Mario Bernadić – Stranica 3 – Poptheo Web Portal

STRAH GOSPODNJI

Mnogo veći i uzvišeniji pojam od čovjekovih rudimentarnih strahova od Božje kazne…

Ljudskoj mudrosti, koju bi u ovom kontekstu bilo bolje nazvati lukavštinom i prepredenošću, Biblija na više mjesta suprotstavlja onu mudrost koja dolazi od Boga, a njezin bi početak, opet prema višestrukim biblijskim navodima, trebalo tražiti u čovjekovom strahu pred Bogom (Izr 1,7; 9,10; 14,16; Job 28,28; Prop 12,13…).

Strah Božji ili strah Gospodnji očituje se u prvom redu kroz čovjekov strah od Božje kazne za počinjeni grijeh i bezakonje. Ovaj se ponekad očituje kao izravni ili trenutni strah zbog počinjenog grijeha, ali pokatkada i kao onaj dugoročni memento mori – „Sjeti se da si smrtan”. Što će reći, vrijeme leti, dani prolaze … kad-tad ćemo prispjeti svome kraju i što ćemo onda sa sobom ponijeti na „drugu stranu”? Novac, materijalije, ljudska dostignuća i društvene veze ostaju tamo gdje već jesu, dok na drugu stranu možemo prenijeti samo svoju najelementarniju duhovnu esenciju – ono što jesmo i kakvi jesmo. I zato se već sada pokatkada pitamo kakvi smo to i hoće li to biti dovoljno za onu beskonačnu vječnost?

Međutim, strah Božji ima i neke dodatne konotacije. Može ga se shvatiti i kao ono pozitivno strahopoštovanje pred Božjim veličanstvom, recimo, kao ono nekoć Izraelci pod Sinajem ili proroci i apostoli u susretu s Božjom epifanijom. Reklo bi se da je sasvim prirodno osjetiti se malim i nedostojnim u susretu s nečim bezgranično velikim. Zato i važi ono da je početak mudrosti strah Gospodnji, ali vidjet ćemo uskoro – da to i nije puno više od samog početka.

Bog nije velik samo prema „gore” nego i u svakom drugom smjeru…

Nakon što se tijekom svojih prognaničkih dana na obalama rijeke Kebar susreo s nečim posve čudesnim što je doživljavao kao „slavu Jahvinu”, starozavjetni prorok Ezekiel se kao pokošen stropošta na zemlju, ali zatim je čuo glas: “Sine čovječji, na noge se, da s tobom govorim!” (Ez 2,1). Od samog glasa prorok zatim jasno osjeti kako u nj ulazi duh koji ga hitro podiže na noge (2,2). Dakle premda je to nesagledivo Veličanstvo bilo zbilja veličanstvo, a čovjek samo bijedni čovjek, Veličanstvo je željelo da se čovjek uspravi pred Njim, jer eto, bilo je kao nešto neodgodivo za popričat se. Da ne bi bilo zabune, slična dinamika prati i ostale biblijske epifanije. Uvijek se prvo događa neka manifestacija straha s ljudske strane, ali zatim i stanovito ohrabrenje i poziv na dijalog s božanske strane. Dakle, premda bi Bog po sebi mogao i bez čovjeka, On se ipak u svetoj povijesti svijeta višestruko obraća njemu. Ovdje smo ponovno na tragu Božje veličine koja je toliko velika da čovjeku treba podosta vremena da je uopće uprati i razazna. Naime, ispostavlja se da Bog nije velik samo u smjeru makrokozmosa nego i obratno u smjeru mikrokozmosa. Jedna pobožna izreka kaže da pred Bogom ništa nije toliko veliko da bi bilo veće od Njega, ali isto tako i ništa toliko malo da bi pred Njim bilo beznačajno i nevažno. I tu Njegovu svojevrsnu veličinu prema „dolje” mi doživljavamo kroz teološke kategorije ljubavi, milosti, pravednosti, vjernosti i providnosti. Ova druga veličina svakako ne dokida onu prvu grandioznu i silovitu veličinu, i stoga od ovoga dvoga proizlazi da je jedan normalan vjerski osjećaj po sebi složen osjećaj. Jedan normalan i uravnotežen vjernik ne može da ne strahuje pred Njegovim veličanstvom, ali isto tako ne može da se ne raduje zbog Njegove ljubavi, vjernosti, milosti, pravednosti i providnosti. I tko ovako ne čini, taj jednostavno ne dopušta Bogu da bude velik na način koji Mu kao Bogu jedino i priliči – velik na svaki mogući način te u svakome zamislivom i nezamislivom smjeru i perspektivi!

