zdravlje – Poptheo Web Portal

O bolesti

U bolesti nema ništa dobro. Nema ništa lijepo. Ništa što bi bilo vrijedno spomena. Želimo je što prije zaboraviti. Takva su iskustva bolesnika. Tek kasnije, s vremenom, kad je zdravlje na sigurnoj udaljenosti od kandža smrti i raspadanja, čovjek u bolesti otkriva i nešto od dobrog. Bolest stvara udaljenost između mene i svijeta. Važan sam ja i moje preživljavanje. Svijet svojom ponudom i zavođenjem nije više privlačan. Svijet postaje površan i neozbiljan. Sve što sam smatrao važnim i bilo je vezano za svijet, postalo je nepotrebno, slično zrncima prašine koja klize kroz moje prste. Nakon bolesti nastaje udaljenost između mene i mojih želja i prohtjeva. Nekad sam želio sve. Sada želim živjeti i disati. Ništa više. Nekad sam želio da me svijet obožava, biti dio svijeta, pripadati svijetu i zaboraviti sebe. Nakon bolesti želim biti sam ja. Zahvalan što mogu živjeti. Bolest je forma udaljenosti od nevažnog, nepotrebnog i površnog koje nekad nesvjesno postane smisao života. Bolest je opipljiva udaljenost između onoga koji je preživio bolest i onoga koji je još uvijek zdrav. Onaj još uvijek zdrav i dalje bjesomučno juri život i svijet i ne misli na sebe. Bolestan prestaje progoniti život i svijet i druge. Bolestan otkriva samog sebe kao nešto najvažnije. Otkriva vlastiti život kao nešto najdragocijenije. U bolesti najvažnije je pobijediti i dobiti bitku. Poslije će se razmišljati o životnim prioritetima, promjenama životnih navika. Bolest je udaljenost samo onda kada je bolesnikov život siguran od smrti.

Bolest je blizina dok se s njom borite i želite je svladati. Odvratna blizina koja vam ne dopušta da vidite nešto drugo osim bolesti. Ali ta odvratna blizina bolesti koja vas opsjeda moguće da jednog dana postane spasonosna udaljenost. Sa sigurne životne udaljenosti o svojoj bolesti mislite kao najvećem životnom događaju. Promijenila je sve i u vama i oko vas. I više niste isti i nikada nećete biti isti. U naš život bolest ulazi dvostruko. Ulazi kao strašna blizina smrti i kraja, kao blizina koja nas sapinje i veže u neraskidive konopce straha, napetosti i boli. U trenutku kada smo tako bliski s bolešću da vidimo samo sebe i nju, još ne vidimo nikakav pozitivan učinak njezine prisutnosti. Blizina bolesti uvijek se javlja kao nešto što smatramo kaznom, katastrofom, propašću i krajem. Ukoliko spadamo među sretnike koji se izvuku iz njezinog čvrstog stiska, doživjet ćemo iskustvo onoga dobrog u bolesti. Iskustvo udaljenosti kada bolest promatramo kao iskustvo koje je do temelja promijenilo naše životne prioritete, nas same i ljude oko nas.

Oholo je i lažljivo govoriti kako nas bliskost bolesti i njezina blizina čini borcima i herojima. Njezina blizina i dah koji osjećamo na potiljku stvara strah i nevjericu. Zašto baš ja i kako da se to dogodi meni? U borbi s bolešću borimo se da preživimo i ne mislimo ni na junaštvo ni na hrabrost. Ako preživimo, postajemo junaci, ako ne uspijemo, bili smo oni koji su se borili do kraja. U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života. Naravno, ne govorimo o djeci i obitelji. Govorimo o stvarima koje su površne i nevažne u životu, a pretvorimo ih u svrhu i smisao svega.

Udaljenost koju stvara pobijeđena bolest prati i dublja bliskost s ljudima, posebno obiteljska bliskost. Tako, djeca više nisu samo teret i problem, muž ili žena odjednom nisu više naporni, dosadni i zlobni, rodbina odjednom više nije samo tu da me iskoristi za svoje potrebe. Pobijeđena bolest stvara udaljenost od nevažnog i površnog i stvara bliskost i povezanost s onim što nam je i prije trebalo biti važno.

Ipak, ne treba se bespotrebno junačiti i misliti kako ćemo promijeniti životne prioritete ako bi nas zahvatila neka opasna bolest. Kao da je prizivamo u život. Tko tako razmišlja, ne želi dobro ni sebi ni drugima. Treba znati postaviti život tako da i kad nas bolest pogodi, da smo već u stanju udaljenosti između nas svijeta. Da smo udaljeni od površnog i nepotrebnog i bliski s onim što nam je važno i s ljudima koji su s nama duboko i istinski povezani. Bolest, ako imamo sreće, dopušta da kasnije uvidimo što je važnije, a što treba odbaciti kao nepotrebno. Bolest ponekad dopušta da je pobijedimo i da otkrijemo udaljenost između nas, našeg života i svijeta i toliko toga nepotrebnog i površnog u svijetu od stvari do ljudi. Međutim, bolest nekad neće dopustiti takav luksuz, nego svojom blizinom kada se pojavi odmah na početku dadne do znanja da neće biti nikakve udaljenosti između nas i nje i da nećemo biti u prilici sa sigurne udaljenosti ocjenjivati što je važno, a što nije.

