Kategorija: Filozofija

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi.  Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Peeratam Tangtua

O zaboravu

Ima različitih zaborava. Teško ih je sve posložiti. Neki su nevažni. Kao kad zaboravite ostaviti ključ u vratima i stavite ga na stol. Važnost zaborava ovisi od događaja na koji se odnosi. Neke događaje ne zaboravljamo. Neke zaboravljamo. Ne možemo uvijek odlučivati o kolektivnim zaboravima. Ponekad nas se i ne tiču. Nismo bili dionici događaja na koje se zaborav odnosi.

Među zaboravima postoje oni koji se tiču nas. Oni su osobni. Osobni zaborav je pomirenje sa samim sobom. Prihvaćanje da drugačije nije moglo biti iako je bilo najgore moguće i najteže za preživjeti. Osobni zaborav nije gubitak pamćenja. Nije oboljenje od bolesti koja napada mozak i fizičku memoriju u našoj glavi. Osobni zaborav je preobražaj. Izgradnja novog svijeta. Kao kada zaboravite uvredu. Ali zaboravite tako da ne ostane nikakav trag u vama. Kao da nikada prije niste susreli onoga koji vas je uvrijedio. Osobni zaborav početak je oproštenja.

Nije uvijek lako utvrditi što treba učiniti prvo. Zaboraviti ili oprostiti, ili obrnuto? S tim se mučimo. O tome se pitamo. Cijeli život. Ako zaboravim do kraja, tko će pamtiti događaj? Ako ne zaboravim do kraja, kako ću oprostiti? Ima jedna misao o zaboravu koja ide otprilike ovako: zaboraviti znači oprostiti bogu što ne postoji da spriječi kraj. Kao da treba zaboraviti bogu što nam je propustio pomoći kad je najviše trebao. Opet se vraćamo na isto. Kako zaboraviti nekome tko je trebao biti uz nas? Osobni zaborav uključuje onoga koji nas na neki način povrijedi. Uključuje i onoga koji nije spriječio uvredu.  Iza kolektivnog zaborava se možemo sakriti. Nismo direktno pitani jesmo li zaboravili. Ne moramo dati izravan odgovor. Možemo ga sakriti u masi i kakofoniji glasova drugih.

Osobni zaborav ne dopušta skrivanje. Postavlja izravno pitanje i zahtjeva izravan odgovor. Možemo se sakriti i iza kolektivnog oproštenja. Nismo izravno pitani opraštamo li ili ne opraštamo. Zato u kolektivnim zaboravima i kolektivnim oproštenjima uvijek ima nešto od ljudske dvoličnosti. Osobni zaborav ne trpi licemjerje. Pred nas stavlja otvoreno pitanje koje glasi opraštaš li ili ne opraštaš? Osobni zaborav tiče se uvijek samo mene i nikoga drugog. I nitko drugi ne može za mene zaboraviti. Kod kolektivnog zaborava može se dogoditi da me se i ne tiče i ne moram zaboraviti. Mogu pamtiti ako želim.

Ako je zaborav početak oproštenja, uvijek je teže meni kad trebam zaboraviti. Lakše je zaboraviti kad smo grupa, kolektiv. Kolektivni zaborav ne može izroditi oproštenje ako nema osobnog zaborava. Osobni zaborav početak je kolektivnog zaborava, kao što je osobno oproštenje početak kolektivnog oproštenja. I uvijek nailazimo na pitanje: zašto zaboraviti onda kada nema onoga tko je bio smisao života, kad nema više onoga koji ne postoji da spriječi kraj?

Zaborava je puno. Najbolji su oni koji s ranama uklanjaju i ožiljke. Bili oni osobni ili kolektivni. I osobni i kolektivni zaboravi postaju istinski zaboravi kada nema ožiljaka. Kada je snaga bilo osobnog bilo kolektivnog oproštenja izbrisala i njih. Ostaje dilema. Uvijek. I nije lako razmrsiva. Ako istinski zaboravim ili zaboravimo želeći novi početak i novi svijet, jesam li pravedan prema onom koga više nema, koji je bio smisao života? Ako istinski ne zaboravim ili ne zaboravimo, onda neće biti novog početka i novoga svijeta. Ni za mene ni za njega. Ni za nas. Ni za njih. Opet nije li bog onaj koji treba to učiniti umjesto mene. Umjesto nas.  Ali kako će to učiniti kad ga nije bilo da spriječi kataklizmu?

Zaborav je težak teret. Radije ga nosim. Nije lako odlučiti se zbaciti ga. Ispada da sam kukavica. U odnosu na one koji traže da ne zaboravim. Na njegovo mjesto postaviti oproštenje zahtjeva nezamislivu žrtvu. Priznati da je onaj koji je bio smisao života trpio uzalud. Priznati da bog nije postojao da spriječi zlo. Zaborav je gordijski čvor. Dvostruka oštrica koja visi iznad naših pamćenja i memorija. Oštrica koja bi nas oslobodila tereta da pamtimo preživljeno. Oštrica koja bi nas okrivila da smo izdali one koji su bili smisao života. Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.

Zaborav je klatno. Teško životno klatno na kojem se svakodnevno ljuljaju naše savjesti i unutarnje borbe. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat. Tik – tak. I tako nekad moramo cijeli život. Ljuljati se na klatnu zaborava jer ne znamo što nam je činiti i što smijemo učiniti. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat koji otkucava. I mi se ne možemo odlučiti na koju stranu klatna konačno treba prevaliti i zaustaviti sat.