Kad se strah Gospodnji svede isključivo na onaj strah od kazne…

Što se dogodi kad se onaj po sebi bogat i slojevit fenomen straha Gospodnjeg svede isključivo na spomenuti strah od Božje kazne? Odgovor na ovo pitanje glede same biblijske tradicije pronalazimo moguće u jednom o Isusovih sudačkih govora, točnije, u „Prispodobi o talentima” (Mt 25,14-30). Izrečena iz samih Isusovih usta, ova prispodoba govori o bogatom čovjeku koji odlazi na dug i dalek put. Prije nego li je otputovao, on saziva svoje sluge i povjerava im vlastito bogatstvo da raspolažu i privređuju s njim. Tako, jedan dobiva pet „talenata”, drugi dva, treći jedan. I premda se brojke čine malima, važno je napomenuti da se ovdje radi o enormnim novcima. Talent je bio antička mjera za težinu koja je od društva do društva toga vremena vagala od 20 do 40kg. Kao moneta, talent se odnosio na istovjetnu težinu plemenite kovine, najčešće srebra ili zlata. Dakle, premda zbog promjenjivih varijabli danas nije lako izračunati točnu vrijednost talenta, neki autori okvirno predlažu vrijednost od 1 400 000 USD za jedan talent.

Priča dalje kaže kako se gospodar jednog dana vratio s puta, zatraživši istoga trena od svojih slugu da podnesu račun. Onaj što ih je primio pet, uspio je u međuvremenu zaraditi još pet. Gospodar mu zbog toga izriče hvalu, te obećava basnoslovnu nagradu. Drugi sluga je slično prvom, od dva primljena talenta uspio zaraditi još dva. I njega gospodar oduševljeno hvali i obećava mu prebogatu nagradu. No, s trećim slugom stvari polaze u nešto drugačijem smjeru:

“…A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’” (Mt 25,24-30).

Kao kratki komentar naznačene prispodobe, vrlo je zanimljivo da Isus cijeloj ovoj priči, koja bi po sebi trebala poslužiti kao slika Posljednjega suda, daje naglašeno svjetovan karakter. Dakle, gospodar slugama ne zadaje neki religiozni izazov, nego onaj posve materijalni i profani. Vidjeli smo, dvojica se pri tome snalaze izvrsno, dok se trećem vlastite predrasude, u najboljoj maniri „samoispunjujućeg proročanstva”, na kraju odbijaju od glavu. Sputan predodžbom strogog i nemilosrdnog gospodara, on najradije ne poduzima ništa, pa ga je na kraju baš na taj način i uspio rasrditi. „Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se” (Mt 7,2). To bi moguće ujedno bio i ponajveći izazov same vjere. Nebo nas ne poziva samo da vjerujemo, nego da u dobro vjerujemo, i najboljem mogućem se nadamo. Stoga se ovdje na neki način nalazimo na vrlo kliskom terenu. Sud, s jedne strane, predstavlja neupitnu činjenicu vjere, ali srž moralnog zakona, s druge strane, jesu ljubav i pravednost. Prvo je ono za što vjerujemo da će se jednom dogoditi, ali isključivo kao Božje pravo, a ovo drugo dvoje jest ono na što smo pozvani u našoj ljudskoj svakodnevnici.

Sud Božji – ne prisvajati ga sebi, ali niti zazivati bez potrebe

Svjedoci smo kako neki vjernici olako sude i još lakše zazivaju sud Božji. No, oprezno s tim. Možda je to događaj tako strašan i sveobuhvatan da mu se nitko ne bi trebao radovati i nadati, a možda u konačnici ni mi samo u Božjim očima nismo toliko pravedni koliko mislimo. Ovdje govorimo zapravo o poprilično staroj problematici. Sličnim vjernicima sa sličnim očekivanjima se svojevremeno bio pozabavio i starozavjetni prorok Amos. Takvi su s nestrpljenjem iščekivali Božji sud koji se unutar Staroga zavjeta najčešće označavao pojmom „Dana Jahvina”. I prorok dakle takvima progovara:

“Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost. Bit će vam k`o onom što uteče lavljim raljama, a sretne ga medvjed; koji uđe u kuću i stavi ruku na zid, a ujede ga zmija. Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost? Mrklina, a ne sunčan sjaj?” (Am 5,18-20).

Namjesto ovoga, Amos koji redak ranije radije svima njima predlaže nešto sasvim drugo za činiti:

„Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad Vojskama, smilovat’ ostatku Josipovu” (5,14-15).