Zato i prije nego se nađemo licem u lice s bolešću treba donekle znati živjeti malčice udaljen od svijeta i stvari koje su površne i nepotrebne i znati biti blizak i povezan s onim što je u životu važno i duboko, uključujući i veze s ljudima s kojima smo bliski. Zašto čekati nesiguran ishod bitke s bolešću ako možemo i bez nje biti junaci i heroji koji cijene ono važno u životu kao i ljude koji su nam važni? Heroj se može biti bez bolesti.

Jer dogodi se da bolestan, koliko god bio hrabar i čvrst, izgubi bitku i ne dobije priliku da s udaljenosti promatra svoj život i ponovo presloži svijet, stvari i ljude prema važnosti i bliskosti onako kako je to trebalo učiniti na početku prije nego je odurna blizina bolesti sve nepovratno poremetila i promijenila.

U Sarajevu 23. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Filozofija korizme

Odricanje gubi svoj smisao ako ne postoji njegov završetak, vječno odricanje je nemoguće. Odricanje mora jednom završiti inače ga nema smisla ni početi ako odricanje nema svoj kraj. Odricanje od hrane da bi se došlo do željene težine možda i ima smisla zbog zdravlja ili potrebe da druge oči zavide ili se dive lijepom i dobro građenom tijelu. Što odricanje od hrane može ponuditi u starosti kad se dobar dio životnih funkcija pomalo gasi i s obzirom da tijelo neće biti nimalo privlačno čak i ako živimo od čaše vode i kriške jabuke dnevno, čak i ako se u želji da izgledamo lijepo na kraju ispostavi da koža nije više nimalo elastična i da odricanje od hrane neće sijedu kosu učiniti crnom niti donijeti mogućnost izrastanja novih zubi?

Ništa manje nije privlačna ni misao da bi odricanje moralo biti vječni krug odricanja od svega radi nečega uzvišenijeg jer tko bi pristao na to da vječno živi od čaše vode i kriške jabuke dnevno bez objašnjenja i svrhe zašto bi tako trebalo živjeti? Odricanje je uvijek dvostruka dilema. Zašto se odricati ako odricanje ima završetak kojega ne želimo i zašto se odricati ako odricanje nema završetak za kojim toliko žudimo? Postići ljepotu i savršenstvo tijela je danas presudan zahtjev odricanja kojemu je se teško othrvati, a opet zašto se odricati kad u starosti odricanje neće pomladiti tijelo i opet zašto se odricati ako odricanje nema kraja i završetka? Preplašeni ljepotan ili ljepotica koji se užasava starosti vlastitog tijela pa se odriče svega što bi moglo starost dovesti bliže licu i rukama isti su kao i oni koji se nikada i ne odriču ničega jer je odricanje vječni posao koji nikada ne završava.

Odricanje je besmisleno i onda kada ima završetak i onda kada ga nema. Reinkarnacija u kojoj bi se čovjek vječno odricao bez smislenog završetka odricanja nije ništa manje mučna od spoznaje da odricanje ima završetak, ali ne onakav kakav želimo. Čuvanje ljepote tijela je besmisleno jer ima starost kao neželjeni svršetak, starost je posljedica čuvanja ljepote u mladosti i svako odricanje u mladosti starost čini besmislenim. Ništa manje ne bi bilo besmisleno imati vječnu ljepotu tijela za koju bi cijelu vječnost morali živjeti od čaše vode i kriške jabuke bez ikakvog objašnjena zašto mora biti tako i zašto ne bi moglo biti drugačije. Starost kao završetak odricanja tijekom mladosti jednako je besmislena kao i vječna mladost bez ikakvog objašnjenja.

