Oznaka: bolest

O posjedovanju

Bolesno posjedovanje svrha je samo sebi. Iz njega proizlaze i neke druge čovjekove frustracije. Bolesna ljubomora, pretjerano nezadovoljstvo, stalno prisutni i duboki strah od napuštanja i ostavljanja. Bolesno posjedovanje je opasno. Ono ne poznaje nikakve granice, svakako ne granice nečije slobode, mišljenja, čak i tuđeg tijela. Posjedovanje koje proždire samo sebe prethodno proždire sve i svakoga oko sebe. Ono guši čovjeka i ne da mu da dođe do zraka. Onaj tko boluje od posjedovanja živi u trajnom strahu i napetosti da će nekoga ili nešto izgubiti. Iz plemenite želje da sačuva i očuva razvija bolesnu fobiju posjedovanja. Spreman je na sve i svašta i u trenutcima kada nema nikakvih znakova da bi nešto ili nekoga mogao izgubiti. Poremećeno je navezan na nekoga i nesvjestan ogromnog pritiska kojega stvara drugom. Nepotrebno kupuje i poklanja ne bi li spriječio odlazak. Ne uviđa kako time drugoga sputava i zarobljava. Drugoga vidi kao onoga kojega mu nešto iznenada može oduzeti i želi se zaštititi od gubitka. U nastojanju da se zaštiti nesvjestan je pretjerivanja i simptoma bolesti posjedovanja kao što ne primjećuje da se drugi guši i jedva diše pritisnut njegovom pretjeranom pažnjom i brigom koja graniči s uhođenjem, ponekad čak i voajerstvom. Želeći posjedovati drugoga, iz straha od gubitka drugoga nastoji upoznati koliko je god to moguće prelazeći odavno granice tuđe slobode, dobrog ukusa, pristojnosti i intimnosti. U bolesnom posjedovanju drugi ništa ne smije imati skriveno i mora biti dokraja razgolićen. Toliko da ako treba drugoga zarobiti i držati svezanog da bi se o njemu sve otkrilo i saznalo, sve ono što bi moglo baciti i najmanju sumnju na drugog i njegove moguće planove za bijeg i odlazak. Bolesno posjedovanje stanje je duševnog rastrojstva. Fenomen izmišljanja i podmetanja drugom bilo čega i bilo koga kako bi ga se moglo optužiti da vara, da želi pobjeći, da želi izdati. Kod bolesnog posjednika stvarnost i fikcija su pomiješani, pa se rukovanje drugoga s nekim trećim tretira kao izdaja i prevara. Neki drugi uglavnom svakodnevni ljudski događaji poput kakve s grupom prijatelja ili telefonskog poziva nekoga od rodbine tretira se kao moguća zavjera kako bi drugi pokušao pobjeći i otići. Onaj tko bolesno posjeduje ne može dopustiti drugom nikakav kontakt s drugima čak i ako su poznati. Komunikacija i susret odvijaju se samo na relaciji njih dvoje gdje je onaj koji je bolesno navezan na drugoga nesposoban uvidjeti buduću tragediju koja se polako približava. Tragediju koja će sastojati u ponekad neželjenim i žalosnim posljedicama u kojima drugi ne tako rijetko strada kao nevin, kao žrtva psihološkog poremećaja onoga koji želi apsolutno posjedovati.

Bolesnog posjednika nijedan argument ne može uvjeriti u stvarnost jer je njegov pogled na stvarnost suviše iskrivljen fikcijama koje je izmislio kako bi opravdao motive zbog čega drugom ne dopušta da živi i slobodno diše. Podrum kao simbol bolesnog posjedovanja nije tek simbol. Onaj tko želi bolesno posjedovati skriva se u tamu i mrak. Traži mjesto gdje je manje svjetla jer njegov pogled ne može podnijeti stvarnost, ali ni prisutnost drugoga. U podrumu u tami drugi je bezličan, nema jasnih ljudskih kontura, on je fikcija kojoj se u tami podruma može sigurno približiti da se ne uništi morbidna slika stvarnosti onoga koji želi drugoga posjedovati. U tami podruma nema jasnih granica između dobra i zla, svijest i savjest su pomućeni i otupljeni za normalnu ljudsku reakciju, i u tami je moguće uvijek izmisliti nove razloge, nove motive i nova opravdanja zašto je potrebno i dobro bolesno posjedovati drugoga. Zato oni koji žele bolesno posjedovati svoje žrtve zatvaraju i drže u podrumima jer im je nesnosno vidjeti i sebe i drugoga na danjem svjetlu surove stvarnosti jedne patologije koja je opasna. Slika podruma slika je samog čovjeka koji boluje od patologije posjedovanja. On je zatvoren u sebe. Živi u mraku svojih bolesnih želja i planova. Ne pravi razliku između fikcije i stvarnosti, između dobra i zla. Svijest i savjest o vlastitoj zloći je oslabljena ili potpuno ugašena. I bolesno posjedovanje može se zamisliti kao mračni podrum pred kojim normalan i zdrav čovjek ustukne i zastane jer osjeća da to mjesto nije dobro za njega. Iako ne vidi ništa osim silueta, intuicija mu govori da tu u tom mraku i tami za njega nije dobro i da se treba okrenuti i izići na svjetlo. Ponekad čovjek može intuitivno osjetiti u drugome tragove bolesti posjedovanja. Nema čvrstih dokaza. Nema argumenata. Ipak intuicija ili neki unutarnji čuvar njegove slobode i mišljenja upozori ga da se na vrijeme treba odmaknuti. Ponekad je to upozorenje neprimijećeno ili prođe nezapaženo i tek kasnije, kada se čovjek nađe u velikim problemima i sukobima, prisjeti se da mu je neki unutarnji glas rekao: Trebaš pripaziti jer osjećam da ovaj ili ova preko puta tebe ima u sebi neki skriveni podrum koji bi za tebe mogao biti poguban i opasan, možda bi bilo dobro skloniti se na vrijeme prije nego se u njemu nađeš sputan i zatvoren… iz njega neće biti lako izići… ako uopće iziđeš… Treba ponekad mudro osluhnuti sebe i svoj nutarnji glas umjesto nečijih riječi i gesti. Nitko nam ne želi više dobro nego mi sami sebi.

