Oznaka: isprika

Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?

Vrijeme je postalo najbolji način da pobjegnemo od nekoga koga ne želimo susresti ili od situacije u kojoj ne želimo biti. Vrijeme je izvrstan način da se sklonimo od odgovornosti i obveze. Nemam vremena postala je magična rečenica kojom rješavamo bezbroj neugodnih situacija i izbjegavamo mnogo ljudi koje ne želimo vidjeti i susresti jer ih smatramo dosadnima i napornima. Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim. Nemam vremena je jedan od najdvoličnijih načina kako ćemo ljudima reći da ih ne podnosimo, da nam idu na živce i da ih ne želimo vidjeti. Nemam vremena puno prikladnije zvuči nego ne podnosim te, ne sviđaš mi se, neugodno mi je s tobom. Ipak nemam vremena često znači baš ono što u sebi mislimo o drugom ili o situacijama u kojima ne želimo biti.

Pod krinkom rečenice nemam vremena ne krije se uvijek stvarna nemogućnost kada se ne možemo stići vidjeti se s nekim ili biti u određenoj situaciji jer nemamo vrijeme na raspolaganju. Sve češće i učestalije nemam vremena krije puno više nego se na prvi pogled čini. Jer živimo u vremenu kada se visoko cijeni da se nikoga ne povrijedi i ne uvrijedi time što je zaista naporan, dosadan i ne želimo ga vidjeti, nemam vremena služi kao idealan način kako nekoga možemo otkačiti i otpisati s dozom kulturnog i pristojnog ophođenja namještenim osmjehom i rečenicom izgovorenom pristojnim glasom: nemam vremena. Slično vrijedi i za situacije iz kojih se ne znamo izvući ili nismo sposobni jasno i nedvosmisleno reći da ne želimo i nećemo biti u takvoj i takvoj situaciji, onda da ne bismo povrijedili tuđe osjećaje kažemo: nemam vremena.

Ono što mislimo ponekad pod izlikom rečenice nemam vremena može izgledati i zvučati previše uvredljivo drugima i situacijama u koje nas stavljaju i da izbjegnemo bilo kakav sukob čini se najpametnije reći nemam vremena. Nećemo ispasti bezobrazni, bahati i nekulturni i sugovornik će biti valjda zadovoljan našim odgovorom i s puno razumijevanja će prihvatiti da danas ne možemo biti s njim jer nemamo vremena. Kao da se više nitko ne usuđuje reći na glas da ne želi prihvatiti određene situacije jer su za njega neugodne i ne želi susresti neke ljude jer su mu iritantni i naporni. Kao da će malo iskrenosti povrijediti i uništiti sve njegove međuljudske odnose i njega samoga i svijet oko njega. Nemam vremena rađa puno dvoličnosti jer tim izrazom krijemo puno više onoga što se ne usudimo javno i glasno reći i izgovoriti. I sami znamo da ponekad kada kažemo nemam vremena, ne mislimo niti na vrijeme niti sate, nego tražimo način kako da pristojno i politički korektno kažemo ono što zaista mislimo i osjećamo prema nekom ili nekoj situaciji.

Zbog te negativne i loše magičnosti riječi nemam vremena najčešće smo u sukobu sami sa sobom. Osjećamo da nam određeni ljudi smetaju, da su nam određene situacije neugodne i osjećamo da ne želimo biti u takvim okolnostima i s takvim ljudima i umjesto da pokušamo to izreći nedvosmisleno i jasno, radije pribjegnemo onom bezličnom izrazu nemam vremena nezadovoljni na kraju što nismo bili dovoljno hrabri da kažemo što stvarno mislimo i kako se stvarno osjećamo. Učestalo ponavljanje tog izraza i isprike nemam vremena kroz život stvara od čovjeka kukavicu i slabića koji određene ljude i situacije ne podnosi, čak ih ponekad i mrzi, ali nema hrabrosti reći ništa o tome kako se osjeća i kako sve to doživljava, samo uvijeno ponavlja nemam vremena što ga čini nervoznim i nezadovoljnim.