Na kraju, umjesto zaključka, za dobro se kudikamo treba boriti, ponekad i posvađati, a pokatkada moguće čak i potući. A grešnika i bezakonika se stalno treba napominjati i opominjati. I sve je to zapravo dio univerzalne ljubavi prema dobru. Ali čak i u jeku najstrastvenije borbe za dobro i pravdu, čovjek se treba kloniti onoga što isključivo pripada Bogu. Osim toga, Božji sud i nije neka posebna šansa za nas grešnike. Naša šansa se zove Božje smilovanje prema ljudskoj nevolji i bijedi.

U Sarajevu 31. XII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrigh: Igor Zhuravlov;

OSVAJANJE ILI UTJECAJ?

U konačnici, nikog nije moguće u cjelovitosti osvojit, ali se zato na svakoga može utjecati…

Čovjeka nikad nije lako osvojiti, i to ne samo onda kad to jasno ne želi nego čak i onda kada misli da želi, jer prije ili kasnije se neminovno probudi i predomisli. Čini se da netko od početka zna kako ne može bez slobode, dok oni drugi istu prvo moraju izgubiti da bi je tek kasnije zavoljeli i počeli cijeniti. U svakom slučaju prafenomen slobode neotuđivo pripada najnutarnjijoj biti čovještva, s tim da je to ponekad kod čovjeka osviješteni, a pokatkada i neosviješteni sadržaj svijesti.

Povijest neumoljivo pokazuje da tekovine jedne revolucije nikada ne traju vječno, slično kao što separatističke težnje na osvojenim područjima mogu tinjati čak i stotinama godina nakon osvajanja, strpljivo čekajući svoj adekvatni povijesni trenutak. A i na onoj najosobnijoj intimnoj razini: na kraju obično nekome pripadne srce, a onom drugom sve ostalo. Premda ovo zvuči ponešto šizoidno, stvar je takva kakva jest, jer kako rekosmo, posve je prirodna tendencija oduprijeti se nečijem cjelovitom osvajanju.

Slično kao što povijest i život dokazuju da je ono jedno cjelovito osvajanje nemoguće, utjecaj se, s druge strane, čini sasvim mogućim. Nakon što se osvajači prije ili kasnije povuku, obično sa sobom odvuku i neke običaje, navade i ideje onih nad kojim su donedavno vladali. S druge strane, i oni nekoć osvojeni na kraju obično preuzimaju dosta toga od osvajača, i sada to ponosno smatraju neotuđivim dijelom svoga identiteta. Stoga je i za čovječanstvo, ali i za samog čovjeka dobro da se prije ili kasnije ostave nerealnih osvajačkih fantazija te da počnu razmišljati o onim sasvim realnim sferama vlastitog utjecaja. Jer kako vidimo, osvajanja dođu i prođu, ali utjecaji uvijek ostaju.

Umijeće žalbe

Za djecu i psihopate se kaže da su u jednome veoma slični: oni nepogrešivo znaju kako dobiti ono što žele. Međutim, isto tako, za one prve poslovično pronalazimo da su infantilni, te da prije ili kasnije moraju odrasti, dok se za one druge smatra da su permanentna opasnost za društvo koju odlučno treba izolirati. No, s druge strane, i oni pristojni odgojeni ljudi dosta propate u životu, jer eto, oni bi kao nešto, a nikako ne znaju kako i na koji način… Ili, drugim riječima, jednostavno se boje da ih se ne svrsta u one prve dvije skupine, a moguće i u onu treću – skupinu napornih defetista koji uvijek zbog nečega kukaju i zanovijetaju preko svake mjere, tako da na kraju od njih svi nastoje pobjeći. Stoga američki psiholog Guy Winch smatra kako ona jedna učinkovita žalba po sebi predstavlja vrsno umijeće sa svojim vlastitim propozicijama i pravilima na koje se itekako treba pripaziti.

