čovjek – Poptheo Web Portal

O preispitivanju

Život rijetko i povremeno preispituje. Ne postavljamo svaki dan pitanja o životu i zašto ga živimo. Događaji utječu na naša preispitivanja. Kako nastaviti živjeti nakon tragičnog gubitka? Što je zapravo život nakon sto iznenada i bez najave ostanemo bez vida ili sluha? Preispitivanje života i što je život i ako se događa rijetko može trajati dugo. Tragični gubitak nekoga stalno će nas preispitivati. Život ne pušta tako lako iz ruku onoga koji pristane na razgovor s njim. Život je povremeno ugodan sugovornik. Ponekad je neugodan. Predugo preispituje nas, naše odluke, smislove koje mu želimo dati. Jesi li siguran ili sigurna je pitanje kojim nas život počinje preispitivati. Mi smo sigurni. Uvjereni. Onda se dogodi nešto i sigurnost i uvjerenja se poljuljaju. Pretvore se u nesigurnosti i sumnje. Poželimo da nismo popustili životu da preispita zašto i kako živimo. Ugodnije je kad mu ne dopuštamo da nas zapitkuje. Volimo kad život šuti i ne postavlja pitanja i ide naprijed bez glasa. Neka šuti i neka odživi sam sebe. Zaboravljamo da postoje životi drugih. Onih koji su s našim životom neraskidivo povezani. Kada netko od njih iznenada nestane i neće se vratiti kao da se dio našeg života od njega vrati nama. I taj dio koji se vrati biva na trenutke nesnosan i nepodnošljiv kao kada izgubite člana obitelji i odjednom vas život za koji niste znali da postoji u drugom se vrati s pitanjima i počne propitivati smisao vašeg života i življenja. Što je to život sada kada njega ili nje nema i slična pitanja otežavaju življenje s mišlju kako su naši životi povezani isključivo s nama i isključuju druge živote. Iako odgađamo, valja se probuditi u novom i drugačijem životu koji će moguće do kraja življenja biti vrijeme propitivanja.

Život ne propituje unaprijed jer se sami dadnemo zavesti mišlju kako život treba uzeti zdravo za gotovo. Protiv ovakve neozbiljnosti život ne protestira. Ne čujemo ga da kritizira našu površnost. Ne osjećamo da se od svega što imamo o njemu najmanje brinemo. Život će nas preispitati bilo da se nama nešto dogodi ili životu nekog drugog. Preispitivanje života uvijek je posljedica. Nije uzrok. Život propituje nakon, a ne prije. Nezgodno je ako to preispitivanje traje za čovjeka predugo. Ne pronalazi odgovor dok se pitanja svakodnevno gomilaju, što ga čini nervoznim i nezadovoljnim. Uvijek smo gubitnici u nadmetanju s životom u igri propitivanja. Niti će nam dati sve odgovore niti će odustati od svojih pitanja. Život je svojeglav kada nas propituje. Nije ga briga za naše planove i što bismo mi htjeli. Život za koji mislimo da nam pripada kradom ode do nekog groba ili mjesta tragedije dok sanjamo ili smo nepažljivi. Uzalud nam je proklinjati sebe zbog nesmotrenosti. Izdaleka vidimo svoj život kako nam se vraća zamišljen i znamo da slijedi propitivanje i postavljanje pitanja što, kako, i zašto. Nema svrhe protestirati o potrebi mira i šutnje. Život je nesmotren i nema osjećaja za naša osjetljiva stanja i razdoblja. Htjeli ili ne htjeli, on će nas preispitati, postaviti pitanja na koja ni život ni mi nemamo odgovor. Život sebe takvim doživljava. Smatra da je njegov posao da nas pita i preispituje bez obzira na to što mi o tome mislili. Život je slobodan i ponaša se slobodno kao da nas ne treba iako bez nas ne može postojati. Svoju aroganciju, surovost i nemilosrdnost demonstrira onda kada nas preispituje i postavlja nam pitanja u trenutku kada želimo biti sami i šutjeti jer ne znamo kako živjeti dalje. Život ne mari. Preispituje i postavlja pitanja kao da se ništa ne događa s nama i u nama. Ponekad je toliko slobodan i odvojen od nas da se čovjek dok s njim razgovara i sluša njegova preispitivanja i pitanja, upita je li to moj život ili nečiji drugi? Kao da smo ponekad moj život i ja stranci koji jedan drugog muče pitanjima na koje nijedan od nas nema odgovore. Zasad…

