govor – Poptheo Web Portal

O riječi

Djela su važnija od riječi? Što kada ne bismo mogli izgovoriti najvažniju riječ u presudnom trenutku? Imati jednom i nikada više priliku izgovoriti riječ i ne moći? Može li djelo zamijeniti ono što ne možemo izgovoriti? Želimo izgovoriti presudno, ali ne možemo. Nemamo moć govora. Nemamo sposobnost stvaranja riječi. Čovjeka mora prožeti težak osjećaj bespomoćnosti kada ne može izgovoriti riječ. Nekoga voljeti cijeli život, ali ne moći to izgovoriti. Ne možemo šapnuti volim te, ne možemo kriknuti volim te. Nekomu očajno trebate, ali vam ne može reći da vas treba ili vi ne možete reći trebam te, a toliko biste to željeli.

Zbog riječi kojom ponekad vrijeđamo, povrijedimo, uvrijedimo i teško ranimo mislimo da bi bilo najbolje za čovjeka da ne umije govoriti. Da ne poznaje riječ i da je ne može naučiti. Naviknuti na klevetu i ogovaranje, promatramo riječ kao nužno zlo bez kojega se ne može. Kao sredstvo zlostavljanja. Zbog zaborava ljepote i dobrote koja se skriva u riječi, držimo strogo kako su djela važnija. Riječ ne znači ništa. Iako činimo djela koja su ponekad pokvarenija od riječi koju koristimo. Sve manje vjerujemo da riječ skriva toplinu i nježnost. Naviknuti na surovost i brutalnost riječi prestajemo vjerovati u njezinu ljekovitost. Zar nije nekad važnije reći nego učiniti? Svatko se umori od tuđih djela koja čine, ali šute i ne mogu izgovoriti riječ. Ponekad čovjek želi čuti jednu riječ i ništa više. Jednu riječ koja će u njemu probuditi nadu, usmjeriti njegov život prema sigurnosti, pružiti ljepši pogled na budućnost.

Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima. U što bi se pretvorila poezija kada ne bi bilo riječi koja je oblikuje izvlačeći je iz božanskog jezika na svjetlo čovjekovim očima i ušima? Što bi tek bio drugi čovjek kada ne bi bilo riječi? Tko bi bio drugi čovjek za nas kada mu ne bismo mogli reći trebam te i kada on/ona ne bi mogao reći želim biti uz tebe? Ne bismo bili samo stranci jer ponekad i stranci pronađu zajedničku riječ. Bili bismo nešto puno udaljenije i nerazumljivije od dvoje stranaca. Bili bismo siromašni mikrosvjetovi zatvoreni u sebe. Tragično bespomoćni u svojoj nijemosti. Protiv svoje naravi zatvoreni u velike udaljenosti jedni od drugih jer nema riječi kojom ćemo skratiti udaljenost i biti manje stranci jedni za druge.

