postojanje – Poptheo Web Portal

O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O zadovoljstvu

Ima nas koji uzdahnemo pri pomisli na neostvarene snove i želje. I onda prigrlimo stvarnost života u kojoj živimo o kojoj mislimo kao najboljoj od svih mogućih stvarnosti. Bezbolan prijelaz od nostalgije za prošlim u sadašnjost možemo opisati kao biti zadovoljan životom. Iskustvo koje se ponekad ponavlja u različitim životnim trenutcima. Pomisao na srednjoškolsku ili studentsku ljubav, jedan dubok i intenzivan nutarnji udah za neostvarenim, a onda radostan susret sa ženom i djecom, s obitelji kod kuće. Biti zadovoljan životom je iskustvo koje se rado sjeća prošlog i lagano ga i u tren oka zaboravlja. Ne boji se prošlo dozvati u sjećanje i iskreno priznati: Bilo je lijepo. Prošlo se analizira ne kao izvor usporedbe sa lošim i nepodnošljivim sadašnjim, pa time i nezadovoljstva, nego kao ugodno podsjećanje na dobro iskustvo. Čovjek koji u sjećanje nerijetko doziva prošlo iz čistog zadovoljstva prisjećanja i onda kad je prošlo bilo bolje od ovoga sada i onda kada je ovo sada i teže i zahtjevnije u stanju je onoga iskustva biti zadovoljan. Kao starac koji se teško kreće i bolestan se prisjeća svoje mladosti i zdravih udova i sebi govori: Ono je bilo puno bolje, ali i ovo sada je podnošljivo, jer živio sam i kao i sve što treba proći i ono je prošlo i završilo, ne žalim se i ne ulažem prigovor na život. Biti zadovoljan uvijek je i stanje duha, stanje naše nutrine. Ne optužujemo se zbog propuštenih životnih prilika i onda kada smo jasno svjesni da se neće ponoviti. Ne izjedamo sebe zbog grešaka koje su nas koštale. Kroz njih smo nešto i o sebi i o drugima naučili makar i na teži i neugodniji način. Biti zadovoljan unutarnje je stanje duha koje se kroz godine i desetljeća života izgrađuje i na kraju se cijela ta stečena mudrost i znanje o zadovoljstvu izriče uglavnom kratko i jednostavno: Dobro je bilo, zadovoljan sam, na kraju iako nije bilo sve kako sam očekivao/htio/želio, ispalo je prilično dobro. Iskustvo biti zadovoljan ne poznaje stalna i zamarajuća kajanja zbog ovoga ili onoga, ne poznaje mučna ogorčenja i nezadovoljstva jer se nije moglo ovo ili ono. Biti zadovoljan je proces učenja o sebi i spoznaje samog sebe kroz život koji se događa i koji traje. U tom procesu koji postaje nutarnji stav ili stanje duha nema pukog zbrajanja života o tome koliko se točno čega napravilo/postiglo/uradilo/ostavilo iza sebe. Biti zadovoljan je jedan neprekinuti pogled na cjelokupan život koji se često doživljava kao nekakva zahvalnost jer se živjelo i imalo život na raspolaganju, jer se moglo život darovati i prenijeti. Biti zadovoljan stanje je duha, nematerijalno je. I njegovo mjerenje opipljivim, vidljivim i dodirljivim stvarima ne mora biti identično nutarnjem stavu kako sam bio zadovoljan životom. Biti zadovoljan kao nutarnje stanje čovjeka nudi čovjeku tek enigmatske i nejasne odgovore na pitanje: Što znači biti zadovoljan životom? Jedan od odgovora koji nije tako rijedak je i onaj: Nemam ništa i ništa iza mene ne ostaje, ipak zahvalan sam što sam živio, što sam imao život. Dijete pokošeno neizlječivom bolešću biva zadovoljno što je živjelo. Kako je to moguće? Čovjek koji je postigao sve moguće uspjehe i slavljen od svih nas u dubokoj starosti biva duboko nesretan i nezadovoljan i nama i sobom i svim što je postigao. Kako je to moguće? Nije li njegovo nezadovoljstvo duboko nepravda prema zadovoljstvu djeteta koje nije ni stupilo s obje noge preko praga pravog i zrelog života? Biti zadovoljan pokušaj je bacanja pogleda na cijeli život. Pogleda iz kojega proizlazi stav koji se izriče riječima: Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam živio. Čak i u strahotama nasilja koje kao ljudi činimo jedni drugima susrećemo nekoga usred tih užasa koji pred svojim ubojicama, progoniteljima i krvnicama kaže i sebi i njima: Zadovoljan sam, živio sam, imao sam život. Kako je moguć takav čovjek? Na drugoj strani susrećemo ono sveprisutno biti nezadovoljan. Njime izričemo svoju nemoć što nikada nećemo doznati kad će se to zatražiti od nas i što nikada nećemo moći predvidjeti trenutak u kojem ćemo reći sebi i drugima: Sve je u redu, zadovoljan sam, živio sam, imao sam život i to je dovoljno. Biti nezadovoljan naš je odgovor na tu nemoć predviđanja, na nepripremljenost i neugodnu situaciju kada nas život neočekivano prisili na formiranje nutarnjeg stava: Vrijeme je da se za tebe sve završi, jesi li bio zadovoljan životom?