U Sarajevu 19. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sebastien Decoret

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O našima i njihovima

Naši su nevini. Rađaju se nevini i bezgrešni. Naši su mučenici. Naši su sveci. Ako su ikada ubili i počinili zločin, imaju savršeno opravdanje. Opravdani su i ljudski i božanski. I nadnaravno je na strani naših. Dapače, nadnaravno je naše, apsolutno je naše, bog je naš. Njihovi su grešnici i krivci. Rađaju se kao grešnici i kao krivci, a takvi i umiru. Njihovi nemaju nikakvog opravdanja, čak ni za samoobranu. I njihovi imaju svoje nadnaravno, svoje apsolutno, svoga boga, ali to je nekakav zli bog, nekakvo zlo nadnaravno, nekakav zli apsolutni. Njihovi su iskonski i od pamtivijeka pokvareni i zli. Dobar među njihovima je nešto u što naši ne mogu vjerovati i ne vjeruju. I kad čuju svojim ušima i vide svojim očima i dodirnu svojim rukama dobrog i poštenog među njihovima, odmah ga ubiju jer ne mogu vjerovati da je među njihovima bio jedan dobar, da je među njihovima bio jedan koji je bio čovjek. Dok su naši arijevci i uzvišena rasa, njihovi su gamad, stoka i vaši koje treba istrijebiti. Za jednog našeg osvetit ćemo se tisućama i milijunima njihovih. Jer naš je svetac, bezgrešnik, sveti monah koji kada hoda, mete ispred sebe da ne bi zgazio kakvu nevidljivu bubu ili bakteriju. Naš kada hoda, skoro da ne diše da ne bi svojim udahom udahnuo nekog nevidljivog stvora koji bi se nepovratno utopio i poginuo u mreži njegovih dišnih putova. Njihov je već izdaleka krvolok. Gazi na sve strane sve što mu dođe pod tabane. Udiše sve što može i ubija svojim udahom i izdisajem. Njihovog treba odmah ukloniti, uništiti i spaliti. Njihov ne zaslužuje čak niti grob dostojan ljudskog bića jer njihov i kad je mrtav, nije odriješen od svoje krivnje i grešnosti. Njihovog treba spaliti da mu se ne zna ni za grob. Našem treba dignuti monumentalan spomenik. Naš treba ući u sve knjige i udžbenike i romane i narodne pjesme i epove. Naš ne smije biti nikad zakopan, uvijek mora biti živ i ne smije nikada umrijeti. Naš mora živjeti vječno. Njihovom se ne smije znati za grob, o njihovom se ne smije pisati, čitati i govoriti. O njihovom se ne smije čak ni šaputati da nas ne bi progutao mrak. O njihovom se čak ne smije niti šutjeti jer kad šutimo o njihovom, sumnjivi smo zašto šutimo i izloženi smo javnim optužbama kako nismo dovoljno naši. O njihovom smijemo samo što prije ga zaboraviti i ne spominjati ga čak ni nijemo u svojim privatnim mislima. Njihovog ne smijemo ni sanjati jer će nas optužiti da nismo dovoljno naši i da radimo protiv naših i da pravi naš isključivo i uvijek sanja samo naše i nikada njihove. Da ne bude zabune i njihovi njihovih tako misle o nama i našima. I obrnuto, naši naših tako misle o njihovim njihovima. I tako stojimo na dvije strane ponora koji nas beskrajno dijeli. Na