Je li mi stvarno nemamo vremena ni za koga niti za bilo što ili nemam vremena koristimo kao ispriku da drugima kažemo da su dosadni, naporni i nezanimljivi, a da istovremeno ostanemo u kontaktu s njima, pa čak i u dobrim odnosima? Da umjesto da kažemo kako su neke situacije za nas neprihvatljive i neugodne i ne možemo na njih pristati, radije se povučemo i podvijemo rep i kažemo nemam vremena kako bismo izbjegli sva silna pitanja, upitne poglede i moguće tračeve i osude? Izraz nemam vremena postala je najdvoličnija isprika i način kako pobjeći od napornih ljudi i neugodnih situacija umjesto da barem ponekad reknemo glasno i otvoreno da nam se netko ne sviđa i da ne želimo biti u određenoj situaciji bez obzira na posljedice. Moguće je da ljudi zbog načina života sve manje imaju vremena jedni za druge, ali je i moguće da izrazom nemam vremena ljudi bježe u sebe i povlače se u sebe jer nemaju volje i hrabrosti biti manje pristojni i manje politički korektni kada ih netko iritira i ljuti i kada je situacija u kojoj se nalaze neugodna i neprihvatljiva.

I ako ima istine u tome da objektivno ljudi imaju sve manje vremena na raspolaganju, ima nešto istine u tome kada nemam vremena ne znači ništa drugo nego kukavičluk i manjak hrabrosti da čovjek isključi iz života druge s kojima ne želi komunicirati jer mu štete i loše djeluju na njega kao i situacije u kojima ne želi biti. Nemam vremena je jedan od rijetkih univerzalnih načina komunikacije među ljudima kojim bježe jedni od drugih u svoje privatne svjetove, u dvoličnost jer se više ne usude nekoga odbiti tko na njih loše utječe i jer se više ne usude odbiti situacije koje su im neugodne i neprihvatljive.

Nekad je postojao, a postoji i danas izraz što će selo reći koji se odnosio na čovjekovo ponašanje prema okolini u kojoj živi, danas je taj izraz preveden u riječi nemam vremena. Jer kad čovjek zbog straha i kukavičluka kaže nemam vremena, umjesto da direktno i jasno nekoga skine s dnevnog reda ili odbije prihvatiti određenu situaciju, sam sebi govori u glavi što će selo reći i time još više tone u strah, nesigurnost, kukavičluk i manjak hrabrosti u trenutku kada treba stati i zauzeti se za sebe. Kada umjesto bezličnog i dvoličnog nemam vremena treba reći kako je netko naporan, dosadan i napastan i kako je neka situacija neugodna i neprihvatljiva. Nemam vremena najviše šteti samom čovjeku jer čovjek postane nesposoban odbiti od sebe ljude i situacije koji su za njega loši i štetni i stvaraju mu probleme i neugodnosti u životu.

U Sarajevu 16. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O kršćanskom individualcu

Društveni individualac

Biti individualan danas je najzastupljeniji način razmišljanja. Imati hrabrosti pomjerati granice, rušiti stereotipe, biti svoj u svemu, ne dopustiti da te društvo određuje, formira, ograničava. Biti individualac znači smjeti dekonstruirati (razgraditi) sve što želite ako vam to smeta zbog vašeg osobnog individualnog cilja, želje, zadovoljstva ili čega kod hoćete.

