Kategorija: Mario Bernadić

OSOBNA AUTENTIČNOST I CIJENA IZBORA

Unutar velikih avanturističkih kultura, kakva je recimo ona američka ili ruska, postoji i vrlo zanimljiva tradicija, tako da je nazovemo, tradicija „odmetničke pjesme”. Pod ovim ne mislimo na suvremene tekovine vulgarnog i notornog gangsta rapa, nego na one popularne, već skoro tradicionalne i općeprihvaćene numere koje su se emitirale na TV-u i radiju u udarno vrijeme, tjerajući na pjevušenje i mlade i stare. U biti, to su vrlo često pjesme o sumornom zatvorskom životu, zločinu, kazni i otkupljenju. Unutar ruske šansone koja je po sebi tematski skoro pa u potpunosti odmetnička, u sumorne zatvorske priče se vrlo često upliće i motiv ljubavne čežnje za onom nekom „vani”. Takav je recimo slučaj moguće i s najslavnijom ruskom šansonom Mikhaila Kruga – „Vladimirski Central” (Naslov se odnosi na najveći ruski federalni zatvor maksimalne sigurnosti u Vladimiru). Sa američke strane, neke od najslavnijih odmetničkih numera otpjevao je tko drugi doli John Cash. Tu bismo svakako mogli istači slavni „Folsom Prison Blues”, pjesmu o zločestom dečku kojeg je mati nastojala fino odgojiti, no on je zatim tek tako upucao čovjeka u gradu Renou, i prije nego što je uopće shvatio što je napravio, već je bio iza rešetaka notorne kazneno-popravne ustanove. Kao drugu Cashovu numeru u ovom kontekstu možemo istaknuti njegov čuveni „San Quentin”. Ovu pjesmu ste na neki način sigurno čuli, čak i da niste, jer i poznati „Zenica blues” od našeg Zabranjenog pušenja … hm … nije da je ono sad čisti plagijat Cashove pjesme, ali jeste njoj poprilično bliska glazbena i tekstualna parafraza. No, i potonja pjesma od „Pušenja” upravo pokazuje kako priče o zlosretnim lošim dečkima mogu biti itekako „zarazne”, tj. općeprihvaćane te kako kod svojih slušatelja mogu generirati iznenađujuće pozitivna raspoloženja. Upravo ova reakcija publike kao da nam poručuje kako je sasvim u redu kršiti zakon i red ukoliko će te nakon toga lijepo završiti u zatvoru, odnosno, ako će te pošteno platiti cijenu svojeg smionog životnog izbora. I tako polako stižemo do pojma autentičnosti … Vidimo, i kriminalci pokatkad mogu biti posve autentični likovi ukoliko pošteno plate što već treba platiti.

Opredjeljenja su različita, ali cijena uvijek postoji

U Šekspirovom „Romeu i Juliji” sama smrt je istaknuta kao cijena zabranjene ljubavi i ovo dvoje mladih ljudi je spremno plaćaju. I to je ujedno vjerojatno i glavni razlog njihove izvanvremenske slave i popularnosti. Jer da su se u protivnom na vrijeme razišli pod pritiskom svojih zaraćenih obitelji, tu se onda i ne bi imalo vele o čemu pričati. Bili bi tek jedan od brojnih „razumnih” parova koji su vlastiti ideal ljubavi žrtvovali zarad mira u kući. No i ovo drugo je također imalo svoju cijenu. Nije ono sad posve loše živjeti smireno u sigurnosnom zagrljaju svoje obitelji i prijatelja, samo, eto, što tada izgleda ne bi bilo ljubavi … barem ne one prave i velike … Tako da je u konačnici ovom dvome bilo puno draže platiti onu prvu cijenu.

Prema nekim post-homerovskim izvorima, vrač Kalhant je već mlađahnom Ahileju nagovijestio da će jednog dana hrabro pasti na Troji. Htijući ga zaštiti od pogibije, majka Tetida ga prerušava u djevojku te ga šalje na zaštitu kralju Likomedu. No lukavi Odisej ga odatle odvlači u rat, znajući o kakvom se ratničkom potencijalu tu radi. Opet vidimo da se morala platiti visoka cijena, bez obzira na to da li otišao na Troju ili dovijeka ostao odjeven kao cura.

Malo bliže sadašnjosti i realnosti… Cijena slobode se zove stalan oprez (Wndell Phillips). Usuditi se – to je cijena napretka (Victor Hugo). Stjecati znanje je teško, ali oni koji ga prezru, cijena koju će platiti zove se budalaština (J. d. La Fontaine). Usamljenost je cijena istinoljubivosti, dok je cijena kolektivizma život u laži (Y. N. Harari). A cijena mira, bogaćenja, napretka i lagodnog života pod svaku cijenu zove se uništenje (Theodore Roosevelt).

Kao kratki zaključak na kraju, sasvim je normalno pokatkada ustuknuti pred velikim životnim izborima i odlukama zbog visoke cijene koju oni nalažu. Međutim, i odustajanje od njih kao i skretanje u putanju linije manjeg otpora ima svoju cijenu … često i veću nego ono prvo. Stoga zadnje čovjekove pitanje ne bi trebalo biti ono što je za njega jeftinije, nego ono što je za njega bolje.

U Sarajevu 17. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

MORFOLOGIJA NEOSTVARENIH LJUBAVI

Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…

Sasvim opravdana sabotaža

Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.

A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?

I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”

Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?

Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.

U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…

U Sarajevu 3. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

 

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta. 

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

SREĆA KAO OSTVARENJE PRASTARE ŽELJE

Svaki čovjek ima neke svoje specifične želje te ih kroz život nastoji ostvariti. Ali, kao što i sami znamo, ostvarene želje na kraju često posve različito evaluirimo. Za neke kažemo „pun pogodak”, „definitivno se isplatilo truda i vremena” ili čak „i bolje nego što sam mislio”. Za druge opet kažemo „i nije nešto”, „bezveze”, „gubitak vremena i novca” ili čak „čisto razočarenje”.

Kao što smo o tome već jednom ranije pisali, naše želje uglavnom dolaze iz dva različita izvora. Jedno je ono što želimo jer vidimo da i drugi to žele. Drugo je ono specifično naše, da kažemo prirođeno. Ono prvo nas teško može usrećiti, jer to u osnovi i nisu naše želje nego tuđe. Ovo drugo nas daleko bolje usrećuje baš zato što je to nešto specifično naše, imanentno vlastitom biću. Stoga ako bismo sa sigurnošću željeli znati koje su to baš naše vlastite i specifične želje, bilo bi dobro vratiti se malo natrag u djetinjstvo. Jer odgovor se krije moguće baš u onome što smo željeli kao mala djeca.

