O nadi

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

O oproštenju

Možemo li oprostiti u ime onoga kojega nema? Smijemo li to učiniti? Kako znamo da činimo ono što on traži i time ispunjavamo njegovu želju? Je li nam dopušteno u ime onoga koji je trpio patnju, torturu, zlo oprostiti onomu koji mu je to učinio? Što ako opraštamo u ime onoga kojega nema, a on protestira protiv oproštenja i traži pravdu, čak i osvetu? Ne možemo čuti njegov protest. Ili što ako ne oprostimo u ime onoga koji više nije s nama, a on s one strane života bezrezervno zahtijeva da oprostimo? Je li za oproštenje dovoljno pamćenje i sjećanje kako je bio dobar čovjek i da je živ sigurno bi oprostio naneseno zlo i patnju? Ponekad se govori kako mrtvi ne opraštaju, ne opraštaju zlo i ne opraštaju patnju. Ako smo uzročnici zla kojega su pretrpjeli i patnje koju su prošli i kada tražimo od njih oproštenje, kako možemo znati jesu li nam oprostili?

U paradoksu opraštanja ne znamo žele li oni s one strane života oprostiti svojim progoniteljima i mučiteljima niti znamo ako ne žele oprostiti naneseno zlo? Ipak onaj koji je nanio zlo i patnju drugom čovjeku biva progonjen tim paradoksom opraštanja: je li mu onaj kojemu je učinio zlo oprašta njegove zločine ili traži pravdu i osvetu? Pa i ako nudi oproštenje, kako mučitelj i zločinac može čuti njegovo oprošteno ti je koje bi trebalo biti izgovoreno s one strane groba. Oproštenje na jedan neraskidiv način povezuje mrtvoga sa živim i živoga s mrtvim i veza se ne može prekinuti sve dok živi ne umre i postane kao onaj kojemu je učinio zlo. Kao da oproštenje prodire istovremeno s obje strane stvarnosti i ove nama poznate i one druge poznate samo mrtvima. Oprostiti u ime onoga kojega više nema koji je mrtav i biti siguran da je oproštenje ono što je mrtvi želio darovati svome neprijatelju, svome ubojici. Može li živi uzeti u svoje ruke moć oproštenja koja pripada mrtvom i darovati je zločincu? Ako je onaj koji je s one strane života protiv oproštenja, zar mu se onda oproštenjem ne nanosi nepravda jer prije oproštenja traži pravdu, a nekad možda hoće i osvetu?

Sukobiti s onim koga više nema, tko je mrtav ali je bio tvoja krv i meso nad kojim je učinjeno zlo i nepravda i u njegovo ime reći njegovom mučitelju opraštam ti. Mi nismo u dilemi samo prema onomu koji je učinio zlo našoj krvi i mesu, u dilemi smo i sa samima sobom tko je ovlašten dati ili uskratiti oproštenje, ja ili mrtvi. Činimo li pravo prema onomu koji više nije s nama i koji više nikada neće govoriti ljudskim jezikom, pa čak i ako govori, onda govori jezikom kojega mi živi ne možemo razumjeti. Reći o nekom kako bi on/ona sigurno oprostio da je živ, ništa nam ne kazuje li on/ona koji je s one strane života oprostio i slaže li se s nama, jer lako je oprostiti zlo i patnju koji se nama ne događaju, osim samo u našim mislima. Kod oproštenja smo uvijek u dilemi. Ako oprostimo u ime onoga koji nije s nama koji je trpio nepravedno zlo, jesmo li sigurni da činimo točno ono što on želi ako opraštamo u njegovo ime? Ili ako ne oprostimo u njegovo ime, čime stvaramo nove horizonte za nove osvete i nova zla, činimo li točno što on želi, da nikada neće oprostiti naneseno zlo, patnju i nepravdu?