U Sarajevu 2. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Elesin

O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Viktoria33 | Dreamstime.com

O bolesti

U bolesti nema ništa dobro. Nema ništa lijepo. Ništa što bi bilo vrijedno spomena. Želimo je što prije zaboraviti. Takva su iskustva bolesnika. Tek kasnije, s vremenom, kad je zdravlje na sigurnoj udaljenosti od kandža smrti i raspadanja, čovjek u bolesti otkriva i nešto od dobrog. Bolest stvara udaljenost između mene i svijeta. Važan sam ja i moje preživljavanje. Svijet svojom ponudom i zavođenjem nije više privlačan. Svijet postaje površan i neozbiljan. Sve što sam smatrao važnim i bilo je vezano za svijet, postalo je nepotrebno, slično zrncima prašine koja klize kroz moje prste. Nakon bolesti nastaje udaljenost između mene i mojih želja i prohtjeva. Nekad sam želio sve. Sada želim živjeti i disati. Ništa više. Nekad sam želio da me svijet obožava, biti dio svijeta, pripadati svijetu i zaboraviti sebe. Nakon bolesti želim biti sam ja. Zahvalan što mogu živjeti.  Bolest je forma udaljenosti od nevažnog, nepotrebnog i površnog koje nekad nesvjesno postane smisao života. Bolest je opipljiva udaljenost između onoga koji je preživio bolest i onoga koji je još uvijek zdrav. Onaj još uvijek zdrav i dalje bjesomučno juri život i svijet i ne misli na sebe. Bolestan prestaje progoniti život i svijet i druge. Bolestan otkriva samog sebe kao nešto najvažnije. Otkriva vlastiti život kao nešto najdragocijenije. U bolesti najvažnije je pobijediti i dobiti bitku. Poslije će se razmišljati o životnim prioritetima, promjenama životnih navika. Bolest je udaljenost samo onda kada je bolesnikov život siguran od smrti.

Bolest je blizina dok se s njom borite i želite je svladati. Odvratna blizina koja vam ne dopušta da vidite nešto drugo osim bolesti. Ali ta odvratna blizina bolesti koja vas opsjeda moguće da jednog dana postane spasonosna udaljenost. Sa sigurne životne udaljenosti o svojoj bolesti mislite kao najvećem životnom događaju. Promijenila je sve i u vama i oko vas. I više niste isti i nikada nećete biti isti. U naš život bolest ulazi dvostruko. Ulazi kao strašna blizina smrti i kraja, kao blizina koja nas sapinje i veže u neraskidive konopce straha, napetosti i boli. U trenutku kada smo tako bliski s bolešću da vidimo samo sebe i nju, još ne vidimo nikakav pozitivan učinak njezine prisutnosti. Blizina bolesti uvijek se javlja kao nešto što smatramo kaznom, katastrofom, propašću i krajem. Ukoliko spadamo među sretnike koji se izvuku iz njezinog čvrstog stiska, doživjet ćemo iskustvo onoga dobrog u bolesti. Iskustvo udaljenosti kada bolest promatramo kao iskustvo koje je do temelja promijenilo naše životne prioritete, nas same i ljude oko nas.

Oholo je i lažljivo govoriti kako nas bliskost bolesti i njezina blizina čini borcima i herojima. Njezina blizina i dah koji osjećamo na potiljku stvara strah i nevjericu. Zašto baš ja i kako da se to dogodi meni? U borbi s bolešću borimo se da preživimo i ne mislimo ni na junaštvo ni na hrabrost. Ako preživimo, postajemo junaci, ako ne uspijemo, bili smo oni koji su se borili do kraja. U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života. Naravno, ne govorimo o djeci i obitelji. Govorimo o stvarima koje su površne i nevažne u životu, a pretvorimo ih u svrhu i smisao svega.