Sigmund Freud u svojoj „Nelagodi u kulturi” (Civilization and Its Discontents) piše kako sreća predstavlja naknadno ispunjenje prastare želje, i upravo zato, recimo, novac i ne donosi čovjeku neku posebnu sreću, jer novac nije želja iz djetinjstva. Ovo svakako ne znači da su sve dječje želje besplatne ili barem vrlo jeftine. Kao što znamo, djeca često žele veoma skupe stvari, ali ne i novac kao takav, što bi moglo značiti da ona razaznaju ono nešto poput nekoć velikog Aristotela – da je pravo bogatstvo u korištenju, a ne u posjedovanju. Odrasli kasnije to često pobrkaju: naglasak je sada na posjedovanju, a ne toliko na korištenju, s tim da na kraju i nisu nešto sretni. Slijedeći Freudovu logiku, ovo nas i ne bi trebalo posebno čuditi jer posjedovanje također nije želja iz djetinjstva.

Inače, ako bismo pokušali sažeti i predstaviti na jednom mjestu one neke zajedničke želje koje prepoznajemo manje-više kod sve djece, to bi bilo slijedeće:

  • Želja za igrom i zabavom. Kad odrastemo čini se da za igru i zabavu više i nema toliko vremena i mjesta, ali zato bi i onim ozbiljnim stvarima trebalo pristupati na način igre i zabave. Stoga, najbolje moguće zanimanje za čovjeka je ono u kojem uživa radeći ga.
  • Želja za nestašlucima. Djeca naprosto uživaju testirajući odrasle kako i dokle s njima mogu ići. Ovo za odrasle itekako može biti iritantno. Međutim u svemu ovome ima nečeg društveno vrlo zdravog i korisnog. Odrasli zakonima i pravilima često pristupaju na dva suprotstavljena rigidna načina: ili ih u potpunosti te nekritički prihvaćaju ili ih ishitreno posve odbacuju. Naspram toga pametnije bi bilo svako pravilo prije toga podrobnije ispitati i upoznati. Kako, zašto, koliko i za koga važi i je li ga moguće ponešto promijeniti i sebi prilagoditi? Drugi će se pri tome svakako možda malo i naljutiti, ali neka … Prevažno je pitanje po kojim ćemo i kakvim pravilima raditi i živjeti. To je često upravo pitanje osobne sreće i nesreće, a ono je kudikamo važnije od pukog komfora i mira zakonodavca premda nas oni redovito još od djetinjstva pokušavaju uvjeriti u suprotno.
  • Želja za eksperimentiranjem. Slično kao i u prethodnom slučaju, djeca ni svijetu koji okružuje ne vole pristupati letargično i monotono. Oni su mali istraživači i sve ih živo zanima. Prevrnut će svaki kamen i povući će za rep svaku zvjerku koju pri tome sustignu.
  • Želja za prihvaćanjem. Odrasli često kažu da ih više nije briga te da odsada isključivo gledaju svoja posla. Međutim, želja za prihvaćanjem nam je prirođena i duboko svojstvena. Želimo biti akceptirani i prepoznati kao vrijedni poštovanja. Vjerujte, djeca u ovome ni trunke ne lažu.
  • Želja za prijateljstvom. Djeca se pokatkada i sama dobro zabave. Ali ipak s prijateljima je to razina više. Slično vrijedi i za odrasle.
  • Želja za mirom i sigurnošću. Djeca u ratom zahvaćenim područjima teško mogu shvatiti zbog čega se to carevi igraju rata. Ni odrasli ovo ne bi trebali pokušavati shvaćati a pogotovo ne opravdavati.
  • Želja za hranom. Neka djeca poprilično slabo jedu, ali čak i ona imaju neku svoju omiljenu poslasticu za koju su uvijek raspoložena. Htjeli to priznati ili ne, tijekom prosječnog ljudskog vijeka čovjek jede čak 80 000 puta, i stoga prehrana predstavlja iznimno važnu dimenziju ljudskog života. A na kraju, kvalitetan i ukusan obrok u dobrom društvu nas često bolje oraspoloži nego svi oni naši veliki planovi skupa.
  • Želja za povjerenjem. Djeca su obično iskrena te imaju povjerenja prema drugim ljudima, čak i prema totalnim strancima. Istina, kroz život naučimo da nekima i nije za vjerovati. No i pored toga, povjerenje je ipak puno bolje od nepovjerenja.
  • Želja za domom i obitelji. Ovo je zasigurno najveća želja svakog djeteta bez doma i roditeljskog staranja. Dakle, nije stvar u velebnoj kući ili peterosobnom dvoetažnom stanu. Stvar je u toplini obiteljskog doma!
  • Želja za učenjem. Djeca zapravo obožavaju učiti, ali isto to zato vrlo rijetko na način kako im serviraju odrasli. Kako je već prije bilo govora, djeca se vole igrati i zabavljati, pa očekuju otprilike da se tako i uči – kroz igru i zabavu. Reklo bi se dobra ideja za sve suhoparne i namrgođene nastavnike i profesore. Slično vrijedi i za rad. Djeca vole raditi te da nečim doprinesu svojim roditeljima. Ali po mogućnosti bez trunke dosade i maltretiranja.
  • Tropske želje. Svi znamo da djeca vole posjećivati zoološke vrtove i egzotične životinje ih naprosto fasciniraju. Rado sanjare i o posjeti tropskim krajevima. Tko si može priuštiti, nek si slobodno dopusti oživjeti ovu prastaru želju iz djetinjstva…
  • Želja za upoznavanjem poznatih ličnosti. Svako dijete ima svog omiljenog sportaša ili već neku drugu zvijezdu. Kod teško bolesne djece to je ujedno često i posljednja želja – da upoznaju tu posebnu osobu. Djeca kao da u samom startu znaju ono čega se odrasli ponovno prisjete tek u zrelijim godinama – da se prava vrijednost krije u ljudima i relacijama, a ne toliko u materijalnim stvarima i društvenim pozicijama.
  • Želja za željom. Za kraj nešto vrlo važno. Djeca ne samo da žele nešto konkretno nego ona naprosto žele da žele. Vole imati svoje mjesto i vrijeme za snove i maštanja. Nije uvijek realno, ali u svakom slučaju puno bolje od prepuštanja prežvakavanju traumatičnih dojmova iz svakodnevnice. Djeca jasno osjećaju kako ovaj život može i treba kudikamo biti ljepši i sretniji i ne daju se smesti u tome.

