Filozofija – Stranica 35 – Poptheo Web Portal

“Ubojstvo” ili “prekid trudnoće”? Humanistička religioznost kao pokušaj imanentne religije današnjice …

Pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.

Humanistička religioznost ima nekoliko karakteristika. Jedna od tih je ideja pripadanja svemu u smislu svijeta koji postoji. Humanistička religioznost je horizontalna u smislu upoznavanja drugih religija i kultura te završava u tvrdnji kako su sve kulture i religije jednake, a to se može nazvati imanentnim identificiranjem. Horizontalnost humanističke religioznosti se očituje možda ponajviše u tvrdnji kako su recimo termini poput „ljudsko pravo“ i „demokracija“ univerzalni u značenjskom smislu i da ne mogu imati različito značenje u bilo kojoj kulturi ili religiji. Iz toga nastaje univerzalna, povremeno i apsolutistička imanentnost značenja koja nastoji izbrisati jezične, ali i druge granice između kultura koje nemaju isto razumijevanje značenja tih i takvih termina. Ta religioznost je i vertikalna u smislu svođenja transcendencije različitih religija na ideju jedne imanentne religije s jednim transcendentalnim božanstvom. U biti i ovdje je prisutna ona horizontalna misao o istom značenju transcendencije za sve iz kojega se onda utvrđuje mogućnost za jednu imanentnu religiju za sve.

Humanistička religioznost sebe predstavlja kao takva mogućnost, kao imanentna religija u kojoj su i imanentno i transcendentalno istoga značenja, pa iako formalno odvojeni zapravo se transcendentalno i imanentno bitno povezuju u onome što ih na neki način obilježava, a to je jezik. Za primjer ove ideje humanističke religije možemo uzeti dva vrlo složena, ali vrlo aktualna pitanja, a to je pitanje ubojstva nerođenih i ubojstva onih koji su stari, bolesni i nemoćni („ubojstvo iz milosrđa“). Ostavljajući po strani kompleksnu i ozbiljnu moralnu problematiku, samo se ukratko osvrnimo na jezik humanističke religioznosti i recimo kršćanstva. Kršćanstvo u teološkom smislu govori o ubojstvu bilo nerođenih bilo starih, bolesnih i nemoćnih. U temelju tog govora stoji transcendentalno, to jest Bog kao transcendentalni korektiv čija zapovijed naređuje: Ne ubij! Manifestacija kršćanskog jezika koji se oslanja na Boga otkriva se u imanentnom jeziku kroz termin „ubojstvo“.

S druge strane i humanistička religioznost ima svoj jezik unutar kojega se govori o istoj problematici, ali terminološki potpuno drugačije, najčešće u znanstvenom smislu (abortus, eutanazija) ili u jezičnom smislu neutralnim terminima („prekid trudnoće“, „ekonomsko milosrđe“ „asistirano olakšavanje bolova“). Ovi termini nisu bez razloga u upotrebi i nisu slučajno prisutni, nego oni označavaju i imanentnu religioznost koja ih na neki način ustanovljuje i stavlja u upotrebu. Jedan dio humanističke religioznosti u svom imanentizmu je apsolutno znanstven. Odatle dolaze i znanstveni termini koji se koriste za ovu problematiku. Iako se pojedinačni korisnici ovih termina možda privatno oslanjaju na transcendenciju, odnosno Boga u jezičnoj upotrebi čini se vlada slaganje da upotreba termina treba biti strogo znanstvena. Strogo znanstvena upotreba termina omogućuje i povremeno ako ne i trajno isključenje transcendencije, odnosno jezika kojim se Bog obraća čovjeku i na ovom području i postiže univerzalno slaganje bar u znanstvenom smislu o značenju tih termina.

Naravno da se čini nepotrebnim uopće raspravljati o jeziku humanističke religioznosti, jer zašto bi bilo važno na prvi pogled kako određene situacije, događaje, stvari opisujemo ili definiramo. Humanistička religioznost upravo se tu najviše ostvaruje i osvaja, na području upotrebe jezika. Jer tvrdnjom kako je zapravo jezik nevažan – jer svi govore i vjeruju u isto – sam se jezik pretvara u prostor koji se čini nevažnim, nepotrebnim i neproblematičnim. Međutim, jedno od najvećih područja konflikta između humanističke religioznosti i recimo kršćanstva nije samo područje etike i moralnog, sekularnog i svetog, nego upravo područje jezika.