našoj strani smo mi. Naši. Na njihovoj strani su njihovi. Oni. Svatko na svojoj strani se kune u svoju ljudskost, čovječnost, plemenitost i dobrotu. I naši i njihovi se kunu u sebe i pozivaju nadnaravno i apsolutno kao svjedoke svoje istine i svoje pravednosti. U ponoru između naših i njihovih puno je kostiju, pepela i neoznačenih grobova. Mrtvi i bez mogućnosti da nešto kažu. I naši i njihovi počivaju zajedno. I jedni i drugi uklonjeni jer su bili njihovi ili su bili naši. Ili su bili naši ili su bili njihovi. Naši i njihovi se kunu u mrtve da neće ostati na našim mrtvima i njihovim mrtvima. Doći će vrijeme kada će svi naši, milom ili silom, postati ili njihovi ili mrtvi, ili će svi njihovi, milom ili silom, postati naši ili mrtvi. I tako se oduvijek naši i njihovi međusobno sukobljavaju dok se ponor između njih puni mrtvima i njihovim tijelima i kostima. Ali naši i njihovi ne daju čak ni njima mira. I njih prebrojavaju na naše i njihove i time računaju kada će doći novi trenutak da se broj naših ili njihovih poveća u masovnim grobnicama i stratištima. Mrtvi su umorni od naših i njihovih. Na početku su glasno progovarali da smo ljudi. Da smo čovjek. Radije bismo bili živi ljudi, nego mrtvi naši ili njihovi mrtvi. I mi smo voljeli život. Kasnije su malo tiše govorili da su oni ljudi. Da su čovjek. Da su željeli živjeti. Sve dok njihov glas nije prešao prvo u šapat i konačno u tišinu. Mrtvi su prestali govoriti da smo ljudi. Da smo čovjek. Htjeli smo živjeti kao ljudi. Kao čovjek. Naši i njihovi preuzeli su od njih glas i govor i umjesto njih prijete jedni drugima: njihovi prijete: Istrebijet ćemo vaše jer su vaši, a naši prijete: Istrijebit ćemo njihove jer su njihovi. Ni mrtvi više ne mogu uvjeriti naše i njihove da smo svi ljudi. Čovjek. Čovječanstvo. Naši i njihovi su božanska kategorija jer i naši i njihovi imaju svoje nadnaravno i svoje apsolutno. Naši i njihovi i mrtve ušutkavaju i ne daju im da progovore kako oni nisu niti naši niti njihovi, nego ljudi, čovjek, čovječanstvo ubijeni jer ih nisu htjeli i mogli prepoznati i vidjeti kao ljude, nego su ih kao krdo i zvijeri označili našima ili njihovima. Lakše je savjesti kada se podsjeća da su bili u pitanju naši ili njihovi i da je učinjeno bilo opravdano, potrebno i korisno. Pokoja savjest se probudi i shvati da tu nisu bili niti naši niti njihovi, nego ljudsko biće, ljudska osoba, čovjek. Ali i takvu savjest i naši i njihovi odmah ušutkaju, marginaliziraju, čak je i osude i prokunu pozivajući naše ili njihovo nadnaravno i apsolutno za svjedoka i suca. I tako se oduvijek naši i njihovi, stojeći na suprotnim stranama beskrajnog ponora mrtvih i njihovih kostiju i tijela koji ih dijeli, opravdavaju i pravdaju kako je ponor opravdan, potreban i koristan, ako ništa drugo, onda da jedni od drugih sakriju mrtve i ubijene koji su žrtvovani na oltaru naših ili njihovih.