U Sarajevu 4. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

O bolesti

U bolesti nema ništa dobro. Nema ništa lijepo. Ništa što bi bilo vrijedno spomena. Želimo je što prije zaboraviti. Takva su iskustva bolesnika. Tek kasnije, s vremenom, kad je zdravlje na sigurnoj udaljenosti od kandža smrti i raspadanja, čovjek u bolesti otkriva i nešto od dobrog. Bolest stvara udaljenost između mene i svijeta. Važan sam ja i moje preživljavanje. Svijet svojom ponudom i zavođenjem nije više privlačan. Svijet postaje površan i neozbiljan. Sve što sam smatrao važnim i bilo je vezano za svijet, postalo je nepotrebno, slično zrncima prašine koja klize kroz moje prste. Nakon bolesti nastaje udaljenost između mene i mojih želja i prohtjeva. Nekad sam želio sve. Sada želim živjeti i disati. Ništa više. Nekad sam želio da me svijet obožava, biti dio svijeta, pripadati svijetu i zaboraviti sebe. Nakon bolesti želim biti sam ja. Zahvalan što mogu živjeti.  Bolest je forma udaljenosti od nevažnog, nepotrebnog i površnog koje nekad nesvjesno postane smisao života. Bolest je opipljiva udaljenost između onoga koji je preživio bolest i onoga koji je još uvijek zdrav. Onaj još uvijek zdrav i dalje bjesomučno juri život i svijet i ne misli na sebe. Bolestan prestaje progoniti život i svijet i druge. Bolestan otkriva samog sebe kao nešto najvažnije. Otkriva vlastiti život kao nešto najdragocijenije. U bolesti najvažnije je pobijediti i dobiti bitku. Poslije će se razmišljati o životnim prioritetima, promjenama životnih navika. Bolest je udaljenost samo onda kada je bolesnikov život siguran od smrti.

Bolest je blizina dok se s njom borite i želite je svladati. Odvratna blizina koja vam ne dopušta da vidite nešto drugo osim bolesti. Ali ta odvratna blizina bolesti koja vas opsjeda moguće da jednog dana postane spasonosna udaljenost. Sa sigurne životne udaljenosti o svojoj bolesti mislite kao najvećem životnom događaju. Promijenila je sve i u vama i oko vas. I više niste isti i nikada nećete biti isti. U naš život bolest ulazi dvostruko. Ulazi kao strašna blizina smrti i kraja, kao blizina koja nas sapinje i veže u neraskidive konopce straha, napetosti i boli. U trenutku kada smo tako bliski s bolešću da vidimo samo sebe i nju, još ne vidimo nikakav pozitivan učinak njezine prisutnosti. Blizina bolesti uvijek se javlja kao nešto što smatramo kaznom, katastrofom, propašću i krajem. Ukoliko spadamo među sretnike koji se izvuku iz njezinog čvrstog stiska, doživjet ćemo iskustvo onoga dobrog u bolesti. Iskustvo udaljenosti kada bolest promatramo kao iskustvo koje je do temelja promijenilo naše životne prioritete, nas same i ljude oko nas.

Oholo je i lažljivo govoriti kako nas bliskost bolesti i njezina blizina čini borcima i herojima. Njezina blizina i dah koji osjećamo na potiljku stvara strah i nevjericu. Zašto baš ja i kako da se to dogodi meni? U borbi s bolešću borimo se da preživimo i ne mislimo ni na junaštvo ni na hrabrost. Ako preživimo, postajemo junaci, ako ne uspijemo, bili smo oni koji su se borili do kraja. U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života. Naravno, ne govorimo o djeci i obitelji. Govorimo o stvarima koje su površne i nevažne u životu, a pretvorimo ih u svrhu i smisao svega.

Udaljenost koju stvara pobijeđena bolest prati i dublja bliskost s ljudima, posebno obiteljska bliskost. Tako, djeca više nisu samo teret i problem, muž ili žena odjednom nisu više naporni, dosadni i zlobni, rodbina odjednom više nije samo tu da me iskoristi za svoje potrebe. Pobijeđena bolest stvara udaljenost od nevažnog i površnog i stvara bliskost i povezanost s onim što nam je i prije trebalo biti važno.

Ipak, ne treba se bespotrebno junačiti i misliti kako ćemo promijeniti životne prioritete ako bi nas zahvatila neka opasna bolest. Kao da je prizivamo u život. Tko tako razmišlja, ne želi dobro ni sebi ni drugima. Treba znati postaviti život tako da i kad nas bolest pogodi, da smo već u stanju udaljenosti između nas svijeta. Da smo udaljeni od površnog i nepotrebnog i bliski s onim što nam je važno i s ljudima koji su s nama duboko i istinski povezani. Bolest, ako imamo sreće, dopušta da kasnije uvidimo što je važnije, a što treba odbaciti kao nepotrebno. Bolest ponekad dopušta da je pobijedimo i da otkrijemo udaljenost između nas, našeg života i svijeta i toliko toga nepotrebnog i površnog u svijetu od stvari do ljudi. Međutim, bolest nekad neće dopustiti takav luksuz, nego svojom blizinom kada se pojavi odmah na početku dadne do znanja da neće biti nikakve udaljenosti između nas i nje i da nećemo biti u prilici sa sigurne udaljenosti ocjenjivati što je važno, a što nije.

