Oznaka: nesretnost

O nesretnosti

Svi smo ponekad nezadovoljni. Ali to nije isto što i biti nesretan. Nezadovoljstvo upućuje na konkretno i na granicu. Nezadovoljan uvijek zna točno o čemu se radi i što ga čini nezadovoljnim. Nezadovoljstvo se javlja unutar određenih granica. Biti nezadovoljan životom svoj početak i kraj mora imati u nečemu opipljivom. I čim se prepreka ukloni, prestaje se biti nezadovoljan.

Biti nesretan nema nikakvu granicu i nijedna prepreka koju uklonimo neće nam život učiniti manje nesretnim. Nesretnost je bezgranično odbijanje da pokušamo pronaći sreću unutar razumnih i ograničenih okvira našega života. Nesretnost je neznanje o mogućnostima pronalaska sreće u svakodnevnim i običnim trenutcima života. Nesretan čovjek nema granicu unutar koje bi mogao reći za sebe da je sretan i tu granicu nema jer ne zna da čovjek može biti veoma sretan s malim stvarima u životu. Nesretan čovjek misli da je sreća bezgranična i beskrajna poput njegovog osjećaja nesretnosti. On zahtjeva za sebe i za svoj život beskonačnu sreću i bilo što manje od toga neće ga učiniti sretnim, nego će produbiti njegovu nesretnost. Ako nesretnom čovjeku pokušate darovati i dati što više sreće i radosti, iako neobjašnjivo, učinit će te ga još više nesretnim jer njegova nesretnost prezire i omalovažava svaku granicu sreće, pa čak onda kada nesretnom hoćete darovati sreću iznad vlastitih mogućnosti i sposobnosti, on će vas još više prezirati i omalovažavati.

Nesretnost je beskonačno nezadovoljstvo koje nema nikakvih granica i ograda. Čovjek može biti nezadovoljan i sretan jer neka nezadovoljstva se odnose samo na određene trenutke njegovog života, a ne cijeli njegov život. Nezadovoljan i sretan čovjek je čovjek koji razumije da unutar njegovog života i nezadovoljstvo i sreća imaju ponekad granice unutar kojih mora živjeti i koje mora prihvatiti.

Čovjek ne može biti nesretan i zadovoljan na koji god način pokušao osmisliti vlastiti život. Iz čovjekove nesretnosti proizlazi i njegovo beskonačno nezadovoljstvo koje zahvaća cijelo njegovo postojanje i onda kad za razliku od mnogih drugih ima od njih više i u životu mu ide puno bolje nego drugima. Nesretan čovjek misli da su za njegov osjećaj nesretnosti krivi drugi jer njegovu beskonačnu nesretnost nitko od ljudi ne može nadvladati što god za njega učinili. Nesretan je i u ljubavi nesretan i onda kad mu netko daruje ljubav iznad svih svojih ljudskih granica, mogućnosti i sposobnosti. Nesretnost je pogled na život i postojanje prema kojem je čovjek uvjeren da njegova nesretnost nema granica i da ništa što drugi za njega čine, rade i daruju ne može izbrisati granicu koje ionako nema. Nemogućnost i odbijanje da se barem pokuša biti sretan unutar nekih granica muka je onih koje zovemo ili doživljavamo nesretnima.

Ne bez razloga, ponekad možemo čuti druge kako govore da je onaj koji je nesretan na određeni način i proklet jer nesretnost je oblik prokletstva, biti nesposoban sebi postaviti granicu ili okvir i pokušati unutar njih pronaći mrvice sreće za sebe. Nesretan ruši sve ograde, okvire i granice koje drugi ljudi pažljivo i s mukom grade svojim rukama i znojem kako bi za sebe osigurali jedan kutak i komadić sreće u životu. Koristi se sarkazmom i prijezirom da bi ismijavao tuđe male i sitne životne sreće, radosti i zadovoljstva samo da bi pobjegao od sebe i od spoznaje da je proklet jer ne postoji granica unutar koje bi on mogao reći za sebe konačno sam i ja sretan. Čovjek koji je nezadovoljan svim i svakim, koji ali baš nigdje neće pokazati osmijeh zadovoljstva bez obzira o kolikoj se sreći radilo i koji sarkazmom i prijezirom omalovažava sve one koji pronalaze sreću u životu, obično je nesretan čovjek. Prokletstvo nesretnosti koje pogađa čovjeka ne dopušta mu da ikad i igdje kaže kako je i on na trenutak bio sretan i zadovoljan nečim i nekim u životu. Njegova gladna nesretnost koja izjede sve njegove sretne trenutke i radosti, a koji bi nekom drugom čovjeku bili možda i najsretniji i najradosniji trenutci života, ne dopušta mu da shvati kako nesretnost koja nema granica vodi u prokletstvo i veoma loš i veoma težak život. Život u kojem nikakva dubina i intenzitet sreće, radosti i dobrote ne mogu svladati beskrajnu nesretnost koja se poput nepreglednog groblja punog grobova u koje je zakopao sve sretne trenutke života razvukla nad njegovim mislima i dušom.

