prijateljstvo – Poptheo Web Portal

PRIJATELJSTVO, SVIĐANJE, ZALJUBLJENOST I LJUBAV

Prijateljstvo se odnosi na vrstu odnosa između različitih pojedinaca koji brinu jedni za druge te koji slobodno dijele pozitivne i loše vijesti. Prijateljstvo se obično temelji i održava na iskrenosti, pouzdanosti, odanosti, kompromisu i bezuvjetnoj naklonosti. Bezuvjetno prihvaćanje bez značajnije osobne pogođenosti zbog tuđih mana je također jedna od bitnih karakteristika prijateljstva. Upravo stoga prijateljstvo je i nešto posve univerzalno, te po sebi nadilazi granice uobičajenih ljudskih određenosti i predrasuda. Tako, prijatelji možemo biti bilo s kim, pa čak i sa životinjama, što u ljubavi ipak nije moguće.

S obzirom da postoje različita prijateljstva, kao i različiti aspekti prijateljstva općenito, isto uopće nije lako definirati. Za Aristotela je prijateljstvo (philia) vrlina koja je “najpotrebnija da bi se živjelo … jer bez prijatelja nitko ne bi odlučio živjeti pa čak ako bi imao i sva druga dobra”. Slično ovome, veliki srednjovjekovni aristotelovac Sv. Toma Akvinski smatrao je iskreno prijateljstvo za najvredniju stvar pod suncem uopće.

Za Sokrata kao i za Platona, prijateljstvo i filozofija aspekti su jednog te istog impulsa, jedne te iste ljubavi: ljubavi koja želi spoznati.

Prema Sokratu, prijatelja treba voljeti više od svega „Darijeva zlata”, što po sebi uključuje i spremnost na žrtvu. Nešto kasnije slično govori i Isus koji smatra da nema veće ljubavi od onoga dati život svoj za prijatelje svoje (Iv 15,13).

Naspram ovih uzvišenih vizija prijateljstva treba predstaviti i ono svojevrsno „kavansko prijateljstvo” koje bi se moglo definirati kao zajedništvo dokolice i oblokavanja. Premda su kavanski ljudi često puni hvale i pouzdanja prema ovakvim prijateljstvima, stvarnost je neosporno sasvim drugačija. Prema Christi Meves potrebna je tek jedna prava kušnja ili nevolja da bi se ovakva prijateljstva promptno urušila uz nesmiljeno međusobno optuživanje i izdaju. Stoga se ovo ni ne može smatrati prijateljstvom u pravom smislu riječi, jer istinsko prijateljstvo uvijek funkcionira pod vidom trajnosti i posvemašnje odanosti.

No ima nešto i dalje, tj. niže od kavanskog prijateljstva. Srednjovjekovni arapski pisac Ibn Zafar reče kako dobri i veseli ljudi traže sebi prijatelje, dok rđavi traže jatake i ortake. Dakle, i ovakvo jedno inkriminirano ortaštvo u konačnici često prati sudbina prije spomenutog kavanskog prijateljstva. Zavjernici su poprilično uvjereni u tobožnju dubinu svoga odnosa, međutim, već prva prava kušnja ili nevolja ih može suočiti s posve drugačijom slikom. A za ovakvo nešto vjerojatno i neće trebati dugo čekati, jer ovakvi ljudi poslovično zajednički mogu savršeno izorganizirati pljačku banke, ali zatim nikako ne znaju „pošteno” razdijeliti plijen.

Slike i opsjene ljubavi

Ako je prijateljstvo teško definirati, ljubav je čak i teže, i ne samo zato što postoji više vrsta ljubavi. Najprisutniji u modernim umovima je eros, što je seksualna ili strastvena ljubav. U grčkom mitu eros je oblik ludila kojeg donosi jedna od Kupidovih strijela. Strijela nas pogađa i mi se „zaljubljujemo”, kao svojevremeno Paris s fatalnom Helenom, što će dovesti do trojanskog rata i propasti Troje. U moderno doba eros se spojio sa širom životnom snagom, nešto slično Schopenhauerovoj volji, temeljno slijepom procesu težnje za preživljavanjem i razmnožavanjem. Erosu je također suprotstavljen Logos ili Razum, a Kupid je prikazan kao dječak (pokatkada i kao nestašni anđelak) s povezom preko očiju (Neel Burton).