Ozdraviteljsku snagu oproštenje osjećamo samo onda kada mi opraštamo ono što nam je učinjeno, samo onda kada ja oprostim zlo koje učinjeno meni. Ako bolje promotrimo, ne možemo oprostiti u tuđe ime, nego samo u svoje. Možda bismo mogli oprostiti čak i u tuđe ime, biti glasnici oproštenja kad nam netko živ dođe i kaže da odemo u njegovo ime oprostiti drugom. Ali nikad se ne događa da šaljemo nekog drugog da za nas oprosti niti pristajemo da netko drugi traži oproštenje u ime onoga koji sam treba tražiti oproštenje od nas. Iskustvo oproštenja kojega sami darujemo jer nam je drugi učinio zlo i primamo od onoga kojemu smo nanijeli zlo stavlja pred nas pitanje: Ako možemo isključivo opraštati u svoje ime, jer na taj način oproštenje ozdravlja naš odnos, možemo li smijemo li oprostiti u ime onoga kojega više nema ili uskratiti oproštenje u njegovo ime? Kako znati što nam je činiti? Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.

Misao kako s one strane postoji Onaj ili Netko čija je narav takva da ljubi i oprašta tražit će od svakoga od nas da prije nego uđemo u vječnost ljubavi i milosti oprostimo onima koji su ostali među živima bez obzira kakvo su nam zlo učinili i kakvu smo nepravdu pretrpjeli. Bilo bi lakše kad bismo to morali učiniti neizbježno tako da ne možemo odlučiti drugačije nego da oprostimo. Međutim, što ako i s one strane života i pred Onim koji za sebe kaže da je čista ljubav možemo još uvijek odlučivati hoćemo li oprostiti ili nećemo? Pa čak i ako možemo o tome odlučivati s one strane života, kako ćemo živom čovjeku koji je u ovom svijetu i čeka naš odgovor prenijeti poruku, riječ i reći mu da opraštamo ili ipak ne opraštamo? Ili još, što ako mi s one strane oprostimo, a on poruku protumači kao da ne želimo oprostiti ili ako ne želimo oprostiti, a on naš signal protumači kao oproštenje i nema mogućnosti da se međusobno razumijemo?

Oproštenje prelazi granice svjetova, ono u sebi ima nešto i ovostranog i onostranog, u sebi ima nešto i od božanskog i od ljudskog. Uvijek smo u potrazi za odgovorom na pitanje oproštenja svjesni da s ove strane posjedujemo samo dio znanja i spoznaje o oproštenju i da, htjeli ili ne, stalno moramo pokušavati odgrnuti zavjesu zagrobnog života, života nakon smrti kako bismo stupili u kontakt s onima koji su trpjeli nepravdu i zlo i patnju da ih pitamo hoće li nam oprostiti ili nam ne žele oprostiti i možemo li i smijemo li u njihovo ime opraštati ili uskratiti oproštenje. U tome je dilema i težina oproštenja. Ne može se oprostiti niti uskratiti oproštenje ako nemamo spoznaju o tome što želi i onaj s one strane života kao i Onaj koji postavlja uvjete da se uđe u Njegov život ljubavi. Ovo dvoje je ono o čemu znamo najmanje i zato se trudimo na svaki način baciti pogled tamo na onu stranu kako bismo bili sigurni jesmo li učinili onako kako su željeli i onaj kojega nema i Onaj koji oproštenje stavlja kao bezuvjetni uvjet ulaska u vječnost.

Nikada nećemo biti do kraja sigurni dok se i sami ne nađemo jednog dana s one strane oproštenja ostavljajući iza sebe u dilemi i nedoumici onoga koji nam je učinio zlo, nanio nepravdu, uzrokovao patnju i pita se jesmo li mu oprostili ono što nam je učinio ili nismo? Bilo da mu jesmo ili nismo oprostili, kako mu prenijeti poruku i kako će znati što mu je činiti?

U Sarajevu 3. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nagy-Bagoly Arpad

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

Exit mobile version