komunikacija – Poptheo Web Portal

O traču

Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.

Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.

U Sarajevu 15. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15

OD POGREŠNIH SIGNALA DO „MAGNETA ZA BUDALE” – KAKO SEBI PRIVUĆI ODGOVARAJUĆE LJUDE?

Ljudi su kao dominantna vrsta na zemlji s vremenom razvili i usavršili nebrojene različite oblike ponašanja i strategija koje su im od velike pomoći kod preživljavanja, ali i u svakodnevnom poslovnom i socijalnom životu. Pri tome međusobno, u tom svojem ponašanju, nismo ni približno ujednačeni kao recimo ostale, niže vrste. „Sto ljudi, sto ćudi” – ne kaže se uzaludno. Netko posjeduje više ove, netko one osobine, ali ono što je zajedničko svima jest to da je ukupni broj osobina kod svakog čovjeka uvijek znatno veći nego što bismo ih odjednom sve mogli shvatiti i upoznati. Tako stižemo i do svih onih sintagmi o vremenu i okolnostima, koji su potrebni da bi konačno dobro upoznali jedno ljudsko biće, a samim tim i do svih onih priča o nebrojenim ljudskim razočarenjima, ali i pozitivnim iznenađenjima. Stoga bi bilo idealno kad bi ljudi tako nekako mogli posložiti svoje ponašanje, da sve ono bitno bude odmah vidljivo na licu mjesta … pa barem u najosnovnijim crtama. U protivnom se događa, a kako se i događa, da nas u startu krivo procjene, pa onda i sve ostalo s tim ljudima na kraju bude krivo.

O cijeloj ovoj stvari će izgledno biti najjednostavnije progovoriti kroz neke konkretne primjere:

Općenito veliki broj ljudi je jako sklon shvaćati tuđu ljubaznost kao znak mekoće, naivnosti ili jednostavno slabosti. Stoga, ukoliko ste lijepo odgojeni, pa samim tim i ljubazni, ali ne i sve ono drugo (meki, naivni, slabi), najbolje će biti da ih nekako u samom startu o tome i obavijestite; bilo da otkrijete i onu svoju drugu čvrstu stranu, bilo da jednostavno ne pretjerujete toliko s ljubaznošću. U svakom slučaju, poštedjet će te i sebe i druge velikih muka.
Ukoliko ste pak, obratno, baš ono slabi i uplašeni, onda će biti najpametnije da ne pokušavate izigravati sad ono neku vele snagu i neovisnost. Tako ćete sebi samo privući pogrešne ljude. Velika snaga privlači slabiće, a vama treba zapravo netko posve čvrst i jak.
Oni koji pokušavaju igrati na kartu zagonetnosti i tajanstvenosti su opet posebna priča. Takvi moraju znati da će na taj način sebi jedino privući kakvog „Muldera” ili „Scully”. Ovo je sasvim ok ako vas zanima da vas proučavaju kao nadnaravni fenomen, ali ako pri tome ipak priželjkujete neki romantičniji pristup, onda si bolje izigravajte kakvog princa ili princezu.
Ili, ukoliko želite da vas shvate ozbiljno, onda nikad ne izigravajte dvorsku ludu, pa čak i u slučaju da zbilja imate dobar smisao za humor. Jer luda je na kraju samo luda. Svi ih vole, ali i zaobilaze, ostavljajući ih da sami služe svojoj cijenjenoj svrsi.
Gospodin- a i gospođica „Savršena” vole odašiljati signale kao da oni nemaju nikakvih problema, a onda se žale zašto svi misle da oni nemaju ama baš nikakvih problema u životu. Dakle, oprezno sa izigravanjem savršenosti, jer od savršenih se na koncu očekuje samo ono najbolje, a pri tome se vjerojatno neće osjetiti ni neka velika potreba da im se uzvrati. Pa i zašto bi itko išta, kad su eto savršeni?

U tome zapravo i jeste suština cijele ove priče. Često priželjkujemo jedno, a u stvarnosti se ponašamo tako da na kraju privučemo sebi nešto sasvim drugo. I onda se žalimo da smo „magnet za budale”. A problem se u suštini poprilično lako da riješiti. Razmislite točno što želite, i zatim prilagodite tome svoje ponašanje. Možda će za sve to trebati nešto više vremena i finog podešavanja, ali u suštini, to je to.

U Sarajevu 26. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergii Gnatiuk

Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?

Vrijeme je postalo najbolji način da pobjegnemo od nekoga koga ne želimo susresti ili od situacije u kojoj ne želimo biti. Vrijeme je izvrstan način da se sklonimo od odgovornosti i obveze. Nemam vremena postala je magična rečenica kojom rješavamo bezbroj neugodnih situacija i izbjegavamo mnogo ljudi koje ne želimo vidjeti i susresti jer ih smatramo dosadnima i napornima. Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim. Nemam vremena je jedan od najdvoličnijih načina kako ćemo ljudima reći da ih ne podnosimo, da nam idu na živce i da ih ne želimo vidjeti. Nemam vremena puno prikladnije zvuči nego ne podnosim te, ne sviđaš mi se, neugodno mi je s tobom. Ipak nemam vremena često znači baš ono što u sebi mislimo o drugom ili o situacijama u kojima ne želimo biti.

Pod krinkom rečenice nemam vremena ne krije se uvijek stvarna nemogućnost kada se ne možemo stići vidjeti se s nekim ili biti u određenoj situaciji jer nemamo vrijeme na raspolaganju. Sve češće i učestalije nemam vremena krije puno više nego se na prvi pogled čini. Jer živimo u vremenu kada se visoko cijeni da se nikoga ne povrijedi i ne uvrijedi time što je zaista naporan, dosadan i ne želimo ga vidjeti, nemam vremena služi kao idealan način kako nekoga možemo otkačiti i otpisati s dozom kulturnog i pristojnog ophođenja namještenim osmjehom i rečenicom izgovorenom pristojnim glasom: nemam vremena. Slično vrijedi i za situacije iz kojih se ne znamo izvući ili nismo sposobni jasno i nedvosmisleno reći da ne želimo i nećemo biti u takvoj i takvoj situaciji, onda da ne bismo povrijedili tuđe osjećaje kažemo: nemam vremena.

Ono što mislimo ponekad pod izlikom rečenice nemam vremena može izgledati i zvučati previše uvredljivo drugima i situacijama u koje nas stavljaju i da izbjegnemo bilo kakav sukob čini se najpametnije reći nemam vremena. Nećemo ispasti bezobrazni, bahati i nekulturni i sugovornik će biti valjda zadovoljan našim odgovorom i s puno razumijevanja će prihvatiti da danas ne možemo biti s njim jer nemamo vremena. Kao da se više nitko ne usuđuje reći na glas da ne želi prihvatiti određene situacije jer su za njega neugodne i ne želi susresti neke ljude jer su mu iritantni i naporni. Kao da će malo iskrenosti povrijediti i uništiti sve njegove međuljudske odnose i njega samoga i svijet oko njega. Nemam vremena rađa puno dvoličnosti jer tim izrazom krijemo puno više onoga što se ne usudimo javno i glasno reći i izgovoriti. I sami znamo da ponekad kada kažemo nemam vremena, ne mislimo niti na vrijeme niti sate, nego tražimo način kako da pristojno i politički korektno kažemo ono što zaista mislimo i osjećamo prema nekom ili nekoj situaciji.