Humanistička religioznost sebe pretpostavlja kao univerzalnog govornika kojega svi razumiju i čiji jezik trebaju svi govoriti, iz čega se lako dolazi do totalitarizma značenja termina kroz koji onda polako nastaje i totalitarizam religioznosti. Ideja ovog – ublaženo govoreći – totalitarizma, odnosno, apsolutističke uniformiranosti između totalitarizma značenja i religioznosti se očituje u onome što se kolokvijalno, neprecizno i bez ikakvog konkretnog definiranja naziva „politička korektnost“. Ozbiljno je pitanje kojim jezikom se govori „politički korektno“, koji je jezik „politički korektan“. „Politički korektni“ jezici nisu nepoznati, to su jezici prirodnih znanosti, napose recimo matematike. Matematički jezik je u tom smislu zaista „politički korektan“ jezik, jer je u svom horizontalnom značenju univerzalan, a ne posjeduje transcendentalnu dimenziju na koju se oslanja.

Što s jezicima područja kao što je povijest, psihologija, teologija, moralna filozofija, politička znanost? Jesu li to „politički korektni“ jezici i je li moguće da budu takvi? Njihovu „korektnost“ se ne može mjeriti kao u matematici jer se svi ti jezici prije ili kasnije u jednom svom segmentu oslanjaju na transcendentalno u svojim imanentnim izričajima, premda transcendentalno nisu bitno utemeljeni kao recimo teologija. No, ako uzmemo recimo povijest, neki objektivni događaji se tumače jezično pomoću oslanjanja na transcendenciju, kao što je to slučaj i u nekim drugim humanističkim znanostima.

Teško je reći da postoji neki „čisti“ jezik kojim se može govoriti isključivo neutralno. Ideja humanističke religioznosti je postojanje jednog takvog jezika, jedna vrsta „jezičnog averoizma“ odakle će svi uzimati iz istog jezika koji će biti isti za sve i sve će termini imati isto značenje za sve i neće moći imati drugih značenja ukoliko ta značenja nisu već unaprijed dana i određena. Time se „jezični aveorizam“ pretvara u „jezični totalitarizam“. Ako je nešto takvo moguće, ako je moguć jedan takav jezik, onda će biti moguće tim jezikom ne samo izbjeći, nego isključiti bilo koji drugi jezik koji bi govorio drugačije, na drugačiji način, a bit će moguće isključiti i one jezike koji se u svom izričaju oslanjaju na transcendentalno, na jezik kojim Bog progovara čovjeku.

Zaključno, kada se govori o „ubojstvu“ ili „ekonomskom milosrđu“, o „ubojstvu“ ili „prekidu trudnoće“, nije u pitanju čisto površno terminološko i jezično opredjeljenje za ovaj ili onaj termin, u smislu nema veze koji smo izabrali; svi govorimo istim jezikom. Međutim, sami termini pokazuju da ne govorimo istim jezikom jer nije riječ o pukom terminološko-jezičnom opredjeljenju, nego o ozbiljnom shvaćanju i razumijevanju kako i koliko jezik mijenja strukturu, smisao i bit samih termina, mijenjajući pri tom strukturu, identitet i bit samih korisnika jezika.

Ili jednostavnije rečeno: pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.

U Sarajevu, 8. 4. 2017.

O. J.

Walter Benjamin o Bogu i jeziku

Ako bi bila moguća, apsolutna odsutnost jezika značila bi apsolutnu odsutnost stvari, stvarnosti i bića. Apsolutna nemogućnost jezika da govori o Bogu označavala bi i Njegovo nepostojanje. Stoga jezik u sebi krije napetost relacije između bȋti neke stvari koja se izriče jezikom i same bȋti te stvari, njezine duhovne dimenzije. Napetost između jezika i duhovne stvarnosti stvara prostor misterija, prostor tajne, prostor neizrecivog.

Prema Walteru Benjaminu duhovno se izriče samim jezikom, a ne pomoću jezika, stoga ukoliko je duhovno bivstvovanje identično jeziku, onda duhovno jest jezik, dok u svakom drugom slučaju, u nedostatku identiteta između duhovnog i jezika stvara se nužno prostor misterija koji se ne može do kraja izreći. Prema Benjaminu ono duhovno komunicira samo sebe vlastitim jezikom i ukoliko je duhovno neizmjerno i neizrecivo onda i jezik kojim samo sebe komunicira postaje i ostaje neiscrpan, neograničen, odnosno misteriozan.