Udaljenost koju stvara pobijeđena bolest prati i dublja bliskost s ljudima, posebno obiteljska bliskost. Tako, djeca više nisu samo teret i problem, muž ili žena odjednom nisu više naporni, dosadni i zlobni, rodbina odjednom više nije samo tu da me iskoristi za svoje potrebe. Pobijeđena bolest stvara udaljenost od nevažnog i površnog i stvara bliskost i povezanost s onim što nam je i prije trebalo biti važno.

Ipak, ne treba se bespotrebno junačiti i misliti kako ćemo promijeniti životne prioritete ako bi nas zahvatila neka opasna bolest. Kao da je prizivamo u život. Tko tako razmišlja, ne želi dobro ni sebi ni drugima. Treba znati postaviti život tako da i kad nas bolest pogodi, da smo već u stanju udaljenosti između nas svijeta. Da smo udaljeni od površnog i nepotrebnog i bliski s onim što nam je važno i s ljudima koji su s nama duboko i istinski povezani. Bolest, ako imamo sreće, dopušta da kasnije uvidimo što je važnije, a što treba odbaciti kao nepotrebno. Bolest ponekad dopušta da je pobijedimo i da otkrijemo udaljenost između nas, našeg života i svijeta i toliko toga nepotrebnog i površnog u svijetu od stvari do ljudi. Međutim, bolest nekad neće dopustiti takav luksuz, nego svojom blizinom kada se pojavi odmah na početku dadne do znanja da neće biti nikakve udaljenosti između nas i nje i da nećemo biti u prilici sa sigurne udaljenosti ocjenjivati što je važno, a što nije.

Zato i prije nego se nađemo licem u lice s bolešću treba donekle znati živjeti malčice udaljen od svijeta i stvari koje su površne i nepotrebne i znati biti blizak i povezan s onim što je u životu važno i duboko, uključujući i veze s ljudima s kojima smo bliski. Zašto čekati nesiguran ishod bitke s bolešću ako možemo i bez nje biti junaci i heroji koji cijene ono važno u životu kao i ljude koji su nam važni? Heroj se može biti bez bolesti.

Jer dogodi se da bolestan, koliko god bio hrabar i čvrst, izgubi bitku i ne dobije priliku da s udaljenosti promatra svoj život i ponovo presloži svijet, stvari i ljude prema važnosti i bliskosti onako kako je to trebalo učiniti na početku prije nego je odurna blizina bolesti sve nepovratno poremetila i promijenila.

U Sarajevu 23. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O gorčini

Gorčina je tihi ubojica duše, dugoročni, neumorni i uporni krvnik čovjekovog radosnog i vedrog duha. Gorčina se neprimjetno, dugotrajno i strpljivo taloži na nutarnjim žilama i venama čovjekove duše. Krvotok duše ispunjen radošću, zadovoljstvom, vedrinom gorčina mijenja neprimjetno novim krvotokom, krvotokom nezadovoljstva, bezvoljnosti, zavisti, mržnje, želje za osvetom. Zdrave stanice duše one koje kroz naše misli, ideje i sanjarenja prenose radost, entuzijazam, nadu, kreativnost zamjenjuju bolesne stanice gorčine one koje kroz našu nutrinu prenose ogorčenost, nezadovoljstvo, frustraciju. Gorčina je nepredvidiva bolest duha, teško je predvidjeti kad će se određeni simptomi gorčine pojaviti, na koji način, koliko snažno i prema kome. I kakve će posljedice ostaviti. Kakve god posljedice ostavi one neće biti dobre.

Kada odjednom poput šoka netko na nas istrese divlju bujicu uvredljivih i ponižavajućih riječi nakon godina mirnog života i šutnje, nismo li oduzeti do te mjere da se ne možemo pomaknuti s mjesta, a kamoli odgovoriti na ono što smo čuli? Kako su prošle prethodne godine i što se dogodilo i tko je osoba koja stoji preda mnom? Takva pitanja motaju se po našem umu jer se još uvijek ne možemo oporaviti od šoka. Pitamo se što smo učinili, gdje smo pogriješili, jesmo li krivi ili nismo? Onda kad se bijes i bujica smiri, pred nama se poput velikog i skrivenog mozaika, poput džinovske slagalice počne pojavljivati ono što stoji u pozadini svega. Gorčina. Jer nismo bili na raspolaganju, jer nismo bili dobri, jer nismo bili susretljivi, jer nismo bilo pažljivi. Bezbroj malih sitnih dijelova slagalice koju je drugi pred nas iznio u obliku gorčine. Počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto dijabolično, počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto ubojito jer je gorčina umalo ubila i nas i onoga tko je ogorčen na nas. Zato je gorčina tihi ubojica duše i naših međusobnih odnosa jer se godinama skuplja neprimjetno kao uspavani vulkan koji bez najave i predviđanja eruptira i uništi sve oko nas. Nažalost, ponekad i nas uništi i onda kada možda i nismo toliko krivi za tuđu gorčinu. Kada nam netko nakon godina šutnje i tišine saspe u lice tako razornu bujicu uvreda od koje se vjerojatno naš odnos nikada više neće oporaviti i biti kao prije, otkrivamo i jednu novu osobinu gorčine.