Danas se naveliko govori kako odricanje zahtjeva žrtvu, samoprijegor, disciplinu, motivaciju, suradnju. Odricanje ne zahtjeva ništa od toga. To su sve popratne i ne uvijek najvažnije stvari. Odricanje zahtjeva objašnjenje i tek objašnjenje može dati čvrst stav i dugotrajno odricanje. Sva odricanja bez objašnjenja su Sizifovi poslovi, trenutne ugodnosti i pogodnosti s neželjenim završetcima ili nervozama jer upustiti se u odricanje bez objašnjenja ponekad vodi u neuspjeh. I ne zato jer čovjek nije discipliniran, nije motiviran, ne voli suradnju, nije spreman na žrtvu. Na sve je to čovjek spreman i sve to čini i opet njegovo odricanje završi neuspjehom. Neuspjeh je posljedica nedostatka objašnjenja zašto se odricati. Osim u ekstremnim uvjetima života i smrti zbog bolesti gdje je odricanje biološki instinkt a ne uvijek slobodna odluka, u drugim manje radikalnim životnim okolnostima odricanje propadne jer nedostaje objašnjenje. Nekoga tko pita drugoga zašto ide svaki dan u teretanu iako će u starosti biti nemoćan i da podigne ruku da se dodirne po glavi ovo pitanje nervira, ljuti jer misli da se pitanje postavlja kao neka glupa i površna zezancija s njegovim ogromnim fizičkim naporima iako postavljač pitanja nema nikakvu namjeru umanjiti nečiju žrtvu i odricanje. Zašto se drugi ljute, nervoze ili nazivaju nekoga budalom ako ih pita zašto se odriču određenih stvari kad se zna da će završetak odricanja biti ono što ne žele, zašto se netko ljuti ako ga se upita zašto se odriče ponekad dobre i začinjene hrane jer u starosti neće biti ni ljepotan niti ljepotica? Na takva pitanja ljudi su alergični.

To samo pokazuje da je odricanje tu i tamo izgubilo svoju temeljnu oznaku koja je misaona ili razumska, a to je objašnjenje odricanja. Istinsko odricanje će donijeti dobre rezultate ako postoji i dostatno utemeljeno misaono i intelektualno objašnjenje odricanja. Ali na tu vrstu pristupa danas su mnogi alergični i one koji se pitaju o objašnjenju zašto se odricati automatizmom nazivaju nezadovoljnima, nesretnima, debelima, čudacima, zavidnicima, nemotiviranima, protivnicima rada u grupama. Da bi se barem doskočilo donekle problemu jer su mnogi shvatili da odricanje ipak zahtjeva i nekakvo intelektualno i razumno utemeljenje, izmišljen je termin trener sreće (happiness coach). Trener sreće je netko tko bi trebao određenoj osobi koja se odriče dati zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno. Sam izraz trener sreće ili trener života (life coach) upućuje na to da su ljudi spremniji na odricanje ako dobiju zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje i utemeljenje vlastitog odricanja. Intelektualna objašnjenja trenera sreće i trenera života o odricanju idu u smjeru sadašnjosti i kratkotrajnih rezultata (ljepota, težina, zatezanje kože) koje možemo jednom riječju opisati terminom zdravlje. Intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno je zdravlje i to najčešće fizičko zdravlje tijela. Ipak kako starcu ili starici kao trener sreće ili trener života objasniti da je konačni ishod njihovog odricanja zdravlje iako su po svim parametrima biologije i medicine jako barem daleko od fizičkog zdravlja?

Svakako, nijedan trener sreće ili trener života ne počinje rad s onim koji se odriče s rečenicom poput baš ste lijepi i mladi i zgodni i zdravi i kad iziđite odavde kroz koji mjesec, svi će se okretati za vama iako za nekoliko desetljeća bit ćete stari, mlohavi, oronuli, izbrazdani i bolesni. Ovakva rečenica svakako ne motivira na odricanje, barem ne dugoročno. U slučaju da se mora progovoriti i o neželjenim efektima odricanja koji dolaze kad čovjeka napuštaju fizičke i duhovne snage, onda se u dobi kada tijelo više nije toliko ni važno govori o kvaliteti života kao intelektualnom objašnjenju zašto je odricanje potrebno recimo u starosti. Svaki ozbiljan trener sreće i trener života igra na kartu fizičkog zdravlja i kvalitete života kao intelektualnim temeljima odricanja jer u jednom trenutku čovjeku koji se znoji i dašće pod teretom tegova ili trčanja dođe u glavu pitanje zašto to radi i trener sreće i trener života je tu da dadne intelektualno objašnjenje odricanja. Trener sreće i trener života je intelektualni žirant odricanja kada se dođe u situaciju da se traži intelektualno objašnjenje odricanja. On ili ona mora biti sposoban dati intelektualne razloge fizičkih napora svoga natjecatelja. Može početi s onim minimalnim poput ljepote, mišića, trbušnjaka koji su individualni i igraju na kartu ljubavi prema samom sebi. Kasnije dolaze drugi razlozi poput društvenog položaja, važnosti izgleda za posao i napredovanje, važnosti izgleda u odnosu na drugi spol i njihovo privlačenje koji su društveni i igraju na kartu ljubavi drugih prema pojedincu. Konačno, dolaze i zadnja dva najvažnija razloga koji su ne samo individualni i društveni, nego i metafizički a to su fizičko zdravlje i kvaliteta života. Međutim, koje objašnjenje dati onomu tko nije zadovoljan intelektualnim objašnjenjima trenera sreće i trenera života?

