O pozivu

Ne osjećamo i ne primjećujemo odsutnost stranca. Odsutnost je iskustvo nedostatka ili gubitka bliskosti i duboke povezanosti. Biti odsutan je identično onome ne biti više u kontaktu, u odnosu, u vezi. Odsutnost je egzistencijalno iskustvo. Na mjestu odsutnog otvara se golemi prostor praznine. Praznina nije fizička. Nije opipljiva. Praznina je u nama. Odsutnost je osobni doživljaj praznine koju je jednom netko ispunjavao. Nedodirljivo. Netko je živio u nama, bivao egzistencijalno prisutan. Netko je bio ja. Nije bio/bila identičan meni, ali opet je bio u meni/u nama kao prisutnost. Toliki nepoznati su svakodnevno odsutni iz prostora u kojem se krećemo, živimo i radimo. Ali ne primjećujemo njihovu odsutnost. Ne primjećujemo da je prostor veći i da se slobodnije diše i da sad imamo više prostora za sebe. Odsutnost je svakodnevna. Ljudi su stalno odsutni iz svojih domova, a prisutni na poslu. Odsutni su iz života djece koja su prisutna u školi. Odsutnost je univerzalni fenomen kojega i ne vidimo. Jer uz njega nismo egzistencijalno vezani, svejedno nam je što svakodnevno na tisuće i tisuće ljudi bivaju odsutni da bi negdje drugo bili prisutni. Drugačije stoji kada u nama postoji svijest kako je netko prisutan u našem životu. Njegovu/njezinu odsutnost odmah primjećujemo. Osjećamo. Svaki i najmanji trag odsutnosti dolazi pred oči. Kao kada strastveno zaljubljeni dvoje osjećaju odsutnost onoga drugoga. Nakon nekoliko trenutaka nakon susreta već jedno ili drugo osjeća odsutnost i traži i zove: Gdje si? Gdje si je izričaj naše svijesti i spoznaje o odsutnosti onoga koji naše postojanje ispunjava do te mjere da nam je njegova odsutnost nezamisliva i neprihvatljiva. Sve možemo zamisliti, ali ne i da je i na jedan jedini trenutak odsutan/odsutna. Pitanje gdje si podsjeća na onaj religiozni događaj kada božansko pita čovjeka gdje si Adame? Primijećeno je da je čovjek odsutan jer ga je netko izuzetno ljubio da nije mogao niti jednog trenutka bez njega. Božansko ljubi ljudsko do mjere da primjećuje njegovu najmanju odsutnost.  Iz ovog iskustva božanskog koje ljubi čovjeka i primjećuje da ga nema čini se da je odsutnost  najrazornija kada je odsutan onaj koji je voljen i ljubljen. Odsutnost najčešće biva nepodnošljiva kada ljubimo ili volimo prazan prostor, prazno mjesto, praznu kuću, prazan krevet, odakle je ljubljeni ili voljeni odsutan. Nije odsutnost samo nepodnošljiva jer je prazno nešto gdje je drugi nekada bio prisutan. Još je više nepodnošljiva jer je iz nas samih drugi odsutan. Nemamo više kome pružiti i darovati sebe jer naša strast, ljubav i želja se ne može darovati onomu čega nema, nečemu odsutnom i ispražnjeni od njegove/njezine prisutnosti obolijevamo od goleme praznine koja se otvara u nama. Nepodnošljivo je, mučno i nemoguće voljeti ili ljubiti odsutnost jer nitko ne može ljubiti prazninu. Postajemo odsutni samima sebi što ponekad drugi vide kao našu tjelesnu i duhovnu nemoć, nezainteresiranost, apatiju i ravnodušnost. U sebi nijemo i bez glasa postavljamo pitanje. Kao što je božansko pitalo za čovjekom gdje si Adame tako i mi pitamo za odsutnim gdje si. Izgleda da tek u ljubavi pitanje gdje si ima najveću i najdublju težinu koja čovjeka pritišće do granice fizičkog i duhovnog pucanja. Pogotovo kada na našu molbu, krik i poziv gdje si odsutni više ne daje odgovor. Još je gore kada je odsutni tu pred nama i s nama ali na naš zov gdje si šuti i ne želi odgovoriti. Odsutnost i gdje si idu zajedno i identični su jedno drugom. Pitati gdje si isto je što i potvrditi odsutan/odsutna si. Gdje si Adame odjekuje kao eho u našim međuljudskim odnosima i pozivima drugom kada ga zovemo na ljubav i pitamo gdje si. Ili kad on/ona poziva nas i pita nas gdje si. U odsutnosti koja se u nama otvori ima nečega nepodnošljivog, kao i u što u našem zovu gdje si ima toliko čežnje, potrebe i nade da će nam biti odgovoreno i da ćemo čuti odgovor tu sam i da drugi jednom kad odgovori i sebe učini prisutnim s nama i u nama nikada neće biti odsutan od nas i iz nas. Gdje si je možda i najvažnije pitanje kojega plašljivo postavljamo i nervozno i napeto čekamo odgovor kao što je i odsutnost jedno od najtežih iskustava za čovjeka kada je svjestan da drugi nije bio stranac koji je odsutan, nego netko identičan u njemu koji je svojom odsutnošću stvorio za početak ogromnu prazninu. Možda bi i ljudsko u božanskom ostavilo ogromnu prazninu da na ljubavni zov božanskog gdje si Adame nije bilo plašljivog odgovora tu sam Stvoritelju koji se unatoč strahu i drhtanju nadao da će ga božansko ljubiti i nakon njegove odsutnosti. I onaj koji ponovo odgovara na naš poziv gdje si i odgovara s velike egzistencijalne udaljenosti od nas tu sam biva nekad u strahu i napetosti hoćemo li ga primiti natrag. Kao što je i božansko primilo čovjeka natrag, možda ni nama ne preostaje ništa drugo nego drugoga primiti natrag. Učiniti ga ponovno prisutnim s nama i u nama. Čini se smislenijim živjeti kada naše gdje si dobije odgovor tu sam makar smo već jednom bili izigrani, zapostavljeni, zaboravljeni i ostavljeni od toga tu sam kao što je i božansko često puta bilo izigrano i prevareno od ljudskog tu sam, ali ga nikad nije prestalo voljeti i ljubiti svojim upornim i stalnim gdje si.