Ako je apsolutna odsutnost jezika nemogućnost postojanja stvarnosti, onda je svako biće, a na poseban način čovjek u metafizičkom smislu jezično biće. Različite stvarnosti postavljene na različite metafizičke razine međusobno se predstavljaju jedna drugoj jezikom, ne pomoću jezika, nego same te stvari jesu jezik kojim se komuniciraju. Unutar stvorene, zemaljske stvarnosti, jedino čovjek komunicirajući sebe drugome predaje se drugom biću kao jezik, a ne pomoću jezika.

Na temelju ovoga Benjamin promišlja biblijski izvještaj o stvaranju čovjeka. Bog se komunicira kao jezik, kao Riječ. Bog kao apsolutna stvaralačka prisutnost je jedino biće koje komunicira sebe jezikom, a taj jezik je stvaranje svijeta. Samo apsolutna stvaralačka prisutnost ima sposobnost komunicirati sebe stvaralačkim jezikom. I komunicirajući samog sebe Bog stvara ne samo svijet, nego i čovjeka. Čovjek participira na stvaralačkoj moći jezika imenujući stvari i životinje čime imenuje njihovu bit, ono što te stvari i životinje zaista jesu. Time čovjek komunicira samog sebe jezikom i na taj način sudjelujući u stvaranju kroz jezik komunicira samog sebe u odnosu prema Bogu.

Walter Benjamin (1892-1940.) – njemački filozof, kulturni kritičar i spisatelj. Pripadnik tzv. Frankfurtske škole. Photo (Izvor: en.wikipedia.org).

Čovjekova komunikacija je participirajuća, nije apsolutna, stoga je i bitno ograničena i nesavršena. Iz toga razloga Bog za čovjeka ostaje misterij, tajna jer čovjek iako sebe komunicira jezikom, njegova komunikacija nije apsolutna. S druge strane Bog komunicirajući sebe čovjeku kroz stvaranje ostaje jedino biće koje komunicira sebe apsolutnom stvaralačkom prisutnošću, ali jer jezik komunicira biće kao takvo drugima pogotovo njegovu bit, Bog ostaje čovjeku trajni misterij. Čovjek ne zahvaća vlastitim jezikom apsolutnu stvaralačku prisutnost samog jezika, nego samo onaj dio koji mu je darovan, a to je imenovanje stvorene stvarnosti, ali ne i njezino božansko stvaranje.

U ovom kontekstu Walter Benjamin govori i o grijehu prvih ljudi. Razlikujući Božju stvoriteljsku Riječ i ljudski jezik, grijeh se sastojao u nemogućem pokušaju da čovjek svojim jezikom progovori božanskom Riječju, odnosno da sam čovjek uspostavi identičnost između svoga jezika i božanskog jezika, a kao poveznicu Benjamin ističe imenovanje odnosa dobra i zla. Prema Benjaminu Bog kao apsolutna stvarateljska Riječ apsolutno savršeno poznaje i spoznaje odnos dobra i zla, i na temelju toga čovjeku daje upute o životu, dok zmija kao simbol Đavla čovjeku nudi svoje vlastito prividno znanje toga odnosa pri tom prividno nudeći čovjeku ideju kako zna na koji način se može uspostaviti identičnost između božanskog i ljudskog jezika. Iz ovoga privida rađa se laž i Đavao se komunicira jezikom koji je lažan, prividan, iluzija, komunicira se jezikom koji nije jezik, nego privid jezika.

**“Ljudski govor o Bogu treba shvatiti baš kao ljudski, a ne Božji govor o Bogu” – Karl Barth.**

Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika. S mnoštvom jezika prestaje i mogućnost za čovjeka da sam sebe komunicira jezikom kao ono što jest u sebi. S mnoštvom jezika nastaje i stanje zablude, laži i obmane gdje čovjek komunicirajući sebe zapravo komunicira iluziju i nerazumijevanje. Time mogućnost da se komunicira jezikom i kao jezik za čovjeka postaje sve nedostižnija, a i mogućnost da sebe komunicira Bogu postaje nepremostivi metafizički jaz, koji je moguće premostiti samo ako se Bog kao božanski stvaralački jezik slobodno komunicira čovjeku kao Riječ i ponovno uspostavi odnos s čovjekom.

U Sarajevu, 31. 3. 2017.