Jedno od objašnjenja – koje naravno neće zadovoljiti svakoga i neće ga svatko ni prihvatiti kao objašnjenje uopće – koje se ovih dana započelo jest vrijeme korizme, vrijeme koje kršćani doživljavaju kao vrijeme odricanja. Korizma je u mnogočemu postala slična vremenu u kojem se događa kao vrijeme odricanja od fizičkih stvari, hrane, pića vrijeme potražnje za trenerima sreće i trenerima života koji će kroz teretane, zelenilo, čišćenje od masti i ugljikohidrata dovesti kršćanina kroz četrdeset dana do boljeg fizičkog zdravlja i kvalitete života. Korizma nije samo isključivo vrijeme odricanja i previše inzistiranja na isključivo fizičkim odricanjima i naporima zamagljuje jednu posebnu dimenziju ovog kršćanskog vremena. Korizma je vrijeme davanja intelektualnog objašnjenja vlastitim odricanjima. Ne samo odricanjima koja su već napravljena prethodnih korizmi, nego odricanjima koja će se sada napraviti i odricanjima koja će se dogoditi u budućnosti. Iako je intelektualna dimenzija korizme kao vremena u kojem se umjesto i odricanja može pokušati intelektualno sebi objasniti što je odricanje i što bi bio njegov konačni smisao poprilično i nepoznata i zaboravljena, možda bi umjesto odricanja bez objašnjenja dobro bilo iskoristiti ovu korizmu za nastojanje da se sebi intelektualno objasni odricanje.

Jer korizma je – barem za neke – jedno vrlo dobro vrijeme intelektualnog objašnjenja odricanja. Odricanje s nesretnim završetkom kojega ne želimo je besmisleno kao kad se u mladosti trudimo održati zategnutu kožu lica dok nas ili starost ne iznenadi ili smrt ne odnese, ali i vječno odricanje bez objašnjenja je besmisleno kao kad bi netko od nas svih tražio da budemo vječno mladi bez objašnjenja i tražio da vječno živimo na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja. Oba objašnjenja dugoročno su besmislena i odricanje nema smisla bez obzira na kratkoročne blagodati i dobre rezultate. Korizma je vrijeme koje nastoji podsjetiti – barem kršćanina – da odricanje ima zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje između ova dva manje zadovoljavajuća objašnjenja.

S jedne strane, odricanje u mladosti s nesretnim završetkom u starosti u korizmi ima objašnjenje jer postoji nada ili barem vjera u vječnost gdje nema starosti. U isto vrijeme ta vječnost nije neka besmislena vječnost gdje se vječno kruži bez objašnjenja zašto moramo cijelu vječnost biti mladi bez objašnjenja, nego vječnost gdje se daje objašnjenje da nije riječ o vječnoj mladosti bez objašnjenja i odricanjima s nesretnim završetkom, nego je riječ o jednom neprekinutom vječnom životu punine. Korizma kao vrijeme upućuje na razrješenje dileme oko odricanja jer istovremeno kroz nadu i vjeru nesretne završetke svih naših odricanja koja činimo kroz život čini smislenima, a istovremeno govori o vječnosti koja nije neka vječnost bez objašnjenja zašto se moramo bez objašnjenja vječno odricati, nego tu vječnost gleda kao puninu i završetak svih naših odricanja. Vječnost je – barem za neke – jedino intelektualno objašnjenje smisla odricanja između fizičkih odricanja s nesretnim završetcima, i ideje kako je odricanje vječni proces odricanja bez objašnjenja.

Kršćanin u teretani koji vježba svjestan je da njegovo odricanje nema smisla jer će kroz nekoliko desetljeća ostariti i svjestan je da bi odricanje koje bi bilo vječno u kojem bi vječno mlad živio na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja bilo također besmisleno. Korizma nije uvijek vrijeme odricanja, nego i vrijeme intelektualnog objašnjenja samog odricanja. Natpis na nekoj kršćanskoj teretani mogao bi biti sljedeći: besmisleno je što vježbate i odričete se jer vaše odricanje neće dati na kraju željeni završetak, a još je besmislenije da vječno budete na dijeti bez objašnjenja zašto to morate. Ali ako vjerujete u kršćansku vječnost, onda vaše vježbanje i vaša dijeta imaju itekako smisla jer tamo ćete biti vječno mladi i bit će vam objašnjeno zašto nećete cijelu vječnost biti na dijeti bez objašnjenja, a svejedno ćete biti vječni. Odricanje ima puno više smisla ako je ponekad moguće pronaći intelektualno objašnjenje za odricanje.