Zbog te negativne i loše magičnosti riječi nemam vremena najčešće smo u sukobu sami sa sobom. Osjećamo da nam određeni ljudi smetaju, da su nam određene situacije neugodne i osjećamo da ne želimo biti u takvim okolnostima i s takvim ljudima i umjesto da pokušamo to izreći nedvosmisleno i jasno, radije pribjegnemo onom bezličnom izrazu nemam vremena nezadovoljni na kraju što nismo bili dovoljno hrabri da kažemo što stvarno mislimo i kako se stvarno osjećamo. Učestalo ponavljanje tog izraza i isprike nemam vremena kroz život stvara od čovjeka kukavicu i slabića koji određene ljude i situacije ne podnosi, čak ih ponekad i mrzi, ali nema hrabrosti reći ništa o tome kako se osjeća i kako sve to doživljava, samo uvijeno ponavlja nemam vremena što ga čini nervoznim i nezadovoljnim.

Je li mi stvarno nemamo vremena ni za koga niti za bilo što ili nemam vremena koristimo kao ispriku da drugima kažemo da su dosadni, naporni i nezanimljivi, a da istovremeno ostanemo u kontaktu s njima, pa čak i u dobrim odnosima? Da umjesto da kažemo kako su neke situacije za nas neprihvatljive i neugodne i ne možemo na njih pristati, radije se povučemo i podvijemo rep i kažemo nemam vremena kako bismo izbjegli sva silna pitanja, upitne poglede i moguće tračeve i osude? Izraz nemam vremena postala je najdvoličnija isprika i način kako pobjeći od napornih ljudi i neugodnih situacija umjesto da barem ponekad reknemo glasno i otvoreno da nam se netko ne sviđa i da ne želimo biti u određenoj situaciji bez obzira na posljedice. Moguće je da ljudi zbog načina života sve manje imaju vremena jedni za druge, ali je i moguće da izrazom nemam vremena ljudi bježe u sebe i povlače se u sebe jer nemaju volje i hrabrosti biti manje pristojni i manje politički korektni kada ih netko iritira i ljuti i kada je situacija u kojoj se nalaze neugodna i neprihvatljiva.

I ako ima istine u tome da objektivno ljudi imaju sve manje vremena na raspolaganju, ima nešto istine u tome kada nemam vremena ne znači ništa drugo nego kukavičluk i manjak hrabrosti da čovjek isključi iz života druge s kojima ne želi komunicirati jer mu štete i loše djeluju na njega kao i situacije u kojima ne želi biti. Nemam vremena je jedan od rijetkih univerzalnih načina komunikacije među ljudima kojim bježe jedni od drugih u svoje privatne svjetove, u dvoličnost jer se više ne usude nekoga odbiti tko na njih loše utječe i jer se više ne usude odbiti situacije koje su im neugodne i neprihvatljive.

Nekad je postojao, a postoji i danas izraz što će selo reći koji se odnosio na čovjekovo ponašanje prema okolini u kojoj živi, danas je taj izraz preveden u riječi nemam vremena. Jer kad čovjek zbog straha i kukavičluka kaže nemam vremena, umjesto da direktno i jasno nekoga skine s dnevnog reda ili odbije prihvatiti određenu situaciju, sam sebi govori u glavi što će selo reći i time još više tone u strah, nesigurnost, kukavičluk i manjak hrabrosti u trenutku kada treba stati i zauzeti se za sebe. Kada umjesto bezličnog i dvoličnog nemam vremena treba reći kako je netko naporan, dosadan i napastan i kako je neka situacija neugodna i neprihvatljiva. Nemam vremena najviše šteti samom čovjeku jer čovjek postane nesposoban odbiti od sebe ljude i situacije koji su za njega loši i štetni i stvaraju mu probleme i neugodnosti u životu.

U Sarajevu 16. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O dodiru

Mora biti neke istine u tvrdnji kako dodir može izliječiti bol i patnju, inače nikad ne bismo dodirnuli vrhove tuđih prstiju i uzeli među svoje dlanove lice nekoga koga volimo. Kad dodir ne bi imao spasonosnu moć i snagu da uspostavlja narušene odnose, ne bismo imali ruke kojima dodirujemo niti bi drugi imali lica, kosu, ramena i kožu koje možemo dodirnuti. Kada dodir ne bi bio snažan da oživljuje nešto što je skoro mrtvo, ljudi ne bi imali tijela i ruke, bili bi duhovi koji se ne mogu dodirnuti. Dodir je riječ kojim ruke i tijela razgovaraju.

Oduzeti čovjeku dodir znači oduzeti mu najveći dio onoga što ga čini čovjekom. Majka i dijete u nemogućnosti da razmijene prve dodire ljubavi i topline, našli bi se u ogromnoj boli i patnji jer svim bićem žele dodirnuti jedno drugo, ali nema ruku i tijela da to učine. Uzalud bi bili svi izričaji ljubavi i nježnosti ako nema mogućnosti dodira između majke i djeteta. Dodir je čaroban jezik kojim čovjek govori drugom čovjeku. Ruke, prsti, dlanovi, ramena, lice, koža, tijelo su poput novih i uzbudljivih riječi koje jezik dodira upoznaje i spoznaje otkrivajući svaki put nešto novo i čudesno što nije mogao znati pomoću riječi koje samo govori i izgovara. Dodir nadmašuje riječ u svojom snazi i moći jer kroz dodir i duša drugoga reagira i odgovara na ono što nije izgovoreno, nego dodirnuto. Čudesno je kako nešto nematerijalno i vječno skriveno duboko u čovjeku odgovara na riječi kojima govori fizičko i tjelesno kao što je ruka, dlan, kosa. Dodir je jezik kojim je moguće na fizički način razgovarati s onim što nije tjelesno niti ima fizički oblik i ne može se ne ostati ushićen i zatečen na to kako duša drugoga odgovara na dodir rukom kojim dodirujemo njegovo lice, kako vječno komunicira i razgovara s prolaznim i raspadljivim koje se otkriva i razotkriva u naboranoj ruci i napuklim i suncem opaljenim prstima.

Dodir ima i svoju zlokobnu stranu, onu koja se javlja kao šamar, udarac, otimanje, čupanje, otkidanje. Kao što riječ može raniti i povrijediti duh, i dodir može razoriti odnos naših ruku i naših tijela, dodir može razoriti povjerenje i međusobno poštovanje kada se pretvori u kaotičnu snagu i divlju moć koju ne kontroliraju više ni ljubav, ni poštovanje, ni poniznost, nego se dodir prepušta razaranju i rukama i tijelima koja ruše i uništavaju. Dodir ima i svoju mračniju i tamniju stranu kojoj se olako i površno prepuštamo u trenutcima gnjeva, srdžbe i proklinjanja. Dodir može skoro i ubiti dušu kada pokaže svoju razornu moć poput udarca, šake, šamara, pljuske i nijedan dodir kasnije, koliko kod bio nježan i glumio da se ništa nije dogodilo, ne može izliječiti dušu od straha kojega osjeća, čak i pred dodirom koji istinski želi biti nježan, topao i intiman. Dodir svojom rušilačkom snagom može zauvijek uništiti dušu i duh drugoga i drugi više nikada neće bez straha i neugode pružiti svoju ruku, lice, kosu i tijelo da ih se dodirne. Ako je dodir jezik i riječ kojima razgovaramo, onda poput pravih riječi i dodir može izgraditi porušeno, oživjeti mrtvo, ali i uništiti tek sagrađeno i ubiti tek živo i rođeno, od ljubavi, do povjerenja, do uvažavanja, do poštovanja, do bliskosti, do intimnosti. Dodir svako pojedinačno od nabrojenog svojom toplinom i ljubavlju može nanovo izgraditi, ali i svojom divljom moći i rušilačkim pohodom može uništiti.

