kreativnost – Poptheo Web Portal

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitriy Shpilko

O rukama

Ruke su čudesne. Mogu izliječiti blizinom i dodirom. Mogu ubiti nasilnim stiskom i grubošću. Ruke su kreativne. Stvaraju predmete i objekte kojima se divimo, u kojima uživamo dok ih gledamo i dodirujemo. Ruke su neobične. Unikatne. Ne postoje dva ljudska bića koja imaju iste ruke. Ruke su jezik. One govore. One pišu. One pjevaju. One slave. Ruke su moćne. One ozdravljaju onoga koji se boji. Rukama možemo pobijediti strah i neizvjesnost. Ruke su ljubav kada se šire da nas prime u zagrljaj. Ruke povezuju. Spajaju ljude, njihove živote i njihove životne priče. Rukama možemo pokazati koliko ljudskog i plemenitog još uvijek ima u nama. Ali rukama možemo pokazati koliko smo prestali biti ljudi i koliko nas je obuzelo zlo. Ruke su poput romana kojemu se svaki dan dodaje novo i iznenađujuće poglavlje. Ne možemo ih do kraja interpretirati i reći da sada znam sve o ljudskim rukama, što one mogu, a što ne mogu. Ruke su poput melodije koja vas iznova iznenadi svojom ljepotom i skladom makar mislite da je znate cijelu od početka do kraja. Zbog onoga što govore o čovjeku, puno ljudi najprije gleda u ruke drugoga. Kažu da gledajući u ruke možete puno saznati o čovjeku prije nego išta kaže o sebi. Ne može se odrediti broj pokreta kojega ruke mogu izvesti. Ako uzmemo samo zagrljaj, bezbroj je načina kako ljudske ruke grle, jer svake ruke pojedinog čovjeka grle na svoj poseban način. A gdje su ostali pokreti i geste ljudskih ruku poput stiska, plesa, načina držanja, mahanja, pravljenja simboličnih gesti. Pogledati u svoje ruke čovjeka bi moralo ostaviti u nedoumici i čudu kao kad čovjek nešto svojim rukama stvori i pita se zar su to učinile moje ruke? Kao slikar koji u rukama drži svježe oslikano platno ili glazbenik koji u rukama drži note ili pisac koji prebire rukama po omotu svog romana ili pjesnik koji dodiruje zbirku svojih pjesama. Pred snagom vlastitih i tuđih ruku, čovjek ne može a da ne zastane. Rukama uklanjamo planine, prelazimo rijeke, gradimo gradove. Nažalost, događa se da rukama razaramo i uništavamo. Premalo je reći kako su ruke dio tijela. One su nešto više, puno više. O tome nas poučava iskustvo. Sagraditi cijeli grad ljudskim rukama uz suradnju mnoštva ljudskih ruku ne može se svesti na govor o rukama kao dijelu tijela i ničemu više. U rukama čovjeka krije se nevjerojatna kreativna moć i snaga. Nezabilježena u povijesti svijeta. Čak i kada pripadaju mrtvom ljudskom tijelu, ruke ostaju simbol snage i moći. Kao kada posjetimo grob nekog velikana među nama koji je svojim rukama stvarao čudesa, bilo da je pisao, gradio, slikao, skladao. Pitamo se zar su njegove ili njezine ruke mogle stvoriti tako nešto? Što tek ruke mogu i rade svakodnevno o tome i ne razmišljamo i ne primjećujemo. Milijuni ruku svaki dan grade, grle, ljube, pišu, skladaju, ruše, razaraju, uništavaju pa ponovo stvaraju, a među njima su i naše ruke. Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas. Jedan minut u kojem se naše ruke pružaju da čovjeka pridignu i ohrabre i prigrle bio bi najveći događaj ljudskosti i čovječnosti zabilježen u ljudskoj povijesti. Ruke su moćne i ruke su snažne. Potrebno je samo malo dobrote, plemenitosti, hrabrosti i otvorenosti da drugi čovjek osjeti koliko brige i ljubavi ima za njega u našim rukama. Dovoljno je ponekad samo raširiti ruke spremne pružiti zagrljaj čovjeku koji je uplašen i prestrašen i koji svijet smatra zlim mjestom. Samo jedna ljudska gesta i znak naših ruku može drugom čovjeku promijeniti pogled na svijet i na ljude. Toliko su naše ruke snažne, tolike su naše ruke moćne da rukama čovjeka možemo uvjeriti da ponovo zavoli svijet i ljude kao nešto što je još uvijek dobro unatoč sveprisutnom zlu kojim ljudske ruke uništavaju i razaraju i čovjeka i sve ono što su stvorile.

