Kategorija: Filozofija

O početku

Ponekad u razgovoru netko nam s uzdahom olakšanja kaže: Raskrstio sam/raskrstila sam. S njom. S njim. S nečim. Zanimljiva riječ. Raskrstiti. Zvuči kao krčiti ili raskrčiti. Kao da kroz nepreglednu šumu vlastitom snagom krčimo sebi put. Zvuči i kao naći se na raskrsnici. Izabrati jedan smjer. I nastaviti bez osvrtanja. O značenju riječi može se raspravljati. Važnije je što se događa s nama kada raskrstimo. Je li moguće raskrstiti tako kao da izaberemo desni smjer na raskrsnici i nikada ne pomislimo što bi bilo da smo skrenuli lijevo, ili nastavili pravo, ili se vratili nazad? S godinama i sazrijevanjem čovjek skoro pa i ne može raskrstiti ništa, ne može sebi prokrčiti, raskrčiti vlastiti put. Život mu je poput šume i korova. Krene krčiti u jednom smjeru, susretne djetinjstvo. Krene u drugom, susretne mladost. Krene u trećem, naleti na ljude. Naleti na nekog čovjeka. Raskrstiti je nemoguće. Ne na onaj način na koji zamišljamo. Izabrati jedan smjer na raskrsnici i nikada ne pomisliti što bi bilo da sam skrenuo desno. Iskrčiti vlastiti život i pomisliti da kad sve završimo, sve će biti novo. Ali ne bude. Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato. Kada kažemo kako smo raskrstili, možda nam padne na pamet da smo iz života iskrčili sve loše, opterećujuće, zlo, zlobno, stresno. Svaka čast ako jesmo. To nije mali uspjeh. Ali. Ne možemo iskrčiti život. Sve očistiti i pomisliti sad kad se osvrnem na urađeno, to neće biti moj život. Bit će. Koliko god odlagala osvrtanje da vidiš postignuti rezultat. Ne može se raskrstiti. Jer se ne može obećati da nećeš kada izabereš jedan smjer na raskrsnici pomisliti da si trebala izabrati drugi. Jer ne možeš ne primijetiti da i kada život iskrčiš i očistiš od korova, loših i opasnih ljudi, to tvoj život. Uvijek će pripadati tebi. Uvijek će biti tvoj. Raskrstiti, rekli bismo, znači završiti. Okončati. Ne možemo završiti. Ne možemo okončati. Tragovi poput nevidljivih niti ostaju u nama. I dalje nas povezuju. Spajaju s onima s kojima smo raskrstili. Ali ni oni nisu raskrstili s nama. I oni krče vlastiti život nadajući se da će iščupati sve do samog korijenja. Ako i uspiju, ostaje im isto iskustvo kao i nama. I potpuno iskrčen život iz kojega smo iščupali čak i korijenje onoga s kim smo raskrstili kada se osvrnemo na urađeno, vidimo da je to moj život. Svi smo mi u svojim privatnim životnim džunglama. Krčimo i čistimo sve što nas podsjeća na drugog. Čupamo iz korijena i stablo i granje i deblo i lišće. Tek što ga uklonimo, nailazimo na novu prepreku. Žbun. Korov. Trava. Močvara. I nikako izbiti na čistinu. Uhvatiti pogled na sunce. Ugledati dan. I drugi radi isto što i mi. Stalno kopa. Rukama. Nogama. Glavom. Tijelom. Dušom. Cijelim bićem. Krči džunglu. Siječe stabla. Čisti korov. Ali to je sve što možemo učiniti. Raditi svaki dan u džungli života. Crnčiti. Rintati. Kopati. Nadati se da ćemo jednog dana uspjeti. Raskrstiti do kraja. Do korijena. Osvrnuti se i vidjeti nov život koji nije moj. Nemoguće je. Raskrstiti. Završiti. Okončati. Sve to ostaje negdje u nama. Duboko. U našim nutarnjim džunglama. Onim džunglama u koje se ni sami ne usudimo kročiti. Jer ne znamo što bi nas tamo dočekalo. Možda neka strašna i opaka zvijer? Možda neka otrovna mala životinjica koja nas jednim malim ugrizom ili ubodom može ubiti. Možda bi nas dočekala nepregledna šuma stabala, korova i močvara koja bi nam oduzela svaki elan da bilo što započnemo. Radije krčimo po površini života. Malo zagrebemo. Ne možemo raskrstiti. To bi značilo iščupati samog sebe iz korijena vlastitog života i baciti na smetlište da se osuši i umre. To je previše čak i za najhrabrije među nama. Radije prihvaćamo ovako. Površno. Povremeno. I kada nekoga susretnemo tko kategorički tvrdi da je raskrstio, teško mu je povjerovati. Jer u svijetu okončanja i završetaka jedino su mrtvi raskrstili sa svakim i sa svim. Iščupali sebe iz korijena života. Živi nije. Ipak treba mu priznati trud i nadu. Neobično uvjerenje da može raskrstiti tako što će sve druge iskorijeniti iz svoga života i započeti novi život. Nema novog života. Ima drugačijeg. Negdje drugo. Ali novog života kojega neću prepoznati kao svoj vlastiti nema. I zato ne možemo raskrstiti, završiti i okončati. Jer barem jednom si pomislila što bi bilo da si izabrala drugi smjer na raskrsnici života. I dok si to pomislila, već si bila svjesna da nisi raskrstila. I nikad nećeš. Život ti može biti drugačiji. Bolji. Ugodniji. Sigurniji. Ali nikada neće biti nov kao da nije tvoj. Uvijek će biti tvoj. I čupat ćeš stabla i korov i močvaru iz svoje nutrine. Krčiti bjesomučno vlastiti život. I uspjet ćeš. Sigurno. Napravit ćeš velike stvari. Moguće da ćeš i raskrstiti s tolikima s kojima si sada vezana. Ali nikad nećeš raskrstiti sa sobom. Ne možeš sebe iščupati iz vlastitog života i gledati kako se poput stabla bez korijena sušiš, propadaš i umireš. To ne smiješ. Kao i svi mi, moraš krčiti vlastitu životnu džunglu svaki dan. I kao svi mi nadati se da ćeš jednog dana izbiti na čistinu, vidjeti sunce i udahnuti svjež zrak slobode i novog života. Jer mi smo blizu tebe. Krčimo svoje džungle i nadamo se čistini, suncu i zraku. Nisi sama…