Bivamo nezadovoljni je protest protiv života koji nas neočekivano želi primorati da saberemo sve i odlučimo jesmo li bili zadovoljni životom. A mi nismo još spremni. Daleko smo od toga. Podnosimo i najteže uvjete života, gunđamo i protestiramo jer želim postići to nutarnje stanje mira: U redu je, sad mogu poći, zadovoljan sam životom kojega sam živio. Biti nezadovoljan plod je straha što ne možemo sami odlučiti kad je vrijeme dati odgovor na pitanje jesi li bio zadovoljan životom, nego život odlučuje kad je vrijeme i jednako bira i djecu i zrele i starce, i muškarce i žene i nikome ne govori ništa unaprijed. Postoje ona svakodnevna zadovoljstva i nezadovoljstva u kojima proživljavamo najveći dio života. Ona nam oduzimaju najviše snage, volje, živaca. Uz njih postoji i ono dublje i uz nas jače vezano biti zadovoljan koje se u nama nesvjesno razvija kao plod koji polako i tiho sazrijeva. Ono biti zadovoljan počinje živjeti odmah s prvim danom našeg rođenja i umire tek onda kada više nema daha u našim nosnicama. To biti zadovoljan je drugačije od svakodnevnih zadovoljstava i nezadovoljstava. Ono je naš egzistencijalni odgovor na smisao ili besmisao života svakoga od nas. Slušamo u nevjerici onoga koji u životu nije doživio ništa osim patnje, i mi smo svjedoci svih njegovih muka. Slušamo ga i ne vjerujemo svojim ušima što nam govori: Život mi je bio izuzetno težak i patnički, prožet je gubitcima, stradanjima i neuspjesima, tek tu i tamo imao sam nešto mira i ispunjenosti, ali osjećam negdje u dubini svog bića zadovoljstvo i zahvalnost jer je to bio život i živio sam ga, zadovoljan jer je sve to zajedno cijeli taj život od mog rođenja pa do ove bolesničke postelje neobjašnjivo imao smisao i negdje je vodio, nisam zadovoljan kvalitetom življenja niti stoljećem u kojem sam živio niti uvjetima života koje sam imao niti povijesnim okolnostima u kojima sam morao živjeti, ali sam zadovoljan jer sam imao život bio je moj i pripadao je meni. Kako netko može govoriti o biti zadovoljan životom na ovaj način? Nije li biti zadovoljan maksimum imanja i posjedovanja maksimum svega ugodnog i za užitak iskoristivog? Kako za koga. Svi imamo svoje biti zadovoljan i svatko ga drugačije doživljava. Neka zadovoljstva, pa i veliku većinu, ne možemo zadržati onoliko dugo koliko smo htjeli. Sve nam se na kraju života bez obzira na sve svede na konstataciju zadovoljan sam jer sam živio ili nezadovoljan sam jer nisam živio. Ali što znači živjeti ili ne živjeti? Vjerojatno je kako nas iskustvo drugih uči da pitanje biti zadovoljan životom s blizinom smrti postaje sve ozbiljnije i teže i da u traženju odgovora neće biti od pomoći ona svakodnevna površna i lako zaboravljiva zadovoljstva jer više ih čovjek ne može niti iskusiti niti ih se može sjetiti. Na kraju svatko ostane sam sobom s pitanjem što je bio moj život i jesam li na kraju bio zadovoljan što sam živio? Ništa nam ne može pomoći u odgovoru na pitanje osim iskrenosti i dubokog poniranja u sebe. I onda jedan od nas s radosnom nostalgijom misli na svoju mladost, djetinjstvo, zrelost ne osjećajući nikakvu žalost, krivnju, ne optužujući nikoga pomiren sa sobom mrmlja sebi u bradu: Bio je to težak i mukotrpan život, ali zadovoljan sam jer sam ga živio. Drugi optužuje sve, ogorčen je na sve i svakoga nezadovoljstvo ga proždire i viče na sebe i sve oko sebe: Uništili ste mi život, nikad ga nisam živio. Iako je po vanjskim okolnostima imao ono o čemu smo mi ostali mogli samo sanjati da bismo mogli jednom u životu imati. Sve su ovo tek misaoni eksperimenti koji govore o tome da je biti ili ne biti zadovoljan životom enigmatsko pitanje i da se tek pred smrt na kraju života istinski razumijeva i dopire do prave spoznaje o tome što znači ono biti zadovoljan životom. I da je ponekad naglasak ne na zadovoljan, nego na onome biti odnosno postojati jer čovjek može imati i posjedovati zadovoljstvo bez biti i postojati istinski i duboko kao stvarno zadovoljan čovjek. Onaj čovjek koji je uvijek spreman mirno i tiho položiti oružje i reći životu: U redu je, hvala ti što si bio moj, što sam te živio, bio sam i postojao kao zadovoljan čovjek… je li ikad netko takav bio i postojao među nama?