U Sarajevu 10. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

O ljubavi

Iluzije nisu beskorisne. Iluzije su arhitektonski elementi stvarnosti koju izgrađujemo za sebe, arhitektura od koje stvaramo svoj privatni svijet i svoju privatnu stvarnost. Nisu sve iluzije dobre niti su sve zle. Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo. Slobodno i svjesno se samoobmanjujemo. Samoobmanjujemo se o drugom o onom ili onoj koga ili koju volimo jer ljubav na početku nije moguća kao stvarnost o muškarcu ili ženi kojega/koju volimo jer bi odustali preplašeni stvarnošću osobe pred nama.

Počinjemo iluzijom ljubavi. Izgrađujemo stvaralački i kreativno naš privatni svijet ljubavi s voljenom osobom počevši uvijek s idealnom slikom drugoga onako kako ga mi gradimo u našem privatnom svijetu. Svijet ljubavi izgrađujemo slobodno, bez prisile, bez nagovaranja izgrađujemo ga kao iluziju o životu s voljenom osobom. Izgrađujemo ga od najboljih materijala koje nam može ponuditi iluzija ljubavi ili sami izmišljamo i stvaramo najbolje i najkvalitetnije materijale od kojih gradimo iluziju ljubavi. Riječima poput savršeno, neopisivo, nestvarno, predivno, prelijepo, čarobno, magično gradimo cijelu strukturu našeg privatnog svijeta iluzije ljubavi.

Gradimo i onda kada naš privatni svijet u koju smo smjestili voljenu osobu ne odgovara uvijek stvarnosti osobe koju volimo. Zamišljamo i razmišljamo kako će se voljena osoba promijeniti kako bi se prilagodila iluziji ljubavi i privatnom svijetu kojega smo izgradili samo za nas dvoje. Uvijek dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi svaki put kada se nadamo da će se voljena osoba promijeniti i svjesno i slobodno dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi. Kada nas iluzija ljubavi pobijedi ne mislimo da je riječ o porazu ili tome da konačno moramo izići iz svog privatnog svijeta i suočiti se sa stvarnošću. Mi vjerujemo da smo pobjednici opijeni iluzijom ljubavi koja nas i kad smo stvarno poraženi još uvijek nagrađuje kao da smo pobjednici.

Zato je iluzija ljubavi tako stvaralačka jer ne dopušta da vidimo i osjetimo poraz ili neuspjeh nego nas uvijek zavodi kao da smo vječni pobjednici kao kad dvoje ljudi žele pod svaku cijenu spasiti svoju ljubav. Drugi primjećuju da se tu nema što spašavati jer je već sve izgubljeno, nego radije treba napustiti brod kako se ne bi i njih dvoje utopili. Njih dvoje ne vide brod koji tone niti opasnost, vide samo jedno drugo koje treba pod svaku cijenu spasiti čak i pod cijenu vlastitog utapanja. Drugi ih sažalijevaju i njihovu borbu i ljubav nazivaju štetnom i opasnom iluzijom, a njih dvoje se za tu zajedničku iluziju bore do kraja do potpunog gubitka i propasti ili spasenja i novog života.

Njihova zajednička iluzija ljubavi toliko je stvaralačka da su izgradili svoj vlastiti svijet ljubavi vrijedan zajedničke borbe do kraja, vlastiti svijet kojega drugi vide samo kao opasnost, propast i neuspjeh. Drugi njihov svijet vide kao svijet bez temelja, svijet koji polako i neumitno tone i propada, svijet u kojem ih ništa više ne povezuje i ne spaja. Njih dvoje se zadnjim atomima snage bore za svoj svijet, svoju iluziju koju su gradili, gradili i gradili.

Uvriježeno je mišljenje da bi bilo i bolje i lakše da su od samog početka oboje bili čvrsto nogama na zemlji. U tom slučaju ne bi došli u stanje da spašavaju ljubav koja je ionako iluzija koju su izgradili i koja ih je orobila, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Ali kako bi se borili za svoju iluziju ljubavi kad bi ona bila tek obična i svakodnevna stvar jer oni se bore za ljubav ne zato što je svakodnevna i obična, nego jer je stvaralačka iluzija koja ima moć nad njima i boreći se oni se predaju iluziji ljubavi kao stvaralačkoj iluziji koja gradi njihov život i njihovu stvarnost.

Za većinu nas iluzija je aluzija na nešto nestvarno, što nije od ovog svijeta, nešto što je povezano s maštom, nešto što izmiče stvarnosti pa dobijemo i dobivamo savjete da se moramo osloboditi iluzija ukoliko želimo živjeti normalan ljudski život. Ali ako neki par koji u najvećem zanosu dijeleći iluziju ljubavi pitate što je to što oni imaju i što ih drži čvrsto vezane, ponovit će ono na što nas drugi upozoravaju da je opasno i da trebamo izbjegavati pod svaku cijenu.

Njih dvoje će reći kako imaju nešto nestvarno, nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što izmiče stvarnosti. Odgovor većine bit će sumnjičavo upozorenje kako se trebaju što prije osloboditi iluzije u kojoj žive dok će oni reći kako im je ta iluzija pomogla da prebrode bolesti, krize, gubitke, neuspjehe i padove i kako je to jedina iluzija u kojoj žele sudjelovati svjesno i slobodno.