Korizma nije samo vrijeme fizičkog odricanja, korizma je intelektualno promišljanje i traganje za objašnjenjem na koji način pronaći smisao našim korizmenim odricanjima bez obzira o kakvom je odricanju riječ i čega smo se kroz korizmu odrekli jer sva odricanja su donekle besmislena ako nema vječnosti koja istovremeno nudi da budemo vječno mladi i ne zahtjeva od nas da tu mladost živimo vječno bez objašnjenja na čaši vode i kriški jabuke. Kršćanska vječnost možda može dati ponekad i nekima od nas zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje odricanja i nakon što prođu zategnuta koža, lijepo lice, mladost i dođu starost, bolest, fizička i duhovna nemoć.

U Sarajevu, 11. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (II. DIO): OSMIJEH

Osmijeh je bez sumnje najprivlačniji i najpoželjniji izraz koji možemo uputiti jedni drugima. On je znak dobrog raspoloženja, užitka, sreće, zadovoljstva, dakle svih onih pozitivnih emocija. Iako smo svi manje-više svjesni toga, rijetko kad se pitamo kakve posljedice osmijeh i smijanje imaju za naše kako fizičko tako i psihičko stanje, ali i stanje ljudi oko nas. Još se manje pitamo o porijeklu osmijeha, tj. kako to da su baš izlaganje zubi, povlačenje kutova usana unatrag te podizanje očiju postali izrazi dobrog raspoloženja, prijateljstva, dobroćudnosti i sl. U ovom dijelu, osim navedenih pitanja, prateći već poznato djelo Allana i Barbare Pease, opisat ćemo najčešće načine osmjehivanja te otkriti njihovo značenje. Također, vidjet ćemo ima li istine u onoj poznatoj: smijeh je najbolji lijek.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-i-dio-ruke/ ‎

Porijeklo osmijeha

Svi prethodno nabrojani izrazi lica koje jednom riječju nazivamo osmijeh, osim izražavanja dobrog raspoloženja imaju i dublju, primitivniju svrhu. Suvremena istraživanja čimpanza pokazuju kako ovi primati upotrebljavaju slične izraze kao ljudi kad se osmjehuju kao znak pokoravanja. U situacijama kada im prijeti opasnost, čimpanze otvaraju donju čeljust, povlače kutove usana te podižu oči kako bi suparniku dale do znanja da im ne predstavljaju prijetnju. Kod ljudi, svrha je uglavnom ista: osmijehom poručujemo drugima da im nismo prijetnja te tražimo prihvaćanje na osobnoj razini. To je razlog zašto se većina svjetskih lidera i dominantnih pojedinaca rijetko osmjehuje. Oni jednostavno ne žele ostaviti dojam pokoravanja. Također, istraživanja pokazuju da se žene smiju više od muškaraca. Vjerojatno je riječ o urođenom ponašanju jer se djevojčice već u osmom tjednu prenatalnog razvoja smiju više od dječaka. Autori navode da je češće osmjehivanje žena jedan od razloga zašto žena izgleda podređena ili slaba u susretu s nenasmijanim muškarcem.

Najčešći načini osmjehivanja

Iako je osmijeh u susretu s ljudima većinom poželjan i prihvatljiv, postoje različiti načini na koji se ljudi osmjehuju, a neki od njih ne označavaju sve one pozitivne emocije. Prije svega, potrebno je razlikovati iskreni od lažnog osmijeha. Francuski znanstvenik Guillame Duchenne de Boulogne među prvima je istraživao postoje li znakovi koji pokazuju neiskrenost ljudskog osmijeha. Otkrio je da osmijeh izazvan užitkom podiže kutove usana, a mišići oko očiju se stežu, dok se kod osmijeha bez užitka smiju samo usnice. Stoga su bore oko očiju prvo kamo trebamo pogledati kada provjeravamo iskrenost nečijeg osmijeha. Nadalje, osmijeh stisnutim usnama kod kojeg se ne vide zubi pokazuje da osoba ima neku tajnu, stav ili mišljenje koje želi zadržati za sebe. Zatim, osmijeh koji je svojstven zapadnjacima je iskrivljeni osmijeh. Kod takvog osmijeha na jednoj strani lica su obrva i usna podignuti stvarajući svojevrsni osmijeh, dok druga strana lica sa spuštenom obrvom i usnom stvara namrgođeni izraz. Izvodi se isključivo namjerno te ima samo jednu poruku – sarkazam. Sljedeći način osmjehivanja svojstven je ženama: osmijeh upućen pogledom ustranu i gore. Osoba koja se tako osmjehuje izgleda mladenački, razigrano i tajnovito. Ovo tajnovito nema isto značenje kao kad su usne stisnute. Zapravo, taj izraz označava stidljivost te kod ljudi budi zaštitničke osjećaje budući da podsjeća na nevino dijete. Autori navode kako je takav način osmjehivanja bio jedan od omiljenih iz repertoara princeze Diane koja je njime uspjela pridobiti ljude diljem svijeta.