Međutim, ni svaki eros nije isti. Tako da bismo mogli govoriti o dva različita erosa. Prvi bi se temeljio prvenstveno na sviđanju, a drugi na zaljubljenosti.

Sviđanje bi se moglo definirati kao partikularna oduševljenost i opčinjenost, jer obično nam se sviđa neki dio, ali ne i cjelina. Na primjer, njemu se prvenstveno svidio njezin osmijeh, a njoj njegove oči. Naravno, čovjek pokatkad bude uvjeren i u to da mu se sviđa sve, ali to jednostavno nije istina. Vidjet ćemo uskoro i zašto… Također valja spomenuti da sviđanje po sebi može biti naglašeno erotizirano, kao što u drugim slučajevima može biti više ležerno i simpatično … baš kao što bi se i reklo onako “simpatija”.

Zaljubljenost bi se mogla definirati upravo kao sviđanje koje je preraslo u ono prije spomenuto „sve mi se sviđa”. Nju stoga karakterizira jedna posvemašnja idealizacija koja će, međutim, prije ili kasnije morati biti prizemljena. Svijest o tuđim manama ovdje ne postoji, ili ipak postoji ali se paušalno vjeruje kako će se sve to nekako uskoro promijeniti po vlastitoj zamisli i samim tim u svoju osobnu korist. Kad spominjemo mane, to svakako ne moraju uvijek biti doslovne negativne karakterne osobine. Naprotiv, kao manu ovdje možemo doživljavati i nešto po sebi sasvim dobro, ali što se ipak ne uklapa u naše vlastite prioritete i interese. I zatim, kad čovjek jednog dana konačno shvati da mane postoje te da se iste uglavnom neće mijenjati, zaljubljena opijenost prestaje, a u nekim slučajevima se tada čak može roditi i ljubav.

Ljubav koja proizlazi iz erosa bi se mogla definirati upravo kao zaljubljenost koja se prizemljila i postala realna ili opet kao sviđanje koje je shvatilo da u svemu tome postoje i neke druge stvari koje nam se možda i ne sviđaju, ali ih svejedno prihvaćamo, i to zato jer ono što nam se sviđa, stvarno nam se sviđa te smo spremni za to platiti i odgovarajuću cijenu. Stoga ljubav nikad nije toliko očaravajuća kao sama zaljubljenost, ali je zato naspram ove realna i dugoročna. Stoga, dok danas mnogi govore da im fali ljubavi, možda pod tim više misle da im zapravo nedostaje zaljubljenosti. Upravo jer po sebi kratkoročna i prolazna, zaljubljenost je osuđena na to da bude vječito ona priželjkivana i nedostajuća. A oni koji se nasuprot varljivih čari zaljubljenosti ipak konačno opredijele za trajnost i konzistentnost ljubavi, nalik su ljudima koji mnogo više cijene trpkost istine naspram neodoljivih čari laži. Stoga je i ono „biti u ljubavi” po sebi nevjerojatno blisko onome „biti u istini”, te predstavlja čin zrelog čovještva koje spremno prihvaća život u njegovoj cjelokupnosti, sa svim usponima i padovima, ljepotama i nedaćama.

Agape, storge i pragma…

Sve do u novija vremena, ljudi su o ljubavi razmišljali više kao o agapeu nego kao erosu. Agape je univerzalna ljubav i mogla bi se precizirati kao nesebična briga za dobrobit drugih. Agape je po sebi vrlo sličan suvremenom konceptu altruizma te podrazumijeva brigu za sve ljude, ne samo one bližnje, pa čak i brigu za prirodu kao i cijeli svijet.