U Sarajevu 17. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: photogranary

O tragovima

Ostavljamo tragove. Hodamo tragovima drugih. Nastojimo iza sebe ostaviti nešto. Sjećanje. Gestu. Predmet. Fotografiju. Ciglu. Kamen. Zid. Nadamo se da će netko vidjeti i upitati se: „Tko je bio čovjek koji je ovo ostavio? Kako je izgledao? Kakav mu je bio život? Je li imao želja? Kakvi su bili njegovi snovi“? Ostavljamo potpise. Tragove. Sitnice. Sve u nadi da će netko nabasati na naš „trag“. Od naših veličanstvenih i monumentalnih života ponekad ne ostane ništa veliko. Možda nismo tako zamislili. Ali tako se dogodi. I onda od sve veličanstvenosti naše egzistencije pokušamo barem ostaviti neku sitnicu koja će drugog natjerati da se upita: „Tko je bio on/ona“? Vjerujemo da se tako vraćamo u život. U postojanje. Kroz sjećanja, stvari i predmete koji su nam pripadali, a sada ih netko drugi drži u rukama ili svojim mislima, gleda ih ili razmišlja i pita se o nama. Kao da počinjemo stvarno postojati tek kad nas više nema. Nije bilo puno onih koji su znatiželjno promatrali sitnice koje su nam pripadale dok smo bili s njima. Sat. Odjeća. Knjiga s potpisom. Šalica za kavu. Džezva. Podrazumijevalo se da te stvari budu neprimjetne dok smo tu. Kada odemo, odjednom te stvari postaju važne. Velike. Monumentalne. Veličanstvene. Ovo je bio njezin sat, netko progovara. Ova šalica pripadala je njemu, čujemo tugaljiv zvuk. Iz ove džezve smo uvijek pili kavu, osjećamo kako nečija ruka dodiruje hladni metal. Kao da smo još uvijek tu u tim stvarima sve dok ih drugi dodiruje, promatra i slaže. Kao da živimo sve dok sjećanje drugog na nas živi kroz naše stvari i sitnice koje sada pripadaju njemu ili smo ih njemu/njoj ostavili. Osjećamo kako netko dodiruje omiljenu košulju ili jaknu ili majicu. Čujemo zvuk omiljene pjesme. Njušimo zrak koji dolazi kroz otvoren prozor. Ćutimo poznate mirise koji dopiru do nas. Svijet je pun nevidljivih tragova postojanja ljudi. Tragovi koji nisu monumentalni niti veličanstveni, ali koji postaju veliki i snažni i moćni kada netko otkrije neku stvar ili predmet koji nam je pripadao i tako otkrije nas. Mi se više ne možemo predstaviti. Naš glas, stas, toplina tijela i sjaj duše negdje je drugo. Ali sitnice koje ostaju iza nas kao jedva vidljivi tragovi u snijegu pokazuju drugom kuda treba ići i kako će nas pronaći. Dok drugi gleda ono što je nekad bilo naše i misli tko sam bio, on nas doziva u postojanje. Javljamo se u predmetu. Progovaramo u tragu koji smo ostavili. Jer je svijet postao glomazan, pun velikih stvari i predmeta, nije uvijek lako oživjeti kroz sitnice koje smo ostavili iza sebe. Pored milijuna satova svih oblika i veličina, tko će baciti pogled na sat koji je nosila naša ruka i pomisliti kakav je bio čovjek koji je nosio sat takvog izgleda? Pored gomila i gomila odjeće koja se svakodnevno proizvodi i baca, tko će znatiželjno zastati i zapitati se kakav je bio čovjek koji je nosio košulju te boje i jaknu takvog kroja? Pored „do neba“ visokih građevina, tko će spustiti pogled na niski zid od kamena i upitati se kakve li su bile ruke čovjeka koji je gradio ovaj zid? Netko hoće. Uvijek će se naći neki putnik i znatiželjnik koji će zastati i upitati se tko je bio čovjek kome je sve ovo pripadalo i koji je sve ovo izgradio. Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja. U svijetu megalomanije i beskrajne veličine, ponekad spuštamo pogled prema dole. Prema zemlji. Prema prašini. I kada tako gledamo svijet, odjednom vidimo beskrajan broj tragova drugih i sve što su ostavili da bismo se pitali o njima i tko su bili svi ti ljudi. Bezbroj predmeta, stvari i sitnica kao da se krećemo u beskrajnom prostoru čudesne antikvarnice gdje svaki i najmanji predmet priča čudesnu i fantastičnu priču o životu nekog čovjeka, žene i muškarca. Svijet slabo mari za tragove. Svijet slijedi vlastitu veličinu i glomaznost. Ipak, čovjek ponekad kad se oslobodi megalomanije i veličine svijeta u sitnicama koje su pripadale drugom i sada ostavljene njemu, otkriva jednu uzbudljivu priču. I kao detektiv, dok prevrće u rukama sat, košulju, šalicu, džezvu, pokušava odgonetnuti kakav je bio onaj kojemu je ovo pripadalo. I osjeća kako mu izmiče konačni odgovor. A mi s one strane pomalo uživamo u toj detektivskoj igri i tu i tamo drugom dadnemo neki znak ili mig. Neki trag koji ga obuzima i budi njegovu znatiželju dok u rukama drži naše stvari. I tako i dalje postojimo. Iako s druge strane života, i dalje smo i na ovoj strani s onim koji promatra tragove koje smo mu ostavili kao dio neke zagonetke. Neka istražuje o nama. Neka se pita. Jer dok je tako, mi smo s obje strane života živi i pomalo znatiželjni da vidimo hoće li drugi otkriti mjesto gdje se skrivamo i čekamo da i on jednog dana ostavi iza sebe tragove koje će istraživati neko drugi. I tako vječno dok jedni ostavljaju tragove drugi ih istražuju i pokušavaju odgonetnuti tko su bili svi ti ljudi kojima su pripadali ovi satovi, košulje, šalice i džezve… ili neke druge stvari, predmeti, sitnice… i sjećanja i uspomene… tko su bili svi ti ljudi?