Smijeh je najbolji lijek

Ovo nije smo jedna od uobičajenih floskula. Mnoga istraživanja pokazuju kako osmijeh pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Osim što ubrzava disanje, povećava dotok kisika u krv te može smanjiti brzinu otkucaja srca, smijeh potiče lučenje prirodnih analgetika i beta endorfina (hormon sreće). Time se smanjuje stres te tako smijeh učinkovito uklanja rane znakove depresije. Ne samo da smijanje oslobađa endorfine, nego i samo gledanje nasmijanih lica ima isti učinak. Kod osmijeha je iznimno to što kad ga čovjek nekome uputi, uzrokuje da mu osoba uzvrati osmjehom pa i onda kad je lažan. Dakle, smijeh je uistinu zarazan jer ljudi zrcale izraze lica koja vide. Ako smo okruženi nesretnim i jadnim ljudima, vjerojatno ćemo se i sami tako osjećati. Zbog toga bismo se trebali truditi većinu vremena biti nasmijani. To zasigurno nije lako jer su nam često životne prilike takve da bismo radije plakali i ljutili se na sve oko nas. Ali, imajući na umu kakve sve dobrobiti donosi osmijeh, od onih zdravstvenih pa sve do društvenih, jednostavno ”nabacimo” osmijeh na lice.

U Mostaru, 21. 11. 2018.

K. L.

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

Spavanje u službi zdravog života i kraljevski put prema nesvjesnom

Svi smo se bar jednom s dragom osobom pozdravili pred spavanje i poželjeli smo laku noć i lijepe snove. Možda naši snovi nisu toliko uspješni koliko može biti uspješan naš dan. Ako sebi dopustimo biti sretni i uspješni, jedno je bitno, naš san mora biti mnogo kvalitetniji od dana, kako bismo pripremili organizam za sljedeći dan. Za sljedeća uzbuđenja, za rad koji je pred nama, za ljubav koja nas nestrpljivo čeka sljedećeg dana, a rađa se s prvim znacima zore.

I s prvim znacima sutona dolazi i vrijeme za pripravu odmora za organizam. Bez obzira jesmo li navikli na noćni rad ili na obveze koje zahtijevaju da se tijekom noći posvetimo njima, naš organizam traži period odmora, odnosno traži spavanje.

Definicija spavanja kaže da je to stanje relativnog mirovanja organizma i odsutnosti aktivnog kontakta s okolinom koji se ciklički izmjenjuje sa stanjem budnosti. Fiziološki (na razini organizma) se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sustava. Odnosno moglo bi se reći da u periodu spavanja, naš živčani sustav, mozak i živci, imaju smanjenu funkciju ili gotovo možemo reći da i oni spavaju. Tijekom spavanja opća aktivnost i metabolizam organizma su smanjeni, reakcije na većinu podražaja iz okoline izostaju. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena te se javlja u obliku povremenih snova. Kad sanjamo, stručno rečeno kad smo u REM ili D stadiju spavanja, naše disanje, puls i krvni tlak su nepravilni, većina našim skeletnih mišića je opuštena, a protok u krvi je povećan. Kod odraslih osoba D spavanje se javlja oko pet puta tijekom noći, a na njega otpada oko 25% ukupnog spavanja, a 50% kod novorođenčadi.

Unatoč svoj znanosti i istraživanjima još uvijek potpuno nije jasno čemu služi spavanje. O njegovoj biološkoj funkciji postoje različite pretpostavke. Najčešće su da spavanje služi obnovi psihofizičkih mogućnosti narušenih u tijeku razdoblja budnosti i povećane aktivnosti ili očuvanju energije za razdoblje povećane aktivnosti. Također još uvijek nije precizno definirano koliko spavanja treba organizmu dnevno. Tipično spavanje ovisi o dobi: novorođenče spava i do 20 sati dnevno, djeca do 7 godina od 10 do 14 sati, odrasli od 7 do 9 sati, a stariji ljudi i manje. Dakako, unutar svake dobne skupine postoje i velike individualne razlike.

Najčešći poremećaj spavanja je nesanica.

San, odnosno REM ili D stadij spavanja, je česta popratna pojava spavanja, a sastoji se od više ili manje povezanih doživljaja, karakterističnih po perceptivnoj važnosti (često je slično halucinaciji) tako da se čine stvarnima. Iako ti doživljaji mogu biti suprotni iskustvu i stanovitoj logici, za vrijeme sanjanja ne zamjećujemo njihovu nelogičnost, odnosno ta nas nelogičnost ne smeta: netko može sanjati da razgovara sa svojim bratom i ništa ga pri tome ne čudi što njegov brat izgleda potpuno drukčije, ili što ima čak, recimo – konjski rep. Zbog te smanjene kritičnosti u snu, vjerojatno ni tvrdnje nekih ljudi da smo u snu katkada sposobni riješiti neki teški problem, nisu točne. Iako neki ljudi tvrde da gotovo nikada ne sanjaju, ispitivanja upućuju na to da svi sanjaju po prilici podjednako često, samo se neke osobe svojih snova ne sjećaju kada se probude.