Postoje i neke druge vrste ljubavi, ponajprije storge i pragma. Storge, ili obiteljska ljubav, ljubav je između roditelja i njihove djece. Šire gledano, to je naklonost rođena iz bliskosti ili ovisnosti i, za razliku od philie ili erosa, ne ovisi o našim osobnim kvalitetama. S druge strane, pragma je vrsta praktične ljubavi koja se temelji na razumu ili dužnosti kao i na dugoročnim interesima. Ovdje eros zaostaje u korist osobnih kvaliteta i kompatibilnosti, zajedničkih ciljeva ili postizanja uspjeha. U doba dogovorenih brakova pragma je morala biti vrlo česta. No o pragmi možemo govoriti i dan danas, kao o aspektu zrele bračne ljubavi koja se lišila međusobne fascinacije supružnika, te je interese erosa podredila odgoju djece kao i dugoročnom zajedničkom preživljavanju.

Spomenut ćemo ovdje kratko i famoznu platonsku ljubav. U osnovi, to bi bio ljubavni odnos lišen svih ili barem većine tjelesnih intimnih sadržaja. Kao svojevoljno-obostrana u praksi je vrlo rijetka, premda ipak stvarno postoji. Ovome nasuprot, platonska ljubav se puno češće javlja u onim scenarijima gdje je jedna strana smrtno zaljubljena, dok je druga gleda posve prijateljski. I ovo svakako ne može dugo potrajati te najčešće završava jako jako tužno, osobito za onu zaljubljenu stranu. Jer u zaljubljenosti uvijek puno više boli ovo “samo nam je još mrvicu trebalo”, nego ono rezolutno “nemaš nikakve šanse!” već u samom startu. Zato, da bi se izbjegli ovakvi emotivni ćorsokaci, nema druge nego na vrijeme početi iskreno i otvoreno pričati.

Kao mali zaključak, vjerujem da bismo se svi složili oko toga da je život bez prijateljstva i ljubavi i dan danas podjednako nemoguć kao što je to bio i prije. No, onda bi se s tim u skladu ovim stvarima trebalo pristupati kudikamo zauzetije i ozbiljnije. Potrošački mentalitet današnjice nas potiče da prijateljstvu i ljubavi počesto pristupamo posve eksploatatorski, te da potrošene stvari zatim više ne popravljamo nego jednostavno bacamo i s novima zamjenjujemo. No gdje su onda u svemu tome prijateljstvo i ljubav, i zašto se uopće čudimo što ih više nemamo?

U Sarajevu, 10.IX.2020.

M. B.

Izvori:

– Jecinta MORGAN, Difference Between Friendship and Relationship, DifferenceBetween.Net, http://www.differencebetween.net/language/words-language/difference-between-friendship-and-relationship/ (Stanje: 10.IX.2020.);

– Neel BURTON, What’s the Difference Between Friendship and Love? (12.III.2017.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201703/whats-the-difference-between-friendship-and-love (Stanje: 10.IX.2020.);

– https://www.quora.com/What-is-the-difference-between-liking-and-loving- (Stanje: 10.IX.2020.).

– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra;

MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

O promjeni

Dogodilo vam se da ste se za nešto ili nekoga bili spremni žrtvovati. Bili ste spremni, kako volimo reći, ići do kraja ako treba. U ljubavi obećavamo ići do kraja. U prijateljstvu obećavamo ići do kraja. I onda u jednom trenutku odustanemo. Prestanemo se žrtvovati i netko prestane biti središe našeg života. Kako nazvati taj proces? Kako nazvati vrijeme u kojem idemo od faze potpunog sebedarja do razdoblja zaborava? Kojim riječima izreći iskustvo da smo danas za nekoga spremni učiniti sve i da kroz neko vrijeme zaboravimo da smo bili dio nečijeg života? Što sa svim onim silnim obećanjima i zakletvama da ćemo biti uvijek tu? Da ćemo uvijek dati nekome cijelo svoje biće? Da nas ništa neće razdvojiti? Da je naš odnos, ljubav, prijateljstvo nešto najčvršće i najstabilnije na svijetu? Ponekad nam je simpatično osvrnuti se na takav trenutak i obično pomislimo kako smo tada bili djetinjasti i nezreli. Što u nama izaziva stanje zaborava ljudi za koje smo mislili da bez njih nećemo moći živjeti?