O. J.

Nasilje i jezik

Fenomen nasilja uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

Proceduralno-predstavljajući jezik je pokušaj objektivizacije određenog fenomena, prvo prema unaprijed određenoj proceduri, a drugo prema unaprijed objektivno zacrtanoj slici što određeni fenomen objektivno jest prema dotičnom jeziku. Jezici prirodnih znanosti su proceduralno-predstavljajući jer imaju vlastitu sliku stvarnosti kojom se bave i promatraju je prema unaprijed zadanoj proceduri. Svojevremeno je biheviorizam u psihologiji bio jedna vrsta takvog jezika koja je čovjeka predstavljala kao životinju, pri tom slijedeći proceduru biološke znanosti pri objašnjenju samog čovjeka. Privlačnost proceduralno-predstavljajućih jezika sastoji se u njihovoj jasnoći i preciznosti jer ostavljaju dojam da je sve rečeno o određenoj stvari ne samo točno u znanstvenom smislu, nego prije svega stječe se dojam da je dano objašnjenje apsolutno i kompletno i da ne ostaje ništa izvan takva jezika što bi se trebalo objasniti.

Vojni i medijski jezik

U ovom kontekstu možemo spomenuti dva specifična jezika koji govore na sebi svojstvene načine o nasilju. Prvi jezik je vojni jezik. Vojni jezik u svom izričaju teži objektivizaciji stvarnosti nasilja prije svega specifičnom izražajnom strukturom. Tako se slučajno ubijeni i nevini civili nazivaju kolateralnom štetom, rat koji u sebi snagom vlastitih principa nosi sa sobom ubijanje, zločine i pustoš naziva preventivnim djelovanjem, ograničenim konfliktom, sukobom visokog ili niskog intenziteta, a vojnik ili cijela vojska nisu ljudske osobe nego ljudski resursi, a strahotna moć oružja koja je kadra posijati toliko nasilja naziva se vojnom tehnologijom. Vojni jezik rečenicu koju bi stvarno formulirali na sljedeći način: „u ratu punom nasilja i ubijanja gdje se pokazuje zastrašujuća moć oružja čije su žrtve nevini ljudi“ će formulirati na sljedeći način: „u preventivnom djelovanju vojnom tehnologijom događaju se kolateralne štete“. Samo formulacija jedne rečenice potpuno uklanja snagu i moć jezika kada se govori o nasilju, ali i pokazuje nevjerojatnu transformacijsku snagu vojničkog jezika objektivizacijom fenomena kojega generički nazivamo nasilje. Ovaj predstavljajući segment militantnog jezika je izuzetno moćan i zastupljen i u javnoj sferi.

Druga dimenzija vojnog jezika, njegova procedura sastoji se prije svega od zapovjednog lanca, izvršavanja zapovijedi i odgovornosti za izvršene ili neizvršene naredbe. Procedura se ne bavi pitanjem samog nasilja, što je ono, odakle dolazi, koji su mu uzroci, nego prije svega unutar proceduralno-predstavljajućeg pristupa čak i kroz promjenu upotrebe jezičnih termina nasilje se niti istražuje niti propituje, nego se promatra kao objektivni substrat o kojemu se može govoriti samo unutar vojnog jezika terminima poput kolateralne štete ili preventivnog djelovanja, čime veliki dio pitanja o nasilju, u što je uključeno i pitanje zla ostaje po strani.

Drugi jezik koji je proceduralno-predstavljajući je medijski jezik. Njegova procedura je nužno objektivna, jer sam jezik i oni koji njime govore zahtijevaju da ono što se prenosi, a to je da informacija bude oslobođena bilo čega što će oslabiti objektivnost same informacije kao i njezinu istinitost. Medijski jezik stoga donoseći informaciju, nastoji donijeti objektivnu istinu onakva kakva ona jest i to je procedura medijskog jezika. Puno je teže sa predstavljajućim segmentom medijskog jezika, jer pitanje predstavljajućeg jezika je pitanje kako opisujemo određenu stvarnost, predmet i pomoću koje i kakve slike. Medijski jezik bi i u predstavljajućem djelu trebao biti također informacijski i objektivan, i standardna formulacija proceduralno-predstavljajućeg jezika u medijima je formuliran na sljedeći način: Sinoć u 22.00 N.N. ubio N.N. iz vatrenog oružja. Na taj način se postiže maksimum procedure i maksimum predstave, a to je u oba slučaja maksimalna informacijska objektivizacija događaja u čijem temelju stoji nasilje jedne osobe nad drugom. Ako bi medijski jezik težio apsolutnom proceduralno-predstavljajućem pristupu fenomenu nasilja, onda s jedne strane imali bismo uvijek točnu, faktičnu i istinitu informaciju o događaju nasilja, ali samo nasilje kao fenomen također bi ostalo po strani, što znači da medijski jezik ne bi trebao ili ne bi mogao imati bilo kakvu sliku o tome što je nasilje, nego se samo baviti njegovom informacijskom objektivizacijom.