U Sarajevu 13. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O ženi

Misterij je privlačan. Tajna je neodoljiva. Sebedarje je neprocjenjivo. Hrabrost zaslužuje divljenje. Borbenost zaslužuje poštenje. Pogled je zavodljiv. Oči su iskrene. Emocije su snažne. Ruke su tople. Krilo je sigurno. Briga je trajna. Zabrinutost je vječna. Strast je jaka. Trpljenje je dugoročno. Promjene su neshvatljive. Ljubav je borba na život i smrt. Tko je žena? Žena je misterij, tajna, sebedarje, hrabrost, borbenost, pogled, oči, briga, emocija, strast, ruke, krilo, briga, zabrinutost, strast, trpljenje, promjena, ljubav. Žrtva traži ispriku i zadovoljštinu. Nasilje traži odgovor. Nejednakost zahtijeva pravednost. Opterećenost zahtijeva odmor. Nerazumijevanje traži strpljivost. Udarac zahtijeva osudu. Zlostavljanje zahtijeva suprotstavljanje. Odbacivanje zahtijeva prihvaćanje. Predrasuda zahtijeva znanje. Tko je žena? Žena je i zadovoljština, odgovor, pravednost, odmor, strpljivost, prihvaćanje, znanje, osuda, suprotstavljenost. Ona je i žrtva. Nasilja, nejednakosti, opterećenosti, nerazumijevanja, udarca, zlostavljanja, odbacivanja, predrasuda. Tko je žena? Stvara dok je uništavaju. Ljubi dok je ubijaju. Voli dok je preziru. Brine dok je ismijavaju. Strpljiva kad je ne razumiju. Nevina dok je osuđuju. Zaljubljena dok je odbacuju. Privržena kad je voljena. Zahvalna kad je cijenjena i poštovana. Dostojanstvena kada u nju pokazuju prstom. Dostojanstvena kad je ismijavaju. Tiha kad je ogovaraju. Šutljiva kada svi oko nje nepotrebno brbljaju. Stamena kad joj prijete. Stabilna kad se sve oko nje raspada. Tko je žena? Žena je stvaranje, ljubljenost, voljenost, nevinost, zaljubljenost, privrženost, dostojanstvo, tišina, šutnja, stamenost, stabilnost. Tko je žena? Tko zna? Nitko ne zna. Ona dolazi iz nekog drugog svijeta i vraća se u taj svijet. Tek kad je nema među nama, shvatimo koliko nam nedostaje. I čeznemo za njom i za svijetom u koji se vratila.

