riječ – Poptheo Web Portal

…O objašnjenjima i nama…

…Sigurni kako možemo objasniti. Uvjereni da imamo pravo na objašnjenja. Čarobna riječ, ključ za sve skrivene tajne: objasniti! Sve. Svakomu. Svima. Život slažemo od arhitekture objašnjenja. Mali i pravilno oblikovani elementi. Oholi u svojoj taštini. Razum nas strukturira kao moć: Ja imam objašnjenja za sve, pitajte mene! Ja znam tajnu: Svako zašto ima i svoje zato! Naše magično: Ja znam! Neobjašnjivo ne postoji. I onda se dogodi. Naglo. Iznenada. Pomalo. Vidljivo. Nevidljivo. Tiho. Glasno. Arhitektura naših objašnjenja koju smo ljubomorno gradili i čuvali se urušila. Bespomoćno gledamo ruševinu. Svi oni sigurni: ja znam! ja imam objašnjenje!, lebde u zraku. Bez oslonca. Nema temelja. Nemaju boljih odgovora za koje bi se uhvatili. Zajedno s njima i mi osjećamo slabost smisla našeg postojanja. Naša objašnjenja. Nekad davno tako čvrsta. Za njih smo bili spremni učiniti i puno više od deklarativnog vjerovanja u njih. Za njih smo bili spremni boriti se. Trpjeti. Gladovati. Žeđati. Mučiti se. Podnositi sve i svakoga. Čak i umrijeti. I onda kao sa svim tajnama i misterijama koje se odnose na čovjeka dogodi se nekakav magični preokret. Čujemo samo glasan zvuk kao pucanj: paf! Objašnjenja su nestala? Pobjegla? Izbrisana? Tko će znati. Jedino što je ostalo je tup osjećaj da ih nema. Koliko smo se u njih uzdali. Zaklinjali se. Sve ima objašnjenje. Sve ima odgovor. Na kraju skoro ništa nema objašnjenje. Odjednom ne znamo objasniti tko smo. A tako smo bili sigurni. I ono što smo mislili da je objašnjeno, ispostavilo se kao simpatična prevara našeg razuma koja nas zavede. Slatka iluzija kako sve ima i mora imati objašnjenje. Iluzija na kojoj strpljivo i pažljivo izgradimo život slažući poput pravilno oblikovanih kamenih blokova objašnjenje po objašnjenje. Mislimo cijelo vrijeme kako je temelj čvrst. Stabilan. Racionalan. Sve dok jedno objašnjenje ne pokaže prve znakove pucanja i propadanja. Uskoro i ostala objašnjenja kao po naredbi slijede taj isti put propadanja, stradanja čak i umiranja. Nije li to onaj trenutak kada sebe promatramo i na pitanje tko smo, odgovaramo: Tko sam? Hm, teško pitanje. Zapravo kad bolje razmislim ne bih znao. Neobjašnjivo je…