Slično se događa i sa stvarima. Nešto želimo toliko silno da ako to ne dobijemo, imamo osjećaj da ćemo cijeli život biti nesretni. Na kraju kada dobijemo dugo žuđenu stvar, nakon nekog vremena na nju zaboravimo. Bili smo uvjereni da će nam život biti promašen ako je ne budemo posjedovali.

Nekako se protivi našem pogledu na svijet i međuljudske odnose, ali se čini kao da sve ima rok trajanja i kada rok istekne, odnos gubi svježinu i važnost. Ili se međuljudski odnosi mijenjaju u nešto drugo? Ili nas pokreće neka nepoznata sila koja nas u početku zaslijepi i kasnije nam otvori oči? Teško je opisati što uzrokuje da dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugog nakon nekog vremena potpuno zaborave jedno na drugo ili, što je još neobičnije, kada odnos ljubavi preraste u bolesnu mržnju. Slabi smo učenici. Znamo, kako od drugih tako i iz vlastitog iskustva, da mnogi međuljudski odnosi završe zaboravom i odlaskom. Ipak uvijek tražimo nekoga novog kako bismo mu obećali da nas ništa neće rastaviti i kako ćemo se za njega žrtvovati i boriti do kraja. Iako znamo da se na kraju sve može završiti međusobnim zaboravom, pokušavamo pronaći neko čvrsto i sigurno životno utočište.

Promjena je ono što nas sve pogađa. Ne možemo predvidjeti kakve će se promjene dogoditi s nama i u nama. Još manje možemo predvidjeti kako će se mijenjati drugi. Kada obećavamo ići do kraja, žrtvovati se, želimo spriječiti buduće promjene. Obećanjem i zaklinjanjem na vječne ljubavi čvrste kao stijene, na trajna prijateljstva nesalomljiva valovljem života, želimo zamrznuti trenutak, spriječiti promjenu. Ali, promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna. Kada obećavamo vječne stvari jedni drugima, kada riječi i geste hoćemo utvrditi kao dvorac, nadamo se da i ako dođe do promjena, one će učvrstiti naš odnos.

Ne znamo kakve promjene dolaze. Ne znamo na koji način ćemo se sami promijeniti. Nadamo se da će promjena učvrstiti ono što sad imamo. Nekad nam se nade iznevjere. Dođe promjena i uzrokuje zaborav i odsutnost. Onaj/ona koji je bio središte našeg života, promjenom se pomjeri na periferiju života negdje među manje važne stvari i događaje. Ugodno je razmišljati kako možemo zaustaviti promjenu obećanjem da ćemo voljeti do kraja, ostati do kraja. Ulijeva sigurnost čuti kako ćete nekom biti u središtvu života, u središtu interesa, u središtu njegovih snova i jave. Nisu li takva obećanja oblik varanja, makar iskrenog i duboko ljudskog, ali ipak varanja? Pokušaj da se ne misli na promjenu koja može sve izmijeniti jednog dana, jer tko može jamčiti da će sve na kraju biti onako kako je bilo na početku? Tko može jamčiti za sebe da se nikad neće promijeniti i vjerovati da se i drugi nikad neće promijeniti? Tko su ono dvoje bili ljubavnici ili prijatelji ili poznanici ili kolege koji znaju i tvrde da se njihov odnos nikad neće promijeniti i da će njih dvoje uvijek ostati ono što su ovdje i sada? Tko može za sebe tvrditi da će uvijek i vječno biti ono što je danas?

U Sarajevu 14. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

ZAŠTO BOGATI I SLAVNI TAKO ČESTO PODIŽU RUKU NA SEBE?