U Sarajevu 8. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fxmdk73

O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće.  Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga  prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja.  A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mark Adams

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije.  Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s  jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom.  S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

O malodušnosti

Postoje boli s kojima možemo živjeti. Nije onako kako bismo željeli, ali nije ni teško. Kao kada smo malo prehlađeni. Nije ugodno, ali se može. Ili kad nas malo boli zub. Nije prejako. Podnošljivo je. Bol smeta, ali ne smeta u obavljanju svakodnevnog posla. Prije ili kasnije ta mala neznatna bol postat će smetnja i tražit ćemo adekvatno rješenje.

Kada govorimo o bolima koje su neznatne i podnošljive, među njih možemo ubrojiti i malodušnost. Riječ sugerira da je riječ o tome kako imamo malo duše, malo duha, malo vjere, malo snage. Malodušnost je tiha i neznatna bol. Blaga prehlada koja zahvati dušu. Duša i dalje živi normalno i radi sve što treba. Ipak duša osjeća prisutnost tupe i neznatne boli u sebi. Kao što osjećamo podnošljivu bol kod nejake zubobolje tako i kod malodušnosti osjećamo nejake bolove koji nas opterećuju. Kod malodušnosti duša je još uvijek zdrava kao što je kod blage prehlade cijeli organizam još uvijek zdrav. Malodušnost počinje smetati kao i svaka nejaka bol. Jedno vrijeme možemo tolerirati i podnositi prehladu, zubobolju i sve raditi kao da se ništa ne događa. Ali nas dugotrajna zubobolja iscrpi, oslabi nam san, oslabi nam apetit, izvlači nam živce makar bila podnošljiva. Nismo naviknuti na dugotrajnu bol makar je i jedva osjećali. I malodušnost možemo sebi tolerirati jedno vrijeme. Trudimo se da je ne primijetimo, nastojimo je ignorirati kad god možemo. Međutim, malodušnost nam počinje s vremenom smetati. Ona polako i strpljivo iscrpljuje našu radost, naš entuzijazam, naš životni elan i životnu energiju.

Malodušnost je poput ispijanja svega pozitivnog iz duše pomoću slamke i to kap po kap. Malodušnost nam ovdje oduzme kap radosti, ondje nam oduzme kap elana, tamo nam oduzme kap entuzijazma, oduzme nam i pokoju kap vjere u sebe i naše sposobnosti i mogućnosti. Malodušnost se često izražava riječima ne mogu i prije nego smo pokušali nešto učiniti. Malodušnost hoće da unaprijed odustanemo od najmanjeg mogućeg napora da sebe usrećimo i sebi pružimo radost. Malodušnost hoće da nas uvjeri da nas nikakva sitnica neće usrećiti, ali niti neka velika stvar. Malodušnost isto reagira i kada nam netko radosno pruži zagrljaj i kada nam se netko potpuno preda. Na oba ova dara malodušnost odgovara s jednim monotonim i dosadnim reagiranjem kao da se ništa nije dogodilo. Malodušnost možemo zato nazvati svejednost, stanjem u kojem se ničemu istinski ne radujemo niti nas išta usrećuje.

Malodušnost svemu nalazi mane i zamjerke. Malodušnost je svadljiva, ali ne bučno i glasno. Malodušnost se s nama prepire tiho ali uporno i stalno tjera svoje poput blage prehlade koja ne popušta. Zašto ti ovo treba, zar stvarno misliš da ti to možeš, pa i ako možeš, što ćeš novo vidjeti, zar misliš da su tvoje sposobnosti dovoljne da to postigneš, zašto ne bi ostali u stanju u kojem jesmo, zar misliš da si bolji od drugih, zašto misliš da ćeš svojom kreativnošću nešto postići, tvoje sposobnosti i mogućnosti su preslabe, zašto bismo pokušali napraviti više od sebe i od svog vlastitog života… Sve su ovo riječi koje malodušnost izgovara na uho naše duše i truje je slabeći njezinu moć i snagu da u nama pokreće interes, kreativnost i entuzijazam za novo.

Ponekad čovjek ne zna da je malodušan. Osjeća se umorno, ne može ništa, umanjuje svoje sposobnosti i kreativne mogućnosti, ne vjeruje da u budućnosti može postići nešto više, odustaje prije nego i pokuša, izgovara se upirući u druge da ne bi ništa morao barem pokušati promijeniti.