Riječ je puno više od povezivanja. Riječ je puno čarobnija. Riječ je trenutak sjedinjenja kao kada netko kaže onom drugom nedostaješ mi ili trebaš mi i čovjek se osjeti opijenim riječju koju je čuo i koja mu je upućena. Zaboravili smo koliku nježnost i milosrđe riječ nosi u sebi. Zloupotreba riječi protiv drugoga u namjeri da ga povrijedimo pretvorila nas je u grubijane i surove ljude. Onoga koji govori trebaš mi, želim biti tu za tebe, potreban/potrebna si mi, brinut ću o tebi posprdno promatramo kao slabića. Nježnost i toplina riječi kod nas izaziva nelagodu, strah i nepovjerenje. Bojimo se intimnosti same riječi. Neugodno je postalo izgovoriti trebaš mi, brinem za tebe, nedostaješ mi. Intimnost koju može pružiti samo riječ za sebe smo učinili nečim prljavim i odvratnim. U modi je grubijanstvo, neotesanost i nekultura riječi. Psovka i uvreda postale su novi način poezije koja razara i ono malo ljudskog što je poezija u nama satkala još dok smo kao mali čitali i divili se ljepoti riječi nekog pjesnika ili pisca. Grubijanstvo riječi učinilo nas je cinicima prema svakom pokušaju da nam se lijepa riječ uputi i da nas osvoji. Više ne vjerujemo u nježnu, ugodnu i lijepu riječ. Pristojna riječ naučena i primljena s kućnim odgojem pomalo je postala raritet, jedan oblik muzejskog primjerka kojega se povremeno susreće na ulici. U modi je surova i nekulturna riječ. Riječ koja ne zna satkati ljepotu, nježnost, ljubav, pristojnost i kulturu, nego tek uprljati ono malo što je ostalo od lijepe i nježne ljudske riječi, ono malo što je ostalo od pristojnosti i kulture govora i razgovora. Makar i ne vjerovali u to, postoji misao kako je riječ stvorila svemir, svijet i nas same i kako je naša riječ tek slabašan odsjaj te riječi. Možda ima u tome istine jer kada čovjek čuje lijepu i nježnu riječ koja ga poziva jednim ljudskim trebaš mi i želim biti tu za tebe, čovjek osjeća kao da se preporodio zahvaljujući toj riječi. Čovjek se osjeti punim života. Nije li to smisao i svrha onoga što govorimo, naših riječi? Da drugog čovjeka preporodimo i ispunimo životom.

U Sarajevu 30. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O osluškivanju