Otkrivamo da ono što prvo gorčina zahvati i ono što prvo obolijeva od gorčine jesu naša sjećanja, pamćenja, memorije i prošlost. Naše sjećanje i pamćenje je na prvom mjestu u kojega stanice gorčine poput ljutnje, mržnje, želje za osvetom navale i prodru. I ne samo da stanice gorčine zaraze pamćenje i sjećanje, one su tako bolesno razorne da i ona dobra sjećanja i pamćenja također budu zaražena, bolesna i na kraju potpuno istrunu. Znamo da se dogodilo u onom trenutku kada nam netko blizak izgovori uvrede, poniženja i psihička zlostavljanja zaboravljajući sva radosna i vedra sjećanja i memorije. To nas i čudi. Kako je on ili ona mogao zaboraviti vedra sjećanja, dobra pamćenja, zadovoljstva prošlosti koja smo međusobno dijelili, kako se dogodilo da u njegovoj ili njezinoj nutrini nije ostalo nikakvog sjećanja na zajedničku dobrotu, radost, zadovoljstvo, nježnost, blizinu, podršku? Kad dopremo do ovih pitanja tada ponekad možemo razumjeti razornu moć i snagu gorčine možda jedine duhovne bolesti koja se ne može medicinski dijagnosticirati, a opet ostavlja iza sebe vidljive posljedice i tragove svoga razaranja najintimnijih međuljudskih odnosa.

Osim što gorčina kao bolest duše prvo zahvaća čovjekovo sjećanje i pamćenje, gorčina tjera na šutnju i odgađanje. Gorčina čovjeka sili da šuti, da nakuplja u sebi, da taloži sve simptome u dubini svoje duše nastojeći ga tako ispuniti da gorčina postane oblik uživanja i željnog iščekivanja trenutka kada će provaliti iz nas. Tko se to nije našao u situaciji da u sebi taloži gorčinu, da je skuplja kao dragocjene kapi vode u pustinji u svojoj duši samo da bi je jednog dana poput žestoke poplave mogao ispljunuti iz sebe na drugoga? Onaj bolesni, ali opet ispunjavajući osjećaj kako ću joj ili kako ću mu sve reći kada dođe vrijeme i kako zasad treba šutjeti i trpjeti jer se vrelo gorčine još nije dovoljno zagrijalo i napunilo otrovom. Jer kad ispljunem svoju gorčinu na njega ili nju, mora biti dovoljno snažna bujica da ga spali do temelja njegove duše i da spali sve moguće mostove između nas. Gorčina uživa u čekanju, gorčina pronalazi duboku strast u odgađanju izbacivanja otrova iz mene prema nekom drugom i mi smo ponekad obuzeti tom bolesnom strašću da odgađamo i skupljamo otrov gorčine u sebi, ponekad smo poput zmije otrovnice koja može dugo u stanju hibernacije čekati da naiđe pravi plijen da u njega zarijemo duboko svoje zube i izbacimo sav otrov gorčine koji se u nama nakupio. Da jednim dubokim ugrizom gorčine paraliziramo i ubijemo svoj plijen i naš međusobni odnos.

Duhovno bolesno sjećanje, pamćenje, uživanje u čekanju i strast odgađanja čine tajni i skriveni sastojak gorčine, magični napitak kojim se opijamo svako malo trujući svoju nutrinu kako bismo je puni otrova mogli upotrijebiti kada dođe dugo željeni trenutak. Sjećanje i pamćenje na sve loše, na sve ono o čemu smo šutjeli, o čemu nismo govorili, uživanje u čekanju i odgađanju da vidimo izbezumljeno i zbunjeno lice drugoga kada ga ugrizemo gorčinom čine glavni sastojak otrova koji kako se u nama stvara i nas same pomalo truje i lagano ubija. Ali postoji u nama bolesna izdržljivost koja nas tjera da ne odustanemo od gorčine, bolesna izdržljivost koju otrov gorčine hrani kada malakšemo i poželimo odustati od osvete, mržnje, uvreda koje tiho, neprimjetno i strpljivo spremamo za drugoga. Bolesna izdržljivost da sami sebe iznutra razaramo i trujemo je također vrlo važan sastojak gorčine. I dok je vrijeme u mnogim događajima života naš neprijatelj jer ponekad prolazi prebrzo, uzima nam drage ljude, jedino je gorčini vrijeme prijatelj i gorčina i vrijeme su najbolji i najvjerniji saveznici. Gorčina vrijeme pretvara u vječnost. Za gorčinu da je izbacimo kao otrov na drugog vrijeme je od velike važnosti i igra jednu od najvažnijih uloga jer odlagati gorčinu, čekati da se čaša otrova gorčine do kraja napuni u nama stvara onaj bolesni osjećaj uživanja u vremenu kada ćemo za mjesec, godinu, desetljeće doći na svoje i drugoga otrovati gorčinom i pokušati ga uništiti. Zato su vrijeme i gorčina zavjerenici koji nas bez našeg znanja i dogovora uvlače u svoj pakleni plan kako bi nas zarazili bolešću i zarazili našu nutrinu, duh i dušu.