Zato i prije nego se nađemo licem u lice s bolešću treba donekle znati živjeti malčice udaljen od svijeta i stvari koje su površne i nepotrebne i znati biti blizak i povezan s onim što je u životu važno i duboko, uključujući i veze s ljudima s kojima smo bliski. Zašto čekati nesiguran ishod bitke s bolešću ako možemo i bez nje biti junaci i heroji koji cijene ono važno u životu kao i ljude koji su nam važni? Heroj se može biti bez bolesti.

Jer dogodi se da bolestan, koliko god bio hrabar i čvrst, izgubi bitku i ne dobije priliku da s udaljenosti promatra svoj život i ponovo presloži svijet, stvari i ljude prema važnosti i bliskosti onako kako je to trebalo učiniti na početku prije nego je odurna blizina bolesti sve nepovratno poremetila i promijenila.

U Sarajevu 23. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O svakodnevnici

Nema puno velikih događaja u životu. I ako ima, kratki su. Ne traju dugo. Život donosi tek nekoliko velikih događaja. Ostanimo kod sretnijih. Rođenje, prvi dan škole, prva ljubav, matura, završetak fakulteta, posao, sklapanje braka… Ujutro slijedi buđenje. Otriježnjenje kojim se veliki događaj života utapa u svakodnevnicu. Danas ste diplomirali, sutra je već sve tako obično. Bili ste na medenom mjesecu. Nekoliko dana kasnije život je uobičajen, neuzbudljiv. Život se sastoji od svakodnevnica. Svakodnevnih jutarnjih buđenja poslije epohalnih životnih događaja. Svakodnevnica nije samo praktično ponavljanje dnevnih rituala od ustajanja do odlaska na spavanje na kraju dana. Svakodnevnica je prihvaćanje iskustva o vrlo malom broju velikih životnih događaja. Svakodnevnica je mirenje s kratkoćom i ograničenošću polaganja mature, obrane dimplomskog, sklapanja braka. Svakodnevnica je uvažavanje iskustva drugih. Onih koji nas podučavaju da se život živi između velikih događaja.

Mladi bračni par na vjenčanju ne bi volio čuti čestitku nekog starijeg bračnog para koji s uzdahom govore kako je vjenčanje prekrasno, ali sutra treba živjeti svakodnevnicu. Onaj (ako ima sreću) koji prvi put počinje raditi, ne bi volio čuti od nekog starijeg kolege kako će mu posao dosaditi jer se mora svakodnevno raditi. Ni student ne bi volio čuti na dan obrane završnog rada mentora koji mu čestita na trudu i radu i napominje ga kako svakodnevnicu treba sutra živjeti bez obzira na diplomu. Ne volimo da nas netko podsjeća u trenutku naših velikih životnih događaja kako se ujutro treba probuditi i nastaviti živjeti. Kao da se veliki životni događaj nije niti dogodio. Ne trpimo uvijek podsjećanje kako je svakodnevnica najduže razdoblje života i kako je tek jedva primjetan dio života onaj u kojem se nešto veliko dogodilo. Kao kad vam kažu vjenčanje traje kratko, medeni mjesec nešto duže, a brak cijeli život, odnosno najduže. Ne volite da vam se to govori na dan vjenčanja. Ili na neki drugi vama životno važan dan. I kod epohalnih događaja života okolnosti se trebaju poklopiti. Makar vam se činilo nemogućim, može se dogoditi da vam prvi dan škole bude loš, da vam prva ljubav ne uzvrati, da padnete na maturi, da ne položite diplomski, da otkažete vjenčanje, da vam propadne medeni mjesec, da se na početku braka razvedete. Veliki životni događaji mogu prerasti u epohalne katastrofe koje doživljavate kao propast svijeta i svemira.

Ali ako se, ne daj Bože, nešto tako i dogodi, čeka vas svakodnevnica. Ujutro se treba probuditi i pokušati odživjeti dan kao da jučer niste pali na maturi, kao da vam nije propao diplomski, magisterij, doktorat, kao da vam nije propalo vjenčanje ili tek sklopljeni brak. Svakodnevnica je monotona i dosadna, ali ona je i lijek. Svakodnevnica vam pruža dovoljno života i stvarnosti da se ne zanosite kako nakon velikog životnog događaja slijedi dugotrajno razdoblje neponovljivog uzbuđenja i strasti. Svakodnevnica vam je poput dobrog prijatelja. Navečer se s vama zajedno napije ili vas trijezna pušta da se vi napijete. Otprati vas kući. Ujutro vas tješi kako će sve biti u redu dok vas glava boli. Svakodnevnica vas liječi od neostvarivih i nemogućih snova i želja kako ne biste ugrozili svakodnevni život i njegove zadaće i obveze. Liječi vas i od gorkog okusa koji u vama ostavljaju epohalni životni događaji koji su se pretvorili u velike katastrofe. Liječi vas od iluzije o drugima, njihovom karakteru, navikama i sposobnostima. Liječi vas od zabluda koje imate o sebi. Svakodnevnica liječi od oholosti, nezasluženih zasluga i neutemeljenog ponosa. Svakodnevnica ne prihvaća naše sklonosti prema dramatizaciji života, nepovjerljiva je prema našem postavljanju samih sebe u središte svemira.