Ukoliko želimo dobro i iskreno komunicirati s drugim, nekim tko nam je blizak i poseban, potrebno je osluškivati. Osluškujući drugoga usmjeravamo pažnju na ono što ga izdvaja od ostalih, boja njegova/njezina glasa mora postati posebna da bismo osluškujući mnoštvo glasova mogli čuti glas onoga/one koji/koja nam se obraća. Osluškivati drugoga traži od nas da ga stavimo u središte našeg slušanja i zaboravimo na sebe. Osluškivati drugoga znači staviti ga u središte svog govora, glasa i riječi. Osluškivati drugoga znači biti sposoban/sposobna prepoznati šapat drugoga i onda kada svi ostali govore glasno, pa čak i preglasno. Ako se naše slušanje ne usmjeri na drugoga, ako slušamo isključivo sebe i ako ne znamo odustati od svojih riječi i rečenica, nećemo moći osluhnuti glas i riječ koju nam drugi upućuje. Osluškivanje zahtjeva od nas strpljivo čekanje, tišinu i šutnju. U osluškivanju ne možemo ništa učiniti nego šutjeti i slušati čekajući da drugi nešto kaže. Moramo odustati od svog glasa i svog govora i biti strpljivi. Htjeli bismo preskočiti osluškivanje i tražimo od drugog da već kod prvog susreta s nama kaže sve i prestane govoriti. Ali drugi ne mora učiniti tako. Drugi može postaviti uvjet i tražiti da ga strpljivo i dugo osluškujemo jer nam se želi otkrivati postupno poput tajne ili misterija. Ne želi odmah sve reći o sebi i izložiti nam cijelo svoje biće kao na pladnju. Osluškivati znači prihvatiti da nam se drugi želi otkriti glas po glas, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu kao predmet koji postupno, dio po dio, skida veo tajnovitosti sa sebe i svoga bića i svoje duše. Ne može biti istinskog slušanja drugog ako mu ne prethodi ono što je važnije, a to je osluškivanje kojim drugog polako i strpljivo otkrivamo sebi kroz njegove riječi i njegov glas. Možemo reći kako slušati drugog čovjeka ne može onaj koji ne zna osluškivati i ne može onaj koji ne zna i ne može prihvatiti da se druga osoba želi otkriti korak po korak, ne odmah, ne apsolutno, ne potpuno. Povjerenje se ne stječe slušanjem drugog, nego osluškivanjem drugog. Drugi nam vjeruje ako smo sposobni osluškivati njegovo biće, a u slušanju drugi nam se već potpuno otkrio i potpuno nam vjeruje. Tko ne zna slušati, vjerojatno ne zna osluškivati drugu osobu u njezinom postupnom otkrivanju same sebe pred našim glasom i riječima. U koga se nema povjerenja i kad sluša znači da se u njega nije imalo povjerenja kad je osluškivao i znači da je njegovo osluškivanje bilo dvolično. Za iskreno i duboko slušanje drugog potrebno je još više prethodno dugotrajno i strpljivo osluškivanje onoga što drugi govori i izgovara kad nam se obraća. Osluškivanje ne otkriva cijelu osobu drugoga jer to nije njegova narav i njegova namjera. Osluškivanje stvara prostor povjerenja u kojem se drugi polako oslobađa svojih tajni i misterija koje je izgradio riječima i rečenicama i kad ih se potpuno oslobodi stojeći gol/gola pred nama u svojoj ljudskosti, tada nastupa slušanje jer je slušanje golotinja čovjeka bez osjećaja srama izložena riječima i rečenicama drugoga. Osluškivanje je uvod ili početak zapleta susreta između dvije osobe. Poput čitanja dobre knjige. Kao što dobra knjiga traži od čitatelja da odustane od svih drugih ideja, misli, riječi i glasova da bi čitao, tako i osluškivanje traži od onoga koji želi slušati da odustane od svojih glasova, riječi, rečenica i tekstova da u tišini šuti i čeka da se drugi javi. Osluškivanje zahtjeva da se odustane od sebe i svog jezika u korist drugoga. Iskreno osluškivanje je želja da se odustane od nametanja svojih riječi i rečenica i ono će nam darovati s vremenom dar slušanja. Ponekad nismo svjesni koliko drugi čezne da ga osluhnemo, da prepoznamo njegov glas i njegovu riječ kao nešto neobično i novo. Drugi koliko se god skrivao iza svojih tajni i misterija, iza svojih svjetova i kula satkanih od riječi i rečenica, čezne da ga netko poput nas osluhne, da se njegov glas čuje kao poseban, da se njegova riječ uvaži kao važna. I drugi kad stekne povjerenje u naše osluškivanje, rado se prepušta da ga ogolimo i otkrijemo u njegovoj ljudskosti da se njegova riječ i njegov glas stope s nama. Danas ne slušamo ponajviše jer ne znamo više pravo vrijeme kada trebamo ušutjeti, biti u tišini i osluškivati i