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

…Riječi…

…Kakve su riječi utkane u nas, takvi smo kao ljudi. Odrasli smo, živimo i umiremo kroz riječi. Poput mnoštva malih pečata riječi se utiskuju u nas duboko ispod naše kože. Riječi sjedinjene s nama kroz nas progovaraju. Ako su u nas utisnute riječi pesimizma, vrijeđanja, nepoštivanja, zlobe, bivamo ljudi koji su pesimisti, vrijeđaju, ne poštuju, bivamo zli prema sebi i drugima. Riječi dobrote, podrške, razumijevanja, nježnosti, radosti, veselja rađaju dobrog čovjeka. Bezbroj utisnutih riječi prošle su kroz nas. Nepregledan je broj ljudi koji su ovdje ili ondje neku svoju riječ utisnuli u našu dušu i time nas počeli oblikovati kao ljude. Roditelji, rodbina, braća, sestre, prijatelji, učitelji, profesori su nas svojim riječima modelirali i oblikovali. Danas kao zreli i odrasli razumijemo. Svaka riječ koja nam se usjekla u pamćenje trajno ostaje s nama. Tolike riječi: podrška, savjet, ohrabrenje, ljubav, poticaj, pohvala, zahvala. Tolike riječi: odbijanje, šutnja, prijezir, uvreda, omalovažavanje, psovka, vrijeđanje, ponižavanje. Beskrajan niz izgovorenih riječi od kojega se sastojimo. Ne uspijevamo sakriti ni jedno ni drugo. Ni ako smo dobri i radosni jer smo odrasli kroz te riječi. Ni ako smo ogorčeni, pesimisti i nepovjerljivi jer su nas, nažalost, i takve riječi oblikovale. Zar ne možemo od vremena do vremena slušajući nekoga dok govori osjetiti kakve su riječi utisnute u njega? Kakvi su skriveni pečati udareni iznutra u njegovu kožu? Koje su ga riječi oblikovale i zašto je takav kakvim ga doživljavamo? I kad nas netko pokušava prevariti i sakriti od nas riječi koje su u njemu trajno nastanjenje, uvijek neka riječ pronađe načina da prođe kroz postavljene zamke i progovori. Dobra ili zla riječ. Tu riječ je teško uhvatiti. Gotovo ju je nemoguće čuti. Treba znati pažljivo slušati kako bismo u pravom trenutku čuli riječ. Riječi u nas utisnute su rijetke. Nema ih puno. Teško ih je sve zapamtiti. Mnoge su zaboravljene jer ih nismo mogli podnijeti. Neke su uvijek prisutne u nama i u našim ustima jer u njima pronalazimo oslonac i snagu. Najgore su one koje želimo izbrisati, ali ne uspijevamo. One koje u nas utisnute bole i ranjavaju. Čovjek je satkan od riječi i već prema tome koje su riječi u njega utisnute biva lošim ili dobrim čovjekom. Zlokobne riječi rađaju zlog čovjeka. Dobre i pomirljive riječi rađaju dobrog čovjeka. U svom najdubljem biću čovjek je ono što su riječi kojima je oblikovan. Dobar, zao, loš, radostan, sretan, nesretan, ogorčen, pesimist, optimist. Sve to može biti jedan te isti čovjek. Riječi koje su nas oblikovale su mješavina naše dobrote i našeg zla. Ovo dvoje se riječima u nas utiskuje i ostaje s nama cijelog života. I onda kada riječi volimo jer su dobre i onda kada riječi ne možemo podnijeti jer su zle. Riječi ostaju s nama i u nama…

U Sarajevu 13. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O riječi

Djela su važnija od riječi? Što kada ne bismo mogli izgovoriti najvažniju riječ u presudnom trenutku? Imati jednom i nikada više priliku izgovoriti riječ i ne moći? Može li djelo zamijeniti ono što ne možemo izgovoriti? Želimo izgovoriti presudno, ali ne možemo. Nemamo moć govora. Nemamo sposobnost stvaranja riječi. Čovjeka mora prožeti težak osjećaj bespomoćnosti kada ne može izgovoriti riječ. Nekoga voljeti cijeli život, ali ne moći to izgovoriti. Ne možemo šapnuti volim te, ne možemo kriknuti volim te. Nekomu očajno trebate, ali vam ne može reći da vas treba ili vi ne možete reći trebam te, a toliko biste to željeli.

Zbog riječi kojom ponekad vrijeđamo, povrijedimo, uvrijedimo i teško ranimo mislimo da bi bilo najbolje za čovjeka da ne umije govoriti. Da ne poznaje riječ i da je ne može naučiti. Naviknuti na klevetu i ogovaranje, promatramo riječ kao nužno zlo bez kojega se ne može. Kao sredstvo zlostavljanja. Zbog zaborava ljepote i dobrote koja se skriva u riječi, držimo strogo kako su djela važnija. Riječ ne znači ništa. Iako činimo djela koja su ponekad pokvarenija od riječi koju koristimo. Sve manje vjerujemo da riječ skriva toplinu i nježnost. Naviknuti na surovost i brutalnost riječi prestajemo vjerovati u njezinu ljekovitost. Zar nije nekad važnije reći nego učiniti? Svatko se umori od tuđih djela koja čine, ali šute i ne mogu izgovoriti riječ. Ponekad čovjek želi čuti jednu riječ i ništa više. Jednu riječ koja će u njemu probuditi nadu, usmjeriti njegov život prema sigurnosti, pružiti ljepši pogled na budućnost.