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svakih četrdeset sekundi neka osoba na svijetu počini samoubojstvo. Na godišnjoj razini, radi se o cifri od 800.000 ljudi. Pri tome se čini da nitko nije izuzet. Problem je manje-više podjednako prisutan na svim kontinentima. Ljudi se ubijaju i u siromašnim i u bogatim zemljama, bez većih oscilacija i u onim „sretnim“ i u „nesretnim“ društvima. Na svjetskoj razini ipak se čini da je problem nešto veći među sjevernjacima nego kod južnjaka. Tako, prema dostupnim podacima problem je najprisutniji kod grenlandskih i sjevernoameričkih Eskima. Također, na svjetskoj razini je izgledno da se na ovaj očajnički potez nešto češće odlučuju žene nego muškarci.
Od konkretnih razloga za samoubojstvo, depresija kumuje kod čak 90% slučajeva. Uz depresiju su vrlo često primiješani i neki drugi psihološki problemi, poput anksioznosti, PTSP-a, poremećaja hiperaktivnosti (ADHD), bipolarnog poremećaja i sl. Također, barem što se tiče Sjedinjenih Država, problem mnogo češće pogađa homoseksualnu i lezbijsku nego heteroseksualnu populaciju. Osim toga, čini se da su naznačenom problemu znatno više izloženi ovisnici o drogama i alkoholu od onih koji to nisu. Neki naglašavaju i to da problem osobito pogađa ljude u pedesetim godinama, što sugerira na krizu srednjih godina, klimaks i sl.

Zašto su to učinili kad su imali sve?
Često nas zatekne vijest o samoubojstvu neke bogate i slavne osobe, i tada se obično može čuti ono pitanje iz podnaslova: „Zašto, kad su imali sve?“ Pa imali su sve, ali uz to su izgledno imali i depresiju kao i neki od ostalih naznačenih problema. Premda među običnim svijetom važi da su pare najbolji mogući lijek za depresiju, u praksi se čini da i nije baš tako. Pa čak i obratno, novac i slava kao da predstavljaju dodatni okidač za depresiju. O tome ponešto progovara i Allison Gervais, psihoterapeutkinja iz zaljevske zone San Franciska, koja je inače nakrcana bogatim i slavnima. Ona nedvojbeno kaže da vas novac i slava ne mogu spasiti od depresije, anksioznosti, osjećaja praznine i slično. Čak, što više, mogu ih samo pojačati. Naime, što je neka društvena pozicija bogatija i sjajnija, to će ona generirati i više konkurentnosti i rivalstva. Jer sasvim je logično da je mnogo veća otimačina za poziciju filmske ili glazbene zvijezde nego ona za radno mjesto u tvornici ili rudniku. Zvijezde se u tom smislu dosta često susreću sa snažnim strahom od gubitka popularnosti. Tu je i strah od mišljenja javnosti, strah od starenja, ali i problem nemogućnosti prirodnog ponašanja zbog izloženosti javnosti. Oni trebaju puno više paziti na to kako se ponašaju, izgledaju, što govore od običnog čovjeka. A kako smo već nedavno pisali, gubitak osobne autentičnosti može imati razorne posljedice za čovjekovu psihu.
Američki neuroznanstvenik John Cacioppo o svemu ovome ističe i jedan dodatni problem, a po njemu je upravo taj i odlučujući – osamljenost. Pri tome ističe snažnu razliku između objektivne i percipirane osamljenosti. Bogati i slavni su okruženi mnoštvom ljudi koji se naprosto otimaju za njihovu pozornost, međutim, bogati i slavni će već prije ili kasnije shvatiti da su svi ti ljudi tu samo zbog nekog interesa, najčešće materijalnog, a ne zbog njih kao njih osobno.
Nedostatak pravog i iskrenog prijateljstva svakako može imati razarajući učinak na čovjekovu psihu, slično kao što prisustvo istog na čovjeka ostavlja pozitivan utjecaj ravan onom terapiji kod vrhunskog terapeuta. Može zvučati čudno, ali čini se da je ponekad na problem najbolje gledati doslovno kvantitativno: Problem zadržan samo za sebe ostaje cijeli problem; dok je problem podijeljen sa iskrenim prijateljem samo pola problema.

Kako god, više nego realne patnje bogatih i slavnih svakako mogu biti dobar poticaj da nanovo promislimo svoje životne prioritete i ambicije, jer na kraju je ipak najvažnije ono – biti sretan i zadovoljan čovjek. U svakom slučaju, sa slavom treba oprezno, jer slava je po sebi božanska kategorija, a tamo nekad još odavno, od arhaičnog vremena Gilgameša, područje božanskog se naspram čovjeka pokazuje kao područje zabranjenog i tragičnog.

U Sarajevu, 6.III.2019.
M. B.