**Slika 1: Slikoviti prikaz informacijskog rata, odnosno, informacijskog “bombardiranja” (Diego Schtutman)**

Vojni jezik i medijski jezik kao proceduralno-predstavljajući jezici s jedne strane imaju svoju snagu, moć i privlačnost jer nas stavljaju u položaj objektivnih promatrača fenomena nasilja gdje nasilje, a s njime i povezano pitanje zla za nas prestaje biti misteriozno i tajanstveno, zapravo prestaje biti pitanje uopće i postaje na neki način objekt promatranja. Naše promatranje i shvaćanje fenomena nasilja uglavnom postaje neka vrsta objekta od kojega se objektivno sklanjamo i kako bi rekao Thomas Nagel „pogledom niotkuda“ ga promatramo, ne više kao nešto neobično, nešto o čemu se treba pitati, nego kao objekt, informaciju, zaboravljajući pri tom snažan utjecaj koji proceduralno-predstavljajući jezik kojim nam se govori o nasilju ima na nas, jer nasilje pretvara u objekt promatranja, a ne problematičnu stvarnost koja nam postavlja nezgodna i ozbiljna pitanja.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

S druge strane možemo govoriti o konstitutivno-ekspresivnim jezicima, jezicima koji su s jedne strane svojim izričajima kadri utemeljiti određenu stvarnost, a s druge strane svojim ekspresivnim potencijalom mogu uvijek izreći nešto novo o stvarnosti o kojoj govore. Tu prije svega susrećemo jezik umjetnosti, književnosti, poezije, religije, uopćeno onoga što zovemo kulturom. Konstitutivno-ekspresivni jezik može imati više slojeva, a u isto vrijeme biti jedan jedinstveni jezik. Kao primjer možemo ovdje navesti religiozni jezik kršćanstva koji ne uključuje samo teološki jezik kao objektivni izričaj kršćanske poruke i istina, nego i umjetnost, glazbu, književnost koje su se nadahnjivale kršćanstvom. Naravno, jezik jedne kulture je zapravo u punom smislu te riječi konstitutivno-ekspresivni jezik, koji zahvaća više slojeva odjednom, stoga kada govorimo o Zapadnoj kulturi govorimo o jednom takvom jeziku koji ima više različitih slojeva. Na koji način konstitutivno-ekspresivni jezik govori o nasilju, je li on teži objektivizaciji fenomena nasilja? Kao ogledni primjer takvog pristupa, koji ni na koji način niti iscrpljuje niti rješava pitanje fenomena nasilja, možemo se ukratko osvrnuti na biblijsku Knjigu o Jobu. Prije svega knjiga o Jobu nije pisana ni vojničkim ni medijskim jezikom, nego jezikom umjetnosti, prozom. Pisana je u specifičnoj semitskoj kulturnoj sredini, i pisana je religioznim jezikom, govoreći o Bogu i Satanu. Knjiga o Jobu ni na koji način čini se ne objašnjava objektivno fenomen nasilja kojeg Satan izvršava nad Jobom. Nije pisana informacijski, ali svejedno nastoji dati određena objašnjenja fenomena nasilja ali kroz jednu sasvim drugačiju sliku i jedan sasvim drugačiji jezik. Medijskim jezikom fenomen nasilja u knjizi o Jobu bi mogao biti formuliran ovako. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana. Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente, Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten. Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo), kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu. Naravno, ovo bi moglo sve biti istinito u informacijskom i objektivnom smislu, međutim je li ovakvo karikiranje na kraju objašnjava išta o fenomenu samog nasilja? S druge strane konstitutivno-ekspresivni jezik knjige o Jobu koji uključuje religiozni, umjetnički, književni, kulturološki jezični izričaj pitanje nasilja ne tretira i ne može nikada tretirati kao informacijski objektivnu stvarnost, nego kao uvijek tajanstven i misteriozan fenomen koji se nikada do kraja ne može možda objasniti, ali koji kao fenomen izrečen ovakvim jezikom čovjeku na neki način postavlja pitanja o nasilju, o zlu, i o samom čovjeku. Fenomen nasilja – dakle – uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

O. J.

O ženi …

Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji.