Ne moći izgovoriti riječ velika je tragedija za čovjeka. Ne moći ni jednom riječju izreći bogatstvo vlastite mašte, boju svoga straha, miris svojih očekivanja. Čovjek bi prestao biti čovjekom kada ne bi mogao izgovoriti riječ. Svijet bi prestao biti svijet kada čovjek ne bi mogao o njemu govoriti. Svemir bi bio bezlična praznina kada čovjek ne bi mogao o svemiru govoriti i pisati riječima. U što bi se pretvorila poezija kada ne bi bilo riječi koja je oblikuje izvlačeći je iz božanskog jezika na svjetlo čovjekovim očima i ušima? Što bi tek bio drugi čovjek kada ne bi bilo riječi? Tko bi bio drugi čovjek za nas kada mu ne bismo mogli reći trebam te i kada on/ona ne bi mogao reći želim biti uz tebe? Ne bismo bili samo stranci jer ponekad i stranci pronađu zajedničku riječ. Bili bismo nešto puno udaljenije i nerazumljivije od dvoje stranaca. Bili bismo siromašni mikrosvjetovi zatvoreni u sebe. Tragično bespomoćni u svojoj nijemosti. Protiv svoje naravi zatvoreni u velike udaljenosti jedni od drugih jer nema riječi kojom ćemo skratiti udaljenost i biti manje stranci jedni za druge.

Riječ je puno više od povezivanja. Riječ je puno čarobnija. Riječ je trenutak sjedinjenja kao kada netko kaže onom drugom nedostaješ mi ili trebaš mi i čovjek se osjeti opijenim riječju koju je čuo i koja mu je upućena. Zaboravili smo koliku nježnost i milosrđe riječ nosi u sebi. Zloupotreba riječi protiv drugoga u namjeri da ga povrijedimo pretvorila nas je u grubijane i surove ljude. Onoga koji govori trebaš mi, želim biti tu za tebe, potreban/potrebna si mi, brinut ću o tebi posprdno promatramo kao slabića. Nježnost i toplina riječi kod nas izaziva nelagodu, strah i nepovjerenje. Bojimo se intimnosti same riječi. Neugodno je postalo izgovoriti trebaš mi, brinem za tebe, nedostaješ mi. Intimnost koju može pružiti samo riječ za sebe smo učinili nečim prljavim i odvratnim. U modi je grubijanstvo, neotesanost i nekultura riječi. Psovka i uvreda postale su novi način poezije koja razara i ono malo ljudskog što je poezija u nama satkala još dok smo kao mali čitali i divili se ljepoti riječi nekog pjesnika ili pisca. Grubijanstvo riječi učinilo nas je cinicima prema svakom pokušaju da nam se lijepa riječ uputi i da nas osvoji. Više ne vjerujemo u nježnu, ugodnu i lijepu riječ. Pristojna riječ naučena i primljena s kućnim odgojem pomalo je postala raritet, jedan oblik muzejskog primjerka kojega se povremeno susreće na ulici. U modi je surova i nekulturna riječ. Riječ koja ne zna satkati ljepotu, nježnost, ljubav, pristojnost i kulturu, nego tek uprljati ono malo što je ostalo od lijepe i nježne ljudske riječi, ono malo što je ostalo od pristojnosti i kulture govora i razgovora. Makar i ne vjerovali u to, postoji misao kako je riječ stvorila svemir, svijet i nas same i kako je naša riječ tek slabašan odsjaj te riječi. Možda ima u tome istine jer kada čovjek čuje lijepu i nježnu riječ koja ga poziva jednim ljudskim trebaš mi i želim biti tu za tebe, čovjek osjeća kao da se preporodio zahvaljujući toj riječi. Čovjek se osjeti punim života. Nije li to smisao i svrha onoga što govorimo, naših riječi? Da drugog čovjeka preporodimo i ispunimo životom.

U Sarajevu 30. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

PET STVARI KOJE LJUDI OBIČNO IZGOVARAJU KADA LAŽU

Postoje li pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže? Ovo je vrlo intrigantno pitanje, kako na osobnoj razini tako i šire. Stručnjaci koji se danas bave ovim problemom, kažu kako ne postoje 100% pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže, no ipak postoje neke specifične formulacije kojima se pojedinci počesto koriste dok pokušavaju zanijekati ili dovesti u pitanje neke zajedničke i općenito prihvaćene relacije i istine.