U Sarajevu 14. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Sigmund FREUD, Civilization and Its Discontents, Indiebooks, 2017.

– Cassie SHEETS, Top 5 Children’s Wishes (5.V.2015.), Children’s Wish Foundation International, https://childrenswish.org/top-5-wishes/ (Stanje: 14. IX. 2020.).

– Mark HAWKINS, The 15 Biggest Wishes Of Children Around The World – And How You Can Help, Lifehack, https://www.lifehack.org/articles/communication/the-15-biggest-wishes-children-around-the-world-and-how-you-can-help.html (Stanje: 13. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : yarruta

PRIJATELJSTVO, SVIĐANJE, ZALJUBLJENOST I LJUBAV

Prijateljstvo se odnosi na vrstu odnosa između različitih pojedinaca koji brinu jedni za druge te koji slobodno dijele pozitivne i loše vijesti. Prijateljstvo se obično temelji i održava na iskrenosti, pouzdanosti, odanosti, kompromisu i bezuvjetnoj naklonosti. Bezuvjetno prihvaćanje bez značajnije osobne pogođenosti zbog tuđih mana je također jedna od bitnih karakteristika prijateljstva. Upravo stoga prijateljstvo je i nešto posve univerzalno, te po sebi nadilazi granice uobičajenih ljudskih određenosti i predrasuda. Tako, prijatelji možemo biti bilo s kim, pa čak i sa životinjama, što u ljubavi ipak nije moguće.

S obzirom da postoje različita prijateljstva, kao i različiti aspekti prijateljstva općenito, isto uopće nije lako definirati. Za Aristotela je prijateljstvo (philia) vrlina koja je “najpotrebnija da bi se živjelo … jer bez prijatelja nitko ne bi odlučio živjeti pa čak ako bi imao i sva druga dobra”. Slično ovome, veliki srednjovjekovni aristotelovac Sv. Toma Akvinski smatrao je iskreno prijateljstvo za najvredniju stvar pod suncem uopće.

Za Sokrata kao i za Platona, prijateljstvo i filozofija aspekti su jednog te istog impulsa, jedne te iste ljubavi: ljubavi koja želi spoznati.

Prema Sokratu, prijatelja treba voljeti više od svega „Darijeva zlata”, što po sebi uključuje i spremnost na žrtvu. Nešto kasnije slično govori i Isus koji smatra da nema veće ljubavi od onoga dati život svoj za prijatelje svoje (Iv 15,13).

Naspram ovih uzvišenih vizija prijateljstva treba predstaviti i ono svojevrsno „kavansko prijateljstvo” koje bi se moglo definirati kao zajedništvo dokolice i oblokavanja. Premda su kavanski ljudi često puni hvale i pouzdanja prema ovakvim prijateljstvima, stvarnost je neosporno sasvim drugačija. Prema Christi Meves potrebna je tek jedna prava kušnja ili nevolja da bi se ovakva prijateljstva promptno urušila uz nesmiljeno međusobno optuživanje i izdaju. Stoga se ovo ni ne može smatrati prijateljstvom u pravom smislu riječi, jer istinsko prijateljstvo uvijek funkcionira pod vidom trajnosti i posvemašnje odanosti.

No ima nešto i dalje, tj. niže od kavanskog prijateljstva. Srednjovjekovni arapski pisac Ibn Zafar reče kako dobri i veseli ljudi traže sebi prijatelje, dok rđavi traže jatake i ortake. Dakle, i ovakvo jedno inkriminirano ortaštvo u konačnici često prati sudbina prije spomenutog kavanskog prijateljstva. Zavjernici su poprilično uvjereni u tobožnju dubinu svoga odnosa, međutim, već prva prava kušnja ili nevolja ih može suočiti s posve drugačijom slikom. A za ovakvo nešto vjerojatno i neće trebati dugo čekati, jer ovakvi ljudi poslovično zajednički mogu savršeno izorganizirati pljačku banke, ali zatim nikako ne znaju „pošteno” razdijeliti plijen.

Slike i opsjene ljubavi

Ako je prijateljstvo teško definirati, ljubav je čak i teže, i ne samo zato što postoji više vrsta ljubavi. Najprisutniji u modernim umovima je eros, što je seksualna ili strastvena ljubav. U grčkom mitu eros je oblik ludila kojeg donosi jedna od Kupidovih strijela. Strijela nas pogađa i mi se „zaljubljujemo”, kao svojevremeno Paris s fatalnom Helenom, što će dovesti do trojanskog rata i propasti Troje. U moderno doba eros se spojio sa širom životnom snagom, nešto slično Schopenhauerovoj volji, temeljno slijepom procesu težnje za preživljavanjem i razmnožavanjem. Erosu je također suprotstavljen Logos ili Razum, a Kupid je prikazan kao dječak (pokatkada i kao nestašni anđelak) s povezom preko očiju (Neel Burton).

Međutim, ni svaki eros nije isti. Tako da bismo mogli govoriti o dva različita erosa. Prvi bi se temeljio prvenstveno na sviđanju, a drugi na zaljubljenosti.

Sviđanje bi se moglo definirati kao partikularna oduševljenost i opčinjenost, jer obično nam se sviđa neki dio, ali ne i cjelina. Na primjer, njemu se prvenstveno svidio njezin osmijeh, a njoj njegove oči. Naravno, čovjek pokatkad bude uvjeren i u to da mu se sviđa sve, ali to jednostavno nije istina. Vidjet ćemo uskoro i zašto… Također valja spomenuti da sviđanje po sebi može biti naglašeno erotizirano, kao što u drugim slučajevima može biti više ležerno i simpatično … baš kao što bi se i reklo  onako “simpatija”.