Dodir nije tek puki fizički kontakt između moje i tuđe ruke, mog i tuđeg lice, mog i tuđeg tijela, moje i tuđe kože. Dodir je duboka i trajna komunikacija, riječ i jezik kojima ljudi razgovaraju o onome što ne mogu drugačije reći nego dodirom. Dodir je jezik kojim dvije nematerijalne duše pokušavaju izreći i pokazati što osjećaju jedna prema drugoj, dodir je trajni i svakodnevni pokušaj da se pokuša reći neizrecivo i neopisivo jer i ljubav, i toplina, i intimnost, ali i srdžba, i strah, i mržnja , i prijezir i zlo najbolje se i najjasnije izriču dodirom koji može biti čudesan dodir ruke koji ozdravlja, ali i razorna pljuska ili udarac šakom koji razara i uništava i tijelo i dušu.

U Sarajevu 29. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

O osluškivanju

Ukoliko želimo dobro i iskreno komunicirati s drugim, nekim tko nam je blizak i poseban, potrebno je osluškivati. Osluškujući drugoga usmjeravamo pažnju na ono što ga izdvaja od ostalih, boja njegova/njezina glasa mora postati posebna da bismo osluškujući mnoštvo glasova mogli čuti glas onoga/one koji/koja nam se obraća. Osluškivati drugoga traži od nas da ga stavimo u središte našeg slušanja i zaboravimo na sebe. Osluškivati drugoga znači staviti ga u središte svog govora, glasa i riječi. Osluškivati drugoga znači biti sposoban/sposobna prepoznati šapat drugoga i onda kada svi ostali govore glasno, pa čak i preglasno. Ako se naše slušanje ne usmjeri na drugoga, ako slušamo isključivo sebe i ako ne znamo odustati od svojih riječi i rečenica, nećemo moći osluhnuti glas i riječ koju nam drugi upućuje. Osluškivanje zahtjeva od nas strpljivo čekanje, tišinu i šutnju. U osluškivanju ne možemo ništa učiniti nego šutjeti i slušati čekajući da drugi nešto kaže. Moramo odustati od svog glasa i svog govora i biti strpljivi. Htjeli bismo preskočiti osluškivanje i tražimo od drugog da već kod prvog susreta s nama kaže sve i prestane govoriti. Ali drugi ne mora učiniti tako. Drugi može postaviti uvjet i tražiti da ga strpljivo i dugo osluškujemo jer nam se želi otkrivati postupno poput tajne ili misterija. Ne želi odmah sve reći o sebi i izložiti nam cijelo svoje biće kao na pladnju. Osluškivati znači prihvatiti da nam se drugi želi otkriti glas po glas, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu kao predmet koji postupno, dio po dio, skida veo tajnovitosti sa sebe i svoga bića i svoje duše. Ne može biti istinskog slušanja drugog ako mu ne prethodi ono što je važnije, a to je osluškivanje kojim drugog polako i strpljivo otkrivamo sebi kroz njegove riječi i njegov glas. Možemo reći kako slušati drugog čovjeka ne može onaj koji ne zna osluškivati i ne može onaj koji ne zna i ne može prihvatiti da se druga osoba želi otkriti korak po korak, ne odmah, ne apsolutno, ne potpuno. Povjerenje se ne stječe slušanjem drugog, nego osluškivanjem drugog. Drugi nam vjeruje ako smo sposobni osluškivati njegovo biće, a u slušanju drugi nam se već potpuno otkrio i potpuno nam vjeruje. Tko ne zna slušati, vjerojatno ne zna osluškivati drugu osobu u njezinom postupnom otkrivanju same sebe pred našim glasom i riječima. U koga se nema povjerenja i kad sluša znači da se u njega nije imalo povjerenja kad je osluškivao i znači da je njegovo osluškivanje bilo dvolično. Za iskreno i duboko slušanje drugog potrebno je još više prethodno dugotrajno i strpljivo osluškivanje onoga što drugi govori i izgovara kad nam se obraća. Osluškivanje ne otkriva cijelu osobu drugoga jer to nije njegova narav i njegova namjera. Osluškivanje stvara prostor povjerenja u kojem se drugi polako oslobađa svojih tajni i misterija koje je izgradio riječima i rečenicama i kad ih se potpuno oslobodi stojeći gol/gola pred nama u svojoj ljudskosti, tada nastupa slušanje jer je slušanje golotinja čovjeka bez osjećaja srama izložena riječima i rečenicama drugoga. Osluškivanje je uvod ili početak zapleta susreta između dvije osobe. Poput čitanja dobre knjige. Kao što dobra knjiga traži od čitatelja da odustane od svih drugih ideja, misli, riječi i glasova da bi čitao, tako i osluškivanje traži od onoga koji želi slušati da odustane od svojih glasova, riječi, rečenica i tekstova da u tišini šuti i čeka da se drugi javi. Osluškivanje zahtjeva da se odustane od sebe i svog jezika u korist drugoga. Iskreno osluškivanje je želja da se odustane od nametanja svojih riječi i rečenica i ono će nam darovati s vremenom dar slušanja. Ponekad nismo svjesni koliko drugi čezne da ga osluhnemo, da prepoznamo njegov glas i njegovu riječ kao nešto neobično i novo. Drugi koliko se god skrivao iza svojih tajni i misterija, iza svojih svjetova i kula satkanih od riječi i rečenica, čezne da ga netko poput nas osluhne, da se njegov glas čuje kao poseban, da se njegova riječ uvaži kao važna. I drugi kad stekne povjerenje u naše osluškivanje, rado se prepušta da ga ogolimo i otkrijemo u njegovoj ljudskosti da se njegova riječ i njegov glas stope s nama. Danas ne slušamo ponajviše jer ne znamo više pravo vrijeme kada trebamo ušutjeti, biti u tišini i osluškivati i strpljivo čekati da nešto poput vjetra donese do nas glas i riječ drugog. Svi želimo govoriti i svi mislimo da smo sposobni slušati, a zaboravili smo da bez iskrenog osluškivanja ni govoriti ni slušati nije moguće. Osluškivati drugog ne znači biti poput lovca koji osluškuje plijen kako bi ga ustrijelio, koji je naćulio uši i kojega ništa ne zanima, nego samo putanja plijena i položaj puščane cijevi. Za lovca osluškivanje plijena završava pucnje. Osluškivati drugog je početak komunikacije iza koje onda slijedi duboko i iskreno slušanje koje može obogatiti i nas i njega. Dok je za lovca osluškivanje plijena ujedno i kraj svake komunikacije, za nas je osluškivanje drugoga početak čudesnog odnosa između nas dvoje. Iz osluškivanja se razvija slušanje, a ne obrnuto. Reći kako slušamo drugoga a da prethodno nikad nismo bili strpljivi i šutjeli u tišini osluškujući njegov glas koji putuje prema nama znači pretvarati se da slušamo i da nas zanima što drugi govori. U osluškivanju postoji u nama nutarnja želja da čujemo drugog. Zašto bismo inače šutjeli u tišini i strpljivo čekali da drugi nešto kaže i izgovori? Dobar slušač nije onaj koji šuti i kima glavom praznog pogleda uperenog u nas. Mislimo da je dovoljno šutjeti i davati znakove glavom da bi se radilo o dobrom slušanju. Dobar slušač je onaj koji je dugotrajno i strpljivo čekao osluškujući da se drugi javi. Ako je osluškivao dugo želeći osluhnuti glas drugoga jer uživa u njegovom glasu, onda je slušanje za njega izvor užitka jer drugi sada govori kao bistra rijeka koja ne presušuje. Dobar slušač uživa u slušanju jer je ispunjena njegova želja da više i češće sluša glas drugoga. Loš slušač samo podnosi glas i riječ drugoga i loš slušač je uvijek nestrpljiv jer se nije naučio čekati i biti strpljiv kada je trebao naučiti osluškivati. Ne slušamo drugoga jer smo propustili naučiti kako se drugog osluškuje. I drugi osjeća kada ga slušamo na silu, a kada ga uživamo slušati jer smo osluškivali i čekali da se javi. Onaj koji želi da ga se sluša nije uvijek i odmah spreman reći sve o sebi. Reći sve o sebi nekomu tko sluša radi reda i bez volje i tko ne zna osluškivati znači dovesti u opasnost svoju nutrinu i intimu da postanu predmeti trača, brbljanja i površnog razgovora. Previše se danas govori kao što se i previše sluša radi reda i preko volje. U oba slučaja problem je nastao jer smo zaboravili osluškivati jedni druge. Osluškivati nije moguće tek jedan sat, jedan dan. Osluškivanje traži i zahtjeva da se nekad i cijeli život posveti drugom, a danas je to prevelik luksuz kojega rijetki sebi dopuštaju. Radije svi preskačemo osluškivanje koje je plod strpljivosti i tišine i odmah prelazimo na govor i slušanje jedni drugih. Često se žalimo da se više ne razumijemo i da smo prestali međusobno komunicirati. Nije to nikakvo iznenađenje. Tamo gdje se zaboravilo osluškivati drugog, nema puno dubokog govora i iskrenog slušanja i sve se svelo na nekoliko riječi i rečenica. Jer smo zaboravili osluškivati, nepovjerenje u tuđi govor i u tuđe slušanje razvilo se do neslućenih razmjera. I kada govorimo i kada slušamo, radimo to s velikim dozama sumnje i nepovjerenja. Govor ni slušanje ne rađaju povjerenje. Samo se naivni skidaju do kraja u svojoj intimi pred onima koji ih slušaju, iako ih oni koji im govore nikad nisu osluškivali kao ljudska bića. Osluškivanje rađa istinsko povjerenje u komunikaciji, jer osluškivanjem koje je često i dugotrajno i mukotrpno upoznajemo drugoga/drugu kakav stvarno jest zato što nam se drugi predaje dio po dio dok nam se potpuno ne preda u govoru i slušanju. Govor i slušanje puno toga mogu sakriti i prekriti i njihova je narav ponekad da zaborave puno riječi i rečenica, glasova i gesti koje smo međusobno razmijenili. Osluškivanje pamti sve, svaku riječ, svaki glas, svaki ton i svaku promjenu u boji glasa i zato je osluškivanje istinski način kako se upoznaje drugoga/drugu i iskren govor i nepatvoreno slušanje proizlaze iz našeg dubokog i strpljivog osluškivanja glasa i riječi koju nam drugi/druga povremeno šalje i daruje između bezbroj glasova koji galame i viču i samo onaj/ona koji se naučio osluškivati u „babilonu“ glasova i riječi, jasno i nedvosmisleno čuje poznati glas i riječ poput: ti, mi, nas, tebe i mene, nas dvoje, ja i ti….