U Sarajevu 13. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: milkos

O maskama

Volimo maske. Puno ih imamo. Raznolike su. Naša nutarnja lica i maske su kao ormar. Svakodnevno odlažemo jedno lice i masku i s police uzimamo drugo. U pojedinim trenutcima možemo promijeniti nekoliko maski u kratkom vremenu. Mi smo skladišta maski i lica. Neke maske i lica su zaboravljena. Bačena negdje u kutke naših nutrina. Neke maske i lica više ne želimo vidjeti. Stvaraju nam krivnju. Neke maske i lica obožavamo. Najradije bi ih nosili uvijek. Ponekad se u toj zbrci odnosa izgubimo. Više ne znamo koje lice odgovora kojoj maski. Ponekad nosimo pravo lice i pogrešnu masku. Ponekad nosimo pogrešno lice i pravu masku. Kao kad nosimo masku tuge, a lice nam je radosno. Ili kao kad nosimo lice iskrenosti, a maska nam je prijetvornost. Taj nutarnji sukob naših lica i maski iscrpljuje. Umara. Naša lica i maske nas uvlače u sukob u kojem ne želimo sudjelovati. Zašto ne mogu postići međusobni dogovor? Zašto moramo biti sudci njihovih odnosa? Ako presudimo u korist maske, lice nas izda i odbaci. Ako presudimo u korist lica, maska nas izda. Kako udovoljiti i jednoj i drugoj strani kad su nepomirljive? Ukloniti lica i maske? Zar nećemo prestati biti ljudi? Dopustiti anarhiju i povući se? Zar opet neće biti isti rezultat? Prešutno sudjelujemo u njihovom međusobnom iscrpljivanju. Sve dok ne prestanemo voditi brigu je li maska odgovara licu i odgovara li lice maski. Umorni i iscrpljeni, otvaramo svoje nutrine. Uvijek isto. Međusobne svađe. Optužbe. Izdaje. Laskanja. Dvoličnosti.

Hoće li se dogoditi ikada da jednom otvorimo sebe i na vlastito iznenađenje otkrijemo da se neko lice i neka maska savršeno razumiju? Zašto nemaju obzira prema nama? Misle li oni da nemamo drugih briga nego se baviti njihovim egoizmima i raspravama? Ova maska neće s onim licem. Ono lice neće s ovom maskom. Kad ih gledamo kako se međusobno dure jedni na druge, čudimo se kako smo izdržali dosad. Kako su samo neozbiljni i djetinjasti. Ta lica i te maske. Cijelo to nutarnje skladište u kojem se više ne snalazimo, a nismo napravili popis inventara da bismo ih znali uredno složiti. Bar one koje više ne koristimo. Jer nismo, sve je u nekakvom neredu. Maska djeteta protestira i svađa se s licem odraslog. Lice starca prepire se s maskom mladića i ne da joj za pravo. Lice ljubavi raspravlja se s maskom mržnje, a i jedno i drugo prepiru se s maskom ravnodušnosti. Lice mudrosti nikako ne može urazumiti maske površnosti i gluposti. Maska gluposti misli da je pametnija od svake maske i svakog lica. Maska i lice oholosti misle da oni uopće nisu to što jesu, nego nešto božansko čemu se sva druga lica i maske moraju klanjati. I cijeli taj cirkus nosimo u sebi. Kao da smo hodajući trileri i detektivski romani. Nikako otkriti krivca. A lica i maske se međusobno optužuju. Glumimo detektive koji pokušavaju stvari sagledati racionalno. Silne dedukcije, indukcije i zaključci. Istrage nad samima sobom. Ništa. Taj svijet lica i maski ponekad je tako iracionalan da nam se čini kao smo u kaosu. Ali uvijek se nekad u nekom trenutku tog nereda pronađu neko lice i neka maska koji se slažu i postanu jedno. Postanu ja. Postanu ti. Postanu mi. I žurimo na spavanje. Žurimo sklopiti oči. Naspavati se. Pronaći malo mira. Jer ujutro i sutra opet valja nositi taj kaos i cirkus. I kad zaspimo najčešće sanjamo da su konačno ostali samo jedna maska i jedno lice koji se savršeno slažu i razumiju. Sanjamo kako smo nakon mukotrpnog posla posložili svaku masku i svako lice da odgovaraju jedno drugom. Sanjamo da smo dosegli stanje reda, tišine i mira. Sanjamo da sam ostao samo ja. Ti. Mi. Netko u čijem su se postojanju maska i lice stopili u jedno i više ne moramo otvarati sebe i gledati rezignirano svu tu dreku i galamu maski i lica koji se međusobno svađaju i optužuju. Netko o kome i maska i lice istovremeno govore: Ovo je on i ovo je ona, i više ne možeš razlikovati lice od maske jer su se stopili potpuno do kraja u ono što znam i osjećam o sebi kada čujem riječ osoba, čovjek i kada netko izgovara moje ime.