Ali kao što je nejaka zubobolja ili blaga prehlada nešto što boli mene i ne može boljeti drugoga, tako i moja malodušnost ne može boljeti tuđu dušu nego moju. I moja malodušnost može utjecati na radost i sreću drugih kao što moja blaga prehlada može prijeći na drugoga i kao što moja zubobolja može pokvariti moje dobro raspoloženje i ja mogu pokvariti raspoloženje onih koji su sa mnom.

Sve boli prije ili kasnije moraju se pokušati pobijediti, htjeli mi to ili ne. Blaga prehlada može prerasti u ozbiljne zdravstvene probleme kao i nejaka zubobolja. I jedna i druga bol su znak da nešto nije u redu s našim organizmom, s našim tijelom. Malodušnost može prerasti u teže duhovno stanje apatije i ravnodušnosti. Prisutnost malodušnosti u našem životu upućuje na to da naša duša nije zdrava i nije dobro.

I moguće su i teže posljedice malodušnosti po našu dušu. Od gubitka želje za nečim novim, vjere u vlastite sposobnosti i mogućnosti, do gubitka osjećaja da nas bilo što može obradovati i usrećiti.

U Sarajevu 22. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

O preživjelom

Moć i moćan preziru preživjelog. Tko ima apsolutnu moć, za njega je najgore prihvatiti da postoji jedan preživjeli. Kada neki moćnik uzurpira pravo na preživljavanje kao svoj metafizički apsolut, jedan preživjeli sličan njemu najveća je opasnost za njegovu moć. Kada bi neki vojskovođa preživio bitku vrativši se sam, stekao bi ogromnu moć. Jer u određenom smislu preživjeti znači biti izabran. I biti izabran je put do stjecanja moći. Pojava jednog preživjelog vojnika kojemu je dotični vojskovođa zapovijedao na bojnom polju slabi njegovu moć jer dokazuje da vojskovođa nema specijalnih moći. Vojskovođa nije izabrani kako je o sebi govorio drugima. Onaj koji posjeduje moć, jer je jedini preživio, mrzi drugoga koji je preživio isto. Drugi je prijetnja njegovoj moći i njegovom izabranju. Preživjeli može biti dokaz kako nema nikakvog izabranja, nego se možda vojskovođa spasio bijegom od bojnog polja ili gurajući ispred sebe svoje podređene da bi spasio svoju vlastitu kožu.

Preživjeli je opasan za moć. Njegovo svjedočanstvo može uništiti izabranje moćnog i svesti ga na običnog kukavicu i dezertera. Moćan ne podnosi preživjelog. Preživljavanje smatra svojom osobnom privilegijom. Svi pogledi usmjereni su na njega kao jedinog istinskog junaka koji je preživio. Od kukavice i dezertera postaje heroj. Sve dok se ne pojavi drugi koji je preživio i koji možda zna drugačiju istinu od one koju je moćni ispričao onima koji su ga slušali. Preživjeli je opasnost koja se mora ukloniti. Ako se ne ukloni preživjeli, junaštvo, herojstvo i izabranje moćnog prijeti da postane izmišljotina, laž i zabluda. Jer postoji još jedan koji je vidio i čuo što se stvarno dogodilo i kako se sve zbilo.

Moć i moćan ne vole preživjelog. Ne podnose ga. Uklanjaju ga jer ga se plaše. Plaše se onoga što je vidio i čuo i što bi mogao javno reći o moćnom. Preživjeli tuguje što nitko nije preživio osim njega. Moćan slavi što je on jedini ostao živ i što može od svog preživljavanja stvoriti izmišljeno herojstvo i junaštvo. Preživjeli oplakuje svačiji život, pa čak i život onoga koji ga je pokušao ubiti. Moćan se raduje što nitko nije preživio osim njega. Zato preživjeli nema straha kada susretne još nekoga tko je preživio, raduje se još jednom spašenom ljudskom životu. Moćan se boji preživjelog i čim ga spazi, pokušat će ga odmah ukloniti da ne bi ovaj rekao istinu. Preživjeli se petlja u aktivnosti i planove moćnog što moćni ne može nikada dopustiti. Moćan osjeća odvratnost prema preživjelom i jedva može zauzdati mržnju u svojim očima i razočarenje što nije odradio posao kako valja.