O snovima se može dugo i naširoko pisati, ali ono što najčešće pronalazimo na lako dostupnoj „literaturi“, odnosno na web portalima je sljedeće:

Snovi egipatskih faraona za koje se tvrdilo da su djeca boga Ra, smatrali su se božanskima.
Rimljani su svoje snove analizirali u senatu, jer su ih smatrali božanskim porukama.
Istraživanja pokazuju da i životinje sanjaju.
Ljudi sanjaju od početka života, a naučnici tvrde da snovi fetusa sadrže zvuke i dodire.
Većina ljudi provede četvrtinu života u spavanju, od čega šest godina sanjajući.
Misli se da kada osoba hrče, ne može sanjati. Mada to nije naučno potvrđeno.
Često razmišljamo o značenju svojih snova tražeći razloge zašto sanjamo baš određene stvari.
Tijekom jedne noći moguće je sanjati jedan, dva ili više snova, a kada se probudimo, sjećamo se samo 10% onoga što smo sanjali ili gotovo ničega.
Istraživanja o snovima na početku 20. stoljeća pokazala su da mnogi ljudi imaju crno-bijele snove. Istraživanja su još prije pola stoljeća otkrila da je sve manji broj ljudi koji sanjaju crno-bijelo. Naučnici moguće objašnjenje pronalaze u činjenici da su današnji filmovi i televizijski programi snimljeni u boji, za razliku od nekadašnjih koji su bili u crno-bijeloj tehnici.
Najčešće emocije koje osjećamo u snovima su negativne, poput tjeskobe.
Muškarci češće sanjaju druge muškarce, a osjećaju i agresivnije emocije nego žene u svojim snovima.
Djeca su sve do školskog doba više sklona noćnim morama.
Neki ljudi tvrde da sanjaju nepoznate situacije i ljude, ali zapravo sanjamo samo ono što smo vidjeli, smatraju naučnici. Tijekom života vidjeli smo bezbroj različitih ljudi, u prolazu, na ulici i na televiziji. Sve što sanjamo, vidjeli smo, ali sanjamo u drugačijim situacijama i ulogama.
Naši snovi obiluju simbolima koji imaju drukčije značenje nego u stvarnom svijetu. Podsvijest pokušava simbole u snovima usporediti s nečim sličnim u stvarnosti.
Ljudi koji su izgubili vid, kasnije u životu i dalje sanjaju u slikama. Osobe koje su slijepe od rođenja sanjaju na drukčiji način. Njihovi snovi su također živopisni i jasni, jer uključuju ostala osjetila kao što su zvuk, miris, dodir i osjećaj.
Mnoga istraživanja otkrila su da ljudi koji se odvikavaju od cigareta, imaju živopisnije snove nego što su ih imali prije ostavljanja cigareta.

Ovo je bio samo skup aktualnih poznatim činjenica o snovima, ali jeste li znali zašto je spavanje dobro za zdravlje?

Istraživanja su pokazala da nam zdravo spavanje omogućuje da živimo kvalitetnije. Bez dovoljno spavanja nemamo dovoljno energije za rad na poslu, kod kuće, u slobodno vrijeme. Kvaliteta spavanja utječe na naše ponašanje, raspoloženje, zdravlje, na našu sposobnost za donošenje odluka, na naše prehrambene i druge navike. Dobrim snom možemo unaprijediti kvalitetu života, okrijepiti dušu i tijelo i biti spremni na sve životne izazove. Spavamo li loše, to je svakako signal koji nam organizam šalje i kome je potrebno obratiti pozornost!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u duljem i zdravijem životu.

Istraživanja pokazuju da većina ljudi ima probleme sa spavanjem, a skoro 25% nas često iskusi dnevnu pospanost koja ometa u poslu i ostalim aktivnostima. Ako su problemi sa spavanjem dugotrajni mogu dovesti do: oslabljenog imuniteta i čestih infekcija, neuroze i depresije, teških glavobolja, bolova u mišićima, srčanog udara, visokog krvnog tlaka, dijabetesa… Stoga, želimo li zdraviji i dulji život, pripazimo da spavamo dovoljno i dobro!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u sigurnijem životu.