Moć reklame nije samo u snazi poruke, niti u njezinom prijenosu, nego prije svega u ontologijskoj moći da mijenja identitet, a time i ontologijsku strukturu ljudskog bića. Ontologijska moć reklame mijenjajući identitet osobe mijenja i sve druge ontologijske strukture ili ono što bi Charles Taylor nazvao slojevima značenja koji konstituiraju osobu. Žena kao ljudsko biće se sastoji od slojeva značenja, njezine ontologijske strukture formiraju njezin identitet. Ti slojevi značenja su ontološki i hermeneutički. Ako uzmemo samo kao mali primjer obitelj, možemo vidjeti na koji način obitelj kao jedan od slojeva značenja ili kao ontologijska struktura formira ženu kao osobu, počevši od djetinjstva do odrasle dobi kroz kontakt s roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom. I obitelj je samo jedan sloj značenja, tu dolaze i drugi slojevi značenja, religiozni, kulturni, nacionalni, jezični, književni, umjetnički i svaki dolazi sa vlastitom hermeneutikom odnosno kontekstom kojega se treba zahvatiti da bi se na ispravan način razumjelo ženu kao osobu. Ontologijske strukture daju naslutiti bogatstvo i dubinu jedne jedine osobe, njezine osobne i dijeljene povijesti, njezinih strahova, očekivanja i nadanja.

S druge strane nasuprot ovim ontologijskim strukturama ili slojevima značenja stoji reklama kao redukcijska paradigma svih tih bogatih slojeva značenja iz kojih se uvijek treba zahvatiti da bi se razumjelo osobu, ženu, koji se na kraju svode na jedinstvenu paradigmu koja u toj mjeri osiromašuje ženu i njezine slojeve značenja, ukoliko ona više prianja uz tu paradigmu, a to je paradigma objekta. Reklamna paradigma kao objektivizacija žene oduzima one bitne slojeve značenja ili ontologijske strukture ne samo ženi kao osobi, nego i uklanja njezinu misterioznost i tajanstvenost kao bića, kao osobe jer se nikada do kraja slojevi značenja žene ne mogu iscrpiti i oni uvijek ostaju izvor mogućih iznenađenja i otkrića njezine osobnosti. Reklamna paradigma uklanjajući slojeve značenja uklonila je i osobu, ali je ostavila objekt kojemu se pristupa hladno, precizno, objektivno prema propisanim fizičkim mjerama ljepote, ugleda i uspjeha, stvarajući ženu „onkraj vremena i stvarnosti“.

Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji. U tom odnosu snaga, prihvatiti i pokušati dosegnuti „nepostojeću ženu“ i pri tom izgubiti vlastite ontologijske strukture počevši od vlastitog identiteta, ili unutar slojeva značenja poput obiteljskog, religioznog, jezičnog, umjetničkog, pokušati otkriti ono misteriozno i tajanstveno u sebi i o sebi, događa se povremeno određena izgubljenost žene, njezinog identiteta i njezine osobe, gdje sukob između „reklame“ i slojeva značenja uzrokuje fragmentaciju identiteta u kojoj se i slojevi značenja sami fragmentiraju i rastaču i na kraju gube. Sukob između „reklame“ i „stvarne žene“ je sukob koji prijeti ženi oduzeti u jednom trenutku sve ono što je čini sebstvom, jedinstvenom, misterioznom i tajanstvenom oduzimajući joj sve njezine slojeve značenja i prijeti je pretvoriti u neprimjetnu, svakodnevnu, običnu „reklamu“ pored koje prolazimo, koju nikada ne primjećujemo, jer to više za nas nije ni sebstvo, ni identitet, ni osoba, nego samo „reklama“ ili „žena onkraj vremena i stvarnosti“ za koju svi osjećamo da ne postoji i da nikada neće postojati, ali prešutno se slažemo pa čak i nadamo da će jednom postojati i time sudjelujemo u izgradnji svijeta „reklame“ rastakajući pomalo svijet stvarne žene.

U Sarajevu, 18. 3. 2017.

O. J.

Društvo znanja – ideologijska sintagma 21. stoljeća

Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?

Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %. Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.

Informacija je sve što moraš znati – Zvijezda možeš biti i Ti

Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.

Zablude društva znanja

Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.

U Sarajevu, 9. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.