Često čujemo za ono: „Želim biti prihvaćen onakvim kakav jesam” – a vjerojatno i sami to pokatkad pomislimo i kažemo. No pitanje je od koga to želimo bezuvjetno biti prihvaćeni? Jer neki nas izgledno već sada prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, ali mi bi očito nešto bolje od toga. U tom smislu, u bajci o „Pepeljugi” ima nečeg duboko arhetipskog. Sirota, prezrena, odbačena djevojka na kraju zadobiva, ni manje ni više, srce plemenitog princa. Zato to i jest bajka, jer neka realna priča o Pepeljugi bi se vjerojatno kretala u smjeru da se ona na kraju skrasila s nekim običnim momkom iz nižeg društvenog sloja, a za kojeg bi otprilike važilo ono da je neloš u duši, ali eto, da zna biti malko nezgodan kad popije, te da je pored toga onako općenito ogrubio od teška života. No to je sumorna stvarnost zbog koje i počnemo, prije ili kasnije, smišljati sebi bajke. A vidimo što je suština bajke – to je uvijek neki čudesan obrat i skok na viši nivo, tamo gdje momentalno ne pripadamo.
Zanimljivo je to da bajka o Pepeljugi ne prikazuje istu kao totalnu autsajdericu, jer za Pepeljugu se veli da je prelijepa i dobra djevojka koja u pepeo nije dospjela svojim nemarom i krivicom, nego tuđom zavišću i zlobom. Međutim, i pored toga, bajka pretpostavlja da to sve skupa ipak nije dostatno da bi ona na kraju sama od sebe zadobila srce plemenitog princa. Kao što znamo, trebala joj je nekakva jača čarolija; trebalo je nekako one miševe i bundevu prodati princu pod konje i kočije … a i nju je samu dostojno srihtati. Na kraju, trebala joj je i ona posve specijalna differentia specifica – staklene cipelice. Pitanje je zašto? Pa zato što ovo nije bila samo njezina bajka, nego i prinčeva. I on je sam po sebi tražio nešto znatno bolje od sebe. Očito, nije mu bila dovoljna neka tek obična otmjena ljepuškasta dama. Pa viđao je takve svaki dan. Naprotiv, tražio je otmjenost i ljepotu kakva do tada nikad nije bila viđena. I ovo će mu biti znakom da se nalazi na dobrom tragu – elegantna mala nožica u prekrasnoj staklenoj cipelici. Zanimljivo, ovo dvoje (nožica i cipelica) će opstati i nakon što ostatak čarolije nakon ponoći propadne, a princu je očito baš to i bilo od presudne važnosti. Ovo možebitno baca i sasvim novo svjetlo na cjelokupnu narav čarolije. Ona u konačnici kao i da nije bila potrebna, ili je bila potrebna tek iznimno kratko, jer Pepeljugu je na kraju iz njezine bijede izvukao detalj koji je po svojoj prirodi zapravo već posjedovala, plus ona cipelica koja i nije bila sad baš neko vele nadnaravno čudo. Dakle, pouka se moguće ogleda u tome da nam za kvalitativni skok o kojem sanjamo i nije potrebno toliko puno koliko inače mislimo. Do žuđenih okolnosti i okruženja će nas dovesti ona neka komponenta koju već imamo i koju eventualno tek nešto treba nadograditi. A da bi znali koji je to detalj, trebamo se jednostavno kloniti nerealnih megalomanskih maštarija i početi razmišljati upravo na tragu potrebnih detalja.
Za kraj nešto što je moguće trebalo naznačiti već u samom početku. Zbog čega uopće jedna ovakva tema i razmišljanje? Zar ne bi bilo realnije govoriti o tome kako se u životu pomiriti sa onim što već imamo? Pa čak ako i ta naša težnja za boljim po sebi i nije posve opravdana, ona je ipak naša i čini se da nam je kao vrsti duboko prirođena. Težnja za boljim stoji u središtu svih ekonomskih, političkih, pa i religioznih stremljenja. Glede političkog konteksta, Henri Becque svojevremeno reče: “Nevolja je s jednakošću što se želimo izjednačiti samo s onima koji su iznad nas.” A glede religioznog, koncept milosti kao nezasluženog dara Božjeg provlači se na ovaj ili onaj način kroz sve religije. Dok za ekonomiju već i sami znamo… Jednostavno, mi uvijek želimo bolje i točka!