Smeta vam obitelj kao zastarjela društvena arheološka iskopina, dekonstruirajte je – recite da vama ne treba da vas ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra ne smiju sprječavati u vašem samoostvarenju. Smeta vam brak između jednog muškarca i jedne žene – dekonstruirajte ga, zar da vam komad papira i zastarjele društvene norme određuje koga ćete voljeti, tko će biti vaša životna ljubav. Smeta vam političko uređenje zemlje u kojoj živite, jer morate ispunjavati neke društvene zakone koji vas obvezuju na plaćanje poreza, taksi i računa – dekonstruirajte takvo uređenje, zar da vam netko određuje što morate, a što ne morate platiti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smeta vam religija u vašem uspinjanju u visine i samoostvarenju vaše individualnosti – dekonstruirajte je, zar da vam čudno obučeni muškarci i žene koji nešto vračaju i mantraju kao da zazivaju kišu određuju tko ste vi i kome trebate vjerovati i koga se trebate bojati. Smeta vam društveni moral, norme kojih se svi drugi u vašem društvu drže kao pijani plota bez obzira je li vjeruju ili ne vjeruju – dekonstrurirajte ga, zar da vam netko određuje koja su vaša zadovoljstva dobra, a koja su zla. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam žene koje se stalno lijepo oblače, uređuju i lijepo izgledaju – dekonsturirajte ih, zar da vam žene određuju jeste li vi ili niste žena, vi ćete biti ono što vi želite biti, a ne ono što većina žena misli. Smetaju vam muškarci koji govore da je biti otac prekrasno iskustvo, da je imati obitelj ženu i djecu nešto što je u isto vrijeme najljepše i najteže – dekonstruirajte ih, zar da vam muškarci određuju jeste li vi ili niste muškarac, vi ćete izabrati što želite biti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam borci protiv pobačaja, ta dosadna skupina srednjovjekovnih mozgova – dekonstruirajte ih, molim vas lijepo tko će vama odrediti kad život počinje, a kad završava, vi ćete to odrediti. Smeta vam na kraju cijela stvarnost koja vas okružuje sve te društvene norme – dekonstrurirajte je, do kraja nitko vama neće određivati što je stvarnost i što su norme, vi ćete odrediti i izabrati što je žena, muškarac, život, norma, moral, vi ste društveni individualac, i ne želite da vas se klasificira, selektira, stavlja u bilo kakve kalupe. Vi imate pravo, snagu i odvažnost biti ono što želite biti, živo vas briga za bilo kakve norme i pravila i nikome ne dugujete ispriku za sve što se ikada javno rekli ili napisali.

Kršćanski individualac

Ne smeta vam obitelj kao zajednica muškarca i žene, štoviše, obiteljski ste čovjek i uživate u obiteljskom životu. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da nije lijepo odricati se vlastitih roditelja, braće i sestara, pogotovo ako su vam omogućili da postante to što jeste.

Ne smeta vam brak, štoviše, uživate u braku sa svojim mužem i svojom ženom i osjećate da brak ima zaista veliku i uzvišenu svrhu kroz davanje novog života. Dekonstruirajte društvenog individualca zbog njegovog stava, jer su njegovi roditelji bili u braku svojevremeno i njega dobili kao plod bračne ljubavi. Ako nije lijep kao vi ili vaša supruga, pa si ne može naći muža ili ženu, ni slučajno se nemojte ispričavati zbog toga, nemojte ga vrijeđati javnim sažalijevanjem, ali ni slučajno da se javno ispričate, jer nije lijep ili zgodan kao vi. Neka mu se priroda ispriča.

Smatrate da je političko uređenje zemlje prikladno iako uvijek može biti bolje, prihvaćate zakone svoje zemlje, jer su potrebni za normalno odvijanje društvenog života, sigurnosti, ekonomije. Dekonstruirajte društvenog individualca što mu ne smeta uzimati novac i plaću i zdravstveno i socijalno od te iste države. I nemojte mu se ispričivati zbog toga što uzima državni novac, liječi se i uzima socijalno. Kao kršćanski individualac vi ste onaj koji plaćate za njega i porez i prirez i takse. Neka mu se država ispriča.

Kršćanski ste individualac, religiozan, nastojite živjeti svoju vjeru, nastojite biti aktivni i praktični, trudite se učiniti nešto dobra u župi u kojoj živite. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta sjesti na prva mjesta tijekom bilo kojeg religioznog javnog čina, obreda i manifestacije. I nemojte ga vrijeđati kasnije na svečanom ručku nakon mise, ali nemojte mu se ispričavati što je samostalno bez pitanja sjeo u prvu klupu bez da je ikoga pitao. Možda čovjek ima drugačiji osjećaj za kulturno ophođenje. Neka mu se kultura  i bonton ispričaju.

