krivca koji nas je neprimjetno i doveo u sadašnji položaj. Dok se međusobno optužujemo, ponižavamo i vrijeđamo, galamimo i histeriziramo: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila, promjena skrivena u svojoj neprimjetnosti likuje nad našom propašću i tugom. Nas iznenadi krah, katastrofa, životni brodolom. Takav događaj promjenu ne može iznenaditi jer ga ona pomno planira. Detaljno i savršeno. Prekine razgovor danas. Potakne raspravu sutra. Ugasi komunikaciju prekosutra. Neprimjetno i tiho onako kako to samo promjena zna i voli. Kao da je nema i ne postoji. I kada izbije naš međusobni rat pun srdžbe, optužbi i gnjeva, promjena iz udobne neprimjetnosti promatra dva davljenika kako se međusobno bore ne da se spase, nego da utope jedno drugo. Kao da se ne možemo osloboditi tog osjećaja krivice da smo isključivo krivi mi jer smo se promijenili? I nećemo se osloboditi sve dok promjenu ne optužimo za ono što je njezina krivica. Što nas je neprimjetno mijenjala bez našeg uvida i znanja onda kada to nismo htjeli i nismo željeli. Ne možemo biti apsolutno odgovorni za sve krahove i brodolome koje smo prošli. Treba promjenu izvući iz sjenke neprimjetnosti i izložiti je pogledima ljutitih i gnjevnih ljudi koji će moći usmjeriti i na nju svoju srdžbu i optužiti je za svoje privatne neuspjehe i tragedije. Zašto bismo mi morali uvijek nositi teret neuspjeha i propasti koju nam stalno netko stavlja pred oči? Neka i promjena osjeti što znači biti kriv i odgovoran za životnu havariju. Međutim, da bi se promjenu moglo optužiti, mora se biti poput nje. Tih, miran i neprimjetan i loviti je onda kada nije budna i kada nije svjesna da je lovimo. Kada promjena želi prekinuti razgovor između nas dvoje, treba biti miran i tih i malo duže zastati. Primijetit ćemo je kako se prikrada poput sjene na zidu da prekine naš razgovor. Kada promjena želi potaknuti raspravu koja će prerasti u sukob, svađu i srdžbu, treba biti miran i neprimjetan i čekati da oluja prođe. Kada prođe oluja primijetit ćemo promjenu kako pokušava pobjeći zajedno s olujom. Kada promjena prijeti da ugasi svaku komunikaciju među nama, treba biti neprimjetan i dugo strpljiv. Kada komunikacija počne, primijetit ćemo promjenu kako razočarana napušta mjesto sukoba jer je izgubila. Promjena se uvijek tiho prikrada kao tamna sjenka i moguće je primijetiti ju samo u miru i tišini. Bila dobra ili loša, promjenu je teško zarobiti jer je neprimjetna i to je njezino najopasnije i najbolje oružje, jer nas dobra promjena neprimjetno učini sretnima, a zla promjena neprimjetno nas učini nesretnima. Promjenu treba pohvaliti za dobro i optužiti za zlo, ali će to teško ići ako ne budemo mogli i sami biti neprimjetni kako bismo znali nagraditi i pohvaliti promjenu koja nam donosi dobro i čini nas sretnima i kako bismo mogli optužiti promjenu koja nas čini nesretnima i donosi zlo. Niti smo mi uvijek zaslužni za svu sreću i dobro niti smo uvijek krivi za sve neuspjehe i brodolome. Promjena zna igrati presudnu ulogu i njezina je narav da ostane skrivena i neprimjetna i treba strpljenja i mira da se promjenu primijeti kao glavnog dobrotvora ili krivca u životu. Treba poput promjene pretvoriti se u sjenku i biti neprimjetan i promatrati je što čini i što planira s nama kako bismo sudjelovali u njezinim dobrim namjerama i kako bismo je spriječili da ostvari one loše i zle.

U Sarajevu 27. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti.  Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

Exit mobile version