Zaljubljenost bi se mogla definirati upravo kao sviđanje koje je preraslo u ono prije spomenuto „sve mi se sviđa”. Nju stoga karakterizira jedna posvemašnja idealizacija koja će, međutim, prije ili kasnije morati biti prizemljena. Svijest o tuđim manama ovdje ne postoji, ili ipak postoji ali se paušalno vjeruje kako će se sve to nekako uskoro promijeniti po vlastitoj zamisli i samim tim u svoju osobnu korist. Kad spominjemo mane, to svakako ne moraju uvijek biti doslovne negativne karakterne osobine. Naprotiv, kao manu ovdje možemo doživljavati i nešto po sebi sasvim dobro, ali što se ipak ne uklapa u naše vlastite prioritete i interese. I zatim, kad čovjek jednog dana konačno shvati da mane postoje te da se iste uglavnom neće mijenjati, zaljubljena opijenost prestaje, a u nekim slučajevima se tada čak može roditi i ljubav.

Ljubav koja proizlazi iz erosa bi se mogla definirati upravo kao zaljubljenost koja se prizemljila i postala realna ili opet kao sviđanje koje je shvatilo da u svemu tome postoje i neke druge stvari koje nam se možda i ne sviđaju, ali ih svejedno prihvaćamo, i to zato jer ono što nam se sviđa, stvarno nam se sviđa te smo spremni za to platiti i odgovarajuću cijenu. Stoga ljubav nikad nije toliko očaravajuća kao sama zaljubljenost, ali je zato naspram ove realna i dugoročna. Stoga, dok danas mnogi govore da im fali ljubavi, možda pod tim više misle da im zapravo nedostaje zaljubljenosti. Upravo jer po sebi kratkoročna i prolazna, zaljubljenost je osuđena na to da bude vječito ona priželjkivana i nedostajuća. A oni koji se nasuprot varljivih čari zaljubljenosti ipak konačno opredijele za trajnost i konzistentnost ljubavi, nalik su ljudima koji mnogo više cijene trpkost istine naspram neodoljivih čari laži. Stoga je i ono „biti u ljubavi” po sebi nevjerojatno blisko onome „biti u istini”, te predstavlja čin zrelog čovještva koje spremno prihvaća život u njegovoj cjelokupnosti, sa svim usponima i padovima, ljepotama i nedaćama.

Agape, storge i pragma…

Sve do u novija vremena, ljudi su o ljubavi razmišljali više kao o agapeu nego kao erosu. Agape je univerzalna ljubav i mogla bi se precizirati kao nesebična briga za dobrobit drugih. Agape je po sebi vrlo sličan suvremenom konceptu altruizma te podrazumijeva brigu za sve ljude, ne samo one bližnje, pa čak i brigu za prirodu kao i cijeli svijet.

Postoje i neke druge vrste ljubavi, ponajprije storge i pragma. Storge, ili obiteljska ljubav, ljubav je između roditelja i njihove djece. Šire gledano, to je naklonost rođena iz bliskosti ili ovisnosti i, za razliku od philie ili erosa, ne ovisi o našim osobnim kvalitetama. S druge strane, pragma je vrsta praktične ljubavi koja se temelji na razumu ili dužnosti kao i na dugoročnim interesima. Ovdje eros zaostaje u korist osobnih kvaliteta i kompatibilnosti, zajedničkih ciljeva ili postizanja uspjeha. U doba dogovorenih brakova pragma je morala biti vrlo česta. No o pragmi možemo govoriti i dan danas, kao o aspektu zrele bračne ljubavi koja se lišila međusobne fascinacije supružnika, te je interese erosa podredila odgoju djece kao i dugoročnom zajedničkom preživljavanju.

Spomenut ćemo ovdje kratko i famoznu platonsku ljubav. U osnovi, to bi bio ljubavni odnos lišen svih ili barem većine tjelesnih intimnih sadržaja. Kao svojevoljno-obostrana u praksi je vrlo rijetka, premda ipak stvarno postoji. Ovome nasuprot, platonska ljubav se puno češće javlja u onim scenarijima gdje je jedna strana smrtno zaljubljena, dok je druga gleda posve prijateljski. I ovo svakako ne može dugo potrajati te najčešće završava jako jako tužno, osobito za onu zaljubljenu stranu. Jer u zaljubljenosti uvijek puno više boli ovo “samo nam je još mrvicu trebalo”, nego ono rezolutno “nemaš nikakve šanse!” već u samom startu. Zato, da bi se izbjegli ovakvi emotivni ćorsokaci, nema druge nego na vrijeme početi iskreno i otvoreno pričati.

Kao mali zaključak, vjerujem da bismo se svi složili oko toga da je život bez prijateljstva i ljubavi i dan danas podjednako nemoguć kao što je to bio i prije. No, onda bi se s tim u skladu ovim stvarima trebalo pristupati kudikamo zauzetije i ozbiljnije. Potrošački mentalitet današnjice nas potiče da prijateljstvu i ljubavi počesto pristupamo posve eksploatatorski, te da potrošene stvari zatim više ne popravljamo nego jednostavno bacamo i s novima zamjenjujemo. No gdje su onda u svemu tome prijateljstvo i ljubav, i zašto se uopće čudimo što ih više nemamo?

U Sarajevu, 10.IX.2020.

M. B.

Izvori:

– Jecinta MORGAN, Difference Between Friendship and Relationship, DifferenceBetween.Net, http://www.differencebetween.net/language/words-language/difference-between-friendship-and-relationship/ (Stanje: 10.IX.2020.);

– Neel BURTON, What’s the Difference Between Friendship and Love? (12.III.2017.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201703/whats-the-difference-between-friendship-and-love (Stanje: 10.IX.2020.);

– https://www.quora.com/What-is-the-difference-between-liking-and-loving- (Stanje: 10.IX.2020.).

– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra;

NORMALNOST VOLI NORMALNE OKOLNOSTI

Pridjevom „normalno” obično se označava ono što je idealno, pravilno i prirodno, s tim da ipak postoji znatna razlika između ovog idealnog i pravilnog s jedne strane i onog prirodnog s druge strane. Recimo, povišen krvni tlak kod starijih ljudi je posve prirodan, ali ne i idealan s obzirom na one optimalne parametre ljudskog zdravlja. Dok je i jedno i drugo na svoj način sasvim normalno.

Pridjevom „normalno” često označavamo i ono nešto tipično, što će reći – statistički najučestalije. U tom smislu, recimo, mišljenje većine je normalno, ali opet kao u prethodnom slučaju – samim tim ne mora biti i idealno.

Slično prethodnome, normalno može biti i ono uobičajeno. „Šta sad ovaj izmišlja nešto, kod se kod nas ovako radi već generacijama!?” Dakle, opet slično kao i u prethodnim slučajevima, ovo uobičajeno može biti normalno u prirodnom smislu, ali ne i nužno normalno u onom idealnom smislu riječi.