Poštujete moralne norme kako svoje religije to jest kršćanstva, tako i drugih religija, društva i  smatrate da su potrebne, jer usmjeravaju vaše djelovanje prema dobru kako vas i vaše obitelji tako i cijelog društva, smatrate da je moralni zahtjev izbjegavati zlo, a činiti dobro  te poštujete i vjerujete u Deset Božjih zapovijedi, Isusove zapovijedi ljubavi.

Dekonstruirajte društvenog individualca jer od vas traži da ga ljubite, poštujete i da mu se ispričavate, iako ne vidite razloga zašto biste to činili prema nekome tko s druge strane te iste norme prezire, odbacuje i naziva srednjovjekovnim inkivizitorskim zapovijedima i seoskim folklorom koji je karakterističan za ruralne i tradicionalne sredine. I nemojte se ispričavati, jer smatrate da čovjeka treba poštivati, ljubiti i činiti mu dobro. Možda se smijete ponekad ispričati kad vam to ne ide od ruke, ali budite štedljivi sa isprikama, niste krivi za sve. Neka mu se prirodni moral i Božanski zakonodavac ispričaju.

Poštujete i cijenite žene, vjerujete kao kršćanski individualac da ih je Bog stvorio jednake vama, štoviše, s jednom od njih imate obitelj i djecu, lijepo vam je s njom, niste ni znali njezinu važnost i ulogu dok niste vidjeli što i za nju, a i za vas kao oca ili muža, znači ona kao majka i supruga. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta vrijeđati, prezirati i mrziti žene jer jednostavno nije zgodan kao vi i nijedna žena ga ne smatra dovoljno privlačnim da bi se udala za njega. U obrnutom slučaju ako ste žena kršćanka, učinite isto. I molimo vas nemojte se ovaj put ispričati što tako mislite, niste vi kriv ili kriva što ste opet od nekoga ljepši, zgodniji, volite svoga muža, suprugu i djecu i sretni ste i zadovoljni svojim obiteljskim životom. Neka mu se priroda opet ispriča ako nije bilo dovoljno prvi put.

Poštujete ljudski život od začeća do prirodne smrti, gledate svoju malu bebu te nježne ručice, radoznale oči, to malo sitno i nježno tijelo. Ne možete vjerovati da je Bog dopustio vama da sudjelujete u stvaranju preko prenošenja i davanja novog života. Razmišljate dok gledate svoga malog anđela, to čudo nad čudima, što možete sve učiniti i postići kada bude odrastao ili odrastala. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da je društveni individualac samo zato jer je nekad i on bio ništa drugo nego mala beba, bespomoćno dijete i jer su njegovi roditelji Bogu rekli DA kad mu je mama ostala trudna i rekla svome mužu o tome. Da je bilo po njegovom, naravno ne bi ni postojao. Nemojte se ispričavati kad mu to kažete, valjda je dovoljno sposoban shvatiti da je se rodio zato što nije pobačen. Neka mu se opet priroda, a i život ispričaju.

Kršćanin i kršćanski individualac

S druge strane, kršćanin se danas non-stop za nešto i zbog nečega ispričava. Kršćanin se ispričava za lošu ekonomsku situaciju u zemlji, za niske plaće i visoke račune. Kršćanin se ispričava za ratove, ubojstva, čak se počeo ispričavati i za ubojstva samih kršćana po svijetu. Kršćanin se ispričava, jer nema mira u svijetu, jer su mirovine male, jer nema vode u zgradi, jer je grijanje preskupo zimi, jer međureligijski dijalog ne ide uvijek kako treba. Bilo koja situacija, prilika, nastup, manifestacija kršćanin se odmah prije nego kaže bilo što, ispriča. Naravno, kršćanin se danas ispričava i zato što je kršćanin.

S druge strane, kršćanski individualac se također zna ispričati kad pogriješi. Jedina razlika između kršćanina i kršćanskog individualca jest što se kršćanski individualac nema potrebe ispričavati zato što je kršćanin, i tek onda kada pogriješi i kada ga drugi ozbiljno upozore na to pod uvjetom da su također prvo kršćanski individualci, a ne isključivo i samo društveni individualci. Kršćanski individualac se ne ispričava unaprijed, pogotovo se ne ispričava unaprijed društvenom individualcu za ono što će javno reći i napisati o braku, obitelji, životu, moralu.