Apsolutna moć ne trpi preživjele i sve ih odreda uklanja ako može i onda kada više nema bitke i borbe. Preživjeli je najveća opasnost za lažno mesijanstvo moćnog i njegovu metafiziku izabranja da bude jedini gospodar i tumač istine i onoga što se dogodilo. Preživjeli opet ne traži ništa. Ni moć ni vlast ni položaj. Traži da se kaže istina. Kada preživjeli traži da se kaže istina, moćan već zna što slijedi. Gubi se aureola junaštva, heroj postaje kukavica i dezerter, a umišljeno izabranje od strane bogova postaje psihički poremećaj u glavi moćnog. Jer nakon što preživjeli izrekne istinu, slika o moćnom postaje drugačija. Ne samo da prestaje biti moćan. On prestaje biti nadčovjek, prestaje biti mesija, izabrani. Postaje vojskovođa koji je pobjegao i ostavio svoju vojsku da izgine. Zato moćan traži poput gramzive zvijeri da ukloni preživjelog prije nego ovaj uspije progovoriti. Zna da sva njegova moć izvire iz njegove misli kako nitko nije preživio osim njega. I ako se pojavi još jedan koji je preživio, sve je gotovo.

Malo je reći da moć i moćan preziru preživjelog. Oni ga mrze i žele ga ukloniti. Moćan i preživjeli ne mogu nigdje biti zajedno. Niti ih se može ostaviti same na jedan trenutak. Preživjeli je još naivan i raduje se što je i moćan spasio golu kožu. Misli da je i moćnom drago što ga vidi. I preživjeli širi ruke prema moćnom. Moćan skriva oružje iza leđa i čeka da ubije preživjelog. Njegovo mesijansko ludilo i izabranje ne može podnijeti da se netko raduje njegovom preživljavanju. Moćan mrzi i sam život i sve tuđe živote, osim vlastitog i u njegovoj bolesnoj mašti nema i ne smije biti preživjelih. Preživjeli ništa o tome ne zna. Radosno i nevino širi ruke sretan što je još barem jedan preživio osim njega. Nesvjestan onoga što ga čeka. Moć i moćan  mrze i ubijaju preživjelog jer on je podsjetnik da njihovo izabranje i mesijanstvo nije ništa drugo nego oblik ludila. Ludila koje od kukavičluka i nečovječnosti stvara lažne junake i heroje koji samo zvjeraju oko sebe opreznim pogledima i skrivaju lica da ih neki preživjeli ne bi ugledao radujući se što su i oni koji su moćni preživjeli.

Moćan ne podnosi radost preživjelog jer iz dubine svog bića mrzi život. Više od života mrzi preživjelog jer preživjeli ga podsjeća da u panteonu bogova ima onih bogova koji ne daju preživjelom da umre i nestane. Preživjeli ga podsjeća da je prerano sebe proglasio bogom. I zato ga mrzi jer preživjeli svojom pojavom pripovijeda o drugačijem bogu, bogu kojega bi moćan, kad bi mogao, ubio kao i što želi ubiti preživjelog. O bogu kakav moćan nikada neće moći postati jer u njegovom luđačkom i izvitoperenom božanskom poretku nema ničega osim moći i njega samog. I zato je svaki preživjeli i eventualno bog koji ga je spasio predmet skrivenog pogleda mržnje koji čeka priliku da ubije obojicu. I boga i preživjelog.

U Sarajevu 19. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia

O životnom putovanju

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sí

Čemu težiti?