U ovom tekstu prvenstveno mislimo govoriti o onom normalnom u psihološkom smislu riječi. No odmah na početku bi mogli reći kako je i ovo „psihološki normalno” obilježeno napetom vezom između onoga normalnog u smislu prirodnosti, učestalosti i uobičajenosti s jedne strane, te onog idealno-optimalno normalnog s druge strane.

Kako je tuga postala depresija…

Ako čovjekovo psihološko ponašanje nije nužno stvar ideala, ono samim tim u velikoj mjeri postaje pitanjem mentaliteta, duha vremena, konvencija i stručnih dogovora. U ovom smislu su se, recimo, u proteklih pola stoljeća dogodile brojne i revolucionarne promjene. S prodorom tzv. rodne ideologije nekoć brojni perverzni seksualni poremećaji su preimenovani u prirodne sklonosti. S druge strane, obratno, do jučer najnormalnije ljudske stvari se danas počesto karakteriziraju kao poremećaji. S tim u vezi spominjemo i intrigantno djelo autorskog dvojca (A. V. Horwitz – J. C. Wakefield): „Gubitak tuge: kako je psihijatrija normalnu tugu transformirala u depresivni poremećaj”.

No, pored svih ovih konvencija i navada vremena, preostaje nam i vrlo teško pitanje onog idealno normalnog psihološkog ponašanja. Što je to i kako izgleda? Različiti ljudi bi se po ovom pitanju svakako različito i očitovali, a ja bi se sam osobno najradije svrstao među one koji tvrde da su najnormalniji među ljudima po pravilu malkice ludi. Ono, dobro je u životu biti ozbiljan, odgovoran, posvećen i fokusiran, ali jedna zdrava ljudska osobnost kao da podrazumijeva i povremeno udaljavanje od svega toga, jer treba se ponekad i opustiti, slično kao što je pokatkada dobro pokušati sagledati stvari i iz nekog sasvim drugog, nekonvencionalnog kuta. Slično ovome, moglo bi se postaviti i veliko pitanje o normalnosti agresivnosti kod čovjeka. Danas se oko ovoga u psihologiji stvorila velika hajka, ali ja i dalje ipak nisam siguran koliko trebati vjerovati društvu koje se praktički više boji gnjevnog pravednika nego otmjenog kriminalca? Tko se to danas i zašto toliko plaši samoobrane? Možda svakako nije idealno da svi navlastito uzimamo pravdu u svoje ruke, ali je barem posve prirodno da pokušamo zaštiti sebe i svoje kad je to potrebno, i stoga bi se reklo da nije zdravo ovo ili ono ponašanje, nego da je jednostavno zdrav balans. Za čovjeka su svestranost aktivnosti i višedimenzionalnost ponašanja sasvim normalni. To je ono i što ga definitivno razlikuje od skučenog svijeta životinja.

Ludilo u doba klasicizma i ostale normalne pojave

U svojem tekstu „Am I Normal” za Psychology Today, Annie Murphy Paul govori o nužnosti razlikovanja poremećaja i stila osobnosti (personality disorder and personality style). A što će od ovog dvoga na koncu prevladati uvelike ovisi i o okolnostima koje okružuju čovjeka. Ona kao primjer navodi slučaj žene s histrionskim poremećajem osobnosti a koja radi za jednu financijsku tvrtku. Histrionski poremećaj osobnosti se inače manifestira kroz naglašenu sklonost prema teatralnom i provokativnom ponašanju, s ciljem zadobivanja tuđe pažnje … I nakon što je spomenuta žena svojim ponašanjem izludila sve oko sebe, na koncu biva otpuštena s posla. No, da se ista gospođa kojim slučajem okušala u glumačkim vodama, Murphy Paul pretpostavlja da bi se fino uklopila te da bi čak moguće bila i vrlo uspješna. Jednostavno, pokatkad se čini da su prvenstveno okolnosti i okruženje ti koji presuđuju hoće li nas naš karakter na kraju učiniti talentiranima ili poremećenima.

Naznačeno mišljenje je po sebi zapravo vrlo slično Foucaultovom radikalnom stajalištu koje je iznio još u svojoj „Povijesti ludila u doba klasicizma”. Okvirno rečeno, Foucault tu govori kako ludilo nije mentalna bolest, nego proizvod upitnih društvenih i etičkih obveza koje se nameću pojedincu. Premda bi se ovo njegovo stajalište kudikamo moglo okarakterizirati kao ponešto radikalno, psihologija svejedno i mimo toga već poprilično dugo govori o tome kako su nenormalne ljudske reakcije u nenormalnim okolnostima po sebi zapravo normalne. I ovo se ne odnosi samo na proživljene ratne strahote i njima pripadajući PTSP nego i na mnoštvo drugih neuroza i poremećaja koje najčešće vuku korijen iz čovjekovog stresnog djetinjstva i nesređenog obiteljskog doma.

Međutim, pored ovih osobnih nezahvalnih okolnosti čovjeka često pritišću i one šire društvene okolnosti, kao i okolnosti specifičnog vremena. Postmodernizam je u tom smislu kudikamo opteretio čovjekov osjećaj životnoga smisla. C. G. Jung tako još 1929., dakle u samim začecima toga našeg vremena, može potvrditi kako trećina njegovih pacijenata ne pati niti od jedne poznate kliničke neuroze, nego jednostavno od besmisla i besciljnosti života, te stoga on upravo ovo dvoje i naziva „generalnom neurozom našeg doba” (Usp. C. G. Jung, CW 16 §83.).

Pored ovoga, a izravno vezano za naše prostore, danas imamo i taj slavenski tranzicijski rašomon koji bi se mogao definirati kroz igru u kojoj se ne znaju pravila, ali u kojoj se zato unaprijed zna pobjednik. Ne mora se posebno ni govoriti kako sve to utječe na psihu onog radišnog čovjeka koji u životu jedino želi uspjeti svojim poštenim radom i zalaganjem. Dvadeset i petogodišnja noćna mora, tantalove muke, početak kraja … tako nekako?

Normalnost ili ipak bolje zrelost?