U Sarajevu 10. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Ozerov

O pitanju

Pitanja koja postavljamo dolaze iz onih opterećenja i nemira od kojih je satkano naše postojanje. I u našim najpovršnijim pitanjima krije se briga o egzistenciji. Tuđa pitanja mogu ostaviti dojam banalnosti i površnosti. Uvažavanje drugog pokazuje se i u našem ljudskom pokušaju da razumijemo tuđa pitanja iako njegova pitanja možda ne pripadaju našem svijetu i svijetu našeg razmišljanja. Međusobno smo povezani pitanjima. Pitanje je karakteristika ljudskog. Pitanja ne moraju biti ista. Ne moraju se pojaviti u isto vrijeme. Fenomen pitanja nas ujedinjuje. Ne mislimo samo na ona pitanja o svakodnevnom. Kao pitanje za smjer kad se izgubimo, ili pitanje o cijenu neke stvari, ili pitanje kako je bilo na putovanju. Ne mislimo ni na ona pitanja o osobnom, čak i onda kada ih mislimo ozbiljno kao pitanje kako si i što ima kod tebe?

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim. Nemir i znatiželja su znaci pitanja koje još nije dobilo konačan i zadovoljavajući odgovor. Što tek s drugim ljudima koji dolaze i prolaze kroz naš život? I u susretu s njima otkrivamo isto pitanje u množini: Tko su oni i što rade ovdje? Nasuprot velikom i dubokom kozmosu stojim ja, maleno i neznatno biće i pitam: Tko sam ja i što radim ovdje? Ne mogu izbjeći ovo pitanje. I onda kada radim i kada više nemam ništa na raspolaganju, osim nekoliko sati nikad dovoljnog sna. I u takvom načinu života probudit ću se jednog dana u budućnosti i zapitati se: Tko sam ja i što radim ovdje? I onda kad mislim da sam beznačajan i nepoznat i da me nitko neće zapamtiti i da ću biti zaboravljen, ostat će uspomena na mene. Svijet i svemir pamtit će negdje u svojim skrivenim dubinama da sam postojao ja, čovjek i pitao i sebe i njih: Tko sam ja i što radim ovdje? I pitao i njih imaju li odgovor.

Ovo pitanje kao ponornica prodire duboko u mene. Ispire i čisti sve naslage i taloge površnog i svakodnevnog u meni sve dok ne dopre do najdubljih ponora mog bića. Jer ono me pita o meni samom i svemu onomu što jesam. Tko si ti, što radiš ovdje? I pokušavam odgovoriti. I govorim: Ja sam zaposlen, ja sam sin, ja sam kćer, ja sam otac, ja sam majka, ja sam…, i tako dajem bezbroj starih i novih odgovora. Ali ovo pitanje kao da nije zadovoljno odgovorima. Ono sve više prodire i budi u meni znatiželju i nemir. Sve dok ne doprem do odgovora koji nije odgovor. I kažem: Ja sam čovjek. Ja sam stvorenje. Ja sam ljudsko biće. I ovo pitanje tko si ti i što radiš ovdje počinje postavljati nova i nemirna pitanja koja bude moju radoznalost. A tako znači, odgovora mi pitanje, ti si čovjek, stvorenje, ljudsko biće, a što to znači? I tu gubim sigurnost i uvjerenost da imam ili sam imao odgovore na sva pitanja dosad.

Ovo pitanje tko sam ja i što radim ovdje, s mojim vremenom, koje neumitno prolazi i teče, približava se. Ono dolazi bliže. Kad sam bio dijete, držalo se na udaljenosti od mene. Bili smo stranci jedno drugom. S odrastanjem i sazrijevanjem, ovo pitanje pokazuje znakove komunikacije. Pokazuje služeći se životnim događajima i drugim ljudima kako bi željelo stupiti u odnos sa mnom. Sa zalazom života i životnih snaga pitanje tko sam ja i zašto sam ovdje, pokazuje čak i znakove prijateljstva i intimnosti koji su mi nekad bili nepodnošljivi i kojih sam se plašio. Sada kao da sam spreman prihvatiti prijateljsku ponudu. Prihvatiti nemir i znatiželju jer nemam odgovor. Nisam li po tom čovjek? Po uspostavljanju blizine i povjerenja s tim neodgovorenim pitanjem. Iako to pitanje držim na sigurnoj udaljenosti od sebe, sve više shvaćam da je ono istinski prijatelj. Jer se ne nameće. Ne traži svoje. Ne zahtjeva privilegije. Dopušta da bude zaboravljeno i bačenu u stranu. Ali ovo pitanje je poput psa. Uvijek je vjerno i nikad me ne napušta. I kako površna i svakodnevna životna pitanja blijede i gube na važnosti, ono sve više izbija u prvi plan kao svjetlo čovjeku oslabljenog vida koji se izgubio u mnoštvu putova.