U Sarajevu 4. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stocksnapper

O „sebi“

Nekad negdje u nekom trenutku života iznenađeno spoznajemo da zbrajamo vlastiti život. Što smo postigli? Što smo propustili? Koliko nam je trenutno godina? Koliko nam godina preostaje? Može li se zbrojiti život i treba li to učiniti od vremena do vremena? Što ćemo dobiti zbrojem trenutnih godina? Kakvi ćemo se pojaviti pred sobom kada zaokružimo trenutak u kojem se nalazimo? Jesam li sretan? Nesretan? Ogorčen? Nepovjerljiv? Ili je sve pomiješano? Zašto imamo potrebu za svođenjem životnog računa? Hoćemo li dobiti više od života ako utvrdimo računanjem vremena da smo u mladim godinama, srednjim godinama, poznim godinama? Prije ili kasnije susrećemo „sebe“. Teško je izbjeći susret. Nije da se ponekad ne trudimo izbjeći. Pronalazimo isprike. Izmišljamo obveze. Smišljamo probleme. Ipak, ono naše „sebe“ kad osjeti da ga izbjegavamo i da stalno izmišljamo nove i neuvjerljive isprike, počne bez nas preispitivati naš život. Iznenadi nas. Ono je bez nas dok smo mi živjeli nešto drugo i drugačije potajno zbrajalo sve što smo učinili, doživjeli, osjetili. Nekad se ponadamo da „sebe“ ne pripada nama, odnosno meni. Pomislimo da smo ga zavarali. Pomislimo da smo ga čak i ubili. Ponekad je lakše živjeti bez tog „sebe“ i njegovih skrivenih i naglih izranjanja na površinu naše svijesti i savjesti. Progonjeni njime maštamo kako bi bilo ugodno i lako biti čovjek bez tog prokletog „sebe“ koje provocira pitanjima i izaziva u nama strah. Bunimo se i pitamo: Tko mu je dao dopuštenje da bez naše dozvole zaranja u naše tajne i skrivene misli i tamo mirno i hladno kao nekakav računovođa zbraja naše životne cifre, dugove, kredite i račune? Tko mu je dopustio da uđe u tajni i skriveni sef gdje čuvamo naše najdublje i najtajnije stvari i tajne? Tko mu je dao šifru pomoću koje se slobodno i otvoreno kreće našim skrivenim željama? Koga je „sebe“ pitalo da smije zbrajati naš život? Tko mu je dozvolio ono što ne dopuštamo nikome, čak ni sebi? „Sebe“ je znatiželjno. Uporno je i dozlaboga naporno. Stalno nešto negdje u prostorima naše svijesti zbraja, oduzima i šapuće. Čujemo ga u glavi kako mirno i staloženo mrmlja sebi u bradu: Koliko ti je godina, što si dosad postigao, što planiraš, znaš li koliko ti je vremena još preostalo, jesi li napravio nekakav plan, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto nisi učinio ovako, zašto si učinio onako. Kako se ne umori ili ne poludi od tolikog mrmljanja? I odakle mu sve te silne ideje, misli i zaključci zbog kojih nam ne da mira? „Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest. Nije uvijek ugodno susresti „sebe“čak ni onda kad se dogovorimo za susret u neko određeno vrijeme, sat, dan i godinu. Bude neugodnih iznenađenja. Strahova. Dilema. Bude i dobrih susreta. Radosti. Zadovoljstava. Ispunjenosti. Kada u nama ne bi egzistiralo „sebe“, bili bismo prazne ljušture bez samosvijesti. Ne bismo osjećali niti živjeli. Dobro je imati „sebe“ makar ponekad izbjegavamo neugodne susrete s njim. Jer bez „sebe“ ne možemo osjetiti i doživjeti sve ono što zovemo „ja“, čovjek i život, čak i onda kada se od „sebe“ nastojimo sakriti… ali gdje se mogu sakriti od „sebe“?