Obično znamo koji su sastojci određenih lijekova i koji su lijekovi potrebni za određene bolesti, rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo o tome koji su sastojci određene bolesti i kako se od nje obolijeva. Gorčina je nutarnja bolest u čijoj definiciji bi trebali biti sljedeći sastojci: zaražen krvotok duše nezadovoljstvom, mržnjom, željom za osvetom i zaražene stanice koje kolaju i kreću se čovjekovom nutrinom, zaraženo pamćenje, bolesno sjećanje na isključivo i samo zlo i loše, dugotrajna šutnja, odgađanje, čekanje, bolesna izdržljivost, vrijeme. Kada se ovi sastojci međusobno pomiješaju u odgovarajućim omjerima, dobije se bolest gorčine, trajno, dugotrajno ponekad neizlječivo oboljenje koje prvo i posebno razara i truje samog nositelja bolesti, a posljedično uništava ili teško ranjava i one koje bolesnik ugrize i ispusti otrov u njih.

U Sarajevu, 18. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

O TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

Povremenost je simptom, privremenost je dijagnoza i oboje zajedno jesu bolest, bolest koju možemo nazvati strahom od trajnosti.

Strah od trajnosti kao bolest nastaje kada se povremenost i privremenost kao simptom i dijagnoza ujedine u svom strahu. Svijet je pun oboljelih od straha od trajnosti, onih koji žive vidljivo sa simptomom povremenosti i privremenošću kao dijagnozom. Povremena ljubav, privremeni brak, privremeni stan, povremeno mjesto življenja, privremeni dom, povremeni odlazak, privremeni dolazak, povremeni posao, povremeni prijatelj, privremena prijateljica. Sve nam je povremeno i privremeno, simptom i dijagnoza su toliko pomiješani da se može govoriti o bolesti, o strahu od trajnosti.

Kako živjeti u svijetu gdje susrećeš one koji žive s takvim simptomom i s takvom dijagnozom, koji objeručke prihvaćaju svoju bolest, svoj strah od trajnosti, a svoj simptom i svoju dijagnozu nazivaju čudesnim lijekom? Tražiš trajnost u braku, ali ona ide samo do prve plaće i financijske krize, prve svađe, prvog nesporazuma? Tražiš vjernost, ali ona ide samo do nove prilike čim okreneš glavu na drugu stranu? Tražiš mjesto pod suncem, ali samo nekoliko mjeseci dok ne nađeš nešto drugo? Tražiš prijatelja, ali traje samo dok netko drugi ne uskoči na njegovo ili njezino mjesto? Je li moguće pronaći nešto ili nekoga u svijetu straha od trajnosti, u svijetu simptomatičnih pacijenata i njihovih dijagnoza?

Zar je trajnost tako groteskna i užasna da je postala bolest od koje se treba liječiti i uzimati terapiju bjesomučno mijenjajući ljude, muževe, supruge, prijatelje, mjesta, dolaske, stanove, domove, gradove i odlaske? Kako živjeti s nekim koji svoj simptom i svoju dijagnozu, svoju povremenost i privremenost u svemu smatra najvećim dobrom i najvećom mogućom slobodom, kako razgovarati s nekim kome je sve povremeno i privremeno? I sam jezik je sastavljen od riječi i rečenica koje su ponekad trajne, a ne privremene i povremene. O čemu razgovarati s nekim čiji jezik nije trajan i u čijem jeziku ljubav, vjernost, prijateljstvo, zajedništvo, strpljivost, podnošenje, briga, susretljivost imaju samo povremeno i privremeno značenje bez ikakve želje da ih se učini trajnima gdje danas znače jedno, sutra drugo, a za koji dan ili mjesec ne znače ništa. Nemaju čak više ni povremeno ni privremeno značenje. Kako živjeti među onima i s onima koji svoju povremenost i privremenost nazivaju lijekom, a onoga koji trajnost smatra potrebnim barem u nekim velikim životnim stvarima nazivaju bolesnikom, budalom, idiotom, utopistom i nerealnim?