Kada javno nastupa, kršćanski individualac pobačaj naziva ubojstvom nerođenog djeteta, ubojstvo kršćana po svijetu zločinom, loše političko uređenje zemlje korupcijom, jednoumljem i ideologijom, ženu i muškarca smatra različitima, a ne identičnima, djecu smatra darom, a ne tvorničkim proizvodom, društvenog individualca smatra zabavnim, ali ga ne shvaća ozbiljno, niti mu se da s njim ozbiljno raspravljati, niti vidi zašto mu je društveni individualac potreban za miran kršćanski život, ali ga kao kršćanskog individualca zanima postojanje jednog takvog neobičnog čovjeka kao što je društveni individualac, koji u isto vrijeme dekonstruira samog sebe i sve oko sebe, ali nekim čudom i dalje nastavlja postojati kao čovjek i to kao stvarni čovjek.

Kršćanski individualac nije dao ni pismenu ni usmenu dozvolu kršćaninu da se ispriča za sve ono što on kaže, izrekne i napiše, a kršćanin će se naravno uglavnom bez dozvole i pitanja uvijek ispričati za sve što je kršćanski individualac javno rekao ili napisao bez obzira što isprika nije potrebna. Kršćanski individualac će se ispričati kad ga upozore da je pogriješio, ali svoja predavanja, nastupe i govore nikada ne počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanski individualac.

Umjesto zaključka

Kršćanin se danas apsolutno ispričava gdje god se pojavi. Dok se društveni individualac smatra nadčovjekom koji nikome nije dužan ispriku, dotle se kršćanin ne smatra čovjekom i po njemu svi i svatko imaju pravo udarati koliko hoće, kad hoće i dokle hoće. Društveni individualac se ne boji javno ismijavati kršćanina, jer zna da jedina stvar koju će ovaj učiniti i reći jest da se ispričava što ga društveni individualac ismijava, vrijeđa i obezvrjeđuje.

S druge strane, kršćanski individualac nema potrebu svaki put za isprikom bilo kome, i nervira ga često kad se kršćanin hoće u njegovo ime ispričati za ono što je javno rekao i napisao kad za tim stvarno nema potrebe. Jednostavno, kršćanski individualac se ne boji javno kritizirati društvenog individualca, a dok se u društvenom individualcu ne probudi barem svijest (za savjest ostaje vidjeti) da se i on mora ispričati kršćanskom individualcu, bilo bi lijepo i da se kršćanin prestane non-stop ispričavati i podrži kršćanskog individualca u njegovom zahtjevu da mu društveni individualac duguje ispriku i da nema što s njim ozbiljno razgovarati dok se ovaj barem jedan put – ako ne smije javno da ne prekrši ne daj Bože kakvu društveno nametnutu normu –  onda barem privatno ispriča.

Dok se to ne dogodi, neka i kršćanin sačeka sa svojom isprikom, a ne da svaki put svoj nastup, govor, izlaganje, predavanje, propovijed počinje s neugodom, kašljanjem rastežući kragnu od pritiska i muke, jer prva rečenica obvezno počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanin.

P.S. Kratka poruka kršćaninu:

Dragi kršćanine, prestani se više non-stop ispričavati u moje ime. Znam se sam ispričati kad pogriješim. I molim te, ubuduće se u moje ime ne ispričavaj društvenom individualcu dok se i on ne ispriča meni. Ako to učiniš javno, nisi korektan prema meni. Ako to učiniš privatno, nemoj me obavijestiti o tome, ne zanima me, jer jedina norma koju sam spreman prekršiti jest tvoje stalno i konstantno ispričavanje svima i svakome bez moje usmene i pismene dozvole i bez dogovora sa mnom.

Hvala unaprijed.

Kršćanski individualac.

 

U Sarajevu, 20. 6. 2017.

O. J.

Exit mobile version