Susret sa svakodnevnicom je kao susret s mudracem za kojega vam drugi kažu kako je riječ o nekome tko vam može puno pomoći. Naoružate se svojim planovima, maštanjima, snovima i očekivanjima. Razmišljate o vlastitoj veličini. Razmišljate o tome da nećete ništa manje prihvatiti osim vjerovanja da ste veliki i da se život mora živjeti kao na dan vjenčanja, dan mature, dan diplomskog. Uzbudljivo, strasno, nemirno i nepredvidivo. Život mora biti, uvjereni ste, kao medeni mjesec i ništa manje vas neće zadovoljiti. I tako maštajući o vlastitoj epohalnosti i veličini svog života, dođete do starca. Njegova duga bijela brada, duboko zamišljene oči ulijevaju vam nadu da će se složiti s vama. Niste mu se ni predstavili, a već mu objasnite što i kako život mora biti i od kakvih se događaja mora sastojati i da nećete ništa manje od toga prihvatiti makar morali odustati od samog života. Starac vas strpljivo sasluša. Kad završite svoj monolog i izlaganje o tome kako zamišljate svoj život, starac vas potapše po ramenu ili pomiluje po licu i nasmiješi se. Onda kao i mnogima prije vas koji su mu došli s istom pričom kaže: Polako, treba se ujutro probuditi i sutrašnji dan treba odživjeti. Kakvo razočarenje vas. To nije odgovor koji ste željeli čuti.

Svakodnevnica je poput mudrog starca koji podsjeća svakog koji mu dođe kako se treba ujutro probuditi i današnji dan odživjeti kao da se jučer ništa veliko nije dogodilo. Kao da vas život ujutro dok sanjarite i maštate o velikim životnim događajima potapše po ramenu ili pomiluje po glavi ili licu i kaže vam: Polako, prvo trebaš ustati iz kreveta i umiti se… Ne volimo uvijek svakodnevnicu, s njom se teško mirimo i teško je prihvaćamo. Iako nam poput mudrog starca želi pomoći kako da odživimo cijeli život i ne odustanemo od njega i od sebe. Govori nam: Polako i strpljivo, prvo ustani, namjesti krevet i spremi se za današnji dan. Život nije isključivo prva ljubav, matura, diplomski ispit, dan vječanja, medeni mjesec. Upravo suprotno. Život je najviše ono što je između vječanja, mature, diplomskog, medenog mjeseca. Život je najčešće svakodnevnica.

U Sarajevu 18. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrught: Pavlo Vakhrushev

O gubitcima

Postoje različiti oblici gubitka. Možemo izgubiti neki predmet. Možemo izgubiti osobu. Možemo izgubiti sebe. Među gubitke možemo ubrojiti i kada nam nešto nedostaje iako nismo izgubili ni predmet, ni osobu, ni sebe. Postoje djelomični gubitci. Mogu biti teže podnošljivi i prihvatljivi od cjelovitih gubitaka. Ako nešto ili nekoga bespovratno izgubimo, s vremenom ćemo ili prihvatiti gubitak ili ćemo naučiti živjeti s njim. Uz prazninu u nama mirno živi spoznaja da više ne možemo vratiti izgubljeno. Djelomični gubitci ne stvaraju duboku prazninu, nego minijaturnu prazninu kao maleni rez na tijelu. Djelomični gubitci uznemiruju čovjeka i njegovu samosvijest jer se stalno preispituje je li moguće na neki način nadoknaditi gubitak. I ako je moguće, kako?

Uzmimo dijete kojemu roditelji nisu pružali dovoljno ljubavi i nježnosti. Oni su pružali nešto od toga, ali ne sve. Kada odraste, čovjek osjeća taj nedostatak kao djelomičan gubitak. Imao je jedan dio, ali nije imao sve. U čovjeku se formira djelomična praznina i preispitivanje vlastite nutrine. Svi su još uvijek tu, i on i njegovi roditelji, ali njemu se čini da ne postoji način nadoknade. Ne može se vratiti u djetinjstvo, roditelji se ne mogu vratiti na početak obiteljskog i bračnog života. Osjeća gubitak roditeljske ljubavi i istovremeno ne postoji način da se gubitak nadoknadi jer nije moguć povratak natrag.

Razlog zbog čega smo emotivno osakaćeni, gubimo sposobnost za empatiju i bliskost, zbog čega se bojimo nježnosti i intimnosti nisu uvijek trajni gubitci. Trajni gubitci nas snažno izbacuju iz životnog kolosjeka, ali s vremenom se vratimo u taj kolosjek i koliko toliko mirno nastavljamo dalje. Kod trajnog gubitka prihvaćamo postojanje praznine koju nitko ne može ispuniti. Nastavljamo živjeti normalno s prazninom u sebi. Paradoksalno je primijetiti kako trajni gubitak nakon razornog nemira koji u nas unosi s vremenom donosi mir i mirenje sa stanjem stvari. Djelomični gubitak ne donosi mir. Stvara nemir u nama jer smo istovremeno djelomično izbačeni s životnog kolosijeka i djelomično se njime krećemo. Kod djelomičnog gubitka smo nepotpuni. Izgubili smo nešto i ne možemo ga dobiti natrag iako je ono tu pored nas. Ne možemo se vratiti u djetinjstvo da pokušamo nadoknatiti manjak roditeljske ljubavi, a i mi i roditelji smo još uvijek tu jedni pored drugih. Slično iskustvo ljudi otkrivaju i u drugim međuljudskim odnosima. Kao kada nam je nešto na dohvat ruke i vidimo ga i želimo ga uzeti i pružamo ruku, ali ne možemo dohvatiti.