Kako objasniti da trajnost nije bolest, nego lijek kojim se povremenost i privremenost mogu izliječiti, kada rijetko tko vidi simptome i dijagnozu svoje bolesti, svoga strah od trajnosti, nego ih vidi kao spasonosni lijek za svoj strah od trajnosti od bilo čega u svom životu. Sve je povremeno i svi su privremeni, nema trajnosti i nema trajnih. Ovo shvaćanje života i međuljudskih veza nije samo simptom i dijagnoza bolesti, ona se začudo još više nudi kao lijek svim onima koji trajnost smatraju bolešću i opasnošću, pojavom koju treba iskorijeniti i protiv koje se treba boriti jer je protiv čovjeka.

Ali ima ljudi koji vole trajnost, koji se oko nje trude, koji je grade godinama, desetljećima. Iako znaju da je trajnost vrlo krhka i lomljiva, ipak joj pružaju šansu i znaju je pretvoriti u čvrstu i stabilnu građevinu. Jesu li ljubitelji trajnosti među nama robovi, bolesnici i pacijenti koji boluju od neke čudne bolesti koja je iluzorna maštarija kako u životu postoji nešto trajno i što bi moglo trajati barem dok traje i život? Ako jesu, tko ima autoritet postaviti dijagnozu i propisati lijek? Je li trajnost braka simptom, a bračna vjernost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li iskrenost  ljubavne veze simptom, a poštenje i korektnost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li u svijetu povremenosti i privremenosti svega i svih trajnost zapravo postala opasna bolest, virus od kojega se svi sklanjaju jer se ne žele zaraziti nečim što bi moglo biti trajno, a to znači neizlječivo? Jesu li oni koji još uvijek ne boluju od straha od trajnosti postali manjina, rijetki bolesnici koje se tu i tamo susreću u društvu, nešto poput oboljelih od gube oko kojih svi drugi naprave krug i pokazuju u njih prstom i preneraženim pogledom?

Povremenost i privremenost svega i svih u ljudskom životu nudi se kao lijek preostalim pacijentima koji vjeruju u nekakve trajnosti u životu, a onima koji su već ovisnici o povremenosti i privremenosti su već od prije ponuđeni kao čudesno sredstvo izlječenja od zahtjeva, težine, žrtvi i patnji života. Ne sviđa vam se više vaš muž? Upotrijebite lijek povremenosti i privremenosti i pronađite drugoga. Isto vrijedi i za vašu suprugu. Ne možete podnijeti svoga momka ili svoju djevojku? Ne možete više podnijeti prijatelje i ne želite ih? Ne možete se zadržati na jednom mjestu, ne možete ništa što ima veze s trajnošću? Upotrijebite privremenost i povremenost i sve što imate, sve što ste stekli, sve što vas veže za druge učinite povremenim i privremenim, neka postane suvišno, nepotrebno i besmisleno. Učinite vlastiti život povremenim i privremenim. Tako izgleda ponekad kada se povremenost i privremenost nude kao lijek za strah od trajnosti.

Smije li se netko usuditi i reći kako povremenost i privremenost imaju kao svaki lijek i određene nuspojave koje se vješto kriju od onih koji ih uzimaju? Smije li se reći kako povremenost kao simptom i privremenost kao dijagnoza mogu imati ozbiljne nuspojave poput nezadovoljstva, nepovjerenja, straha od vezivanja, straha od odgovornosti, indiferentnosti, nezainteresiranosti, vječnog kukanja kako je sve loše i sve klizi nizbrdo, vječnog studiranja, apatije, cinizma, prijezira prema drugima, omalovažavanja, obezvređivanja, neuspjeha? Tko je zadužen za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze i tko je autoritet koji će povremenost i privremenost proglasiti bolešću, a trajnost lijekom ili obrnuto, proglasiti trajnost bolešću, a povremenost i privremenost čudesnim lijekom koji je već mnogima pomogao?

Ako netko želi i očekuje trajnost od ozbiljnih životnih stvari i situacija, je li on pacijent, bolesnik ili je netko tko je izliječen ili netko tko nikada nije ni bio bolestan? Ako netko ne želi trajnost i strah ga je trajnosti pa su mu i velike i presudne životne stvari tek povremene i privremene, je li on pacijent, bolesnik, netko tko treba na liječenje ili je već izliječen? U zbrci koja je sve očitija oko trajnosti i povremenosti i privremenosti sve je teže shvatiti i dokučiti što je lijek i kojoj bolesti i tko su pacijenti, a tko nisu jer svatko ima svoje argumente za ono kako živi svoj život, brak, prijateljstvo, ljubav, vezu, poslovnu suradnju, političku suradnju, suživot. Tko će nam odrediti i zaključiti naše sukobe, rasprave, prepirke, svađe, komunikacije, dijaloge, argumentiranja tko je bolestan, a tko je zdrav oko ovih pitanja u velikoj bolnici koja se zove svijet, gdje svi jedni druge gledamo ili kao pacijente ili kao izliječene od trajnosti, odnosno povremenosti i privremenosti.