strpljivo čekati da nešto poput vjetra donese do nas glas i riječ drugog. Svi želimo govoriti i svi mislimo da smo sposobni slušati, a zaboravili smo da bez iskrenog osluškivanja ni govoriti ni slušati nije moguće. Osluškivati drugog ne znači biti poput lovca koji osluškuje plijen kako bi ga ustrijelio, koji je naćulio uši i kojega ništa ne zanima, nego samo putanja plijena i položaj puščane cijevi. Za lovca osluškivanje plijena završava pucnje. Osluškivati drugog je početak komunikacije iza koje onda slijedi duboko i iskreno slušanje koje može obogatiti i nas i njega. Dok je za lovca osluškivanje plijena ujedno i kraj svake komunikacije, za nas je osluškivanje drugoga početak čudesnog odnosa između nas dvoje. Iz osluškivanja se razvija slušanje, a ne obrnuto. Reći kako slušamo drugoga a da prethodno nikad nismo bili strpljivi i šutjeli u tišini osluškujući njegov glas koji putuje prema nama znači pretvarati se da slušamo i da nas zanima što drugi govori. U osluškivanju postoji u nama nutarnja želja da čujemo drugog. Zašto bismo inače šutjeli u tišini i strpljivo čekali da drugi nešto kaže i izgovori? Dobar slušač nije onaj koji šuti i kima glavom praznog pogleda uperenog u nas. Mislimo da je dovoljno šutjeti i davati znakove glavom da bi se radilo o dobrom slušanju. Dobar slušač je onaj koji je dugotrajno i strpljivo čekao osluškujući da se drugi javi. Ako je osluškivao dugo želeći osluhnuti glas drugoga jer uživa u njegovom glasu, onda je slušanje za njega izvor užitka jer drugi sada govori kao bistra rijeka koja ne presušuje. Dobar slušač uživa u slušanju jer je ispunjena njegova želja da više i češće sluša glas drugoga. Loš slušač samo podnosi glas i riječ drugoga i loš slušač je uvijek nestrpljiv jer se nije naučio čekati i biti strpljiv kada je trebao naučiti osluškivati. Ne slušamo drugoga jer smo propustili naučiti kako se drugog osluškuje. I drugi osjeća kada ga slušamo na silu, a kada ga uživamo slušati jer smo osluškivali i čekali da se javi. Onaj koji želi da ga se sluša nije uvijek i odmah spreman reći sve o sebi. Reći sve o sebi nekomu tko sluša radi reda i bez volje i tko ne zna osluškivati znači dovesti u opasnost svoju nutrinu i intimu da postanu predmeti trača, brbljanja i površnog razgovora. Previše se danas govori kao što se i previše sluša radi reda i preko volje. U oba slučaja problem je nastao jer smo zaboravili osluškivati jedni druge. Osluškivati nije moguće tek jedan sat, jedan dan. Osluškivanje traži i zahtjeva da se nekad i cijeli život posveti drugom, a danas je to prevelik luksuz kojega rijetki sebi dopuštaju. Radije svi preskačemo osluškivanje koje je plod strpljivosti i tišine i odmah prelazimo na govor i slušanje jedni drugih. Često se žalimo da se više ne razumijemo i da smo prestali međusobno komunicirati. Nije to nikakvo iznenađenje. Tamo gdje se zaboravilo osluškivati drugog, nema puno dubokog govora i iskrenog slušanja i sve se svelo na nekoliko riječi i rečenica. Jer smo zaboravili osluškivati, nepovjerenje u tuđi govor i u tuđe slušanje razvilo se do neslućenih razmjera. I kada govorimo i kada slušamo, radimo to s velikim dozama sumnje i nepovjerenja. Govor ni slušanje ne rađaju povjerenje. Samo se naivni skidaju do kraja u svojoj intimi pred onima koji ih slušaju, iako ih oni koji im govore nikad nisu osluškivali kao ljudska bića. Osluškivanje rađa istinsko povjerenje u komunikaciji, jer osluškivanjem koje je često i dugotrajno i mukotrpno upoznajemo drugoga/drugu kakav stvarno jest zato što nam se drugi predaje dio po dio dok nam se potpuno ne preda u govoru i slušanju. Govor i slušanje puno toga mogu sakriti i prekriti i njihova je narav ponekad da zaborave puno riječi i rečenica, glasova i gesti koje smo međusobno razmijenili. Osluškivanje pamti sve, svaku riječ, svaki glas, svaki ton i svaku promjenu u boji glasa i zato je osluškivanje istinski način kako se upoznaje drugoga/drugu i iskren govor i nepatvoreno slušanje proizlaze iz našeg dubokog i strpljivog osluškivanja glasa i riječi koju nam drugi/druga povremeno šalje i daruje između bezbroj glasova koji galame i viču i samo onaj/ona koji se naučio osluškivati u „babilonu“ glasova i riječi, jasno i nedvosmisleno čuje poznati glas i riječ poput: ti, mi, nas, tebe i mene, nas dvoje, ja i ti….