Trajni gubitci izgledaju tragičnije i strašnije, i to i jesu u odnosu na djelomične gubitke. Međutim, ono što čovjeka dugoročno pogađa i emocionalno ranjava su djelomični gubitci, te djelomične praznine koje ne može ispuniti, djelomične praznine sastavljene od manjka ljubavi, manjka nježnosti, manjka plemenitosti, manjka dobrote, manjka poštovanja, manjka  ljudskosti.  Nije da ovih iskustava nije bilo ili nema, nego dio tih iskustava trajno nedostaje i čovjek ih više ne može nadoknaditi ni sebi ni drugom. Iskustva su još uvijek tu i čovjek ih prima ili daje, ali ne postoji više model kako ih primiti ili dati u njihovoj punini.

Djelomični gubitci su za nas egzistencijalni i emocionalni nedostatci. To su minijaturne praznine kojima smo ispunjeni. One nam dopuštaju da živimo, da se smijemo, da planiramo, da maštamo, ali nas s vremena na vrijeme podsjete svojom prisutnošću kako više ne možemo dobiti ono što smo trebali dobiti kad je bilo pravo vrijeme i pravi trenutak za to. Taj trenutak kada nas neka od naših minijaturnih praznina podsjeti da nam nešto ipak još uvijek nedostaje i da je tu, ali ga ne možemo više imati na način na koji smo trebali i morali, javlja se kao trenutak nemira i propitivanja. Zato su djelomični gubitci teži za podnijeti jer sve je još uvijet tu i ljubav, i nježnost i plemenitost i dobrota, ali više ne možemo ništa od toga dati ni primiti na pravi način onako kako je trebalo i moralo kada je za to bilo vrijeme.

Nismo emocionalno i egzistencijalno povrijeđeni, neosjetljivi i tvrdi isključivo zbog naših trajnih gubitaka. Takvi smo i zbog djelomičnih gubitaka, s tim da djelomični gubitci ponekad prolaze ispod radara naše svijesti i samosvijesti. Ali su oni uvijek prisutni kao minijaturne praznine koje nas opterećuju i ne daju da budemo trajnije i dublje sretni i ispunjeni jer nas podsjećaju da nam nedostaje nešto što je još uvijek tu, ali nam to više nije dostupno na način na koji treba.

Kao kada odrastao čovjek osjeti minijaturnu prazninu ljubavi i nježnosti u odnosu prema nekome s kim je duboko povezan, svjestan da je ljubav još uvijek tu, ali više nema načina da se ta ljubav primi ili daruje u svoj njezinoj snazi i moći, kao da je maleni dio ljubavi nepovratno i trajno izgubljen i okrnjena cjelina ljubavi koja je ostala ne može ga više vratiti u život.

U Sarajevu, 15. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Benjamin Good

O promjeni

Dogodilo vam se da ste se za nešto ili nekoga bili spremni žrtvovati. Bili ste spremni, kako volimo reći, ići do kraja ako treba. U ljubavi obećavamo ići do kraja. U prijateljstvu obećavamo ići do kraja. I onda u jednom trenutku odustanemo. Prestanemo se žrtvovati i netko prestane biti središe našeg života. Kako nazvati taj proces? Kako nazvati vrijeme u kojem idemo od faze potpunog sebedarja do razdoblja zaborava? Kojim riječima izreći iskustvo da smo danas za nekoga spremni učiniti sve i da kroz neko vrijeme zaboravimo da smo bili dio nečijeg života? Što sa svim onim silnim obećanjima i zakletvama da ćemo biti uvijek tu? Da ćemo uvijek dati nekome cijelo svoje biće? Da nas ništa neće razdvojiti? Da je naš odnos, ljubav, prijateljstvo nešto najčvršće i najstabilnije na svijetu? Ponekad nam je simpatično osvrnuti se na takav trenutak i obično pomislimo kako smo tada bili djetinjasti i nezreli. Što u nama izaziva stanje zaborava ljudi za koje smo mislili da bez njih nećemo moći živjeti?

Slično se događa i sa stvarima. Nešto želimo toliko silno da ako to ne dobijemo, imamo osjećaj da ćemo cijeli život biti nesretni. Na kraju kada dobijemo dugo žuđenu stvar, nakon nekog vremena na nju zaboravimo. Bili smo uvjereni da će nam život biti promašen ako je ne budemo posjedovali.

Nekako se protivi našem pogledu na svijet i međuljudske odnose, ali se čini kao da sve ima rok trajanja i kada rok istekne, odnos gubi svježinu i važnost. Ili se međuljudski odnosi mijenjaju u nešto drugo? Ili nas pokreće neka nepoznata sila koja nas u početku zaslijepi i kasnije nam otvori oči? Teško je opisati što uzrokuje da dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugog nakon nekog vremena potpuno zaborave jedno na drugo ili, što je još neobičnije, kada odnos ljubavi preraste u bolesnu mržnju. Slabi smo učenici. Znamo, kako od drugih tako i iz vlastitog iskustva, da mnogi međuljudski odnosi završe zaboravom i odlaskom. Ipak uvijek tražimo nekoga novog kako bismo mu obećali da nas ništa neće rastaviti i kako ćemo se za njega žrtvovati i boriti do kraja. Iako znamo da se na kraju sve može završiti međusobnim zaboravom, pokušavamo pronaći neko čvrsto i sigurno životno utočište.

Promjena je ono što nas sve pogađa. Ne možemo predvidjeti kakve će se promjene dogoditi s nama i u nama. Još manje možemo predvidjeti kako će se mijenjati drugi. Kada obećavamo ići do kraja, žrtvovati se, želimo spriječiti buduće promjene. Obećanjem i zaklinjanjem na vječne ljubavi čvrste kao stijene, na trajna prijateljstva nesalomljiva valovljem života, želimo zamrznuti trenutak, spriječiti promjenu. Ali, promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna. Kada obećavamo vječne stvari jedni drugima, kada riječi i geste hoćemo utvrditi kao dvorac, nadamo se da i ako dođe do promjena, one će učvrstiti naš odnos.

