pogled – Poptheo Web Portal

O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman

O intimnosti

Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe. Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.

Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.

Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.

Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.

Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?

Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.

Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.

Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?

Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.

Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.

Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.

Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.

Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.

Intimnost komunikacije ostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.

U Sarajevu, 27. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom

Četiri vrste pogleda i četiri vrste ljudi

Ponekad čovjek ima potrebu da ga netko gleda i prema toj potrebi za pogledom ljude možemo svrstati u četiri kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji traže pogled bezbroj anonimnih očiju, pogled publike i tu ubrajamo sve one koji se nazivaju zvijezdama filmskim, glazbenim, sportskim.

U drugu kategoriju spadaju oni koji traže pogled velikog broja poznatih očiju gdje ubrajamo ljude koji organiziraju privatne zabave, druženja i koktele i koji uvijek tu i tamo mogu pronaći par poznatih očiju da ih gledaju.

U treću kategoriju ubrajamo one koji imaju potrebu da budu pred očima voljenog bića i kada se oči voljenog bića zatvore, za njih prestaju važiti svi drugi pogledi svih drugih ljudi. Kao i u slučaju prve kategorije, kada se svjetla reflektora ugase i nastupi mrak, pogledi za zvijezdu prestaju postojati. U ovu treću kategoriju spadaju dvoje koji se strastveno vole i koji su strastveno zaljubljeni jedno u drugo.

U četvrtu kategoriju spadaju oni koji žive pod izmišljenim pogledima odsutnih bića. U ovu grupu spadaju sanjari i romantičari, oni koji čine nešto vođeni iluzijom da ih voljena osoba stvarno promatra i gleda što nije slučaj kao kad zaljubljen muškarac čini nešto zbog neke žene s kojom je nekad bio u ljubavnoj vezi i s kojom stvarno više nema nikakvog kontakta. On još uvijek nešto čini za nju iako ga ona više ne vidi, ne promatra i ne gleda.

Tako četiri vrste pogleda kojima bismo htjeli biti izloženi daju četiri kategorije ljudi: zvijezde i s njima povezane poglede koji dolaze preko svjetla reflektora i svjetla kamera, organizatore i s njima povezane poglede prijatelja i poznanika iz ugodnih malih dvorana, malih barova, i dnevnih boravaka, zaljubljene ili voljene i s njima povezani pogled koji dolazi od voljene osobe pored njih, sanjare ili romantičare i s njima povezan pogled koji u stvarnosti ne dolazi od voljene osobe nego se zamišlja da je taj pogled još usmjeren stvarno na vas.

Ako biste se usudili na trenutak promisliti o ovoj podjeli ako se već niste svrstali, u koju biste kategoriju ljudi smjestili sebe: zvijezda, organizator, zaljubljen ili voljen, romantik ili sanjar? Pripadate li samo jednoj kategoriji ili se kategorije u vašem slučaju međusobno miješaju ili pripadate u neku kategoriju koje ovdje nema?

U Sarajevu, 6. 6. 2019.

O. J.

Izvor: Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Nova Knjiga, Podgorica, 2016., str. 237-238.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: melitas

SIMBOLIČNO ZNAČENJE OČIJU

Oči su izgledno čovjekov najvažniji osjetilni organ, pa stoga ne čudi da se uz njih vežu najrazličitija simbolička značenja. One tako mogu asocirati na vidovitost, sveznanje, kao i uvid u dušu. Druge osobine koje se često povezuju sa očima su: inteligencija, budnost, istinoljubivost i etičnost.

Otvoren i fokusiran pogled se na Zapadu od davnina smatra znakom nečije iskrenosti. S druge strane, prikrivanje pogleda ili okretanje istog u stranu može značiti skrivanje tajne, neiskrenost i loše nakane. Međutim, u drugim kulturnim kontekstima prikrivanje pogleda može imati i pozitivne konotacije. Npr., na Istoku se takvo ponašanje poslovično smatra pozitivnom stidljivošću i poštivanjem autoriteta. Recimo, u Starom Egiptu podanici uopće nisu smjeli gledati faraona u oči, dok se u mnogim istočnim kulturama do dan danas zadržao običaj pokrivanja ženskog lica.

Osim navedenog, oči se često povezuju i s ljubavlju, tj. zaljubljenošću. To je mjesto gdje počinje ljubav, ali i mjesto koje potiče ljubav. Stoga ne čudi da su mnoge ljubavne pjesme posvećene upravo nečijim lijepim očima.