U Sarajevu 26. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Wanuttapong Suwannasilp

O prisutnosti

Dogodilo se ponekad svakom od nas da nam je rečeno budi tu. Nije to bila naredba, nije to bio zahtjev, nije bila odredba. Budi tu nije izgovoreno glasnim i zapovjednim tonom, nije izgovoreno s prijekorom u glasu, nije rečeno s prijezirom i razočaranjem. Rečeno je tiho, gotovo nečujno s posljednjim atomom snage. U tom budi tu nije bilo i nema ništa zbog čega bismo mogli izbjeći tu molbu ili opravdati sebe zašto ne možemo ostati. Kad bismo to učinili, krivnja nas nikad ne bi napustila što nismo bili tu kada smo trebali biti. Budi tu je poseban izričaj želje i potrebe nekoga da budemo prisutni u stvarnosti koja ga okružuje, da budemo uz njega/nju tu u konkretnom, opipljivom i stvarnom životu.

Kada žena dodirne ruku muškarca u strahu i drhtanju i kada se u njenim očima vidi da ne vjeruje da postoji više ikakav izlaz za nju i kada mu kaže budi tu, to nije naredba, zahtjev, određenje. To je izričaj ženskog bića koje moli da drugo biće njoj slično bude prisutno u njezinoj stvarnosti i njezinom životu. Kada muškarac dodirne ženino lice ili rame i kaže budi tu s posebnim osjećajem nježnosti i topline, to je izričaj daleko dublji i snažniji od pukoga zahtjeva da žena ne ide nigdje ili da bude puki predmet u njegovom životu. Budi tu koristi se svakodnevno u različitim međuljudskim odnosima i komunikacijama i postoje posebne okolnosti života i međusobne ljudske komunikacije gdje je izričaj budi tu toliko snažan i jak da je nemoguće odbiti i ne biti prisutan kada se od nas to traži.