Za kraj napominjemo da se u današnjoj psihologiji češće možemo susresti s pojmom zrelosti nego s pojmom normalnosti. I zrelost je u tom smislu kudikamo zgodniji pojam, jer zrelost je dinamična i otvorena, dok je normalnost, s druge strane, na neki način svršena i predefinirana. Ili si normalan ili nisi, dok sazrijevati možeš cijeli svoj život. Vladeta Jerotić pod osobnom zrelošću navodi sljedeće karakteristike:

– sposobnost da se voli neko drugi, a ne samo sebe

– sposobnost kontroliranja nagona i impulsa

– sposobnost podnošenja neprijatnosti, bola i patnje

– posjedovanje zrele, a ne infantilne svijesti

– umjerena agresivnost bez reakcije bijesa ili mržnje

– sposobnost da se bude nezavisan.

Sve pobrojeno ujedno čini i normalnog čovjeka, ali kako rekosmo, ako smo već negdje i propali, bit će kudikamo poticajnije kad nam kažu da nismo dovoljno osobno sazreli, a ne ono da nismo posve normalni.

U Sarajevu 8. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Boris PETZ (ur.), Psihologijski riječnik, Naklada Slap, 2005.

– Vladeta JEROTIĆ, Čovek i njegov identitet, Zadužbina Vladete Jerotića, 2011.

– Michel FOUCAULT, Istorija ludila u doba klasicizma, Mediterran Publishing, 2013.

– Annie MURPHY PAUL, Am I Normal? (published March 1, 2005 – last reviewed on March 26, 2019), Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200503/am-i-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

– Peter KRAMER, What Is Normal? (published November 1, 2009 – last reviewed on June 12, 2019.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200911/what-is-normal (Stanje: 7. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Olga Yastremska

ZNAKOVI I PUTOVI DO SAMOPOUZDANJA

Samopouzdanje je iznimno važna karakterna crta koja se po sebi tiče gotovo svih elemenata jednog sretnog i ispunjenog ljudskog života. U tome smislu, osobe s visokom razinom samopouzdanja dokazano imaju manje problema sa strahovima i anksioznošću, fleksibilnije su, više uživaju u ljubavi i prijateljstvu, otvorenije su za nove spoznaje i iskustva te uspijevaju biti u bliskoj vezi sa onim svojim istinskim „Ja”.
Samopouzdanje se kolokvijalno može pokatkad uzeti i kao negativan pojam, i to ukoliko ga se krivo razumije u prvom redu kao ponos ili da ne spominjemo prepotenciju, oholost, samoljublje i usiljenu kompetitivnost. Međutim, jedno istinsko samopouzdanje nema nikakve veze s pobrojenim, jer ono prije su manje-više sve odreda teške karakterne mane, dok je samopouzdanje izraz i sukus jednog zdravog i zrelog čovještva.

Znakovi istinskog samopouzdanja
U psihologiji se općenito govori o različitim znakovima samopouzdanja, a ovdje donosimo neke od njih:
Ljudi snažnog samopouzdanja ne trebaju izvanjske komplimente da bi pospješili isto. Međutim, premda ne ovise o njima, oni općenito nemaju problema s tim da primaju tuđe komplimente. Slično tome, oni nemaju problema ni kad im se uputi pokoja kritika. Također, za njih se kaže da ne popuštaju pod društvenim pritiscima, s tim da to kod njih nije toliko stvar prkosa i samodokazivanja koliko stvar pristajanja uz svoj osobni životni nacrt i put. Ovdje dolazimo moguće do same srži jednog zdravog samopouzdanja. Ono podrazumijeva spoznaju svoje vlastite specifične uloge u životu, pa samim tim onda i razumijevanje svoje istinske prirode. Stoga osobe visokog samopouzdanja karakterizira snažna potreba da budu ono što jesu, dok osobe niskog samopouzdanja, obratno, pokreće želje da budu poput drugih. Pojašnjenja radi, neki istraživači navode da se općenito najniža razina samopouzdanja u životu događa s početkom adolescencije (9-13 god.), te nešto kasnije, s početkom perioda osamostaljivanja (18-23 god.). A realno gledajući, ovo i jesu godine kad su djeca i mladi preokupirani pronalaženjem sebi prikladnih idola i uzora.
Od daljnjih znakova visokog samopouzdanja ovdje spominjemo još izbjegavanje hvalisanja, kao i izostanak straha zbog tuđeg uspjeha. Također, ovakve se osobe se ne boje tražiti tuđu pomoć kad im je potrebna, kao što se ne boje tražiti ni tuđi savjet. Osim toga, za ovakve osobe se kaže da općenito više slušaju nego što govore, ne boje se promjena, nije ih strah priznati vlastitu krivicu, kao što im također nije problem priznati drugoj strani u raspravi da je pokatkada u upravu. Slikovito rečeno, dok osobe niskog samopouzdanja obično smatraju da su toliko snažne da nikome ne dopuštaju ni pera da im odbije, osobe visokog samopouzdanja smatraju da su toliko snažne da im se apsolutno ništa loše neće dogoditi čak ukoliko im usput netko odbije i poneko pero. To je jednostavno stvar postojanja ili nepostojanja nutarnje konzistencije – što je neka stvar po sebi krhkija, to ćemo se oko nje morati zauzetije brinuti.