Odjednom odlažem sve svoje zaštite, obrane, pretvaranja, laži i umovanja. Odjednom sam potpuno gol pred njim. Odjednom se ne stidim svoje golotinje i slabosti. Odjednom se osjećam oslobođeno i bezbrižno. Shvaćam da nije strašno. Shvaćam da je to ono što me istinski čini čovjekom i ljudskim bićem. I pitanje mi prilazi. Samouvjereno,. Blago. S ohrabrujućim osmijehom i pogledom punim podrške. I pita me: Tko si ti i što radiš ovdje? I čudim se kako sam se nepotrebno plašio jedinog i pravog pitanja o sebi na kojega nemam odgovor. Ali sada kada sam se oslobodio straha i plašljivosti i istupio svojom golom ljudskošću pred njega, usudim se barem zamišljati da ću zajedno s njim negdje pronaći odgovor onkraj života, svijeta i svemira.

U Sarajevu 5. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

NEPRISPJELI…

Postoji danas ta jedna, tako da kažemo, neprispjela populacija mladih i srednjovječnih ljudi, koja kao da je zaglavila u nekom praznom nepostojećem prostoru. Fakultetski su obrazovani, ali su često bez posla, ili ako ga već imaju, onda su krajnje nezadovoljni istim. Kako i zašto im se to dogodilo? Pa razloga je u svakom slučaju više:
• Suviše su pošteni za bilo kakav oblik kriminalno-koruptivnog udruživanja;
• Suviše su obrazovani, sofisticirani i ponosni da bi sad na kraju opet bili nekakvi jednostavni poljoprivrednici, trgovci, zanatlije ili radnici;
• Suviše su normalni, umjereni i obazrivi da bi bili bezdušni nezasitni kapitalisti;
• Suviše su miroljubljivi, ali i individualni da bi bili vojnici i policajci;
• Suviše su bogobojazni da bi prodali dušu vragu za slavu glazbene ili glumačke zvijezde;
• Ali istovremeno, i suviše su svjetovni (a opet i ono – individualni) da bi eventualno svoju bogobojaznost pretočili u stabilnu, ali zahtjevnu profesiju vjerskog službenika…
• …Kao što su također i suviše zaokupljeni idejom jednog normalnog obiteljskog i ljudskog života da bi sad cijeli svoj život stalno nešto i dalje učili, i specijalizirali se unutar struke;
• Pored svega ovoga, nedovoljno su hrabri i poduzetni da bi pokušali pokrenuti svoj vlastiti posao, ali opet, istovremeno su sasvim dovoljno hrabri i samostalni da bi zbog svega ovoga mogli šutjeti i ne izražavati svoje veliko nezadovoljstvo.
• Na kraju, također, preveliki su konformisti da bi sad nešto zbog svojeg nepovoljnog stanja mogli otvoreno izaći vani demonstrirati, naguravajući se pri tome s policijom – što temeljnom, što specijalnom.
„Neprispjeli” su vidimo sasvim normalni uravnoteženi ljudi, ali su svejedno neprispjeli u jednoj, tako da kažemo, nenormalnoj i neuravnoteženoj stvarnosti. Kad im kažete da se sad opet nešto trebaju hrabro boriti, prekvalificirati se, nanovo učiti i naporno raditi, oni vas blijedo pogledaju. Kao da vam poručuju: „Dokle više i za koga da se borimo; kad ćemo konačno malo i živjeti?” Reklo bi se sasvim normalno očitovanje jednog po sebi nemitološkog uma koji kao suštinu postojanja vidi fin i miran život, a ne onu vječitu nesretnu borbu. Stoga se neprispjeli u svojem životu nalaze pred tako velikim problemom, da mu malo tko može iznaći rješenje. Odnosno, rješenje kako rekosmo postoji, ali oni jednostavno kažu i osjećaju da to nije za njih. Premda su u komunikaciji i po razini depresije često jako teški sugovornici, oni su ipak na koncu svojevrsni znak i dar ovom svijetu. Tko zna, možda su tu upravo da bi nas sve podsjećali na ono da je suština postojanja ipak onaj fin i miran život, a ne stalno ona nekakva vječita bitka i borba.
U Sarajevu, 24. 5. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Pavel Florensky o imenu

Ime izriče najdublju tajnu ljudskog bića. Nositi ime znači biti netko tko postoji. Ovim mislima ruski filozof Pavel Florensky u svojoj knjizi Imena piše što znači za čovjeka imati ime. Za Florenskog ime označava čovjekovu sudbinu, kao da bi imenom koje nosimo bila određena naša budućnost. Florensky ne misli da je ime tek zvuk koji izlazi iz čovjekovih usta niti da je ime nasumično složen slijed slova. Florensky smatra ime tajnom koja se samom nositelju otkriva tijekom njegovog života. Dobiti ime kod rođenja znači dobiti specifičnu zadaću u svijetu koju čovjek treba ostvariti. Florensky ime naziva prvim darom koje dijete dobije nakon rođenja. Ponekad čak i prije nego je rođen čovjeku je dano ime koje će nositi cijelog života i koje će ga duboko i trajno obilježiti, piše Florensky.

Dati ime drugom ljudskom biću, nastavlja Florensky, znači darovati drugom postojanje. Čovjek koji bi ušao u svijet rođenjem i ne bi imao ime, za Florenskog ne bio mogao postojati. On bi postojao kao biće, ali ne i kao čovjek. Čovjek se rađa kao jedan od mnogih ljudskih bića, piše Florensky, ali tek s imenom on postaje čovjek kojega se može razlikovati u odnosu na sve druge ljude. Florensky će ustvrditi čak da bez imena ne možemo govoriti o čovjeku kao konkretnom i jedinstvenom. Kod Florenskog je posebno zanimljivo isticanje imena kao nečega što otkriva tajnu i što otkriva biće čovjeka.