Pri tome se počesto čak ni ne radi o cjelovitim formulacijama nego samo o pojedinim specifičnim riječima ali također i o grupama riječi. Pri tome ćemo se osobito osloniti na razmišljanje američkog psihologa Jacka Schafera iznesenog za Psychology Today.

1) „Toliko o tome.“

Prijedlog „o“ javlja se ovdje kao „kvalifikator“. Bilo da netko sa ovom formulacijom završava svoj govor ili to iznosi kao zaključak na tuđu izjavu, navedena formulacija sugerira da osoba o cijeloj stvari zna znatno više, ali ne želi da govori. Naravno, s tim se više upućuje na nečiju neiskrenost, a ne toliko na eksplicitnu laž. Bilo kako bilo, istinoljubive i iskrene osobe nemaju problema s tim da ispričaju sve što znaju, bez obzira na moguće posljedice i reperkusije. Za kraj, vrlo slično ovom „toliko o tome“ je i ono „to je to“.

2) „Ne možeš to dokazati!“

Ovdje smo već vrlo moguće na tragu vrlo ozbiljnom lažljivcu ili prevarantu. Riječ „dokazati” sugerira da postoje dokazi za provjeru navodne pretpostavke ili optužbe, ali sugovornik do sada nije uspio otkriti te skrivene dokaze. Iskreni ljudi u ovakvim situacijama ne misle u smjeru onoga „dokazati“: Oni znaju da nema dokaza jer nisu učinili ono za što ih je sugovornik optužio. S druge strane, ljudi koji obmanjuju znaju da dokaz postoji, ali sugovornik još nije otkrio dostatne dokaze koji bi potkrijepili optužbu.

3) „Zašto bih to učinio?“

Ovo je po Schaferu već za „crvenu uzbunu“! Istiniti i iskreni ljudi su direktni. Na krivu optužbu oni najčešće odgovaraju kratko i jasno: „Nisam to učinio!“ S druge strane, lažljivci su skloni izbjegavanju i okolišanju. Rado koriste formulacije kojima zapravo kupuju vrijeme ne bi li u međuvremenu smislili neku uvjerljiviju obranu. O nečemu sličnom je svojevremeno govorio i veliki Dostojevski: „Istina je uvijek kratka i jasna. S druge strane, laž je nakinđurena i komplicirana, te zapetljana u samu sebe.“

4) „Jel’ me to optužuješ?“

Ovdje se susrećemo s vrlo sumnjivom protuoptužbom iz domene „Napad je najbolja obrana“. Sumnjivac jednostavno pokušava prebaciti lopticu na drugu stranu, te slično kao u prethodnom slučaju, želi dobiti nešto dragocjenog vremena za smišljanje nekog smislenijeg opravdanja. Schafer smatra da bi na ovakvu lukavu protuoptužbu najbolje bilo odgovoriti na jedan od dva moguća načina: Izravnom optužbom: „Da, optužujem te“!; ili nešto taktičnije: „Tko je uopće spomenuo optužbu?“ Naime, krivci su najčešće svjesni toga da su krivi, te su vrlo opterećeni možebitnom skorom optužbom. Nevini ne razmišljaju o optužbi, jer pouzdano znaju da nisu krivi.

5) „Ne sjećam se da sam to učinio.“

Lažljivci i varalice se često pozivaju na nedostatak sjećanja, međutim, s tim se samo nesvjesno i suptilno razotkrivaju. Naime, ako poštenu osobu suočite s nečim što doista nije počinila, ona će vjerojatno sasvim jednostavno odgovoriti: „Ne znam“ ili „Nemam pojma“. Jer ukoliko u čovjekovoj glavi sjećanje na neki događaj doista ne postoji, tada nema mjesta ni kvalifikatorima tipa „ne sjećam se“ i „toga“. Što će reći, ako nema sjećanja, onda nema ni ovog sjećanja na sjećanje! S obzirom da se lažljivac i varalica itekako sjećaju čega se sjećaju, oni nesvjesno ni ne pokušavaju u potpunosti zanijekati sjećanje nego kao da radije igraju na opciju nepotpunog sjećanja. Stoga će iskusan istražitelj ili barem mudar sugovornik na ovo vjerojatno postaviti pitanje: „A čega se sjećate“?