Izvori:
– Brian KRANS, Being Successful Doesn’t Make You Immune from Suicide (11.6.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health-news/being-successful-doesnt-make-you-immune-from-suicide#1 (Stanje: 6.III.2019.);
– Dona CHERIAN, Understanding celebrity suicides: Tackling depression and loneliness (20.6.2018.), Gulf News, Izvor: https://gulfnews.com/world/understanding-celebrity-suicides-tackling-depression-and-loneliness-1.2239540 (Stanje: 6.III.2019.);
– Lipi ROY, ‘They Had It All’: Five Major Misconceptions About Suicide (8.6.2019.), Forbes, Izvor: https://www.forbes.com/sites/lipiroy/2018/06/08/they-had-it-all-five-major-misconceptions-about-suicide/#206a41f7868d (Stanje: 6.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

PRIČA O KYLEU

Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“

Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.

Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…

Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.

Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).

Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.

Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.

I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.

Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.

Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!

Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

S engleskog preveo Mario Bernadić

Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/

Izvor (foto): 123rf.com

SUSRET

Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.

Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.

Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.

Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…

U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.

Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.

Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.

Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.

Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.

Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.

Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…

Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.

O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.

Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.

Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.

Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…

U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.

Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.

Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.

Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“

Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.

Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

O. J.

Facebook i prijateljstvo

Bez obzira, u stvarnosti ili u virtualnom „online“ prostoru, uvijek vrijedi ono da se može biti zločest, ali i dobar.

Kad govorimo o fenomenu društvenih mreža današnjice stručnjaci upozoravaju da tu zapravo treba govoriti o virtualnim društvenim mrežama današnjice. Jer fenomen društvenog umrežavanja je kudikamo stariji od Facebooka, Twittera i sl.; što će reći da se ljudi međusobno umrežavaju od pamtivijeka. Tako se može govoriti o plemenu kao svojevrsnoj društvenoj mreži, ali i sportskom klubu, školskom razredu itd.

Sve dosadašnje društvene mreže su podrazumijevale živu i izravnu interakciju među ljudima, no kako vidimo, u virtualnim društvenim mrežama – kako sama riječ kaže – i same interakcije postaju virtualne. A što bi uopće značilo ovo „virtualno“? Danas se kolokvijalno ova riječ uzima kao nešto „kompjuterski“, ali u stvari, ona izvorno označava nešto što posjeduje nutarnju snagu i životnost. Dakle, nešto što je ostvarivo, što se može realizirati, premda je još daleko od toga. Tako dolazimo i do koncepta „virtualnog prijateljstva“ koje – dakle – ima neke veze s pojmom prijateljstva, ali još uvijek to nije u punom smislu riječi.

Prijateljstvo i daljina

Veliki kršćanski svetac, teolog, filozof, pisac i još svašta nešto –Toma Akvinski reče kako na ovom svijetu ne postoji ništa što bi po sebi vrijedilo više od iskrenog prijateljstva. Možda bi bilo za očekivat da će jedna takva eterična osobnost prijateljstvo poimat na posve apstraktan način, no kod Tome to nije bio slučaj. Čak naprotiv, on je bio uvjeren kako ni ljubav ni prijateljstvo ne mogu egzistirati na daljinu, što će reći da su blizina i prisutnost realni preduvjeti kako ljubavi, tako i prijateljstva. Naravno, izuzeci uvijek postoje, ali također, kaže se da su izuzeci samo tu kako bi potvrdili pravila. Tomina perspektiva prijateljstva će biti neovisno potvrđena i od strane velikih psihologa XX. st. Istinskog ljudskog čina nema bez učešća cijelog čovjeka, a tako je onda i sa svim onim što postoji među ljudima.