Budi tu je najintimniji izričaj zahtjeva da netko bude prisutan u životu nekoga drugoga i ništa intimnije ne može izreći tu želju osim te dvije riječi izgovorene tiho, s puno povjerenja, s puno pažnje, s puno obzira, s puno ljubavi, s puno želje, s puno strasti. Budi tu. Budi tu je intiman izričaj jer konkretno ljudsko biće traži naše konkretno ljudsko biće. Budi tu nije upućen apstraktnom čovjeku, odsutnom duhu, nezainteresiranoj ljudskosti. Apstraktni čovjek, odsutan duh, nezainteresirana ljudskost ionako ne mogu razumjeti dubinu i nježnost poziva da budemo prisutni u nečijem životu, poziva kojim nas se poziva kao stvarne i konkretne ljude. Budi tu. Nemoguće je odbiti poziv koji nam uputi konkretna osoba i izgovori budi tu. Ako je i moguće u nekom izmišljenom svijetu odbiti taj poziv konkretne ljudskosti, u stvarnom svijetu ne samo da nije moguće nego se i ne smije odbiti poziv da budemo prisutni kroz taj intimni odnos koji se manifestira u riječima budi tu.

Budi tu upućen je meni, svemu onomu što jesam i nikomu drugom ne može i neće biti upućen taj nježni i topli konkretni ljudski poziv. Ne mogu se prevariti kada čujem riječi konkretne osobe, kada osjetim dah i zvuk glasa koji zajednički izgovaraju nježno, tiho ali i neodoljivo: budi tu. Kada nam se uputi poziv budi tu, zar je moguće odbiti poziv? Nije li to poziv da sebe učinimo dijelom života drugoga, nije li to poziv da postanemo drugi, da postanemo jedno s drugim? Ništa tako ne može čovjeka razoružati i usrećiti kao kada osjeti dodir i čuje riječi budi tu. I to što je čovjek nemoćan i sretan kada čuje poziv budi tu, pokazuje da je čovjek oduvijek željan da bude pozvan u nečiji život i oduvijek želi biti prisutan u životu drugog čovjeka.

Budi tu pokazuje da je struktura čovjekova bića da bude prisutan u nečijem životu i da netko bude prisutan u njegovom životu. Čovjek puno toga zaboravi, ali rijetko zaboravlja trenutak kada ga je netko nježno dodirnuo i toplo i ljudski ga zamolio da ne ide, kada ga je netko intimno i s puno ljubavi pozvao u svoj život i rekao mu molim te budi tu. I oko tog sjećanja na budi tu ponekad izgradimo cijelu arhitekturu života. Muškarac i žena izgrađuju ljubav, izgrađuju brak i obitelj, prijatelji izgrađuju prijateljstvo, obitelji izgrađuju čvrste i obiteljske veze oko tog dragocjenog iskustva i sjećanja kada nas je netko zamolio da ostanemo i budemo tu uz njega ili uz nju. I kad se međuljudski odnosi poremete, unište i zaborave, kod mnogih ostane ugodna i sretna uspomena na trenutak kada je netko bio tu za njih. I nerijetko zašto nekoga volimo, zašto nekoga cijenimo, zašto nekoga trpimo i podnosimo, zašto činimo toliko za njega ili nju objašnjavamo time što ćemo reći bio je ili bila je tu za mene i sa mnom.

Biti tu je radikalan izričaj prisutnosti jednog čovjeka u životu drugog čovjeka, jedan od najvažnijih i najsnažnijih izričaja prisutnosti kojega ne mogu oslabiti ni godine, ni udaljenost, ni bolest, ni uvrede. I svatko od nas tko je čuo poziv drugog čovjeka izgovoren toplo, intimno i nježno, koji nas poziva i govori nam budi tu zna koliko postanemo opčinjeni tim dvjema riječima. Budi tu je želja i radikalna potreba drugog da nas ima u svom životu i naša sreća kada smo pozvani pokazuje da i mi imamo tu istu želju i potrebu.

Budi tu je najnježniji način kako si ljudi mogu saopćiti da su potrebni jedno drugom i da je prisutnost jednog u životu drugog nekada jedino što je potrebno da cijeli život dobije drugačiji smisao i neku novu dimenziju postojanja.

U Sarajevu 12. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

 

Exit mobile version