Kada ljudi kažu da je onaj koji je nesretan kao proklet, kao da time žele reći da je riječ o čovjeku koji sahranjuje i zakopava ono najbolje od svog života što bi mu moglo pružiti sreću i radost i to čini namjerno i smišljeno jer njemu je važnije sahraniti sreću, nego pokušati iskusiti sreću u nekoj običnoj i normalnoj ljudskoj mjeri. Nesretan čovjek grobar je vlastitog postojanja i onaj koji sahranjuje ono što bi trebalo živjeti i što bi trebalo čuvati da ne propadne. Jer kao što neki čovjek zna koliko su dragocjeni i prevažni trenutci sreće i radosti koje pronalazi u granicama svog života, tako i nesretnik ne zna da sreća u životu dolazi uvijek u granicama, nikad beskonačno i beskrajno i vječno. I zbog tog neznanja gazi po grobovima svojih sretnih i radosnih trenutaka optužujući sve druge da nitko od njih nije dostojan da ga usreći, voli, ljubi, zagrli, kaže mu lijepu i ohrabrujuću riječ. Nesretnik se prema svima obraća s prijezirom i odbacuje bilo kakvu ponudu da ga drugi makar i ograničeno učine sretnim. Iza sebe ostavlja groblje svojih sretnih i radosnih i životnih trenutaka i nastavlja ići kroz život u neznanju, nesposoban shvatiti da je ono što je iza sebe sahranio bila sreća i zadovoljstvo života i da se više vjerojatno neće ponoviti jer namjerno ubijeni, sahranjeni i definitivno mrtvi trenutci sreće ne mogu uskrsnuti.

Zato možda ljudi za nesretnika kažu da je proklet, jer dok drugi čuvaju, paze i zalijevaju mrvice sreće koje im daruje život i drže ih u životu što duže da ne umru, nesretnik s određenim zadovoljstvom i slašću ubija, zakopava i sahranjuje svoje životne prilike i trenutke za sreću. Nezadovoljan čovjek može biti sretan čovjek, ali nesretan čovjek nikada ne može i nikada neće biti zadovoljan čovjek jer nezadovoljan ali sretan čovjek ne ubija i ne sahranjuje smišljeno i namjerno svoje sretne trenutke, dok nesretnik to čini smišljeno, ciljano s određenim užitkom i strašću.

 I samo proklet čovjek može mrziti priliku da doživi i iskusi sreću, odnosno samo nesretan čovjek mrzi iz dna duše biti sretan i još više mrzi kad su drugi sretni i zadovoljni svojim životom i jedna od najteže podnošljivih stvari koja vam se može dogoditi u životu jest nesretnik koji svojim prokletstvom može ne samo potamniti nego potpuno ugasiti i uništiti vašu sreću koju ste teškom mukom i strpljivo gradili unutar svakodnevnih i običnih životnih granica i trenutaka.

U Sarajevu 16. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com ; Copyright: Evgeniy Anikeev

O NESRETNOM ČOVJEKU

Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.

Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe, on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manama. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.

On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt, njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.

Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.

Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo  ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljene ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.

Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.

On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.

Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti  i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina, za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno, sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.

Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.

Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.

Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek – zato i kažu – dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.

Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi, nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane, sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna, a i kad razum shvati, nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.

U Sarajevu, 12. 6. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version