U Sarajevu 7. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Levente Gyori

O intimnosti

Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe. Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.

Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.

Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.

Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.

Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?

Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.

Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.

Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?

Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.

Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.

Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.

Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.

Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.

Intimnost komunikacije ostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.

U Sarajevu, 27. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom

O komunikaciji

Komunikacija je darivanje samog sebe drugom, sebedarje, samopredanje drugoj osobi. Komunikacija nije tek razmjena rečenica i riječi niti tek razmjena pozdrava, rukovanja i dodira. Ne željeti komunicirati je strah od darivanja samog sebe. Dodirnuti nečije lice, kožu, tijelo tek je dio komunikacije. Osjećati tuđe misli kao svoje, tuđi intelekt kao svoj, osjećati nečiju nutrinu kao blisku svojoj vlastitoj tek je dio komunikacije. Željeti komunicirati s nečijim licem samo dok je mlado i lijepo, željeti tuđe tijelo samo na vrhuncu snage i mladosti nije komunikacija, ali jeste sebičnost. Željeti komunicirati s nečijom nutrinom, nečijim intelektom, idejama i mišljenjem jer odgovara našem, a pri tom odbacivati sve drugo kao nedostatak kao što su bore, sijeda kosa, fizička nemoć, upale oči i obrazi, skupljena i suha usta nije komunikacija, ali jeste sebičnost.

Darivanje samog sebe ili sebedarje zahtjeva cijelog čovjeka i ne pristaje na polovična rješenja. Komunikacija nikad nije istinska ako nije sebedarje, predanje samog sebe u potpunosti za drugoga. Komunikacija traži teško dostižnu hrabrost i nedostižnu žrtvu jer kako se odreći samog sebe do kraja da bi se komuniciralo s drugim? Komunikacija je sebedarje, željeti predati sebe za drugoga, biti taj drugi, biti jedno s njim, postići i osigurati identičnost fizičkog i intelektualnog jedinstva se drugim, najčešće voljenom osobom. Ali, ne zadržava li svatko u onome što naziva komunikacijom jedan dio za sebe kojega ne želi darovati drugom? Kako je moguće istovremeno komunicirati sebe drugom tako da mu se darujemo do kraja, a istovremeno da zadržimo jedan mali dio sebe kojega neću i ne želim darovati?

Rijetko razmišljamo da je komunikacija sebedarje i predanje drugom, ostajemo na tome da je komunikacija isključivo razmjena riječi kao da riječi mogu dodirnuti nečije lice na način na koji to mogu naši prsti i naše ruke i naše tijelo. Kao da je komunikacija isključivo umski napor iz kojega tijelo i fizičko trebaju biti isključeni. Razmišljamo da je i komunikacija isključivo tjelesna i fizička razmjena pozdrava, dodira, rukovanja, zagrljaja, tjelesnih sjedinjenja kao da naše ruke i prsti mogu dodirnuti nečiju dušu na način na koji to mogu naše riječi i rečenice. Komunikacija kao sebedarje i predanje za drugoga nikad nije potpuno ako cijeli čovjek i svojim tijelom i svojom dušom ne sudjeluje u tome jer s druge strane preko puta njega nije samo tijelo ili samo duša, nego i tijelo i duša, odnosno čovjek.

Komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugog uključuje uvijek i mogućnost da drugi neće željeti isto ili će čak i iskoristiti naše sebedarje, odnosno, potpuno predanje za njega ili za nju. Nije tajna i nekada o njoj govorimo tajno i nekada javno da je komunikacija ponekad sredstvo lukavosti, manipulacije, prijevare, povrjeđivanja, ranjavanja do te mjere da se rijetko tko usudi pokušati komunicirati s drugim tako da sebe u potpunosti preda drugom, cjelokupno svoje biće, cijelu svoju osobu čak i onda kada drugi odgovara vlastitim sebedarjem i predanjem nama samima.