Je li moguć jedan miran suživot istovremeno između trajnosti, povremenosti i privremenosti tako da nekome od nas njegova ljubav, brak, veza, prijateljstvo, suradnja, odnos, suživot  bude istovremeno i trajan i povremen i privremen? Je li moguće da istovremeno budemo i pacijenti i izliječeni, i bolesni i zdravi, da povremeno i privremeno želimo trajnost, a da trajno želimo povremenost i privremenost? Nisu li ove tri stvari u međusobnom sukobu gdje teško može biti istinskog primirja i mira? Ali tko je mjerodavan za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze bilo čega od ovoga troje, ja, ti, ona, oni, vi, mi ili netko treći? Kako ćemo se snaći u svijetu gdje vladaju povremena i privremena trajnost i trajna povremenost i privremenost? Kako ćemo znati jesmo li pacijenti ili nismo, je li ono što živimo i kako živimo simptom, dijagnoza, bolest ili lijek?

U Sarajevu, 28. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

O žalosti

Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.

Starost i smrt gube svoju osobnu dimenziju  i smještaju se na margine ne samo u figurativnom nego i doslovnom smislu. Iako su možda starački domovi ili bolnice u samom središtu grada, izvan njih se ne primjećuje nikoga. Unutar zidova se odvija sva drama, tragedija, i katastrofa ljudskog starenja, bolesti i umiranja. Jedna od sastavnica starenja i smrti je ljudska žalost. Ta žalost može biti zbog propuštenih životnih prilika u mladosti i u životu koje se u starosti ne mogu ponovo dobiti. Žalost može biti i zbog bolesti, trenutak kada čovjek spozna i bude mu rečeno da mu preostaje nekoliko mjeseci života. Tada počinje grozničava borba sa traženjem smisla i svrhe vlastitog života i postojanja. I na kraju, žalost može biti zbog smrti, gubitka drage i voljene osobe, oca, majke, djeteta, bliskog prijatelja.

Sprovod je specifično iskustvo svih triju sastavnica, i starosti, i bolesti i smrti. To znači da je sprovod i specifično iskustvo žalosti. Međutim, čak i ta prirodna žalost za voljenom osobom nekako je zatvorena unutar zidova groblja. Ona ne smije izaći izvan tih zidova. Zidovi groblja su granica unutar koje se smije žaliti. Izvan tih zidova žalost iako možda i postoji nije prihvatljiva, a nekad nije ni dopuštena i smatra ju se slabošću.

Nesvjestan zidova bolnica, staračkih domova i groblja, čovjek je danas unutar vlastite nutrine postavio zidove svojoj žalosti koji su djelomično proizašli zbog fizičkih zidova koji su od njega sakrili i skrivaju bitnu sastavnicu njegova života, njegovu buduću starost, bolest, samoću, patnju i umiranje. Postavivši zidove svojoj vlastitoj nutrini, čovjek je postavio i zidove svojoj vlastitoj žalosti. U svijetu u kojem živi u kojem se kreće nije mu dopušteno žaliti, napose nije mu dopušteno žaliti dugo vremena. U svijetu među ljudima s kojima živi njegova žalost ima određen rok trajanja.

Njegova žalost za ocem, majkom, suprugom, prijateljem ne smije biti trajna i vidljiva. Čovjek se mora stidljivo skrivati unutar svoja četiri zida, tamo gdje ga nitko ne vidi. Unutar svoja četiri zida konačno može pustiti da iz njegove nutrine poput bujice koja sve nosi provali sav bol, patnja, tjeskoba. Ali iz njegove nutrine zajedno s bolju i patnjom često provaljuje i bijes i nervoza zbog društva koje mu ne dopušta da bude žalostan i da žali za onim koga je izgubio.

Ako bi javno pokazivao žalost i plakao i pri tom govorio da je razlog njegove žalosti starost, bolest i smrt njemu drage i voljene osobe, vjerojatno bi bio nazvan diskriminatorom jer diskriminira radosni i sretni svijet, radosne i sretne ljude svojom žalošću i plačem. Jer ih podsjeća na ono što se skriva unutar zidova bolnica, staračkih domova i groblja.

Čovjeku je danas zabranjeno biti žalostan, nije mu dopušteno plakati kad nekoga izgubi, kada mu netko drag zauvijek ode. Čak i u najtežim trenutcima žalosti, u trenutku kada se lijes voljene osobe spušta da nepovratno bude zatrpan prljavom i mokrom zemljom, i tad njegova žalost ne dolazi do izražaja jer lijekovi pomažu da žalost, bolest, starost i smrt izgledaju nestvarni i kada se ujutro probudi da ima osjećaj da je sve to bio samo ružan san.