U Sarajevu 7. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Levente Gyori

GOVOR TIJELA (I. DIO): RUKE

Većina ljudi smatra da je govor glavni oblik ljudske komunikacije. Zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno te tako nehotično zanemarujemo ono što se nalazi u pozadini. No, govor se kao oblik ljudske komunikacije vjerojatno pojavio prije dva i pol milijuna godina. Do tada su govor tijela i grleni zvukovi bili osnovni način priopćavanja osjećaja i misli. Da je tako i danas potvrđuju različita istraživanja koja su pokazala kako se 65 posto komunikacije odvija neverbalno. Dakle, riječi zauzimaju svega 35 posto. Većina istraživača danas smatra da se riječi koriste za prenošenje informacija, dok se raspoloženja među ljudima prenose govorom tijela. Allan i Barbara Pease u svojem djelu ”Velika škola govora tijela” donose dublji uvid u komunikaciju s drugima za bolje razumijevanje stavova i osjećaja ljudi oko nas, ali i za bolje razumijevanje samih sebe. Kroz analiziranje različitih gesti, kretnji i izraza otkrivaju kako možemo ispravno procijeniti nečiji stav, mišljenje ili raspoloženje te u skladu s tim postupati. Također, otkrivaju zašto neki ljudi bolje prolaze u društvu dok drugi ostanu neprimijećeni ili pak ostavljaju negativan dojam. Vrlo je važno znati vlastite pokrete, geste i izraze uskladiti s riječima kako bi naša poruka bila adekvatno prenesena i doprla do sugovornika. U vezi s tim obradit ćemo nekoliko gesti i izraza koje autori analiziraju u knjizi. Većinu tih gesti svakodnevno koristimo, a možda nismo dovoljno svjesni kakvu poruku time šaljemo.

**Slika 1.: Srdačno-nasrtljiv prijatelj.**

Geste rukama

Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Ruke su itekako važne u komunikaciji. Gotovo je nezamislivo nešto pokušati reći, objasniti, protumačiti, izložiti a da pri tom ne koristimo ruke. No, rijetko kad razmišljamo kako se naše ruke ponašaju dok mi govorimo i kakve poruke pomoću njih šaljemo. Već pri samom susretu s drugom osobom ruke imaju vrlo važnu ulogu. Rukovanje je ostatak iz naše davne prošlosti. Kad bi se pripadnici primitivnih plemena prijateljski susretali ispružili bi ruke i izložili dlanove kao dokaz da nisu naoružani. I danas se otvoren dlan veže uz iskrenost i poštenje – prisege se polažu s dlanom položenim preko srca, a svjedok na sudu desni dlan diže u zrak dok u lijevoj ruci drži bibliju. Promatrajući držanje nečijih ruku, možemo otkriti je li osoba iskrena. Autori knjige navode kako je vrlo vjerojatno da će osoba koja govori istinu drugoj osobi izložiti cijele dlanove ili njihov dio, dok će prilikom izgovaranja laži skrivati dlanove u džepove ili ispod prekriženih ruku. Zanimljiva je činjenica kako su iskrenost i dlanovi uzročno-posljedično povezani: što su kretnje otvorenim dlanovima češće, to je sklonost prema izgovaranju laži manja, tj. vrlo je teško lagati otvorenih dlanova. To je još jedan dokaz da su naše emocije i geste međusobno tijesno povezane.

Izražavanje zapovijedi i uputa

Također, dlanovi se koristi prilikom davanja uputa, zapovijedi ili rukovanja. Dlan okrenut prema gore je ne prijeteća kretnja koja podsjeća na prosjaka dok prosi. Zbog toga bi se ta kretnja trebala koristiti ako želimo uputiti molbu ili se njome služiti dok držimo neko predavanje. S druge strane, dlan okrenut prema dolje izražava naredbu pa osoba koja se služi tom kretnjom djeluje autoritarno. Jedan od najiritantnijih pokreta rukama je zatvoreni dlan s ispruženim kažiprstom. Već smo kao mala djeca vjerojatno često bili upozoreni kada bismo koristili taj pokret dok smo pokušavali pokazati određeni predmet ili još gore neku osobu. Razlog zašto je taj položaj ruke u većini slučajeva neprihvatljiv i budi negativne osjećaje je što podsjeća na batinu. On je preteča direktnog udarca kojeg su primati koristili za napad. Stoga je potrebno izbjegavati taj pokret, osobito dok držimo javne govore ili nešto tumačimo određenoj skupini ljudi.