Ono što zovemo lošom ili površnom komunikacijom nije ništa drugo nego lukavost ili gluma u kojoj govorimo, radimo, činimo kao da se želimo predati drugome, darovati sebe i cijelu svoju osobu dok nastojimo drugoga samo obmanuti za neke druge manje plemenite i dobre ciljeve i svrhe. U komunikaciji laž nije ništa drugo nego glumljeno i obmanjujuće samopredanje ili darivanje drugoj ljudskoj osobi dok zadržavamo svu svoju osobu, cijelo svoje biće isključivo i samo za sebe. Manjak komunikacije ne znači manjak riječi ili rečenice, jer i tamo gdje se često i puno razgovara, dvoje ljudi mogu biti međusobno najudaljeniji jedno od drugoga. Manjak komunikacije je manjak sebedarja, manjak sposobnosti da se darujemo drugom jer uvijek izgovarati rečenice i riječi drugome, ali nikada ne učiniti ništa svojim tijelom, rukama i prstima za njega nije komunikacija. Kao i kada za drugoga sve činimo svojim tijelom rukama i prstima, a nikada ne želimo upotrijebiti ni jednu jedinu rečenicu ili riječ kako bismo ga oslovili i kako bismo mu se obratili nije komunikacija. Jer u oba slučaja sebedarje ili predanje za drugoga je polovično, nije cjelovito.

Komunikacija kao sebedarje ili potpuno predanje i darivanje samog sebe za drugoga cijelim svojim bićem i prstima i riječima zahtjeva i prisutnost drugoga, druge osobe u njezinoj cjelovitosti, zahtjeva prisutnost i njezinog tijela i njezine duše. Zato se komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugoga događa samo između dvije ljudske osobe potpuno prisutne u istovremenom susretu kroz njihova tijela i njihove duše gdje odsutnost ili tijela ili duše označava i nemogućnost komunikacije jer nedostaje jedan bitni dio ljudske osobe da bi joj se druga osoba do kraja predala. Jer kako predati tijelo i dušu samo i isključivo nečijem tijelu ili samo nečijoj duši? Samo razmjena ideja, poruka, misli bez fizičkog kontakta s tijelom drugoga nije cijela komunikacija, kao što ni samo fizički kontakt bez razmjene misli i nutarnjih osjećaja nije cijela komunikacija.

Kada čovjek živi u rascjepu komunikacije s drugim gdje su njegove misli odvojene od tijela, ruke od ideja i prsti od osjećaja dolazi do nezadovoljstva i izljeva ljutnje i gorčine kako je komunikacija površna, lažna, nepotpuna, lukava, prevrtljiva, opasna, puna straha. Jer ako je komunikacija sebedarje drugom, predanje samog sebe njemu ili njoj, onda onaj koji se potpuno dariva u komunikaciji drugom, koji opet samo djelomično u njoj sudjeluje, i ne može osjetiti ništa drugo nego ljutnju, gorčinu i strah prema drugom i komunikaciji s njim. Netko tko sudjeluje cjelokupnim svojim bićem u komunikaciji ne može biti ispunjen komunikacijom s onim koji u njoj sudjeluje samo djelimično jednim svojim djelom. Tako nastaje nerazumijevanje ili nesporazumi u komunikaciji jer nerazumijevanje u komunikaciji nije ništa drugo nego odbijanje potpunog sebedarja drugom.

U odnosu muškarca i žene – da uzmemo najčešći oblik komunikacije – taj nesporazum nastaje kad muškarac i žena komunikaciju ne razumiju kao sebedarje na isti način i istim intenzitetom jer ona sudjeluje recimo cijelim bićem u komunikaciji, a on samo djelimično, i obrnuto. Možda ne svi, ali dobar dio nesporazuma i nerazumijevanja između muškarca i žene mogao bi se možda riješiti pitanjem koje mogu postaviti jedno drugom: što je za tebe sebedarje, darivanje ili predanje za mene i moju osobu, je li samo riječi o tijelu ili samo o duši? Često se otkrije da oboje imaju različite odgovore na postavljeno pitanje jer imati drugačije viđenje sebedarja ili predanja drugom označava drugačije razumijevanje onoga što zovemo komunikacijom. I međusobni prigovori koje upućuju jedno drugom kako su postali udaljeni, daleki, hladni, stranci upućuje na manjak sebedarja ili predanja, odnosno, prestanak sudjelovanja cijele osobe u komunikaciji gdje još samo tijela ili samo duše komuniciraju, ali ne više i jedno i drugo istovremeno.

U svijetu u kojem živimo i dišemo sve je manje komunikacije među nama jer nemamo ni volje, ni snage, ni želje za sebedarje i darivanje samih sebe drugom, a tome u prilog govori i to da u svijetu s toliko riječi i rečenica nikad nije bilo više usamljenijih ljudi ili onih koji se osjećaju usamljeno i koji dok komuniciraju kao da zapravo šute.

I onaj koji danas još uvijek sebe potpuno daruje drugom kako bi bio jedno s drugim je jedini među nama koji nije usamljen, a koji ipak često ne govori puno riječi i rečenica jer ih čuva za drugoga kome se predao do kraja, za drugoga s kim komunicira i koji komunicira s njim ili s njom uzvraćajući istom mjerom, potpunim samopredanjem i darivanjem samog sebe.

U Sarajevu, 13. 2. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO PREPOZNATI DA STE ZA NEKOGA SAMO STVAR?

