pitanje – Poptheo Web Portal

O pitanju

Pitanja koja postavljamo dolaze iz onih opterećenja i nemira od kojih je satkano naše postojanje. I u našim najpovršnijim pitanjima krije se briga o egzistenciji. Tuđa pitanja mogu ostaviti dojam banalnosti i površnosti. Uvažavanje drugog pokazuje se i u našem ljudskom pokušaju da razumijemo tuđa pitanja iako njegova pitanja možda ne pripadaju našem svijetu i svijetu našeg razmišljanja. Međusobno smo povezani pitanjima. Pitanje je karakteristika ljudskog. Pitanja ne moraju biti ista. Ne moraju se pojaviti u isto vrijeme. Fenomen pitanja nas ujedinjuje. Ne mislimo samo na ona pitanja o svakodnevnom. Kao pitanje za smjer kad se izgubimo, ili pitanje o cijenu neke stvari, ili pitanje kako je bilo na putovanju. Ne mislimo ni na ona pitanja o osobnom, čak i onda kada ih mislimo ozbiljno kao pitanje kako si i što ima kod tebe?

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim. Nemir i znatiželja su znaci pitanja koje još nije dobilo konačan i zadovoljavajući odgovor. Što tek s drugim ljudima koji dolaze i prolaze kroz naš život? I u susretu s njima otkrivamo isto pitanje u množini: Tko su oni i što rade ovdje? Nasuprot velikom i dubokom kozmosu stojim ja, maleno i neznatno biće i pitam: Tko sam ja i što radim ovdje? Ne mogu izbjeći ovo pitanje. I onda kada radim i kada više nemam ništa na raspolaganju, osim nekoliko sati nikad dovoljnog sna. I u takvom načinu života probudit ću se jednog dana u budućnosti i zapitati se: Tko sam ja i što radim ovdje? I onda kad mislim da sam beznačajan i nepoznat i da me nitko neće zapamtiti i da ću biti zaboravljen, ostat će uspomena na mene. Svijet i svemir pamtit će negdje u svojim skrivenim dubinama da sam postojao ja, čovjek i pitao i sebe i njih: Tko sam ja i što radim ovdje? I pitao i njih imaju li odgovor.

Ovo pitanje kao ponornica prodire duboko u mene. Ispire i čisti sve naslage i taloge površnog i svakodnevnog u meni sve dok ne dopre do najdubljih ponora mog bića. Jer ono me pita o meni samom i svemu onomu što jesam. Tko si ti, što radiš ovdje? I pokušavam odgovoriti. I govorim: Ja sam zaposlen, ja sam sin, ja sam kćer, ja sam otac, ja sam majka, ja sam…, i tako dajem bezbroj starih i novih odgovora. Ali ovo pitanje kao da nije zadovoljno odgovorima. Ono sve više prodire i budi u meni znatiželju i nemir. Sve dok ne doprem do odgovora koji nije odgovor. I kažem: Ja sam čovjek. Ja sam stvorenje. Ja sam ljudsko biće. I ovo pitanje tko si ti i što radiš ovdje počinje postavljati nova i nemirna pitanja koja bude moju radoznalost. A tako znači, odgovora mi pitanje, ti si čovjek, stvorenje, ljudsko biće, a što to znači? I tu gubim sigurnost i uvjerenost da imam ili sam imao odgovore na sva pitanja dosad.

Ovo pitanje tko sam ja i što radim ovdje, s mojim vremenom, koje neumitno prolazi i teče, približava se. Ono dolazi bliže. Kad sam bio dijete, držalo se na udaljenosti od mene. Bili smo stranci jedno drugom. S odrastanjem i sazrijevanjem, ovo pitanje pokazuje znakove komunikacije. Pokazuje služeći se životnim događajima i drugim ljudima kako bi željelo stupiti u odnos sa mnom. Sa zalazom života i životnih snaga pitanje tko sam ja i zašto sam ovdje, pokazuje čak i znakove prijateljstva i intimnosti koji su mi nekad bili nepodnošljivi i kojih sam se plašio. Sada kao da sam spreman prihvatiti prijateljsku ponudu. Prihvatiti nemir i znatiželju jer nemam odgovor. Nisam li po tom čovjek? Po uspostavljanju blizine i povjerenja s tim neodgovorenim pitanjem. Iako to pitanje držim na sigurnoj udaljenosti od sebe, sve više shvaćam da je ono istinski prijatelj. Jer se ne nameće. Ne traži svoje. Ne zahtjeva privilegije. Dopušta da bude zaboravljeno i bačenu u stranu. Ali ovo pitanje je poput psa. Uvijek je vjerno i nikad me ne napušta. I kako površna i svakodnevna životna pitanja blijede i gube na važnosti, ono sve više izbija u prvi plan kao svjetlo čovjeku oslabljenog vida koji se izgubio u mnoštvu putova.

Odjednom odlažem sve svoje zaštite, obrane, pretvaranja, laži i umovanja. Odjednom sam potpuno gol pred njim. Odjednom se ne stidim svoje golotinje i slabosti. Odjednom se osjećam oslobođeno i bezbrižno. Shvaćam da nije strašno. Shvaćam da je to ono što me istinski čini čovjekom i ljudskim bićem. I pitanje mi prilazi. Samouvjereno,. Blago. S ohrabrujućim osmijehom i pogledom punim podrške. I pita me: Tko si ti i što radiš ovdje? I čudim se kako sam se nepotrebno plašio jedinog i pravog pitanja o sebi na kojega nemam odgovor. Ali sada kada sam se oslobodio straha i plašljivosti i istupio svojom golom ljudskošću pred njega, usudim se barem zamišljati da ću zajedno s njim negdje pronaći odgovor onkraj života, svijeta i svemira.