U Sarajevu 15. V. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tsuneo;
Oznaka: bajka
O svijetu i djetinjstvu
Dok smo djeca, svijet je čudesan. Odlazak u susjedni grad je neobično putovanje. Koliko god dva grada bila blizu, za nas je putovanje prekrasno iskustvo. Ponekad i odlazak do prijatelja iz djetinjstva u susjednu ulicu ima karakteristike avanture. Što smo manji, svijet je za nas čudesniji i čudnovatiji. S djetinjstvom svijet se mijenja tako što postaje veći i nepregledniji. Dok smo djeca, svijet ne postaje manji i skučeniji. Ljudi ne postaju jednolični i dosadni. Dok smo djeca, i svijet i ljudi izvor su bajki i neobičnih likova. U djetinjstvu ni cesta, ni ulica, ni park, ni šuma nisu svakodnevni. Ulica je čudesna ulica kojom noću vladaju neka neobična bića. Park je mjesto gdje se događaju bajke, susretnu se vile i fantastična čudesna stvorenja. Šuma nije obično mjesto gdje postoji samo drveće, nego mjesto o kojem sanjamo da se i njemu nalaze svi oni vitezovi, princeze, dobre vile i strašne vještice iz našeg djetinjstva. Sve dok smo djeca, svijet je za nas jedna velika bajka koju neumorno čitamo i pokušavamo otkriti tajne prolaze, skrivena blaga i nove puteve koji nas vode u svijet o kojem u djetinjstvu čujemo i čitamo. I ljudi su nam fantastični jer ih gledamo kao vitezove, vile, princeze, opasne čarobnjake i čarobnice. S odlaskom djetinjstva iz našeg života odlazi i svijet. Što više rastemo, sve više svijet i ljudi oko nas postaju obični i svakodnevni. Ulica postaje obična, park monoton, šuma jednolična. Odlaskom djetinjstva, odlaze i naši svjetovi. Odlaze neobična mjesta i čudesni ljudi. Biti odrastao znači biti onaj koji postaje slijep za čudesnost svijeta i ljudi, biti onaj koji više ne vjeruje u čudesa i bajke. Tvrdimo da se promijenio svijet. Zaboravimo da smo se mi promijenili. Možda je svijet ostao čudesan zajedno sa svojim ulicama, parkovima, šumama i ljudima. Možda smo mi zaboravili gledati svijet očima djeteta koje se čudi. S odrastanjem svijet se sužava i smanjuje dok u konačnici ne postane premalen i pretijesan za naš odrasli i veliki razum. Pa čak i kad se dogodi nešto što liči na čudo ili zgodu iz bajke, naš veliki i ozbiljni razum nam brani da se pitamo svijetu i ljudima. Prestanemo biti djeca onda kada više u nama nema nikakvog prostora za divljenje i čuđenje, kada naš veliki razum zabrani djetetu u nama da se divi fantastičnom svijetu i neobičnim ljudima. Zato nam je teže kad odrastemo živjeti u svijetu i prihvatiti svijet jer običnost svijeta nas guši i zarobljuje svojim velikim i moćnim razumnim i objašnjivim pojavama. Kao odrasli potajno zavidimo djeci i u njima s nostalgijom žalimo za našim dječjim svijetom. Kada žalimo za djetinjstvom, mi žalimo za izgubljenim svijetom koji nas je činio puno uzbudljivijim nego svijet u kojem sada kao odrasli živimo. Kraj djetinjstva je na neki način i kraj jednog svijeta koji je bio samo naš. Svijet u koji smo bježali od problema i sukoba odraslih i njihovih grubih svjetova, svijet u kojem smo živjeli potpuno uključeno u naša maštanja i naše bajke. Stvarnost je puna djetinjstava koja su prošla a time i svjetova kojih više nema. U djeci, bilo svojoj bilo tuđoj, ponekad otkrivamo tragove tog istog svijeta iz kojega smo nerado izišli i kojega smo morali napustiti. I njihova dječja pitanja nas podsjećaju da smo i mi jednom bili djeca i da je svijet bio najčudesnije mjesto koje poznajemo. Svijet će uvijek biti pomalo neobičan i uvijek će u svijetu biti nečega što nas privlači i što sebi ne možemo objasniti. Na to nas najčešće podsjećaju dječja pitanja i odgovori kojih se nikada ne bismo mogli sjetiti jer smo odrasli, jer nas je naš veliki ljudski razum zarobio u dosadno, svakodnevno i obično. Dječja pitanja i odgovori nas podsjećaju da je svijet malen i skučen ne zbog sebe, nego jer mi više nismo sposobni vidjeti taj svijet očima djeteta. Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi. Ni ulice, ni parka, ni šume, ni čovjeka.
U Sarajevu 19. 12. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dmosreg