Na pitanje iz naslova je odgovoriti poprilično lako. Samo treba malo promisliti i sebi posložiti kako se ljudi općenito odnose prema materijalnim stvarima. Pričate li sa svojim TV aparatom ili veš mašinom? Vjerojatno ne pričate, i bolje je da je tako, jer sa stvarima se ne priča. Stvari se posjeduju, stvari se koriste, očekujemo da služe svojoj svrsi i to je to. Kada ne funkcioniraju dobro, čovjek se zna grdno naljutiti. Vjerojatno da ne postoji ljudsko biće koje barem ponekad ne lupi svoj TV, kompjuter ili neki drugi uređaj u trenucima pojave smetnji i otežanog rada. Već rekosmo, od stvari očekujemo da funkcioniraju dobro, a kad funkcioniraju svakako im se nećemo zahvaliti, jer to njima ionako ništa ne može značiti, baš kao što im ne može značiti ni ono što ih ponekad lupimo, pa čak i ako ih malo jače lupimo… E sad, u vezi ovog lupanja ipak nailazimo na jednu razliku. Neki ljudi bolje paze svoje stvari jer žele da im ove dugo služe, a ako već ne dugo, onda barem žele da stvari budu u dobrom stanju kako bi se jednog dana nekome mogle dobro preprodati. Oni drugi ne haju toliko: koriste, habaju, unište i bace. Ali ipak u oba slučaja suština ostaje ista. Stvar je stvar, i ona nije živo biće. Ona je samo posjed koji kod svoga vlasnike ne budi neke posebne moralne osjećaje i obveze.
E sad, možda i najzanimljivija stvar iz domene posjedovanja stvari se javlja s pokušajem otuđivanja istih od strane drugih osoba. To je valjda i jedini trenutak kad stvar postaje prevažna, važnija ponekad čak i od zdravlja i života ljudske osobe. Mnoga zakonodavstva dopuštaju vlasnicima čak da radi očuvanja svoga posjeda na licu mjesta oduzmu lopovu život. Neka druga zakonodavstva ne dopuštaju likvidaciju lopova, ali isti na kraju biva skraćen za pokoji ud. U nekim drugim, opet, lopova se ne smije ni sjeckati ni tuči, ali smije ga se prisilno zadržati do dolaska policije, a ista će ga uz pomoć sudstva (gdje ono postoji) spremiti na robiju. Dakle, u potonjem slučaju, stvar nije veća od života i zdravlja lopova, ali je veća od njegove slobode… I nakon što stvar bude junački obranjena, ona opet postaje samo obična stvar, nešto što se troši i koristi, te nešto što ne uživa bilo kakva prava iz domene prava ljudske osobe.
E sad ako ovakav jedan posjednički odnos pokušamo identificirati u zoni međuljudskih odnosa, pronaći ćemo barem tri zajedničke uznemirujuće karakteristike:
1) Nedostatak komunikacije: Već rekosmo, sa stvarima se ne priča, i ako ste za nekoga samo stvar, ta osoba svakako neće imati potrebu da razgovara s vama nešto puno, a pogotovo ne redovito. Obraćat će vam se samo onda kad joj treba nešto konkretno, i tad će moguće biti čak i vrlo neumoljiva.
2) Nepriznavanje prava na slabost i pogrešku: Ljudski je griješiti, a ljudski je ponekad i biti slab, nervozan, neraspoložen, bezvoljan, mrljav i čupav. Nema nikakvih problema, sve će vam ovo progledati kroz prste netko za koga ste čovjek. No za koga ste stvar, morat će te uvijek biti na visini zadatka i morat će te uvijek služiti svojoj svrsi, tj. neće biti milosti i popuštanja.
3) Posesivnost: Kako već rekosmo, stvari postaju istinski važne tek onda kad postoji mogućnost da budu preotete. Na razini međuljudskih odnosa „posjednik“ će možda biti vrlo grub prema „lopovu“, ali i prema samoj „stvari“. Neki drugi će možda prije nastojati svoju „stvar“ odobrovoljiti, obećavat će joj kule i gradove, obećavat će osobnu promjenu, svašta nešto, ali kad stvar jednom bude vraćena, ona će opet postati samo stvar. Moglo bi se reći da posesivnost po sebi predstavlja osobito žensku slabost. Žene su često sklone pomisliti da su voljene samim tim što je netko prema njima izrazito posesivan. Također, sklone su umisliti da i one same nekog vole samo zato što osjećaju vlastitu posesivnost prema toj osobi. Naravno, posesivnost po sebi može biti dio zrele i duboke ljubavi, ali ona nikad ne može biti cjelina i suština ljubavi.

„Posjednik“ može biti bilo tko
Biti za nekoga stvar po sebi ne spada samo u domenu ljubavnih odnosa. Stvar – isto tako – možete biti i za svog prijatelja, radnog kolegu, osobito za šefa. Međutim, bitno je naglasiti da ljudi u većini slučajeva ne rade ovo svjesno. Mnogi „posjednici“ će u tom smislu čak biti uvjereni da im je ponašanje idealno i uzorno. Stoga će najbolje biti da „stvar“ pokaže svoju osobnost i razumnost, da pokaže da je svjesno i razumsko biće koje osjeća, misli, koje ima svoje vlastite želje i planove kao i dostojanstvo. Ovo je puno bolje i dugoročnije rješenje nego da svoga „posjednika“ pokušate zaplašiti s time da ste vi zapravo jedna vrlo „eksplozivna stvar“. Jer stvar, eksplozivna ili neeksplozivna je i dalje samo stvar i na ovaj način se problem samo produbljuje.

Gdje nema ljudskosti nema ni ljudi
„Dobar dan … Kako si … Jesi li u poslu … Imaš li minutu vremena?“ – Ovako se otprilike obraćaju ljudi prema ljudima. Zanimljivo je da u svim kulturama na svijetu postoji neki oblik službenog pozdrava. Uz to idu i neka uobičajena pitanja o zdravlju i raspoloženju. Još je uzornije ako se pri tome sugovornika upita za njegovo vrijeme, jer možda je čovjek upravo u poslu kojeg mora hitno završiti. „Posjednici“ najčešće i najradije sve ovo preskaču. Oni odmah prelaze na stvar. „Ej, treba mi hitno to i to … Donesi mi ono … Idi i uradi mi ovo!“
Pored svih ovih pojedinačnih incidenata, izgledno je da neljubaznost i nepoštovanje ljudske osobe predstavlja i svojevrsno opće mjesto lokalne kulture i mentaliteta. Zanimljivo je recimo da u našim južnoslavenskim jezicima uopće ne postoji konjuktiv kao zasebni jezični oblik koji služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Umjesto konjuktiva se u naznačene svrhe zato uobičajeno krpamo aoristom glagola biti: „Biste li bili ljubazni i učinili mi…“? S druge strane, recimo u njemačkom jeziku konjuktiv ne podrazumijeva samo zasebni glagolski oblik (npr. würden namjesto werden ili hätten namjesto haben), nego i odgovarajuću prateću sintaksu. Na primjer, naznačena blaga zapovijed podrazumijeva da drugoj osobi ne govorite što bi ona u danom momentu trebala raditi nego ono što biste vi uradili da ste na njezinom mjestu (Auf deiner Stelle würde ich so und so machen – Da sam na tvom mjestu, uradio bih to i to). Osobit tabu njemačkog konjuktiva predstavlja zapovjednička forma „ti moraš“. Premda se ovo na njemačkom može izreći, kod njih to važi kao svojevrsna kočijaško-uličarska forma izražavanja. Kulturan Nijemac – s druge strane – nikad nikom neće reći da nešto mora, jer mora se samo umrijeti – zar ne? S druge strane, kod nas se ovo „ti moraš“ smatra najnormalnijom i uzornom međuljudskom komunikacijom: „Kažem ti kao prijatelju, moraš to uraditi kako znaš i umiješ!“ ili „Draga, moraš to učiniti!“ itd. Tko zna, valjda su nam kroz povijest previše i predugo drugi zapovijedali da bi se sada lako mogli toga otarasiti.
Obično se kaže ono da je vrag u detalju, premda je izvorno ova poslovica namjesto vraga spominjala Boga. S par finih riječi i pokojim uljudbenim jezičnim oblikom možemo uistinu popraviti našu svakodnevnu komunikaciju, a samim tim i naše međuljudske relacije i odnose.

U Sarajevu, 31. 1. 2019.
M. B.

GOVOR TIJELA (III. DIO): ZRCALJENJE

Nastavljamo se baviti djelom ”Velika škola govora tijela” autora Allana i Barbare Pease. U ovome dijelu pažnju ćemo posvetiti prepoznavanju jesu li drugi u određenim situacijama pozitivno ili negativno raspoloženi prema nama i kako mi otkrivamo da nam netko jest, odnosno, i nije baš simpatičan.