Ne znamo kakve promjene dolaze. Ne znamo na koji način ćemo se sami promijeniti. Nadamo se da će promjena učvrstiti ono što sad imamo. Nekad nam se nade iznevjere. Dođe promjena i uzrokuje zaborav i odsutnost. Onaj/ona koji je bio središte našeg života, promjenom se pomjeri na periferiju života negdje među manje važne stvari i događaje. Ugodno je razmišljati kako možemo zaustaviti promjenu obećanjem da ćemo voljeti do kraja, ostati do kraja. Ulijeva sigurnost čuti kako ćete nekom biti u središtvu života, u središtu interesa, u središtu njegovih snova i jave. Nisu li takva obećanja oblik varanja, makar iskrenog i duboko ljudskog, ali ipak varanja? Pokušaj da se ne misli na promjenu koja može sve izmijeniti jednog dana, jer tko može jamčiti da će sve na kraju biti onako kako je bilo na početku? Tko može jamčiti za sebe da se nikad neće promijeniti i vjerovati da se i drugi nikad neće promijeniti? Tko su ono dvoje bili ljubavnici ili prijatelji ili poznanici ili kolege koji znaju i tvrde da se njihov odnos nikad neće promijeniti i da će njih dvoje uvijek ostati ono što su ovdje i sada? Tko može za sebe tvrditi da će uvijek i vječno biti ono što je danas?

U Sarajevu 14. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

O rukama

Ruke su čudesne. Mogu izliječiti blizinom i dodirom. Mogu ubiti nasilnim stiskom i grubošću. Ruke su kreativne. Stvaraju predmete i objekte kojima se divimo, u kojima uživamo dok ih gledamo i dodirujemo. Ruke su neobične. Unikatne. Ne postoje dva ljudska bića koja imaju iste ruke. Ruke su jezik. One govore. One pišu. One pjevaju. One slave. Ruke su moćne. One ozdravljaju onoga koji se boji. Rukama možemo pobijediti strah i neizvjesnost. Ruke su ljubav kada se šire da nas prime u zagrljaj. Ruke povezuju. Spajaju ljude, njihove živote i njihove životne priče. Rukama možemo pokazati koliko ljudskog i plemenitog još uvijek ima u nama. Ali rukama možemo pokazati koliko smo prestali biti ljudi i koliko nas je obuzelo zlo. Ruke su poput romana kojemu se svaki dan dodaje novo i iznenađujuće poglavlje. Ne možemo ih do kraja interpretirati i reći da sada znam sve o ljudskim rukama, što one mogu, a što ne mogu. Ruke su poput melodije koja vas iznova iznenadi svojom ljepotom i skladom makar mislite da je znate cijelu od početka do kraja. Zbog onoga što govore o čovjeku, puno ljudi najprije gleda u ruke drugoga. Kažu da gledajući u ruke možete puno saznati o čovjeku prije nego išta kaže o sebi. Ne može se odrediti broj pokreta kojega ruke mogu izvesti. Ako uzmemo samo zagrljaj, bezbroj je načina kako ljudske ruke grle, jer svake ruke pojedinog čovjeka grle na svoj poseban način. A gdje su ostali pokreti i geste ljudskih ruku poput stiska, plesa, načina držanja, mahanja, pravljenja simboličnih gesti. Pogledati u svoje ruke čovjeka bi moralo ostaviti u nedoumici i čudu kao kad čovjek nešto svojim rukama stvori i pita se zar su to učinile moje ruke? Kao slikar koji u rukama drži svježe oslikano platno ili glazbenik koji u rukama drži note ili pisac koji prebire rukama po omotu svog romana ili pjesnik koji dodiruje zbirku svojih pjesama. Pred snagom vlastitih i tuđih ruku, čovjek ne može a da ne zastane. Rukama uklanjamo planine, prelazimo rijeke, gradimo gradove. Nažalost, događa se da rukama razaramo i uništavamo. Premalo je reći kako su ruke dio tijela. One su nešto više, puno više. O tome nas poučava iskustvo. Sagraditi cijeli grad ljudskim rukama uz suradnju mnoštva ljudskih ruku ne može se svesti na govor o rukama kao dijelu tijela i ničemu više. U rukama čovjeka krije se nevjerojatna kreativna moć i snaga. Nezabilježena u povijesti svijeta. Čak i kada pripadaju mrtvom ljudskom tijelu, ruke ostaju simbol snage i moći. Kao kada posjetimo grob nekog velikana među nama koji je svojim rukama stvarao čudesa, bilo da je pisao, gradio, slikao, skladao. Pitamo se zar su njegove ili njezine ruke mogle stvoriti tako nešto? Što tek ruke mogu i rade svakodnevno o tome i ne razmišljamo i ne primjećujemo. Milijuni ruku svaki dan grade, grle, ljube, pišu, skladaju, ruše, razaraju, uništavaju pa ponovo stvaraju, a među njima su i naše ruke. Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas. Jedan minut u kojem se naše ruke pružaju da čovjeka pridignu i ohrabre i prigrle bio bi najveći događaj ljudskosti i čovječnosti zabilježen u ljudskoj povijesti. Ruke su moćne i ruke su snažne. Potrebno je samo malo dobrote, plemenitosti, hrabrosti i otvorenosti da drugi čovjek osjeti koliko brige i ljubavi ima za njega u našim rukama. Dovoljno je ponekad samo raširiti ruke spremne pružiti zagrljaj čovjeku koji je uplašen i prestrašen i koji svijet smatra zlim mjestom. Samo jedna ljudska gesta i znak naših ruku može drugom čovjeku promijeniti pogled na svijet i na ljude. Toliko su naše ruke snažne, tolike su naše ruke moćne da rukama čovjeka možemo uvjeriti da ponovo zavoli svijet i ljude kao nešto što je još uvijek dobro unatoč sveprisutnom zlu kojim ljudske ruke uništavaju i razaraju i čovjeka i sve ono što su stvorile.