Za kraj, po Schaferu, ukoliko želimo razotkriti tuđe obmane i laži onda je najbolje da pažljivo slušamo i razmatramo što to osoba govori. Jer riječi kao takve nikad ne ispadaju isključivo od same osobe. One su istovremeno i odraz stvarnosti koja se dogodila. Stoga će i izgovorene riječi, htjeli mi to ili ne, uvijek sadržavati i neke naznake prave istine koja se dogodila.

U Sarajevu, 18. 10. 2018.

M. B.

Izvor:

Jack SCHAFER, 5 Things People Commonly Say When They’re Lying. Common responses that should not be ignored, Psychology Today (19. 11. 2016.),

https://www.psychologytoday.com/us/blog/let-their-words-do-the-talking/201611/5-things-people-commonly-say-when-theyre-lying (Stanje: 18.10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

O RIJEČIMA

Onog trenutka kada riječ izgovorite, ona prestaje biti vaša. Ona pripada drugom i pripada drugima. Kada napišete riječ i postane vidljiva drugom, ona više ne pripada vama. Vaša interpretacija nije više jedina interpretacija. Kad riječ izgovorite ili napišete i predate drugom i drugima, tu prestaje vaš monopol nad riječju. Više niste službeni interpretator svojih riječi, to pravo traže i preuzimaju i drugi bez obzira hoćete li im dopustiti ili nećete.

Drugi vas ponekad neće ni pitati što ste željeli reći i zašto. Uzet će vaše riječi kao svoje i stvoriti svoju vlastitu interpretaciju koja ponekad neće odgovarati onomu što ste željeli izreći svojim riječima. Tako nastaje nerazumijevanje, kriva interpretacija, krivo tumačenje vaše riječi. Nerazumijevanje nije ništa drugo nego uvjerenje drugog čovjeka kako vas ne treba pitati što ste željeli reći svojim riječima i kako ne treba vašu dozvolu da bi interpretirao ono što ste vi izgovorili.

Kada izgovorite i napišete riječ, ona više nema svrhu i sudbinu koju ste joj vi namijenili i željeli. Svrha i sudbina vaše riječi određena je drugim i njegovom interpretacijom vaše riječi bez obzira je li ta interpretacija ispravna ili nije. Kada vaša riječ prođe kroz nekoliko interpretacija i vrati se vama, ne možete je prepoznati. Kažete to nije ono što ste željeli reći ili napisati, to nije ono što ste mislili kada ste svoju riječ iznijeli na svjetlo da je drugi čuju i osluškuju. Ali kada vaša riječ prođe kroz bezbroj preinaka, krivih i pogrešnih tumačenja i kad se vrati vama, jeste li vi još uvijek sigurni da je to vaša riječ i da znate što ste željeli reći ili napisati?

Ponekad kad vam se vaše riječi vrate nađete se u situaciji zbunjenosti i sumnje. Jesu li to zaista vaše riječi i jeste li vi zaista to izgovorili ili napisali? Ne pomaže vam puno vaše pamćenje onoga što ste rekli, možete se sjetiti do u detalje i što ste rekli i što ste mislili, ali koja korist od toga? Vaša riječ je već krivo shvaćanja, krivo prihvaćena i pogrešno interpretirana. To nije više vaša napisana ili izgovorena riječ. To je neka nova riječ koju ne prepoznajete i u kojoj ne prepoznajete sebe. Da bi čovjek izbjegao zbunjenost i bespomoćnost oko riječi koje je izgovorio i napisao, odmah na početku kada riječ izgovara ili piše treba prihvatiti da to više nisu njegove riječi bez obzira je li njegovo ime potpisano ispod ili nije, bez obzira koliko je jasno, precizno riječ izgovorio ili napisao. Kada izađe iz vaših usta ili preko papira, vaša riječ prestaje biti vaša. Prestanite živjeti u zabludi i samoobmani! Šutite i razgovarajte sa sobom! Još uvijek jedino tu možete razumjeti sebe kao i smisao i značenje vaših riječi. Jer sve vaše izgovorene riječi pripadaju svima pa čak i kad vam se vrate svjesni ste da to više nisu vaše riječi i nemojte ih miješati s riječima koje još uvijek čuvate u sebi i svojoj intimi i samo za sebe. Ako ih pomiješate, sami ćete sebe povrijediti. A to vam zaista u životu ne treba. Zato je nekad mudrije samo šutjeti i razgovarati sa sobom.