Samopouzdanje – stvar prirođene genetike ili stečena vještina?
Neki istraživači danas smatraju kako je samopouzdanje u načelu čovjeku prirođeno, što će reći da oni to vide prvenstveno kao stvar genetike. S druge strane, izgledno je ipak veći broj onih koji samopouzdanje dovode u vezu s jednim adekvatnim roditeljskim odgojem. Ovo razmišljanje, dakle, poima samopouzdanje više kao stečenu vještinu koja se samim tim može sticati i naknadno, što će reći u onom slučaju kad nije stečena na vrijeme kroz odrastanje i djetinjstvo.
Ako bismo pokušali odrediti koje to stvari iz djetinjstva osobito loše utječu na nisko samopouzdanje u odrasloj dobi, onda bi na prvom mjestu svakako istakli neadekvatno sankcioniranje djece od strane roditelje. Bilo da govorimo o fizičkom kažnjavanju ili o onom neadekvatnom verbalnom (deranje, psovanje, omalovažavanje uz hrpu pejorativnih epiteta i usporedbi), oba ostavljaju veoma loše posljedice na samopouzdanje djece. Tome naprotiv, ako je dijete već ponekad nemoguće i nedokazivo, onda bi ga bilo puno adekvatnije sankcionirati uskraćivanjem igračke, TV-a, kompjutera, igrice ili omiljenog slatkiša. Na taj način, dijete će kudikamo naučiti lekciju, a da njegov nutarnji integritet pri tome ne bude narušen.
Drugi, moguće i katastrofalniji izvor niskog samopouzdanja kod djece javlja se zbog roditeljskog zanemarivanja. Ovakvi ljudi kasnije ne samo da nemaju samopouzdanja već im počesto kronično nedostaje i bilo kakvo poštovanje, savjest i životna motivacija. Kako to piše Christa Meves u „Manipuliranoj neumjerenosti”, sa ovakvim ljudima kasnije je veoma teško raditi te slabo reagiraju na bilo kakvu postojeću terapiju.
Treći dominantni izvor niskog samopouzdanja kod djece bi se mogao identificirati s prebrižnim roditeljstvom. Premda se na prvu mogu činiti posve uzornima, prebrižni roditelji mogu biti uzorkom brojnih problema svojoj djeci u odrasloj dobi. Uz njih je jednostavno nemoguće u potpunosti odrasti te steći sva ona potrebna životna umijeća, stavove, odgovornosti i navike. Jer oni to sve radije sami obavljaju za svoju djecu, ostavljajući ih tako trajno nedoraslima, pa samim tim i nesigurnima.
Neke praktične vježbe za jačanje samopouzdanja
Kako smo već rekli, mnogi autori i istraživači danas smatraju da se poljuljano samopouzdanje itekako može naknadno ojačati. Krenut ćemo stoga od onih jednostavnijih i lako primjenjivih stvari. Američka psihologinja Barbara Markway predlaže u tom smislu da si zapišemo kakvu krilaticu ili misao koja nas ohrabruje i motivira te da je izložimo sebi na vidljivo mjesto gdje često boravimo. Slično ovome, ona predlaže i to da si nađemo kakvu vlastitu fotografiju iz životnog perioda kad nam je išlo dobro i kada smo pouzdano bili zadovoljni i sretni pa i nju onda također staviti na istaknuto mjesto na koje ćemo često moći bacati pogled.
Dalje od ovoga stvari postaju nešto složenije, ali su i dalje poprilično izvodive. Tako Alice Boyes kao prvo predlaže da sagledamo malo svoja prethodna iskustva povezana s niskom razinom samopouzdanja i visokom razinom anksioznosti. Pri tome se osobito treba fokusirati na sve one događaje kada smo prethodno bili vrlo zabrinuti i uplašeni, a da je na kraju ipak sve prošlo sasvim dobro. Prepoznavanjem i osvješćivanjem takvih obrazaca bezrazložne brige i straha, kudikamo možemo popraviti razinu vlastitog samopouzdanja vezanog za nadolazeće događaje i izazove.
Slično prethodnome, Boyes predlaže da sagledamo i sve one životne događaje kada smo bili iznimno uspješni, pa o čemu god da je riječ. Kako smo se tada osjećali, koliko smo i kako radili? Što nam je bilo na pameti? Čemu smo se nadali? Na koji način smo s drugima izlazili na kraj? Na ovaj način stječemo uvid u onu suptilnu recepturu uspjeha koja već postoji negdje u nama.
Sljedeća točka izravno je povezana s prethodnom, a ona bi glasila: Zašto bi se trebalo prestati uspoređivati s drugima? Ljudi niskog samopouzdanja često bivaju osupnuti uspjesima drugih ljudi, te kao da samim tim još i dodatno gube vlastito samopouzdanje. No, prema Boyes to jednostavno nije tako. Jer niti su drugi ljudi uvijek i u svemu uspješni niti smo mi uvijek i u svemu neuspješni. Jednostavno, svaki čovjek u životu se mora suočiti i s uspjesima i s neuspjesima. Upravo stoga u životu ni nema smisla uspoređivati se s drugima. Treba činiti ono svoje najbolje što možemo, i tako ćemo s pravom i sami sebe moći smatrati uspješnima. Upravo dakle ono kako Caroline Webb i definira samopouzdanje: To je ono kako se osjećaš kad si najbolji što možeš biti!

U Sarajevu 2. IX. 2020.
M. B.
Izvori:
– Vladimir ZIVANOVIC, 11 Signs Revealed Only In People With True Confidence, Lifehack, https://www.lifehack.org/283544/11-signs-revealed-only-people-with-true-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Barbara MARKWAY, Why Self-Confidence Is More Important Than You Think (20.IX.2018.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/shyness-is-nice/201809/why-self-confidence-is-more-important-you-think (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Alice BOYES, 5 Tricks for Low Self-Confidence (4. IX. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/in-practice/201809/5-tricks-low-self-confidence (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Maureen HEALY, Is Self-Confidence Pre-Determined? (3.XI.2011.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/creative-development/201111/is-self-confidence-pre-determined (Stanje: 2. IX. 2020.).
– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia;

PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE

Filmovi katastrofe su se u zadnjih dva desetljeća prometnuli u svojevrsnu „zlatnu koku” velikih holivudskih filmskih studija. Bez obzira radilo se tu o posve prirodnoj katastrofi, ratnom scenariju ili invaziji napredne vanzemaljske vrste, izgledno je da će se na kraju rijeke gledatelja sliti u filmske dvorane diljem svijeta. Pitanje je zašto? Zbog čega po sebi užasavajući i krajnje uznemirujući prikazi uništenja i propasti tako dobro prolaze kod globalne filmske publike, i to bez obzira na sve postojeće kulturološke i svjetonazorske razlike?

O svemu ovome postoji veliki broj teorija i mišljenja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Možda bi za početak trebalo povući određenu paralelu između suvremenog filma katastrofe i negdašnje antičke tragedije. Kako je ova u svoje vrijeme također bila obožavana od strane publike, tako su i veliki umovi toga doba rado raspravljali o svemu tome. Platon je imao općenito loše mišljenje, kako o samoj antičkoj tragediji tako i o pjesništvu toga doba uopće. Smatrao je kako ove razbuktavaju ljudske strasti umjesto da ih smiruju. Njemu je ipak proturječio njegov učenik Aristotel koji je tragediju dovodio u vezu s pojmom katarze. Tragedija je prema Aristotelu kod publike trebala prvo pobuditi strah, a zatim i sažaljenje, pročišćavajući na taj način čovjekove osjećaje. U sadašnje vrijeme Ronald Emmerich, poznati majstor filmske katastrofe, dovodi potonje također rado u vezu s pojmom katarze. Premda ne dosljedno na Aristotelov način, i Emmerich ovdje ipak primjećuje to svojevrsno dvoslojno iskustvo gledanja tragedije. Gledatelj se isprva užasava prizorima uništenja i katastrofe, da bi se zatim ohrabrio i obradovao spoznajom kako par pravih ljudi na kraju ipak može „spasiti dan”. Donekle slično ovome razmišlja i američki filmaš te  filmski znanstvenik Wheeler Winston Dixon. U svojoj knjizi „Katastrofa i sjećanje” on navodi da ljudi idu gledati filmove katastrofe kako bi sebi dokazali da mogu proći i kroz najgore moguće iskustvo, te da su na neki način, samim tim, zapravo i besmrtni.