Da bismo bili zadovoljni, ne smijemo imati sve. Nedostatak je uvjet zadovoljstva. Imati sve početak je gubitka motiva. Težiti zadovoljstvu uvijek opterećeni nedostatcima. Kad vam za savršen rezultat nedostaje nešto. To što nam nedostaje tjera nas da budemo savršeniji i bolji. Kao kada netko u određenom sportu osvoji sve što se može osvojiti. Prestaju izazovi, prestaju motivi. Potraga za savršenstvom blijedi. Apsolutno zadovoljnom čovjeku teško je sačuvati sreću i razloge da se i dalje trudi i napreduje. Čovjek bez ijednog jedinog nedostatka ili nesavršenstva u bilo kojem obliku nije zadovoljan. Tražeći zadovoljstvo, traži savršenstvo. Brkajući jedno s drugim, čini sebe nesretnim i nezadovoljnim. Savršenstvom dosežemo određenu razinu koju se ne može izgubiti olako. Kao kada postignemo savršenstvo u sviranju gitare. U slikanju. U dizajnu. Takva postignuta savršenstva se ne mogu lako postići. Ali jednom kad se postignu, ne mogu se lako izgubiti. Mogu oslabiti. Ali ne i izgubiti. Čak i godinama poslije, nakon nekoliko sati slikanja otkrivate da još uvijek posjedujete dio savršenstva. Savršenstva se stječu. Radom. Naporom. Vježbom. Zadovoljstva se kupuju. Novcem. Trgovinom. Izgledom. Bogatstvom. Posjedovanjem. Savršenstvo nedostatak doživljava kao poticaj. Kao kada vam nedostaje još malo vježbe da svladate korake nekog zahtjevnog plesa. Nedostaje vam još malo gipkosti, preciznosti, lepršavosti. Ali ove nedostatke ne smatrate teretom i razlogom da odustanete. Oni vas potiču i traže od vas da ih savladate. Zadovoljstva nedostatke vide kao teret i prepreke. Kao kad niste zadovoljni oblikom svoga nosa. Nešto vam smeta iako je riječ o normalnom i pravilnom ljudskom nosu. Ali vi niste zadovoljni. Hoćete savršen nos. Koji ne postoji. Možda zato ljudi izobliče svoja lica i tijela jer nisu zadovoljni misleći da je moguće postići savršenstvo lica i tijela. Savršenstvo je stanje čovjekova duha u odnosu prema nedostatcima koji ga potiču da bude savršeniji. Karakteristika čovjeka koji traži savršenstvo je osjećaj za stvarnost i skromnost. Kao kada profesionalni skakač u vodu doseže određeno savršenstvo u izvođenju skoka. Svladao je nedostatke, ali zadržava osjećaj za stvarnost i skromnost. Zna da je njegov skok donekle savršen, ali nije apsolutno savršen. Nikada neće biti. Zadovoljstvo je stanje čovjekova tijela u odnosu prema nedostatcima koji ga čine nezadovoljnim i nesretnim. Karakteristika čovjeka koji traži zadovoljstvo je megalomanija i oholost. Kao kada netko u nedostatku savršenog fizičkog izgleda čini sve da ga učini savršenim, uvjeren da njegovo tijelo zaista može postati apsolutno savršeno. Što ne može. Zbog toga se nezadovoljstvo produbljuje i raste megalomanija i oholost jer tko smije nezadovoljnom čovjeku reći da ne može biti savršen. Nezadovoljan kupuje, onaj koji teži za savršenstvom vježba, uči i trudi se. Između savršenog i zadovoljnog čovjeka postoji razlika. Savršen čovjek tek na kraju osjeća zadovoljstvo. Kao kada slikar usavrši svoj karakteristični stil do savršenstva. U slikanju uživa i osjeća zadovoljstvo. Zadovoljan čovjek na kraju ne doseže savršenstvo i osjeća nezadovoljstvo. Kao kada netko gledajući svoj svježe operirani nos na kraju nije zadovoljan jer umišlja da još uvijek postoji asimetrija između nosa i lica koju jedino on uočava. Čovjek koji želi biti zadovoljan prvo teži savršenstvu jer iz savršenstva proizlazi zadovoljstvo. Tko želi biti nezadovoljan, dovoljno mu je da odustane od savršenstva i teži isključivo zadovoljstvu. Posebnu ulogu u odnosu prema zadovoljstvu ili savršenstvu igraju nedostatci. Tko teži savršenstvu, nedostatke vidi kao prilike i poticaje. Vidi sebe ne kao kažnjenika. Vidi sebe kao ratnika koji mora pobijediti u prevažnoj bitci. Tko teži zadovoljstvu, nedostatke vidi kao terete i zapreke. Svladava ih, ako je moguće, tako da se s njima niti bori niti ih želi svladati. Svladava ih drugim sredstvima. Novcem. Moći. Izbjegavanjem. Kao kada idemo u školu. Netko teži savršenstvu i školu svladava znanjem, trudom, radom i na kraju postiže određeno savršenstvo u znanju kao i zadovoljstvo što zna. Netko opet teži zadovoljstvu i školu vidi kao prepreku i teret. I on je svladava. Neradom, bježanjem, izbjegavanjem obveza. Na kraju također postiže rezultat. Neznanje i nezadovoljstvo što ništa ne zna. Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni. Jedni su težili prema savršenstvu kroz zadovoljstvo i sebe učinili nezadovoljnima. Drugi su težili prema savršenstvu kroz vježbanje u savršenstvu i na kraju pronašli i zadovoljstvo. Danas težimo najčešće zadovoljstvu. Tu i tamo netko teži savršenstvu. Zato nas je puno nezadovoljnih i malo sretnih.

U Sarajevu 12. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

Exit mobile version