U Sarajevu 16. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

O riječi

Djela su važnija od riječi? Što kada ne bismo mogli izgovoriti najvažniju riječ u presudnom trenutku? Imati jednom i nikada više priliku izgovoriti riječ i ne moći? Može li djelo zamijeniti ono što ne možemo izgovoriti? Želimo izgovoriti presudno, ali ne možemo. Nemamo moć govora. Nemamo sposobnost stvaranja riječi. Čovjeka mora prožeti težak osjećaj bespomoćnosti kada ne može izgovoriti riječ. Nekoga voljeti cijeli život, ali ne moći to izgovoriti. Ne možemo šapnuti volim te, ne možemo kriknuti volim te. Nekomu očajno trebate, ali vam ne može reći da vas treba ili vi ne možete reći trebam te, a toliko biste to željeli.

Zbog riječi kojom ponekad vrijeđamo, povrijedimo, uvrijedimo i teško ranimo mislimo da bi bilo najbolje za čovjeka da ne umije govoriti. Da ne poznaje riječ i da je ne može naučiti. Naviknuti na klevetu i ogovaranje, promatramo riječ kao nužno zlo bez kojega se ne može. Kao sredstvo zlostavljanja. Zbog zaborava ljepote i dobrote koja se skriva u riječi, držimo strogo kako su djela važnija. Riječ ne znači ništa. Iako činimo djela koja su ponekad pokvarenija od riječi koju koristimo. Sve manje vjerujemo da riječ skriva toplinu i nježnost. Naviknuti na surovost i brutalnost riječi prestajemo vjerovati u njezinu ljekovitost. Zar nije nekad važnije reći nego učiniti? Svatko se umori od tuđih djela koja čine, ali šute i ne mogu izgovoriti riječ. Ponekad čovjek želi čuti jednu riječ i ništa više. Jednu riječ koja će u njemu probuditi nadu, usmjeriti njegov život prema sigurnosti, pružiti ljepši pogled na budućnost.

Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima. U što bi se pretvorila poezija kada ne bi bilo riječi koja je oblikuje izvlačeći je iz božanskog jezika na svjetlo čovjekovim očima i ušima? Što bi tek bio drugi čovjek kada ne bi bilo riječi? Tko bi bio drugi čovjek za nas kada mu ne bismo mogli reći trebam te i kada on/ona ne bi mogao reći želim biti uz tebe? Ne bismo bili samo stranci jer ponekad i stranci pronađu zajedničku riječ. Bili bismo nešto puno udaljenije i nerazumljivije od dvoje stranaca. Bili bismo siromašni mikrosvjetovi zatvoreni u sebe. Tragično bespomoćni u svojoj nijemosti. Protiv svoje naravi zatvoreni u velike udaljenosti jedni od drugih jer nema riječi kojom ćemo skratiti udaljenost i biti manje stranci jedni za druge.