Važnost kvalitetnog i zdravog sna nikad nije dovoljno istaknuta. Edukacija je korak naprijed u reduciranju broja osoba koje loše spavaju. Svi oni koji ignoriraju problem nedovoljnog ili lošeg sna i tako se izlažu znatnom psihičkom i fizičkom naporu riskiraju svoje zdravlje i zdravlje drugih! Sve nas ponekad okolnosti natjeraju da žrtvujemo nekoliko sati sna, ali ako smo svjesni njegove važnosti to će zaista biti samo ponekad!

Mnogo je istraživanja na području spavanja i snova. Osobno sam i ja završni dodiplomski i završni diplomski rad radila iz tema spavanja i povezanosti kognitivnih funkcija. U prvom slučaju uzorak koji se ispitivao su bili studenti, a u drugome sportaši.

Jedan od zaključaka moga dodiplomskog rada je upravo bio da ne postoji statistički značajna razlika između količine spavanja u ispitnoj i neispitnoj situaciji kod studenata Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za psihologiju, 2010. godine). Pokazalo se da je navika spavanja stabilna u vremenu i neovisna od situacije u kojoj se studenti nalaze, odnosno, nebitno je bilo jesu li studenti bili u ispitnoj ili neispitnoj situaciji. Bitna je bila navika spavanja, a ne situacija.

Ovaj zaključak potvrdio je i prijašnje rezultate o navikama spavanja kod studenata. U istraživanju koje su proveli Buboltz, Brown i Soper (2001) pretpostavljalo se da kod studenata postoje veliki nemiri i meteži prilikom spavanja (poremećaji spavanja) i to je u većini slučajeva više karakteristično za žene, nego za muškarce. U ovom istraživanju su dobiveni rezultati da 11% sudionika ima kvalitetan san, 73% sudionika ima manje poremećaje spavanja, dok 16% sudionika ima jako lošu kvalitetu sna, što se i očekivalo. Također je i utvrđeno da studenti koji imaju lošiji akademski uspjeh nemaju nužno lošiju kvalitetu sna što se očekivalo u istraživanju, što se opet može objasniti pretpostavkom da je spavanje stalna navika i da je neovisna od vremena i situacije.

Bukovski je govorio sljedeće:

Ja nisam guru, ja nisam vođa. Pijem svoje vino, kladim se na konje i pišem pjesme. I vidiš, to je i sve. Ja nemam ništa kazati ni o čemu. A nema tu šta ni da se kaže. Što manje govorim, to se bolje osjećam. Jesi li ikada pokušao šutjeti cijeli dan? Od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kad ponovo zaspiš? Ili još bolje, da prespavaš cijeli dan i zaboraviš sve? Probudiš se sljedećeg dana i osjećaš se sjajno. Ljudi previše rade, previše govore. Evo mene opet, dajem kao neke savjete, ali znaš već šta mislim.

Moj problem je što obično živim s nekom ženom. Pokušavao sam to da izbjegnem, ali uvijek se na kraju nekako nađem s nekom. Kada sam sâm, držim se svoga plana skoro uvijek. Imam i periode kada se osjećam slabo ili depresivno. (…) Ili kada ne mogu ništa jesti. U tom slučaju ja odem u krevet na 3-4 dana. Zamračim cijelu sobu i prosto odem spavati. Probudim se u neko doba. (…) Salijem u sebe jedno pivo i vratim se opet u krevet. Iz toga izađem potpuno preporođen za sljedeća 2 ili 3 mjeseca. To mi daje moć. Mislim da će jednog dana ljudi reći, ovaj psihopata je znao nešto što medicina još ne zna.

Svatko bi trebao otići spavati kad mu loše krene i jednostavno odustati od svega na 3 ili 4 dana. I onda se vratiti kao nov. Ali mi smo toliko opsjednuti s tim kako moramo ustajati, raditi i ponovo ići na spavanje.

Ima jedna žena s kojom živim sada, pojavi se oko 1 poslijepodne i ja joj kažem: “Spava mi se, idem spavati.” Ona odgovara: ”Šta? Hoćeš da spavaš, pa tek je jedan poslijepodne!” Ali u tom trenutku mi čak ni ne pijemo! Dođavola, šta drugo da radim nego da idem spavati. Ljudi su zakovani za procese. Ustani. Lezi. Radi nešto. Ustani, radi nešto, idi na spavanje. Ustani. Ne mogu se izvući iz tog začaranog kruga. Vidjet ćeš, jednog dana ljudi će reći: ”Bukovski je znao.”
Lezi, odspavaj 3-4 dana dok ne povratiš svoje životne sokove, a onda ustani, pogledaj oko sebe i radi to što trebaš raditi.

Hoćemo li prihvatiti savjete Bukovskog samo je naša odluka, ali iz ovoga se jasno vidi da je i Bukovski potencirao činjenicu da je spavanje ono što nas preporađa i što nas čini kao novima.

U Sarajevu, 17. 12. 2015.

B. K.