Kada dvoje zaljubljenih jedno drugo pozovu imenom, nastaje neobjašnjiva promjena njihovog odnosa. Izgovaranjem imena voljene osobe, ona se otkriva kao tajna i onaj koji voli postaje svjestan postojanja voljene osobe zahvaljujući njezinom imenu. U davanju imena Florensky vidi presudan trenutak čovjekove egzistencije kao da imenom postajemo predodređeni za nešto što se tek ima dogoditi. Kao da ime koje nosimo predodređuje cijeli naš život. Možemo se pitati zajedno s Florenskim: ”Određuje li ime koje nosimo naš život i izriče našu ljudsku bit? I što se događa kada čovjek promjeni ime? Mijenja li se time nešto u nama”? Florensky će tvrditi kako ime izražava cijeli čovjekov karakter i njegovu osobnost i kako ime određuje duhovnu i duševnu strukturu onoga koji ga nosi.

Ima imena koja volimo više nego druga. Roditelji koji trebaju dati djetetu ime imaju određene kriterije. Zašto odlučujemo djetetu dati određeno ime, a ne neko drugo? Zašto su nam naši roditelji dali ime koje nosimo umjesto nekog drugog imena? Ako, kako tvrdi Florensky, ime određuje cijeli naš karakter, osobnost i našu unutarnju strukturu, postoje li onda dobra imena i loša imena? Postoje li imena koja su takva da će njihov nosilac biti dobar kao i ona imena čiji će nosilac postati zao i loš čovjek? Ako uzmete razmatrati svoje vlastito ime, smatrate li da ste dobri, loši, bolji, manje dobri jer nosite upravo to ime? Mislite li da biste bili drugačiji da nosite drugačije ime?

Florensky se približava ideji kako je ime koje nosimo na neki način za svakoga od nas sudbonosno. I da će se prije ili kasnije sudbonosno značenje imena kojega nosimo javiti u našem životu, u nekom životnom događaju, životnoj okolnosti. Florensky nadalje piše kako gubitak imena i zaborav imena još za života za čovjeka znači smrt i kako je najgore za čovjeka ne moći se sjetiti vlastitog imena. Gubitak i zaborav imena čovjeka utapa u masu u kojoj prestaje biti jedinstven i unikatan kao originalno djelo i najveća opasnost koja prijeti čovjeku dok je živ jest da izgubi ili zaboravi ime. Izgubiti ime, reći će Florensky, znači prestati postojati kao čovjek.

Ponekad ste doživjeli da netko izgovori vaše ime. Kada ga izgovara netko tko vas voli, kad zvuk vašeg imena dolazi iz zaljubljenih usana, osjećate duboku i neponovljivu promjenu u sebi. Onaj tko vas voli zazvao vas je imenom i čini vam se kao da ste otkrili da postojite na jedan potpuno nov i drugačiji način. Kada ga izgovori netko s mržnjom, imate osjećaj da prestajete postojati ili osjećate da je mržnja s kojom je vaše ime izgovoreno prijetnja vašem postojanju. Florensky će zapisati kako ime koje nosimo skriva tajnu u nama i o nama i kako izgovoriti nečije ime i nekoga imenom dozvati znači početak otkrivanja tajne o čovjeku i njegovom postojanju.

Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.

U Sarajevu 8. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrght: Pranee Jitwattanatam

O prisutnosti

Dogodilo se ponekad svakom od nas da nam je rečeno budi tu. Nije to bila naredba, nije to bio zahtjev, nije bila odredba. Budi tu nije izgovoreno glasnim i zapovjednim tonom, nije izgovoreno s prijekorom u glasu, nije rečeno s prijezirom i razočaranjem. Rečeno je tiho, gotovo nečujno s posljednjim atomom snage. U tom budi tu nije bilo i nema ništa zbog čega bismo mogli izbjeći tu molbu ili opravdati sebe zašto ne možemo ostati. Kad bismo to učinili, krivnja nas nikad ne bi napustila što nismo bili tu kada smo trebali biti. Budi tu je poseban izričaj želje i potrebe nekoga da budemo prisutni u stvarnosti koja ga okružuje, da budemo uz njega/nju tu u konkretnom, opipljivom i stvarnom životu.

Kada žena dodirne ruku muškarca u strahu i drhtanju i kada se u njenim očima vidi da ne vjeruje da postoji više ikakav izlaz za nju i kada mu kaže budi tu, to nije naredba, zahtjev, određenje. To je izričaj ženskog bića koje moli da drugo biće njoj slično bude prisutno u njezinoj stvarnosti i njezinom životu. Kada muškarac dodirne ženino lice ili rame i kaže budi tu s posebnim osjećajem nježnosti i topline, to je izričaj daleko dublji i snažniji od pukoga zahtjeva da žena ne ide nigdje ili da bude puki predmet u njegovom životu. Budi tu koristi se svakodnevno u različitim međuljudskim odnosima i komunikacijama i postoje posebne okolnosti života i međusobne ljudske komunikacije gdje je izričaj budi tu toliko snažan i jak da je nemoguće odbiti i ne biti prisutan kada se od nas to traži.