Počesto ne možemo ne vidjeti očite signale da nismo dobro došli u nekom društvu ili pak da nas prihvaćaju širom otvorenih ruku. No, isto tako svjesni smo kako je ponekad teško procijeniti nečije raspoloženje prema nama jer ljudi, vjerovali ili ne, redovito glume. Unatoč tome, pomno promatrajući sugovornikov govor tijela, vrlo brzo možemo otkriti prihvaća li nas ili ne. Sve što trebamo napraviti jest uočiti hoće li dotična osoba ponoviti naše kretnje tzv. zrcaljenjem.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-ii-dio-osmijeh/ ‎

Zrcaljenje kao način povezivanja i prihvaćanja

U davno doba zrcaljenje je bilo sredstvo pomoću kojega su se naši preci uspješno uključivali u veće skupine. To je ujedno i primitivni način učenja oponašanjem. Najjednostavniji oblik zrcaljenja jest zijevanje. Kada jedan čovjek zijevne, svi oko nje počnu zijevati. Robert Provine otkrio je kako je zijevanje toliko zarazno da je čak dovoljno samo širom otvoriti usta kako bi se izazvala reakcija. U prethodnom dijelu o osmijehu, spomenuli smo da ljudi uglavnom osmijeh uzvraćaju osmijehom. Tu se također radi o zrcaljenju. Ono je namijenjeno stvaranju prisnih odnosa s drugima. Također, zrcaljenjem se objašnjava zašto neki mirni tipovi podivljaju kada se nađu unutar ljutite svjetine – oni jednostavno zrcale agresivno ponašanje i time stvaraju osjećaj sigurnosti. Zrcaljenjem drugima poručujemo da smo isti kao oni, da im ne predstavljamo prijetnju. Autori navode kako neka društva, poput Nijemaca i Britanca, upravo zahvaljujući zrcaljenju kojega se u velikoj mjeri pridržavaju, dominiraju svijetom dugi niz godina. Povezivanje pomoću zrcaljenja započinje već u maternici kada dijete usklađuje svoje tjelesne funkcije i otkucaje srca s majčinim ritmom. To će reći da je zrcaljenje stanje kojem smo po prirodi skloni.

Zrcaljenje kao uzrok sličnosti među ljudima

Zasigurno svi znamo barem jednog muža i ženu koji nam fizički izgledaju kao brat i sestra. Nakon dugo godina zajedničkog života oni jednostavno počnu sličiti jedno na drugo. Razlog toga je što stalno međusobno zrcale izraze lica pa s vremenom izgrade mišiće na istim dijelovima lica. Jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost za raspad braka veća ako jedan bračni partner ne zrcali izraze sreće drugog partnera. Jasno je da nepostojanje zrcaljenja nije razlog raspada braka, ali je jedan od pokazatelja da nešto ne funkcionira dobro. Ovo ne vrijedi samo za bračne partnere. Vremenom i najbolji prijatelji počnu međusobno nalikovati jedno na drugo (sama sam se često našla u situaciji da prijateljicu i mene pitaju jesmo li sestre). Osim toga, autori čak tvrde da se zrcaljenje može primijetiti i kod izbora ljubimaca. Skloniji smo birati one ljubimce koji nam tjelesno nalikuju ili pak odražavaju naša raspoloženja.

Namjerno usklađivanje

Zrcaljenje je jasan način na koji nam drugi govore da se slažu s nama ili da im se sviđamo, ali i način na koji mi drugima otkrivamo naše raspoloženje. Ako zrcaljenje izostaje, možete biti sigurni da ne odgovarate osobi s kojom ste se sreli. No, zrcaljenje se može i namjerno izvoditi. U situacijama kad nam je važno doprijeti do drugih, ostaviti dobar dojam ili se pak uključiti u neku skupinu, možemo početi usklađivati vlastite geste, intonaciju glasa, brzinu govora te izraze lica s našim sugovornikom. Na taj način druge opuštamo te pokazujemo da im nismo prijetnja. Važno je naglasiti kako namjerno usklađivanje nije moguće kada su u pitanju mikrokretnje poput treptanja, širenja nosnica, podizanja obrva i sl. Takvo usklađivanje događa se samo kod osoba koje uistinu odgovaraju jedna drugoj ili, kako se to obično kaže, koje su na ”istoj valnoj duljini”. Osim toga, uvijek si moramo posvijestiti u kakvom smo odnosu s osobom prije nego počnemo namjerno preslikavati njezin govor tijela. Nije baš pametno da npr. zaposlenik preslikava šefov govor tijela koji odiše dominacijom kada ga želi zatražiti povišicu.

Umjesto zaključka

Na koncu, ovaj kratki pregled opsežnog djela ”Velika škola govora tijela” završavamo s jednim citatom s kojim samo djelo započinje. U njemu se ogleda važnost govora tijela u svakodnevici:

Po čovjekovim noktima, po rukavu njegova sakoa, po njegovim cipelama, po koljenima na njegovim hlačama, po zadebljanjima na njegovom kažiprstu i palcu, po njegovu izrazu lica, po manšetama njegove košulje, po njegovim kretnjama – po svakoj od tih stvari jasno se otkriva čovjekovo zvanje. Da sve to neće prosvijetliti sposobnog analitičara u svakom je slučaju gotovo nezamislivo. (SHERLOCK HOLMES, 1892).

U Mostaru, 9. 12. 2018.

K. L.

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO RAZUMJETI ONE KOJE JE NEMOGUĆE RAZUMJETI?

U ovom tekstu ćemo nastojati prikazati djelo švedskog komunikologa Thomasa Eriksona: Okruženi idiotima. Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti? Djelo je na našim prostorima izašlo 2018. u ediciji izdavačke kuće Znanje iz Zagreba.

Odmah na početku valja reći kako se iza provokativnog naslova krije zbilja inteligentno i praktički primjenjivo djelo. Kako smo već istakli i u sažetku: Već u ranoj mladosti formiramo stav prema kojem su svi oni s kojima znamo dobro i uspješno komunicirati dobri i pametni, dok oni s kojima to ne znamo – su idioti. Međutim, postoje načini i znanja u smislu bitnog unapređenja vlastitih komunikacijskih vještina, tako da čovjek može uspješno početi komunicirati čak i sa onima za koje je mislio da su nemogući i beznadni slučajevi. Da bi nas približio pojedinim tipovima ljudskih osobnosti, Erikson se služi klasičnom Hipokratovom podjelom osobnosti, koju – međutim – ponešto adaptira i unapređuje. Tako su kolerici ovdje „crveni“, sangvinici – „žuti“, flegmatici – „zeleni“, a melankolici – „plavi“. Pri tome su žuti i crveni ekstroverti, a plavi i zeleni introverti. Zatim, crveni i plavi tipovi su više orijentirani prema problemima i zadacima, a žuti i zeleni prema odnosima. Sve ovo Erikson u knjizi predstavlja i prikladnom shemom:

Erikson ističe kako njegov model svakako nije savršen, te da mu se sigurno ima što prigovoriti. Međutim, on također ističe kako je isti niknuo iz njegove dugogodišnje prakse bavljenja međuljudskom komunikacijom, te stoga svakako može biti inspirativan i koristan.

S obzirom da je vrlo teško jedno složeno djelo iscrpno prikazati na stranicu – dvije, ovdje ćemo se ukratko fokusirati na svaki od četiri tipa osobnosti, te pokušati naznačiti na koji način s kim treba komunicirati.

Crveni – „Pravila su tu da se krše!“

Crveni tip: ekstrovert orijentiran prema rješavanju konkretnih problema i zadataka. Energični, marljivi, prodorni, vrlo otvoreni, čak indiskretni. Žive u sadašnjem trenutku, obično uspijevaju uraditi za trojicu. Rado krše pravila, ali ne zbog zlobe ili prljava dobitka, nego zato što im se vječito žuri. Marljivo sabiru kazne iz prometa, a u poslu će rado zaobići i neku idiotsku dosadnu papirologiju, jer jednostavno, nemaju oni vremena za to.

