Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.
Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.
Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.
Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…
U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.
Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.
Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.
Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.
Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.
Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.
Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…
Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.
O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.
Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.
Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.
Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…
U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.
Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.
Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.
Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“
Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.
Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.
U Sarajevu, 11. 11. 2017.
O. J.