Živimo u neobičnom i pomalo čudnom svijetu. Vijesti nas svakodnevno podsjećaju da je žalost, bolest, smrt, starost sastavni dio našeg života kako to vidimo tamo gdje se bezumno ratuje i ubija. Međutim, u isto vrijeme nas to ne dotiče, ne osjećamo to kao nešto što bi nam trebalo pripadati ili što će nas, ako ništa na osobnoj razini, prije ili kasnije dostići.

Paradoks tolike tragičnosti i mučnosti ljudskog života s jedne strane kroz bolest, starost i smrt i prividne vječnosti i mladosti s druge strane, djelomično leži u tome što smo jednostavno odustali i prestali žaliti i što žalost odbijamo od sebe kao slabost, tragediju i katastrofu nesvjesni da biti čovjek, bez obzira željeli mi to prihvatiti ili ne, znači biti i žalosno biće – homo dolorosus.

Jer čovjeku nije dopušteno biti žalostan u onoj mjeri koliko je potrebno da bi čovjek žalost iskusio u svoj njezinoj tajnosti, tragičnosti. Zbog toga se čovjek boji žalosti, od nje bježi i od nje se sklanja nastojeći žaliti prema društveno „propisanoj i dopuštenoj mjeri“. A ta propisana mjera se sklanja iza zidova staračkih domova, bolnica i groblja postavljajući pri tome i samom čovjeku nepremostiv zid unutar njega samoga. Zato čovjek nosi ponekad masku smijeha, masku sreće, masku radosti, dok iznutra živi u strahu i anksioznosti hoće li negdje putem dok ide na posao, u trgovinu, u shopping sresti neko žalosno lice, ugledati starački dom, bolnicu ili ne daj bože mrtvačka kola.

Čovjek kao da živi ponekad u histeričnom strahu od žalosti koja bi ga mogla pogoditi. I zato mu gode zidovi staračkih domova, bolnica i groblja sve do onog trenutka dok se ne nađe unutar jednog od tih zidova. I tada počinje tragedija njegova života, njegov bijes počinje izlaziti na vidjelo jer se od njega skrivalo ono što je dio njegovog života. Jer nije mu bilo dopušteno da vidi barem jedno žalosno lice koje bi mu bez riječi i gesti samom svojom pojavom reklo da su i žalost, bolest, starost i smrt dio njegovog života, ako ne odmah, onda uskoro.

Žalost je sastavni dio čovjeka, sigurno da za mnoge žalost nije ugodna, nije prihvatljiva. Ali ona nam pripada esencijalno i egzistencijalno. Žalost ne mora biti kraj i zadnji osjećaj koji bi mogli i trebali osjećati u životu. Ali u svijetu nasmijanih i nasmiješenih lica koliko god tragično i neugodno bilo sresti lice žalosti u drugoj osobi, lijepo ga je sresti jer nas podsjeća na stvarnost skrivenu iza visokih zidova i takvo lice nas podsjeća da nam je dopušteno koliko je god potrebno osjećati žalost zbog nekoga koga smo izgubili unutar onih zidova koji od nas toliko toga skrivaju i ne pokušavaju nam i ne trude nam se reći. Sresti žalosno lice je jedna vrsta skrivenog i nevidljivog altruizma jer nas podsjeća da u svojoj žalosti nismo sami i nismo jedini, iako smo uglavnom skriveni i stidljivi kada smo žalosni jer diskriminiramo sretna i nasmijana lica.

Umjesto zaključka

U fiktivnom svijetu bez problema zapravo se non stop priča o nekim problemima, s tim da su oni uvijek u trećem licu, dal’ već jednine ili množine … Pričamo o „njihovim“ problemima ili „njegovim“ i „njezinim“, dok oni „moji“ i „tvoji“ problemi ostaju strogi tabu. Kao nadišli smo ih … dopuštajući im pri tomu da gnjiju u dubini bića, nezaustavljivo pretvarajući zdrave životne sokove u jezive gangrenozne plinove i trulež …

Protjerujući tugu i žalost iz svoje javnosti i privatnosti, Heideggerovim rječnikom rečeno, čovjek je dosegao formu nenavlastitog postojanja. Odrekavši se jedne bitne sastavnice svoga ljudskog postojanja čovjek je prestao živjeti, te je počeo bivati življen. S druge strane, a dodatno, skrivajući tugu i patnju, on nije uspio ove potonje rastočiti nego samo mistificirati i dodatno rasplamsati. U svijetu skrivenih osjećanja vlastite teške emocije postaju eksces, a čovjek se zbog njih počinje osjećati kao istinska crna ovca i čudak, sve dok u slučajnom iskrenom razgovoru ne sazna da je njegov „strašni“ problem zapravo problem svih normalnih smrtnika. Bez emocionalne iskrenosti nema ni emocionalnog susretanja, kao što bez ovog potonjeg nema ni emocionalnog iscjeljenja i smiraja.

U Sarajevu, 26. 4. 2017.

O. J.

 

Exit mobile version