**Slika 3.: Za razliku od uzdignutog prsta, položeno ispruženi prst ne mora biti nužno prijeteći znak.**

Rukovanje

Rukovanje je uobičajena gesta prilikom upoznavanje, susreta, odlaska ili pak uspješno sklopljenog posla. Već iz te općeprihvaćene geste možemo puno toga otkriti. Vezano uz ranije spomenute pokrete dlanom prema gore i prema dolje, rukovanje nam odaje tri osnovna stava: dominacija, pokoravanje i ravnopravnost. Dominacija se prenosi dlanom okrenutim prema dolje, pokoravanje dlanom okrenutim prema gore, a ravnopravnost se očituje kada su dlanovi obiju osoba u okomitom položaju. Prema tome, potrebno je prilagoditi način rukovanja ovisno o okolnostima i osobama s kojima se rukujemo. Isto tako, promatrajući pažljivo koji od ove tri vrste rukovanja osoba koristi, možemo s lakoćom utvrditi njezine stavove i namjere.

U kojem su nam položaju ruke?

Osim načina rukovanja i držanja dlanova, vrlo je važan položaj u kojem se ruke nalaze. Obično dok stojimo ili sjedimo prekrižimo ruke. Autori navode kako takav položaj trebamo što je moguće više izbjegavati. Tim pokretom stvaramo zapreku, želimo se zaštiti. Stavljanjem ruku preko prsa ostavljamo dojam da smo napeti, negativno ili obrambeno raspoloženi. Zasigurno nam nije stalo da nas na zabavama, različitim druženjima ili tijekom javnog nastupa drugi dožive na takav način. Iako taj položaj pruža osjećaj sigurnosti i ugode, drugi nas mogu smatrati nepristupačnima.

Suprotan položaj od ovoga je držanje ruku na leđima. Sasvim nam je normalno i prihvatljivo vidjeti policajce, zaštitare, vojnike ili državne lidere kako hodaju uzdignute glave, izbočene brade držeći dlanom jedne ruke drugu ruku na leđima. Taj stav je povezan s osjećajem nadmoći, autoriteta i samopouzdanja. To vrijedi samo kad se na leđima drži dlan u dlanu. Hvatanje zapešća na leđima otkriva suprotno raspoloženje. Ta kretnja označava frustraciju i pokušaj samokontrole. Dakle, ako osoba drži ruke na leđima i pri tome se čvrsto hvata za zapešće, ona pokušava sakriti nervozu. No, što ako sami sebe uhvatimo u takvom položaju dok se nalazimo u liječničkoj čekaonici ili pak čekamo važan poslovni sastanak? Budući da su osjećaji i geste uzročno-posljedično povezani, autori daju vrlo koristan savjet – potrebno je spustiti ruku kojom hvatamo zapešće u dlan i odmah ćemo se osjetiti sigurnijima.

Moć je u vašim rukama

Svi ćemo se nesumnjivo složiti kako su ruke itekako važan dio našega tijela. Rukama dajemo, primamo, milujemo, udaramo, radimo i mnogo toga još. Dajući ovaj kratki pregled gesta rukama, uočili smo da su isto tako važne u komunikaciji. Pomoću njih otkrivamo laži, prenosimo molbu ili zapovijed, ali i otkrivamo vlastite i tuđe emocije i namjere. Zanimljivo koliko toga možemo iščitati iz samo jednog dijela našega tijela. Što li tek skrivaju ostali dijelovi?

Nastavit će se…

U Mostaru 6. 11. 2018.

K. L.

Izvor:

Allan i Barbara PEASE, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo veoma puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacija – govor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bismo tu krenuti od onih – često, ali ne uvijek – prirođenih poremećaja kao što su mucanje, afazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost i brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti.

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti … jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati.

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

U Sarajevu, 15. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com