Po Eriksonu, sa svojom velikom energijom i elanom crveni su skloniji od svih ostalih tipova druge vidjeti kao gomilu nesposobnih idiota. S druge strane, ovi drugi njih također redovito doživljavaju pretežito negativno: kao ambiciozne manijake, bezobrazne, bezobzirne, indiskretne itd.

U komunikaciji, crveni su već kako rekosmo (pre)otvoreni i brzopleti. Ako mu se nešto ne sviđa, odmah će vam to reći i to često na vrlo neprimjeren način. A osobito ih živciraju duge i predetaljne priče, jer kako rekosmo – njima se žuri. Drugi će se pred njihovom eksplozivnom energijom često povući i zatvoriti, međutim to je greška koja će eventualnu krizu samo produbiti. S crvenima se komunicira onako kako oni to najviše vole: izravno, otvoreno, iskreno i emotivno nabijeno. Možda se neće posve složiti s vašom reakcijom, ali barem će vas cijeniti.

Žuti – „Osjećam da sam u pravu!“

Žuti tip: također ekstrovert, ali više orijentiran prema odnosima. Erikson kaže da ih je vrlo lako prepoznati. Oko koga u velikom društvu vidite najviše ljudi, i gdje je najviše smijeha, e osoba u sredini svega toga je izgledno „žuti“. Karizmatični su, dopadljivi, zanimljivi, vrlo rječiti, ali pomalo i nerealni kao i površni. Reklo bi se da žive u budućnosti. Idealisti su, ali pri tome teško mogu detaljno objasniti kako se stiže do tih njihovih ideala. Vole novotarije, bilo da je riječ o stvarima ili idejama, ali zato im podjednako sve brzo i dosadi pa opet traže nešto novo. Stoga im je teško zadržati pažnju, a osim toga – katastrofalni su slušači; doslovno ono: „Na jedno uđe, na drugo iziđe“.

Stoga u komunikaciji sa žutima Erikson predlaže slijedeće: Kao prvo, potrebno je naoružati se osmijehom, jer žuti jedino dobro funkcioniraju u pozitivnom okruženju. Tako će te im dati do znanja da ih cijenite kao i to da vam je drago što postoje, i što su sad upravo tu s vama. Žuti će vas već zbog toga nesebično zasuti svojim zlatno-sunčanim žutilom. Međutim, kako su slabi slušači, unaprijed se naoružajte strpljenjem i upornošću, i pri tome im nikad ne govorite ono: „Pa stotinu puta sam ti već rekao“, nego jednostavno recite što ste mislili po stotinu i prvi put. Poslušat će vas prije ili kasnije!

Premda će se možda neko upitati a što će mi uopće, važno je istaknuti da žuti imaju nevjerojatnu moć uvjeravanja i kao takvi su uvijek korisni i kao prijatelji, i kao poslovni suradnici. Erikson tvrdi da oni doslovno mogu prodati sve: „I led Eskimu, i pijesak beduinu.“ Baš sve…

Zeleni – „Oni koji su davno odlučili da neće donositi nikakve odluke!“

Ne mogu svi biti posebni i karizmatični, pa netko mora biti i prosječan obični čovjek. To su po Eriksonu „zeleni“ – ujedno najčešći tip ljudske osobnosti. Znaju biti dobri i pouzdani prijatelji, kao i vjerni bračni drugovi i roditelji. Međutim, jako su pasivni. Plaše se velikog posla, plaše se i velikih promjena i planova. Zato su najsretniji kad ih se pusti na miru. Tako se otprilike i ponašaju: stabilni su, ne toliko rječiti i ekspresivni, radije sjede po strani i slušaju što drugi govore. Vrlo su nepovjerljivi prema istinskim autoritetima i znalcima, s druge strane, često naivno povjerljivi prema svakojakim protuhama i neutemeljenim medijskim natpisima i objavama. „Pa bilo u novinama“ ili pak ono „Rek’o mi prijatelj“ – za njih često nema dalje. Da, i neodlučni su vrlo, kako Erikson kaže – davno su se odlučili da neće donositi nikakve odluke!

Erikson kaže da sa zelenima treba komunicirati blago, ali iznimno strpljivo i uporno. Stalno ih je potrebno „gurati“ i poticati, ali sve to skupa pomalo. A takvi su otprilike i na poslu. Ne treba ih plašiti velikim planovima, nego bi te velike planove trebalo izlomiti na manje dijelove, pa im na dnevnoj razini davati male, konkretne zadatke. To im je već prihvatljivije. Zeleni po prirodi nisu vođe, nego oni koje se vodi. Stoga im tuđe vodstvo uopće ne smeta, ali kako rekosmo, treba ih voditi blago, strpljivo i sve to nešto pomalo! U protivnom, vjerojatno vam se neće otvoreno suprotstaviti, ali rado će vas ogovarati iza leđa i namjerno će zabušavati. Da, zeleni su izrazito skloni jednom tihom, pasivnom otporu.

Plavi – „majstori Excela!“

Plavi vam vjerojatno nikad neće stvoriti neki veliki problem u životu. Marljivi, posvećeni, odgovorni, racionalni, korektni, međutim, pored svega toga – ipak – dosta teški i komplicirani za komunikaciju i suradnju. Pri tome je izgledno najveći krivac njihova iznimna posvećenost detaljima. Njima ništa nije nevažno, a obavljene zadatke su u stanju provjeravati do u beskonačnost. Plavi su perfekcionisti, a za perfekciju treba dosta vremena, i zbog toga su plavi poslovično veoma spori, te ih se stalno mora požurivati. Obožavaju tablice, proračune, statistike… Erikson kaže da će te ih u poslovnom okruženju najlakše prepoznati po tome što će im na kompjuteru vjerojatno biti otvoren Microsoft Excel.

Zbog poslovične kompliciranosti i opterećenosti detaljima i nisu nešto rječiti. Ukoliko plavi odluči ispričati vic, to bi se lako moglo pretvoriti u noćnu moru. Kako s njima komunicirati? Erikson veli da ako želite s njima nešto raspraviti, dobro se naoružajte činjenicama i argumentima. Plavima ne možete bacati floskule, a neće proći ni neki bučni afektivni ispadi. Jednostavno, morate ih uvjeriti logikom i argumentima! Osim toga, budite spremni da ih uvijek požurujete i podsjećate na rokove. Jer ako to ne činite, oni će se bezbrižno posvetiti onomu što najviše vole – detaljima.

Upoznati druge, upoznati samog sebe

Erikson u knjizi upozorava na jednu stvar. Naravno da nitko od nas u stvarnosti nije obilježen samo jednom bojom. Svi smo mi najčešće glede osobnosti kombinacija dviju ili čak više različitih boja. No, suština priče pri tome ostaje ista, jer boje u konkretnim slučajevima obično nisu nerazgovjetno pomiješane, nego su već raspoređene po različitim sferama života. Na primjer, netko je uglavnom zeleni tip, ali kad su u pitanju temeljne vrijednosti i odluke, lako se prometne u crvenog. Ili netko je u poslovnom smislu „plav“, ali privatno je više ‘nako zelen.

Uglavnom, vrijednost Eriksonovog sustava nije samo u tome što nam može biti od pomoći u razumijevanju drugih ljudi, nego i nas samih, jer ako poznajemo dovoljno sami sebe, tada ćemo puno lakše i sa onima drugim. Ako ništa, moći ćemo ih egzaktnije i na vrijeme upozoriti s kim imaju posla!

U Sarajevu, 8. 12. 2018.

M. B.