U Sarajevu 10. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

Pavel Florensky o imenu

Ime izriče najdublju tajnu ljudskog bića. Nositi ime znači biti netko tko postoji. Ovim mislima ruski filozof Pavel Florensky u svojoj knjizi Imena piše što znači za čovjeka imati ime. Za Florenskog ime označava čovjekovu sudbinu, kao da bi imenom koje nosimo bila određena naša budućnost. Florensky ne misli da je ime tek zvuk koji izlazi iz čovjekovih usta niti da je ime nasumično složen slijed slova. Florensky smatra ime tajnom koja se samom nositelju otkriva tijekom njegovog života. Dobiti ime kod rođenja znači dobiti specifičnu zadaću u svijetu koju čovjek treba ostvariti. Florensky ime naziva prvim darom koje dijete dobije nakon rođenja. Ponekad čak i prije nego je rođen čovjeku je dano ime koje će nositi cijelog života i koje će ga duboko i trajno obilježiti, piše Florensky.

Dati ime drugom ljudskom biću, nastavlja Florensky, znači darovati drugom postojanje. Čovjek koji bi ušao u svijet rođenjem i ne bi imao ime, za Florenskog ne bio mogao postojati. On bi postojao kao biće, ali ne i kao čovjek. Čovjek se rađa kao jedan od mnogih ljudskih bića, piše Florensky, ali tek s imenom on postaje čovjek kojega se može razlikovati u odnosu na sve druge ljude. Florensky će ustvrditi čak da bez imena ne možemo govoriti o čovjeku kao konkretnom i jedinstvenom. Kod Florenskog je posebno zanimljivo isticanje imena kao nečega što otkriva tajnu i što otkriva biće čovjeka.

Kada dvoje zaljubljenih jedno drugo pozovu imenom, nastaje neobjašnjiva promjena njihovog odnosa. Izgovaranjem imena voljene osobe, ona se otkriva kao tajna i onaj koji voli postaje svjestan postojanja voljene osobe zahvaljujući njezinom imenu. U davanju imena Florensky vidi presudan trenutak čovjekove egzistencije kao da imenom postajemo predodređeni za nešto što se tek ima dogoditi. Kao da ime koje nosimo predodređuje cijeli naš život. Možemo se pitati zajedno s Florenskim: ”Određuje li ime koje nosimo naš život i izriče našu ljudsku bit? I što se događa kada čovjek promjeni ime? Mijenja li se time nešto u nama”? Florensky će tvrditi kako ime izražava cijeli čovjekov karakter i njegovu osobnost i kako ime određuje duhovnu i duševnu strukturu onoga koji ga nosi.

Ima imena koja volimo više nego druga. Roditelji koji trebaju dati djetetu ime imaju određene kriterije. Zašto odlučujemo djetetu dati određeno ime, a ne neko drugo? Zašto su nam naši roditelji dali ime koje nosimo umjesto nekog drugog imena? Ako, kako tvrdi Florensky, ime određuje cijeli naš karakter, osobnost i našu unutarnju strukturu, postoje li onda dobra imena i loša imena? Postoje li imena koja su takva da će njihov nosilac biti dobar kao i ona imena čiji će nosilac postati zao i loš čovjek? Ako uzmete razmatrati svoje vlastito ime, smatrate li da ste dobri, loši, bolji, manje dobri jer nosite upravo to ime? Mislite li da biste bili drugačiji da nosite drugačije ime?

Florensky se približava ideji kako je ime koje nosimo na neki način za svakoga od nas sudbonosno. I da će se prije ili kasnije sudbonosno značenje imena kojega nosimo javiti u našem životu, u nekom životnom događaju, životnoj okolnosti. Florensky nadalje piše kako gubitak imena i zaborav imena još za života za čovjeka znači smrt i kako je najgore za čovjeka ne moći se sjetiti vlastitog imena. Gubitak i zaborav imena čovjeka utapa u masu u kojoj prestaje biti jedinstven i unikatan kao originalno djelo i najveća opasnost koja prijeti čovjeku dok je živ jest da izgubi ili zaboravi ime. Izgubiti ime, reći će Florensky, znači prestati postojati kao čovjek.

Ponekad ste doživjeli da netko izgovori vaše ime. Kada ga izgovara netko tko vas voli, kad zvuk vašeg imena dolazi iz zaljubljenih usana, osjećate duboku i neponovljivu promjenu u sebi. Onaj tko vas voli zazvao vas je imenom i čini vam se kao da ste otkrili da postojite na jedan potpuno nov i drugačiji način. Kada ga izgovori netko s mržnjom, imate osjećaj da prestajete postojati ili osjećate da je mržnja s kojom je vaše ime izgovoreno prijetnja vašem postojanju. Florensky će zapisati kako ime koje nosimo skriva tajnu u nama i o nama i kako izgovoriti nečije ime i nekoga imenom dozvati znači početak otkrivanja tajne o čovjeku i njegovom postojanju.

Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.

U Sarajevu 8. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrght: Pranee Jitwattanatam

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O riječi

Djela su važnija od riječi? Što kada ne bismo mogli izgovoriti najvažniju riječ u presudnom trenutku? Imati jednom i nikada više priliku izgovoriti riječ i ne moći? Može li djelo zamijeniti ono što ne možemo izgovoriti? Želimo izgovoriti presudno, ali ne možemo. Nemamo moć govora. Nemamo sposobnost stvaranja riječi. Čovjeka mora prožeti težak osjećaj bespomoćnosti kada ne može izgovoriti riječ. Nekoga voljeti cijeli život, ali ne moći to izgovoriti. Ne možemo šapnuti volim te, ne možemo kriknuti volim te. Nekomu očajno trebate, ali vam ne može reći da vas treba ili vi ne možete reći trebam te, a toliko biste to željeli.

Zbog riječi kojom ponekad vrijeđamo, povrijedimo, uvrijedimo i teško ranimo mislimo da bi bilo najbolje za čovjeka da ne umije govoriti. Da ne poznaje riječ i da je ne može naučiti. Naviknuti na klevetu i ogovaranje, promatramo riječ kao nužno zlo bez kojega se ne može. Kao sredstvo zlostavljanja. Zbog zaborava ljepote i dobrote koja se skriva u riječi, držimo strogo kako su djela važnija. Riječ ne znači ništa. Iako činimo djela koja su ponekad pokvarenija od riječi koju koristimo. Sve manje vjerujemo da riječ skriva toplinu i nježnost.  Naviknuti na surovost i brutalnost riječi prestajemo vjerovati u njezinu ljekovitost. Zar nije nekad važnije reći nego učiniti? Svatko se umori od tuđih djela koja čine, ali šute i ne mogu izgovoriti riječ. Ponekad čovjek želi čuti jednu riječ i ništa više. Jednu riječ koja će u njemu probuditi nadu, usmjeriti njegov život prema sigurnosti, pružiti ljepši pogled na budućnost.

Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima. U što bi se pretvorila poezija kada ne bi bilo riječi koja je oblikuje izvlačeći je iz božanskog jezika na svjetlo čovjekovim očima i ušima?  Što bi tek bio drugi čovjek kada ne bi bilo riječi? Tko bi bio drugi čovjek za nas kada mu ne bismo mogli reći trebam te i kada on/ona ne bi mogao reći želim biti uz tebe? Ne bismo bili samo stranci jer ponekad i stranci pronađu zajedničku riječ. Bili bismo nešto puno udaljenije i nerazumljivije od dvoje stranaca. Bili bismo siromašni mikrosvjetovi zatvoreni u sebe. Tragično bespomoćni u svojoj nijemosti. Protiv svoje naravi zatvoreni u velike udaljenosti jedni od drugih jer nema riječi kojom ćemo skratiti udaljenost i biti  manje stranci jedni za druge.

Riječ je puno više od povezivanja. Riječ je puno čarobnija. Riječ je trenutak sjedinjenja kao kada netko kaže onom drugom nedostaješ mi ili trebaš mi i čovjek se osjeti opijenim riječju koju je čuo i koja mu je upućena. Zaboravili smo koliku nježnost i milosrđe riječ nosi u sebi. Zloupotreba riječi protiv drugoga u namjeri da ga povrijedimo pretvorila nas je u grubijane i surove ljude. Onoga koji govori trebaš mi, želim biti tu za tebe, potreban/potrebna si mi, brinut ću o tebi posprdno promatramo kao slabića. Nježnost i toplina riječi kod nas izaziva nelagodu, strah i nepovjerenje. Bojimo se intimnosti same riječi. Neugodno je postalo izgovoriti trebaš mi, brinem za tebe, nedostaješ mi. Intimnost koju može pružiti samo riječ za sebe smo učinili nečim prljavim i odvratnim. U modi je grubijanstvo, neotesanost i nekultura riječi. Psovka i uvreda postale su novi način poezije koja razara i ono malo ljudskog što je poezija u nama satkala još dok smo kao mali čitali i divili se ljepoti riječi nekog pjesnika ili pisca. Grubijanstvo riječi učinilo nas je cinicima prema svakom pokušaju da nam se lijepa riječ uputi i da nas osvoji. Više ne vjerujemo u nježnu, ugodnu i lijepu riječ. Pristojna riječ naučena i primljena s kućnim odgojem pomalo je postala raritet, jedan oblik muzejskog primjerka kojega se povremeno susreće na ulici. U modi je surova i nekulturna riječ. Riječ koja ne zna satkati ljepotu, nježnost, ljubav, pristojnost i kulturu, nego tek uprljati ono malo što je ostalo od lijepe i nježne ljudske riječi, ono malo što je ostalo od pristojnosti i kulture govora i razgovora. Makar i ne vjerovali u to, postoji misao kako je riječ stvorila svemir, svijet i nas same i kako je naša riječ tek slabašan odsjaj te riječi. Možda ima u tome istine jer kada čovjek čuje lijepu i nježnu riječ koja ga poziva jednim ljudskim trebaš mi i želim biti tu za tebe, čovjek osjeća kao da se preporodio zahvaljujući toj riječi. Čovjek se osjeti punim života. Nije li to smisao i svrha onoga što govorimo, naših riječi? Da drugog čovjeka preporodimo i ispunimo životom.

U Sarajevu 30. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version