U Sarajevu, 13. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

LJUDSKI GOVOR I PROBLEM APSOLUTNOG

Kad nas nečije riječi uspijevaju olako povrijediti, onda to obično znači da moguće i previše držimo do riječi te osobe, a ako već previše držimo do tuđih riječi, onda to može lako značiti da previše držimo i do svojih vlastitih.

Razmotrimo malo podrobnije ovu uvodnu tezu. Karakteristika manje-više svih apsolutističkih društava je da u njima uvijek postoji ovaj ili onaj oblik verbalnog delikta. Jednostavno, u njima se ne smije svašta pričati, pa makar se radilo i o bezazlenim političkim šalama. I kod nas se u bivšem sustavu zbog toga moglo nastradati, i to dobro, odnosno, na duže vrijeme. Osobno znam za slučaj kad je čovjek bio odležao pet godina robije zbog političkog vica, a da stvar bude apsurdnija, uopće ga on nije ispričao. Ispričao ga komšija, kasnije se doznalo – tajni doušnik UDBA-e; ovaj se jadnik nasmijao i komšija ga prijavio. Kao, otkud mu pravo da se smije … savjesno i samosvjesno komunističko biće bi se kao trebalo grstiti nad političkim vicevima, naravno, osim u slučaju ukoliko isti ne ismijavaju Zapad i njegove trule vrijednosti. Tad su itekako poželjni…

Dakle, vidimo, apsolutist uopće nije u stanju shvatiti politički vic kao vic. Za njega to, osim što nije smiješno, ujedno je veće od same riječi. On tu vidi realnu egzistencijalnu ugrozu za sebe, svoje istomišljenike, kao i cijeli sistem. Jednostavno, čini se da je apsolutist sklon apsolutizirati tuđe riječi, jer je prvenstveno sklon apsolutizirati svoje vlastite riječi i stavove. On sve zna, on ima rješenja … na drugima je da ga slijede i slušaju. Dakle, on i sistem su jedno te isto, a ako se netko usudi da misli i priča drugačije, to onda samo znači da je tada cijeli sistem u opasnosti.

Naravno, onkraj svake politike, mi ovdje želimo razmišljati o naznačenom problemu u jednom životnom svakodnevnom kontekstu. Ponavljamo, tko se da olako uvrijediti tuđim riječima, taj obično kroz život pretjerano drži i do svojih vlastitih riječi i stavova. François de La Rochefoucauld, francuski pisac iz 17. st. primijeti u ovom smislu: “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” A drugi slavni Francuz – Louis Gabriel Bonald bi dodao da je povrijeđena oholost puno opasnija od ugroženog interesa.

„Iz Mire sto đavola vire“

Apsolutiziranje kako svojih, tako i tuđih riječi nije samo problem onih bučnih, ponosnih oholica i drznika. Ovo je u suštini čest nesvjesni problem i onih sasvim drugačijih ljudi: mirnih, diskretnih, prepristojnih, šutljivih… Ne usuđuju se uzvratiti drzniku ili taštom nametljivcu upravo jer previše drže do riječi, kako njegovih, tako i svojih vlastitih. U takvim konfliktnim situacijama oni ne mogu razlučiti da se tu radi samo o malo žučnijem razgovoru. Naprotiv, oni u ovakvim situacijama osjećaju strašnu nelagodu; moglo bi se skoro reći da se osjećaju kao na bojnom polju. Riječi su ovdje kao granate i meci. Boje se eskalacije; osjećaju kao da bi sve mogli izgubiti… Zato radije šute. Međutim, s tim stvar za njih nije gotova. Kasnije će to sve skupa u puno navrata prežvakavati u samima sebi. Ljutit će se, žalostiti, smišljati razne drčne scenarije, kao što bi sve rekli kad bi opet mogli i sl.