Budi tu je najintimniji izričaj zahtjeva da netko bude prisutan u životu nekoga drugoga i ništa intimnije ne može izreći tu želju osim te dvije riječi izgovorene tiho, s puno povjerenja, s puno pažnje, s puno obzira, s puno ljubavi, s puno želje, s puno strasti. Budi tu. Budi tu je intiman izričaj jer konkretno ljudsko biće traži naše konkretno ljudsko biće. Budi tu nije upućen apstraktnom čovjeku, odsutnom duhu, nezainteresiranoj ljudskosti. Apstraktni čovjek, odsutan duh, nezainteresirana ljudskost ionako ne mogu razumjeti dubinu i nježnost poziva da budemo prisutni u nečijem životu, poziva kojim nas se poziva kao stvarne i konkretne ljude. Budi tu. Nemoguće je odbiti poziv koji nam uputi konkretna osoba i izgovori budi tu. Ako je i moguće u nekom izmišljenom svijetu odbiti taj poziv konkretne ljudskosti, u stvarnom svijetu ne samo da nije moguće nego se i ne smije odbiti poziv da budemo prisutni kroz taj intimni odnos koji se manifestira u riječima budi tu.

Budi tu upućen je meni, svemu onomu što jesam i nikomu drugom ne može i neće biti upućen taj nježni i topli konkretni ljudski poziv. Ne mogu se prevariti kada čujem riječi konkretne osobe, kada osjetim dah i zvuk glasa koji zajednički izgovaraju nježno, tiho ali i neodoljivo: budi tu. Kada nam se uputi poziv budi tu, zar je moguće odbiti poziv? Nije li to poziv da sebe učinimo dijelom života drugoga, nije li to poziv da postanemo drugi, da postanemo jedno s drugim? Ništa tako ne može čovjeka razoružati i usrećiti kao kada osjeti dodir i čuje riječi budi tu. I to što je čovjek nemoćan i sretan kada čuje poziv budi tu, pokazuje da je čovjek oduvijek željan da bude pozvan u nečiji život i oduvijek želi biti prisutan u životu drugog čovjeka.

Budi tu pokazuje da je struktura čovjekova bića da bude prisutan u nečijem životu i da netko bude prisutan u njegovom životu. Čovjek puno toga zaboravi, ali rijetko zaboravlja trenutak kada ga je netko nježno dodirnuo i toplo i ljudski ga zamolio da ne ide, kada ga je netko intimno i s puno ljubavi pozvao u svoj život i rekao mu molim te budi tu. I oko tog sjećanja na budi tu ponekad izgradimo cijelu arhitekturu života. Muškarac i žena izgrađuju ljubav, izgrađuju brak i obitelj, prijatelji izgrađuju prijateljstvo, obitelji izgrađuju čvrste i obiteljske veze oko tog dragocjenog iskustva i sjećanja kada nas je netko zamolio da ostanemo i budemo tu uz njega ili uz nju. I kad se međuljudski odnosi poremete, unište i zaborave, kod mnogih ostane ugodna i sretna uspomena na trenutak kada je netko bio tu za njih. I nerijetko zašto nekoga volimo, zašto nekoga cijenimo, zašto nekoga trpimo i podnosimo, zašto činimo toliko za njega ili nju objašnjavamo time što ćemo reći bio je ili bila je tu za mene i sa mnom.

Biti tu je radikalan izričaj prisutnosti jednog čovjeka u životu drugog čovjeka, jedan od najvažnijih i najsnažnijih izričaja prisutnosti kojega ne mogu oslabiti ni godine, ni udaljenost, ni bolest, ni uvrede. I svatko od nas tko je čuo poziv drugog čovjeka izgovoren toplo, intimno i nježno, koji nas poziva i govori nam budi tu zna koliko postanemo opčinjeni tim dvjema riječima. Budi tu je želja i radikalna potreba drugog da nas ima u svom životu i naša sreća kada smo pozvani pokazuje da i mi imamo tu istu želju i potrebu.

Budi tu je najnježniji način kako si ljudi mogu saopćiti da su potrebni jedno drugom i da je prisutnost jednog u životu drugog nekada jedino što je potrebno da cijeli život dobije drugačiji smisao i neku novu dimenziju postojanja.