Riječ je puno više od povezivanja. Riječ je puno čarobnija. Riječ je trenutak sjedinjenja kao kada netko kaže onom drugom nedostaješ mi ili trebaš mi i čovjek se osjeti opijenim riječju koju je čuo i koja mu je upućena. Zaboravili smo koliku nježnost i milosrđe riječ nosi u sebi. Zloupotreba riječi protiv drugoga u namjeri da ga povrijedimo pretvorila nas je u grubijane i surove ljude. Onoga koji govori trebaš mi, želim biti tu za tebe, potreban/potrebna si mi, brinut ću o tebi posprdno promatramo kao slabića. Nježnost i toplina riječi kod nas izaziva nelagodu, strah i nepovjerenje. Bojimo se intimnosti same riječi. Neugodno je postalo izgovoriti trebaš mi, brinem za tebe, nedostaješ mi. Intimnost koju može pružiti samo riječ za sebe smo učinili nečim prljavim i odvratnim. U modi je grubijanstvo, neotesanost i nekultura riječi. Psovka i uvreda postale su novi način poezije koja razara i ono malo ljudskog što je poezija u nama satkala još dok smo kao mali čitali i divili se ljepoti riječi nekog pjesnika ili pisca. Grubijanstvo riječi učinilo nas je cinicima prema svakom pokušaju da nam se lijepa riječ uputi i da nas osvoji. Više ne vjerujemo u nježnu, ugodnu i lijepu riječ. Pristojna riječ naučena i primljena s kućnim odgojem pomalo je postala raritet, jedan oblik muzejskog primjerka kojega se povremeno susreće na ulici. U modi je surova i nekulturna riječ. Riječ koja ne zna satkati ljepotu, nježnost, ljubav, pristojnost i kulturu, nego tek uprljati ono malo što je ostalo od lijepe i nježne ljudske riječi, ono malo što je ostalo od pristojnosti i kulture govora i razgovora. Makar i ne vjerovali u to, postoji misao kako je riječ stvorila svemir, svijet i nas same i kako je naša riječ tek slabašan odsjaj te riječi. Možda ima u tome istine jer kada čovjek čuje lijepu i nježnu riječ koja ga poziva jednim ljudskim trebaš mi i želim biti tu za tebe, čovjek osjeća kao da se preporodio zahvaljujući toj riječi. Čovjek se osjeti punim života. Nije li to smisao i svrha onoga što govorimo, naših riječi? Da drugog čovjeka preporodimo i ispunimo životom.

U Sarajevu 30. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?

Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.

Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.

Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.

U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.

Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

ČOVJEK I ZAGONETKA

Nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Ovdje postoji moguće i treći izuzetak, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez…

Zagonetka se obično definira kao dvosmisleno pitanje, kao ono što treba pogoditi promišljajući na temelju nejasna i dvosmislena opisa. Kad čujemo zagonetka, vjerojatno će nam prvo na pamet pasti (barem starijima) neka od naših tradicionalnih narodnih zagonetki. Recimo, „O gredi visi, o zlu misli“ (odgovor: puška), ili nešto benignije: „Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije“ (odgovor: mravinjak). Međutim, pored ovoga postoji cijeli niz različitih vrsta i oblika zagonetki: križaljka (ukrštenica ili skandinavka), akrostih, anagram, pletenica (blizugletka), pomicaljka, rebus itd. Pored toga postoji i cijeli niz matematičkih zagonetki, a danas je među njima osobito popularan japanski sudoku. Dodatno, tu je i posebna vrsta zagonetki kolja uključuje slaganje određenih predmeta u optimalnu cjelinu poput čuvene Rubikove kocke. Mlađe generacije danas često vole rješavati zagonetke koje se javljaju unutar video igrica i sl.

Inicijacijski korijeni zagonetke

Danas se zagonetke obično svrstavaju u područje hobija i razbibrige, međutim, u neka stara vremena one su imale i puno važniju inicijacijsku ulogu. Stariji članovi zajednice bi postavljali zagonetke mlađim članovima kako bi ovi potonji dokazali da su dovoljno zreli i pametni za punopravno članstvo te za uloge, zadatke i odgovornosti koje sljeduju odrasle ljude.