Filmovi katastrofe i promjena političkih naglasaka

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, filmovi katastrofe su se učestalo bavili uništenjem New Yorka. Sjećam se kako sam i sam u to vrijeme, u jednom te istom tjednu, u dva različita filma gledao kako u prahu i pepelu nestaju jedne te iste znamenitosti New Yorka. Ovome nasuprot, zadnjih godina smo na filmskom platnu često imali priliku gledati uništavanje američkih vladinih zgrada i nacionalnih znamenitosti u Washington DC-u („Pad Olimpa”, „Pad Bijele kuće”). Wheeler Winston Dixon smatra kako se ovo javlja kao posljedica sve veće političke polarizacije u američkom društvu, pri čemu svaka strana želi uništiti onu drugu te se zatim obje slažu s naznačenim filmskim uništenjima, liječeći tako nagomilane frustracije iz svakodnevnice. No, više autora u svemu tome vidi i naznake jedne takve stvarne tragedije koja bi se mogla dogoditi u bliskoj budućnosti.

Zombi film i strah od „ljudskoga roja”

Nedavno smo cijeli jedan tekst bili posvetili psihologiji zombi filmova. Ovdje prilažemo još jednu malu naznaku od pisca John Wildmana za Filmcomment.com. Prema njemu, suvremena fascinacija zombi filmom utjelovljuje čovjekov strah od neosviještenog ljudskoga mnoštva, dakle, od svojevrsnog ljudskoga roja … od ljudi koji su se u međuvremenu počeli ponašati kao mravi i insekti.

Filmovi katastrofe kao izraz ideje nužnosti pojednostavljenja kompliciranog svijeta

Pored brojnih neizravnih i simboličnih konotacija, u ljudskoj fascinaciji filmovima katastrofe zasigurno ima i nečeg izravnog. Mnogi gledatelji jednom ovakvom svijetu žele kraj, ali ne zato što općenito mrze ljudsko društvo i život, nego zato što mrze jedno ovakvo komplicirano i stresno ljudsko društvo i život. U tome smislu filmovi katastrofe se pokazuju kao nositelji ideje nužnosti dolaska jednog „pojednostavljenog svijeta”. Slično ovome, prema američkom sociologu Johnu Hoopesu, užasi filmova katastrofe su po sebi kadri relaksirati i neke druge brige i strahove suvremenog čovjeka. On je napet zbog iščekivanja vlastite smrti ili zbog smrti svojih bližnjih. A sve to je opet tijesno povezano sa strahovima proizišlim iz problematike ljudske brige i odgovornosti. Nešto u stilu: „Što će oni jadni ako ja prvi odem, ili šta ću jadan ja ako oni prvi odu?” Stoga se jedan kataklizimički scenarij „Svi istovremeno letimo u zrak”, koliko god čudno zvučalo, suvremenom čovjeku kudikamo može činiti kao sretno rješenje. Jer u tom slučaju nema više brige, nema više odgovornosti, nema više tuge, ali ni loših financijskih posljedica i neisplaćenih kredita zbog vlastite smrti ili smrti svojih bližnjih …

Dakle, sve nam ovo govori da je u današnje vrijeme strah od života postao kudikamo i veći od straha od smrti, pri čemu u igri preostaje i onaj, zapravo, najgori mogući scenarij: Da se istovremeno pribojavamo i života i smrti. No, možda je to ujedno i najkorisnije za čovjeka – da teži nečemu što nije smrt, ali ni onaj prezahtjevni kao i nerjetko tragični život kakvog inače poznajemo.

Za sami kraj, spomenut ćemo i onaj jedan ponešto drugačiji pogled na filmove katastrofe, koji onkraj različitih napetih teorija i dramatiziranja zastupa mišljenje kako suvremeni filmovi katastrofe  prvenstveno predstavljaju odraz današnje napredne filmske tehnologije koja vam omogućuje da snimite ama baš što poželite. Prema prije spomenutom autoru Johnu Wildmanu, publika tako ne trči u kina isključivo radi svojih nagomilanih strahova, nego i zbog jednostavne želje da vidi atraktivan i uzbudljiv vizualni spektakl, koji upravo zato što je vizualan, i jest toliko globalno razumljiv i popularan. No, svejedno bismo i ovo mišljenje mogli sasvim lijepo zakomplicirati dodatnim pitanjem: Ako se danas već može snimiti što god čovjeku palo napamet, zašto mu onda baš katastrofe toliko često padaju? Zašto radije ne recimo neki idilični prizori rajskoga života? Dakle, filmovi katastrofe zasigurno predstavljaju vrlo složen psiho-sociološki fenomen kojeg je po sebi nemoguće lišiti i svih onih dramatičnih tumačenja, viđenja i konotacija.

U Sarajevu, 23.VIII.2020.

M.B.

Izvori:

– Wheeler Winston Dixon,  Disaster and Memory: Celebrity Culture and the Crisis of Hollywood Cinema (Columbia University Press, 1999);

– Kelly KONDA, Box Office: The Psychology of Disaster Movies, or Why San Andreas Sold So Many Tickets in Los Angeles & San Francisco (3.VI.2015.), We Minored In Film, https://weminoredinfilm.com/2015/06/03/box-office-the-psychology-of-disaster-movies-or-why-san-andreas-sold-so-many-tickets-in-los-angeles-san-francisco/ (Stanje: 23.VIII.2020.);

– Tom BROOK, The lure of the disaster movie (1.VIII.2013.), BBC.com, https://www.bbc.com/culture/article/20130731-the-lure-of-the-disaster-movie (Stanje: 23.VIII.2020.).

– Katarza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30849>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sangoiri;

ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

  • René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

Exit mobile version