Iluzija ljubavi kao jedina iluzija čija stvaralačka moć nadilazi sposobnosti ljudskog jezika pa njezinu moć ljudi opisuju kao nestvarno, neopisivo, čarobno, magično, nije s ovog svijeta, poistovjećujući je s božanstvom. Ljubav između dvoje ljudi mora početi kao stvaralačka iluzija i što duže traje kao stvaralačka iluzija to će njih dvoje duže moći odolijevati žestokim napadima grube i brutalne stvarnosti čije je jedino nastojanje uništiti stvaralačku iluziju ljubavi i svesti je na svakodnevnu i običnu stvarnost.

Iluzija ljubavi se tome žestoko protivi i bori se sa stvarnošću, zato ljudi žele spasiti svoj brak, zato ljudi žele ostariti zajedno, zato ljudi žele učiniti sve što je moguće kada je riječ o njihovoj međusobnoj ljubavi da je produže, spase. Onog trenutka kada stvarnost preuzme vlast nad njihovom ljubavlju, stvaralačka iluzija ljubavi gubi svoju kreativnu moć da stvara njihove privatne, maštovite i nove svjetove ljubavi.

Ponekad čujemo kako se ljubav ugasila, ljubav prestala, ljubav zamrla. Ono što je prestalo je stvaralačka moć iluzije ljubavi da stvara nove svjetove i nove stvarnosti. Kada iluzija ljubavi u starosti smežurane ruke starice pretvara u ruke mlade princeze koje njezin muž, također starac, ljubi i dodiruje, nije li to iluzija? Naravno da jest. Jer njezine ruke nisu mlade niti su ruke princeze. Smeta nam i bode u oči kada starac starici na bolesničkom krevetu govori takve riječi poput princezo, ljubavi, sve moje.

Čak se osjećamo i nelagodno i neugodno. Ali to dvoje staraca nije briga za stvarnost, njihova stvaralačka iluzija ljubavi i u starosti izgradila je samo za njih njihov privatni svijet gdje su oboje još uvijek princ i princeza bez obzira što nama koji stvarnost gledamo grubim i svakodnevnim pogledom izgledaju kao dvoje umirućih koji se opraštaju jedno od drugog.

Pred takvom scenom ne može se ne zapitati o tome zbog čega i zašto je ljubav iako iluzija ipak stvaralačka iluzija koja iz našeg privatnog svijeta ljubavi prodire u samu stvarnost izgrađuje je i mijenja je i odakle uopće bilo kakva moć iluziji da nešto u stvarnosti promijeni? Nisu li za nas iluzije zato nepotrebne, opasne i beskorisne jer izgrađuju naše privatne svjetove, ali nas odvajaju od stvarnosti i naših stvarnih obveza i dužnosti? Ljubav je posebna iluzija čija posebnost leži u njezinoj tajanstvenoj moći da privatni svijet dvoje ljudi koji je izgrađen na maštanjima i snovima suprotstavi stvarnosti na tako snažan način da se i sama stvarnost ponekad mora prignuti pred njihovim maštanjima i snovima i ispuniti ih i tako dopuštajući ljubavi da kao iluzija prodre u stvarnost i tamo ostane kao nešto stvarno, opipljivo što se može dodirnuti, zagrliti.

Ljubav je najstvaralačkija od svih iluzija, rijetka iluzija čija se rijetkost osjeća i u tome što čovjek vjeruje da se nastavlja i nakon smrti, toliko rijetka da je čak i definicija boga izrečena kao ljubav.

Ljubav je najkreativnija i najmoćnija od svih ljudskih iluzija, jedina koja može iz iluzije, mašte i snova prijeći u grubu i brutalnu stvarnost i učiniti tu stvarnost smislenijom i sadržajnijom tako snažno da dvoje staraca koji nama izgledaju kao dvoje umirućih koji odlaze sebe doživljavaju kao dva anđela koji su tek uskrsnuli na vječni život u stvaralačkoj iluziji ljubavi.

Ljubav je iluzija, čuli ste to bezbroj puta. I jest iluzija. Jedinstvena vrsta iluzije i nazvati je iluzijom samo produbljujemo neznanje. Iluzija ili stvarnost ili oboje? Stvaralačka iluzija koja izgrađuje naše privatne svjetove mašte i snova koji silovito i snažno osvajaju stvarnost koja se protivi našoj stvaralačkoj iluziji ljubavi pretvarajući naše male svakodnevne stvarne svjetove u ponekad čudesne, maštovite i stvaralačke snove maštanja o ljubavi? Čudesna iluzija kojoj se slobodno i svjesno prepuštamo da nas opija i zavodi jer samo tako se možemo oduprijeti i izboriti sa stvarnošću? Ljubav je iluzija: opis koji komplicira stvari i ne daje zadovoljavajući odgovor o tome što je ljubav.

U Sarajevu, 25. 4. 2019.

O. J.