Novija istraživanja pokazuju kako rješavanje različitih zagonetki ne predstavlja samo dokaz nečije inteligencije nego i alat za dodatni razvoj logike i logičkog mišljenja, a sa svim ovim bi trebalo početi poprilično rano, već u predškolskom odgoju, uz napomenu da malu djecu svakako treba angažirati sa zagonetkama prikladnim njihovoj specifičnoj dobi i uzrastu.

Briga ili razbibriga?

Zagonetke su duboko integrirane u ljudskoj kulturi i tradiciji. Stoljećima su prenošene usmenim putem „s koljena na koljeno“. Recimo, spomenuti „sudoku“ je na Zapadu relativno nova stvar, ali u Japanu se igra već oko tisuću godina. Zapise o zagonetkama pronalazimo još u antičkim mitovima, pa i u Bibliji (npr. Suci 14). Sve nam ovo govori da je kultura rješavanja zagonetki nešto duboko ljudski te da nam dosta toga može reći o čovjeku, tj. o samima nama. Recimo na primjer, ako zagonetke danas već doživljavamo prvenstveno kao razbibrigu, zašto se onda rješavajući ih tako često iznerviramo? Znači li to možda da je izvjesna doza kreativnog nerviranja za nas u stvari vrlo ugodna i zabavna? Odgovor na ovo pitanje je izgledno potvrdan. Ljudi vole zagonetke i općenito različite izazove čak i više nego što to misle, a vole ih jer im ove dugoročno čine dobro: potvrđuju postojeće te dodatno unapređuju njihove najrazličitije sposobnosti. Stoga ne čudi ono da će se muškarac često recimo zadati da popravi neki uređaj koji ne zna popravljati, kao što će se i domaćica zadati da spremi neko jelo koje inače važi kao vrlo zahtjevno i komplicirano za pripremu. Doduše, bude tu često i bolnih neuspjeha, ali oni svakako neće umanjiti čari i veselje konačnog uspjeha.

Nikad, nikom i ništa ne davati sve na gotovo!

Slično kao što volimo zagonetke i izazove puno više nego što to mislimo, tako i ono „primanje na gotovo“ na kraju puno više mrzimo nego što u stvari mislimo. Zašto to toliko mrzimo a da i ne znamo? Pa upravo zato jer se volimo oko nečega i sami potruditi, a da to toliko ni ne znamo! Ovo svakako zvuči paradoksalno, ali to je život i to smo mi. Kako već rekosmo, nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Da, ipak možda postoji i treći izuzetak u ovome, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez! Zašto dobra domaćica često ostane potpuno razočarana, baš kao i dobar profesor, dobar stručnjak, dobar mladić, dobra djevojka i dobro svašta nešto? „Sve im/mu/joj na gotovo a oni ni ‘hvala’“, da ne spominjemo neki fin kompliment, pa ni osobitog zadovoljstva zbog primljenog. Samo prazni tupavi pogledi i još pride poneka bezosjećajna i neumjesna kritika?

Zato za kraj, svakako da nije lako s ljudima postići i dostići jedan optimalni odnos, ali što god radili računajmo sa onim: da oni vole zagonetke i izazove više nego što misle, kao što i ono „na gotovo“ mrze puno više nego što uopće misle. Stoga se i u svojoj svakodnevnoj komunikaciji izgledno moramo više služiti jednim jezikom zagonetki koji će naše sugovornike, suradnike i srodnike poticati na razmišljanje i aktivnost.

U Sarajevu, 23. 1. 2019.

M. B.

Izvori:

– Zagonetka, Hrvatski jezični portal, Izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 23. 1. 19.);

– Tradicionalne narodne zagonetke i odgovori, Narodni.net, Izvor: http://narodni.net/tradicionalne-narodne-zagonetke-odgovori/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– A. Milojković, Igre koje razvijaju dečji intelekt, Mensa Srbije, Izvor: https://www.mensa.rs/iq/sigovi/ntc/igre-koje-razvijaju-decji-intelekt/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– Zagonetka, Wikipedija – Slobodna enciklopedija, Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagonetka (Stanje: 23. 1. 19.).

O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.