U Sarajevu 12. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O mržnji

Mržnja misaono ukida onoga koji postoji i kojega mrzimo. Mržnja nije izvršeno ubojstvo. Mržnja je trajno ubijanje, trajno brisanje iz postojanja onoga koga se mrzi. Mržnja je osjećaj netrpeljivosti prema samom postojanju čovjeka kojega mrzimo, čovjekovo puko postojanje mržnja ne može podnijeti. Mržnju može zadovoljiti samo korijeniti i potpuni nestanak osobe koju mrzimo. Mržnja ne tolerira čak ni mogućnost postojanja osobe koju se mrzi i stvarno postojanje osobe mržnja ne može nikako podnijeti. Mržnja počinje slobodno jer nitko se ne rađa s nužnošću da mrzi. Mržnja oslobađa ogromnu količinu slobode koja je destruktivna i razarajuća. Kada mržnja ne može uništiti osobu koja je njezin objekt na koju je usmjerena, mržnja se okreće prema svome izvoru i svome domaćinu. Usmjerava se na onoga iz kojega mržnja proizlazi onom istom slobodom kojom se mrzi sada mržnja razara osobu. Destruktivna i razarajuća sloboda oslobođena mržnjom postaje autodestruktivna i autorazarajuća i obično onaj koji mrzi na kraju sebe razori i uništi. Mržnja je kretanje prema onomu kojega se mrzi, psihičko putovanje u osobnu propast bez mogućnosti povratka u normalno ljudsko stanje. Mržnja je metafizički razlaz s osobom koju se mrzi, radikalno odstojanje od čovjeka koje otvara nepremostiv jaz između mrzitelja i onoga koga se mrzi. Mržnja je destruktivno stanje protiv vlastitog postojanja, jer kad mrzi, čovjek ne može podnijeti vlastito postojanje pored osobe koju mrzi. Mržnja je trajno oživljavanje zla i destrukcije ponajprije u samom sebi. Mržnja je metafizički osjećaj, radikalni dojam nepodnošenja osobnog postojanja jer ne možemo trpjeti postojanje osobe koju mrzimo. Mržnja nije pasivno stanje i obamrlost. Mržnja je najmoćnija radikalna, destruktivna i uništavajuća negativna akcija usmjerena protiv drugog čovjeka koja i kad se ne dogodi u stvarnosti, stvarno i doslovce razori mrzitelja. Snaga mržnje je u njezinoj razornoj metafizičkoj potrebi da ne postojim, da sebe bacim u ništavilo jer postoji onaj/ona kojega/koju mrzim. Mržnja je osloboditi samog sebe okova postojanja i egzistencije i slobodno se baciti i predati samouništenju. Reći sam sebi mrzim, dakle postojim je najslobodnija i najrazornija misao koju stvaram u sebi iz koje se onda rađa strahovita moć samodestrukcije koja se pretvara u misao mrzim njega/nju, dakle moje postojanje je apsolutno nemoguće. Da bih mrzio, u konačnici moram ukinuti samog sebe i svoje postojanje, čak i onda ako uspijem i psihološki i fizički ukloniti onoga koga mrzim, ostat će mržnja kao metafizička sila koja traži da se uništim i predam cijelog sebe ništavilu. Mržnja je ništavilo koje se zadovoljava mojim potpunim samouništenjem jer mržnja ne teži uništenju i brisanju onoga koga mrzim. Mržnja teži brisanju i uništenju cjelokupnog postojanja. Metafizička privlačnost mržnje nalazi se u njezinoj sposobnosti da u meni stvori nevjerojatnu količinu razarajuće slobode i izuzetno privlačan osjećaj oslobođenosti svih mogućih okova, moralnih, ljudskih i religioznih. Oslobođen svih okova i svih normi i radikalno slobodan da mrzim maksimalnog snagom svoga bića i svoje psihe, čovjeka neodoljivo privlači jer ga stavlja u položaj onoga koji je uvjeren da će mržnjom stvoriti jedan potpuno novi svijet samo za sebe. Paradoksalno, mržnja budi u čovjeku nešto što čovjek smatra božanskim i tek kad postane nemoguće pobjeći od vlastitog samouništenja, čovjek otkriva demonsku snagu i moć mržnje. Radikalno slobodan i opijen nevjerojatnom moći koja se u njemu budi, čovjek se kroz mržnju i sam pretvori u demona, u onoga koji otkriva da ne može kontrolirati toliku moć i toliku silu i njegov vlastiti demon mržnje na kraju uništi. Ono što je demonsko u mržnji jest njezina sposobnost da čovjeka zavede u stanje opijenosti slobodom i moći koji to zapravo nisu. Onaj koji mrzi misli da su njegova sloboda i moć mržnje stvaralačke sile koje će svojim djelovanjem roditi novi svijet slobode, dobrote i milosrđa. Mržnja mora imati u sebi nešto demonsko jer njezina sposobnost da zavede ponekad je snažnija od zavođenja kojom se služi ljubav da opije čovjeka i da čovjeka usmjeri na izgradnju i stvaranje dobrog i plemenitog svijeta. Mržnja ima u sebi nešto tamno i istovremeno privlačno do to mjere da čovjeka zavede na to da bude uvjeren kako je tama zapravo svjetlo i kako je želja da se ne postoji jer se ne može više podnijeti da postoji onaj/ona koga/koju se mrzi svrha i smisao postojanja. Mržnja ima u sebi nešto metafizičko, ali to nije stvoriteljsko i izgrađujuće, nego je to nešto uništavajuće što dolazi iz metafizičke strasti da ne postoji ništa i nitko i da se samo postojanje svede na ništavilo. Mržnja je demon koji mrzi postojanje jer željeti i htjeti da ne postojim jer postoji onaj/ona koga mrzim, nije ništa drugo doli demonska sila koju ne mogu kontrolirati ni u odnosu prema drugom ni u odnosu prema sebi, nego bespomoćno čekati prevaren i zaveden da demon mržnje uništi drugoga i da onda gladan ništavila se okrene meni da zajedno sa drugim uništi i mene i moje postojanje. Ponekad kad vidimo nekoga tko nas mrzi, znamo reći kako ima nešto uznemirujuće u njegovom pogledu. Točno. U njegovom pogledu budi se nešto demonsko što mrzi i njegovo i naše postojanje.

U Sarajevu 10. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?

Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?

Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.

Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…

Sasvim male izjave koje puno govore

Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.

Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.

Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.

Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja

Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?

Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.

Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!

Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!

U Sarajevu, 5. 9. 2018.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com