Već ovo malo što smo do sada naveli daje nam razumjeti zašto su mnogi stručnjaci za međuljudske odnose vrlo skeptični kad su u pitanju virtualna „online“ prijateljstva. Kako rekosmo, to sve skupa ima neke veze s prijateljstvom, ali je objektivno još uvijek poprilično daleko od toga. Mnogi će stoga reći da virtualno druženje može biti dobar nastavak onog druženja koje već postoji u stvarnosti, ali da ne bi trebalo ići obratno: pokušavati konkretizirati virtualna poznanstva s totalnim neznancima s weba; premda i tu – kažu – postoje izuzeci…

U virtualnom prostoru čovjek treba biti već oprezan stoga što virtualni prostor predstavlja pogodno tlo za raznorazne poremećene tipove. Ovdje ne mislimo prvenstveno na potencijalne agresivne psihopate kojih svakako tu i tamo ima, nego na puno raširenije nerealne narcise; ljude odveć fokusirane na same sebe. Virtualni profil im omogućava da budu nešto što realno nisu. Od njih se ne treba nadati nekom velikom prijateljstvu, jer oni su tu radi sebe, a ne radi vas… Dakle, ovdje se svakako ne radi o tipovima koji naokolo hodaju s motornom testerom; naprotiv, ovi su opasni prvenstveno stoga jer vas žele upregnuti da zidate njihove vlastite snove, a ne svoje! Kad se „otmete kontroli“, kažnjavat će vas uskraćivanjem lajkova i komentara. Nešto više od toga vam i ne mogu uskratiti, jer više od toga vam ni ne mogu, a i ne žele dati.

Psihološka i druga ograničenja

Danas se na svijetu oko 2 milijarde ljudi koristi Facebookom, a svih tih 2 milijarde korisnika nalazi se međusobno najdalje u šestom stupnju separacije. Ovo bi značilo da je bilo koji korisnik Facebooka na svijetu naspram mene najdalje „prijateljevog prijatelja prijatelj, prijateljevog prijatelja prijatelj“. Dakle, Facebook je prostor u kojem cijeli svijet postaje zbilja jedno veliko, ali blisko globalno selo, međutim kako već rekosmo, u tom globalnom selu se počesto onaj „bliži komšiluk“ pokazuje beskrajno dalekim i otuđenim. Naravno, pri tome nije sve do narcisoidnosti i drugog diletantizma. Postoje i neka realna ograničenja. U tom smislu, već davno je rečeno da jedan korisnik na Facebooku može upratiti maksimalno 500 prijatelja. Više od toga, nit će on moći dobro pratiti njih, niti oni njega.

Treba računati i to da neki korisnici prvenstveno koriste Facebook radi Messengera, tako da pored toga niti što posebno objavljuju, niti što posebno od drugih prate…

Svakako, ponekad se tu upetlja i ljubavna problematika. Psiholozi kažu da muškarci rado lajkuju i komentiraju sadržaje koje objavljuje žena koja im se sviđa. S druge strane, žene su puno opreznije u stiskanju onog „sviđa mi se“ ispod objavljenog sadržaja dragog muškarca. Kaže se da one s tim sasvim jasno na posve nejasan način odašiljaju poruku: „Ti se meni ne sviđaš, ja tebe volim“!

Naravno, sve navedene pojave i ponašanja ovdje međusobno odvajamo na jedan teoretski način. U praksi je to često sve skupa izmiješano … svačeg pomalo, kako već što i kod koga…

Ako može ubiti, može i oživjeti…

Općenito, mišljenja sam da bi čovjek trebao koristiti svaku moguću priliku da učini nešto pozitivno i dobro. Bez obzira koliko vrijede ili ne vrijede ta virtualna poznanstva i tu važi ono da se može biti zločest, ali i dobar. Često čitamo u medijima kako se tamo negdje neki adolescent ubio jer su ga zlostavljači iz razreda na nekoj od društvenih mreža zasuli posve uvredljivim i degutantnim komentarima. Dakle, ukoliko može ubiti, vidimo da je virtualni prostor puno realniji nego što na prvu izgleda, ali onda, isto tako, on može biti i prostorom nekih pozitivnih i dobrih poticaja.

Na kraju krajeva, mi nikad u potpunosti ne znamo kako se netko iznutra osjeća. Najveći patnici obično nisu oni koji najviše kukaju, jer veliki patnici obično posjeduju i jedno veliko dostojanstvo i ponos. A takvima i jedna lijepa riječ puno znači … a kome ne znači, za kraj se pitamo? Zato, ne propustimo ih i sami svakodnevno izgovarati…

U Sarajevu, 11. 8. 2017.

M. B.

Izvor (foto): youtube.com