U Isusovoj interpretaciji oči se pokazuju nositeljem duhovnog svjetla za cijeloga čovjeka, ali samim tim i mraka: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,22-23). U metafizičkoj psihologiji bi se reklo da narav promatranog objekta uvijek ukazuje na stvarnost čula koje ga promatra. Zlo oko uvijek i u svemu vidi zlo, dok se dobro oko uvijek fokusira prvenstveno na ono što je dobro.

I različite boje očiju mogu nositi zanimljiva simbolična značenja. Plave oči se najčešće povezuju sa zaljubljenošću, ali i s nevinošću. Zelene oči upućuju na ljubomoru, zavist, ali i na osobnu posebnost i jedinstvenost. Crvene oči se tradicionalno povezuju s demonskim silama, ali i s tugom i bijesom.

U simboličkim tumačenjima u razmatranje dolazi i broj očiju. Imati dva oka je ljudski i normalno. Jedno oko je povezano sa onim neljudskim, ali i nadljudskim. Svi smo barem nekad gledali ili čitali o opakom đinu Kiklopu. No, jedno svevideće i sveznajuće oko se zna pripisivati i samom Bogu. Slično je i s „tri oka“. Pripisuju se nadljudskim stvorenjima koja po sebi mogu biti i dobra i loša. U biblijskoj tradiciji spominju se čak i „ofanim“, kao anđeli s jako velikim brojem očiju. Doduše, oni se ponekad interpretiraju kao doslovna duhovna bića, a u nekim slučajevima i kao čudesni kotači Jahvinih nebeskih kola (Usp. Ez 1,15-21).

Oči ne znaju lagati

Kod ovakvih tumačenja svakako je važno spomenuti da posebnost očiju nije samo simboličke prirode. One doslovno puno toga govore o svojem nositelju, i danas je to i znanstveno dokumentirano. Na primjer, široko postavljene oči na licu često govore u prilog postojanja visoke inteligencije, dok obratno, usko postavljene oči na licu sugeriraju na nisku inteligenciju, ali pokatkad i na kriminalno ponašanje. No, puno pouzdanije od toga, danas se već razvijaju metode osobne identifikacije na temelju skeniranja očiju, što će reći da je svako oko na svijetu sasvim jedinstveno i posebno. Također, u razvoju su već i nove poligrafske metode na temelju praćenja karakterističnog skupljanja i širenja zjenica, i za sada se čini da će ovo biti puno pouzdanije od klasične poligrafije, jer oči jednostavno ne mogu slagati!

Simbolična značenja sljepoće

Izgleda da svaka ozbiljna priča uvijek mora sadržavati onaj jedan prevratnički i dijalektički „ALI“, a tako i ova. Naime, uz sve posebnosti, za oči se također kaže da su čulo koje je najlakše prevariti, pa tako stižemo i do simboličnog značenja sljepoće. Ono „biti slijep“ tako ponekad može imati i pozitivna i negativna značenja. Ponekad je to ono biti glup, površan, naivan, kratkovidan, nepromišljen, ali ponekad to znači i ono „biti mudar“. Nije slučajno da u mnogim kulturama i epohama postoje priče o slijepim mudracima. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) definira obraćenje upravo kao onaj trenutak kad shvatimo koliko smo bili slijepi što smo vjerovali vlastitim očima, dok pri tome – ovom vidljivom svijetu pretpostavlja onaj nevidljivi kojem možemo pristupiti samo srcem. Donekle slično jednom primijeti i američki glumac Denzel Washington: „Zašto oči držimo zatvorene kad se molimo, ljubimo, kad sanjamo i plačemo? Zato što se one najčudesnije stvari ne mogu vidjeti nego samo osjetiti srcem“! Dakle, oči su nesumnjivo jako posebna stvar u životu svakog čovjeka, no očito ih uvijek treba malo – na ovaj ili onaj način – i upotpuniti.

U Sarajevu, 27. 9. 2018.

M. B.

Izvori:

http://umich.edu/~umfandsf/symbolismproject/symbolism.html/E/eyes.html (Stanje: 27.09.18.).

– http://lzmarieauthor.com/tag/eye-symbolism/ (Stanje: 27.09.18.).

– Miljenko BELIĆ, Metafizička antropologija, Zagreb, 1995.

– Joseph RATZINGER, Uvod u kršćanstvo, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com