Izlaz iz naznačene situacije je zapravo vrlo jednostavan. Izgledno je da ne treba uvijek previše ozbiljno držati do tuđih riječi, ali ni do svojih vlastitih. Pod ovim ne mislimo na neku totalnu ignoranciju i relativizaciju, nego prvenstveno na pravu mjeru stvari. Gledano u negativnom kontekstu: riječi u većini slučajeva ne mogu toliko pokvariti stvar da se ista više ne bi mogla nekim drugim riječima popraviti. Ova situacija je vrlo usporediva sa situacijom početnika na kompjuteru: u početku slabo napreduje jer se strašno boji da će nešto pokvariti. Tek kad ga neki znalac uputi: „Slobodno čačkaj i istražuj, a ako što i zaglaviš samo ‘restartuj’“ – tek tada i počinje stvarni napredak. Jednostavno, bojiš se vlastitih poteza jer ih smatraš previše važnima i sudbonosnima. Ili, gledano u pozitivnom kontekstu: čovjek svojim riječima može ostaviti dobrog i velikog traga u povijesti, ali doduše s puno truda, rada i strpljenja. Neke stvari se jednostavno moraju puno puta ponoviti i samome sebi, i drugima. Riječi su puno prije kao kamenčići, a ne kao gromade. Nisu beznačajne, ali treba ih puno složiti da bi ostalo nešto vidljivo i opipljivo.

Komunikacijska hipersenzibilnost i nesnosno školstvo

Općenito se kaže da svaki profesor živi u uvjerenju da je njegov predmet najvažniji. S jedne strane, sasvim je dobro da profesor voli i cijeni područje znanja kojim se bavi, no s druge strane, on nikako ne bi trebao pomisliti da s njim i njegovim predmetom znanje počinje i završava, a upravo je to vrlo čest problem svakog obrazovnog sustava. Zašto su neki profesori toliko prezahtjevni? Zašto tjeraju učenike i studente do krajnjih granica? Pa upravo zato – kako rekosmo – što vjeruju da s njima i njihovim predmetom znanje počinje i svršava. Oni su stvarno uvjereni da će učenici puno propustiti ukoliko tu nešto propuste, te da će to za njih biti nenadoknadiv životni ili barem profesionalni gubitak. Ovakvo ponašanje obično rezultira time da učenici zamrze naznačeni predmet, te da se svečano zakunu samima sebi da u životu neće više nikad ni učiti ni raditi ono što ima bilo kakve veze s tim predmetom. Dakle, profesorovoj tezi o prevažnosti njegovog predmeta oni odgovaraju negacijskom antitezom o potpunoj beznačajnosti istoga. Nadvladavajuća sinteza bi išla srednjim putem: Važno je, ali ne i apsolutno važno! Odgovoran, trezven i zreo profesor je svjestan važnosti svoga predmeta, ali i toga da je isti samo mali dio cjelokupne formacije koju moraju proći njegovi studenti. Zato se takav i neće zavaravati nasrtljivim egomanijakalnim fantazijama, nego će nastojati iskoristiti ponuđenu priliku i ugraditi par važnih kamenčića u rastuću konstrukciju znanja svojih učenika.

Umjesto zaključka:

Ispravno vrednovanje snage i utjecaja riječi i govora je od izuzetne važnosti za formaciju ispravnih i učinkovitih komunikacijskih vještina i odnosa. Ove opet stoje u temeljima svih životnih i poslovnih relacija, ali i u temeljima čovjekovog psihološkog i duhovnog zdravlja. Današnja psihologija je dokučila kako u korijenima – danas – nekih vrlo proširenih poremećaja stoje upravo nedovoljno razvijene ili nepravilno formirane komunikacijske relacije i vještine. Ovo se odnosi i na granični poremećaj ličnosti, anksiozno-depresivni sindrom, kao i na još štošta. A veliki problemi na kraju često zahtijevaju od čovjeka neke sasvim jednostavne, ali uporne mjere. Sjetimo se stoga za sami kraj one Einsteinove premise: „Ako želite riješiti neki problem, morat će te prvo promijeniti način razmišljanja koji vas je i doveo do tog problema“. Razmišljajući uporno na isti način, uvijek ćemo se vraćati novim – starim problemima, bez obzira na to što ih se opetovano pokušavamo riješiti.

U Sarajevu, 15. 12. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com