U Sarajevu 5. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

O zaboravu

Ima različitih zaborava. Teško ih je sve posložiti. Neki su nevažni. Kao kad zaboravite ostaviti ključ u vratima i stavite ga na stol. Važnost zaborava ovisi od događaja na koji se odnosi. Neke događaje ne zaboravljamo. Neke zaboravljamo. Ne možemo uvijek odlučivati o kolektivnim zaboravima. Ponekad nas se i ne tiču. Nismo bili dionici događaja na koje se zaborav odnosi.

Među zaboravima postoje oni koji se tiču nas. Oni su osobni. Osobni zaborav je pomirenje sa samim sobom. Prihvaćanje da drugačije nije moglo biti iako je bilo najgore moguće i najteže za preživjeti. Osobni zaborav nije gubitak pamćenja. Nije oboljenje od bolesti koja napada mozak i fizičku memoriju u našoj glavi. Osobni zaborav je preobražaj. Izgradnja novog svijeta. Kao kada zaboravite uvredu. Ali zaboravite tako da ne ostane nikakav trag u vama. Kao da nikada prije niste susreli onoga koji vas je uvrijedio. Osobni zaborav početak je oproštenja.

Nije uvijek lako utvrditi što treba učiniti prvo. Zaboraviti ili oprostiti, ili obrnuto? S tim se mučimo. O tome se pitamo. Cijeli život. Ako zaboravim do kraja, tko će pamtiti događaj? Ako ne zaboravim do kraja, kako ću oprostiti? Ima jedna misao o zaboravu koja ide otprilike ovako: zaboraviti znači oprostiti bogu što ne postoji da spriječi kraj. Kao da treba zaboraviti bogu što nam je propustio pomoći kad je najviše trebao. Opet se vraćamo na isto. Kako zaboraviti nekome tko je trebao biti uz nas? Osobni zaborav uključuje onoga koji nas na neki način povrijedi. Uključuje i onoga koji nije spriječio uvredu. Iza kolektivnog zaborava se možemo sakriti. Nismo direktno pitani jesmo li zaboravili. Ne moramo dati izravan odgovor. Možemo ga sakriti u masi i kakofoniji glasova drugih.

Osobni zaborav ne dopušta skrivanje. Postavlja izravno pitanje i zahtjeva izravan odgovor. Možemo se sakriti i iza kolektivnog oproštenja. Nismo izravno pitani opraštamo li ili ne opraštamo. Zato u kolektivnim zaboravima i kolektivnim oproštenjima uvijek ima nešto od ljudske dvoličnosti. Osobni zaborav ne trpi licemjerje. Pred nas stavlja otvoreno pitanje koje glasi opraštaš li ili ne opraštaš? Osobni zaborav tiče se uvijek samo mene i nikoga drugog. I nitko drugi ne može za mene zaboraviti. Kod kolektivnog zaborava može se dogoditi da me se i ne tiče i ne moram zaboraviti. Mogu pamtiti ako želim.

Ako je zaborav početak oproštenja, uvijek je teže meni kad trebam zaboraviti. Lakše je zaboraviti kad smo grupa, kolektiv. Kolektivni zaborav ne može izroditi oproštenje ako nema osobnog zaborava. Osobni zaborav početak je kolektivnog zaborava, kao što je osobno oproštenje početak kolektivnog oproštenja. I uvijek nailazimo na pitanje: zašto zaboraviti onda kada nema onoga tko je bio smisao života, kad nema više onoga koji ne postoji da spriječi kraj?

Zaborava je puno. Najbolji su oni koji s ranama uklanjaju i ožiljke. Bili oni osobni ili kolektivni. I osobni i kolektivni zaboravi postaju istinski zaboravi kada nema ožiljaka. Kada je snaga bilo osobnog bilo kolektivnog oproštenja izbrisala i njih. Ostaje dilema. Uvijek. I nije lako razmrsiva. Ako istinski zaboravim ili zaboravimo želeći novi početak i novi svijet, jesam li pravedan prema onom koga više nema, koji je bio smisao života? Ako istinski ne zaboravim ili ne zaboravimo, onda neće biti novog početka i novoga svijeta. Ni za mene ni za njega. Ni za nas. Ni za njih. Opet nije li bog onaj koji treba to učiniti umjesto mene. Umjesto nas. Ali kako će to učiniti kad ga nije bilo da spriječi kataklizmu?

Zaborav je težak teret. Radije ga nosim. Nije lako odlučiti se zbaciti ga. Ispada da sam kukavica. U odnosu na one koji traže da ne zaboravim. Na njegovo mjesto postaviti oproštenje zahtjeva nezamislivu žrtvu. Priznati da je onaj koji je bio smisao života trpio uzalud. Priznati da bog nije postojao da spriječi zlo. Zaborav je gordijski čvor. Dvostruka oštrica koja visi iznad naših pamćenja i memorija. Oštrica koja bi nas oslobodila tereta da pamtimo preživljeno. Oštrica koja bi nas okrivila da smo izdali one koji su bili smisao života. Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.

Zaborav je klatno. Teško životno klatno na kojem se svakodnevno ljuljaju naše savjesti i unutarnje borbe. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat. Tik – tak. I tako nekad moramo cijeli život. Ljuljati se na klatnu zaborava jer ne znamo što nam je činiti i što smijemo učiniti. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat koji otkucava. I mi se ne možemo odlučiti na koju stranu klatna konačno treba prevaliti i zaustaviti sat.

U Sarajevu 4. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.

SJEĆANJE

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com