Prva stvar na koju bi prema Winchu trebalo paziti jest ono zbog čega se mi zapravo žalimo, a druga je kojoj ćemo se instanci zbog toga požaliti. Ako se na ovo dvoje ne pripazi, onda se obično dogodi da se istresemo prvoj osobi za koju pretpostavljamo da će nas saslušati, i to onda o svemu i svačemu, te preko svake mjere. S tim se problem kudikamo ne rješava, nego se samo opterećuje osoba koja s cijelom problematičnom situacijom nema nikakve veze. Dakle, kad shvatimo što je ustvari naš problem i koga se on striktno tiče, na kraju još preostaje da složimo „sendvič”. Naime, Winch se služi slikom sendviča da bi ono „meso” od žalbe po sredini moglo lakše proći. Stoga on prvu „šnitu” kruha zove „otvaranjem ušiju”, a onu drugu „digestivom” koji će primatelju naše žalbe pomoći da istu lakše „probavi”. Da ne bi sve ostalo na pukoj teoriji, Winch navodi i jedan konkretan primjer iz vlastitog života i rada. Nakon što ga je mjesecima dugo mrcvarila nesnosna buka zbog građevinskih radova u blizini stana kojeg je u to vrijeme unajmljivao, Winch se konačno odlučio žaliti vlasniku zgrade. Svoju žalbu posložio je na sljedeći način. Prvo je pohvalio samu zgradu kao i radnike koji su tu radili na održavanju i upravljanju, ustvrdivši dodatno kako on osobno zaista voli tu živjeti (prva šnita kruha). Zatim je prešao na samu žalbu (meso). Zbog nesnosne buke koja traje već jako dugo, on je bio pometen u svojoj redovitoj spisateljskoj aktivnosti, tako da je silom prilika pretrpio i nemalu financijsku štetu. Stoga sad i zahtijeva da mu se naznačeni financijski gubitak na određeno vrijeme kompenzira kroz nižu cijenu najma stana. I na kraju „digestiv” (druga šnita kruha): izrazio je svoju uvjerenost kako sam vlasnik ni na koji način osobno nije kriv za novonastalu situaciju, ali eto, da bi ovaj ipak trebao izići u susret njemu kao i ostalim stanarima, jer u protivnom se boji da bi moglo biti još ovakvih žalbi, ali možda čak i nekih ozbiljnih tužbi. I kako je na kraju sve ovo završilo? Pa kaže, čovjek mu je bez riječi snizio cijenu stanarine za narednih pola godine…

Čini se da Winch nekoć poput Pascala izvrsno opaža tu sveprisutnu ranjivost osobe. Ako je napadnut, čovjek će se žestoko braniti, pa makar prethodno i opravdano bio napadnut. Stoga se tajna promjene ostvaruje po paradoksu prihvaćanja osobe. Carl Rogers reče: „Zanimljiv paradoks je da kad sebe prihvatim kakav jesam, tek tada se mogu promijeniti”. Dakle, kako prema sebi, tako i prema drugima: osoba se mijenja tek onda kad se osjeti sigurnom i prihvaćenom.

Umijeće uvjeravanja

Već smo jednom ranije pisali o problemu, tako da kažemo, klasičnog savjetovanja pri čemu jedna strana dijeli savjete, a druga ih prima i sluša. Neka istraživanja pokazuju da od ovoga koristi imaju samo savjetnici, ali ne i oni savjetovani. Jer oni prvi se s dijeljenjem savjeta stavljaju u poziciju moći i od toga se osjećaju naprosto fantastično, dok se oni drugi od svega ovoga osjećaju još jadnije i bespomoćnije nego inače. O ovome problemu progovara i Kevin Dutton, autor knjige „Razdijeljeno uvjeravanje: Drevno umijeće i nova znanost o promjeni uma”. Dutton prolazi tu kroz različite scenarije i situacije, a ovdje donosimo jedan od predstavljenih primjera. Recimo, imate u svojoj blizini kakvog okorjelog pušača ili, još gore, notornog alkoholičara, i već ga dugo pokušavate nagovoriti da prestane s tim, ali on se uporno opire, vrijeđa se i ljuti, i jednostavno nema nikakvog pomaka. Dutton ovdje jednostavno predlaže da namjesto onog uobičajenog: „Trebao bi prestati pušiti/piti”, radije pitamo: „Jesi li ikada razmišljao o tome da prestaneš pušiti/piti”? Sa ovim se postiže da se upitani ne mora više suočavati s nama, nego sam sa sobom i sa svojim problemom. Nadalje, ako kaže da je razmišljao, možemo ga zatim upitati vidi li on neke možebitne koristi od toga da prestane sa svojim opasnim porokom. Dutton za ovaj moment kaže da će nam ta osoba vjerojatno navesti sve ono što smo joj mi sami već stotinu puta do sada rekli, no cijela stvar na ovaj način ima znatno veću snagu, jer to više nisu izvana nametnutu razlozi, nego nečiji osobni razlozi. Razgovor svakako može i dalje potrajati, a pitanja se mogu redom nizati: kad je mislio pokušati prestati, na koji način, što ga najviše u tome smeta i koči, što ga plaši, itd. Za cijelu operaciju će moguće i dalje trebati puno živaca i vremena, no na ovaj način se situacija kudikamo mijenja u pozitivnom smjeru. Inzistirajući na mišljenju i stavu druge osobe, mi na taj način toj osobi pomažemo da povrati davno izgubljeno dostojanstvo i samopouzdanje, a bez toga dvoga ujedno nikakva pozitivna promjena ni neće biti moguća jer teški poroci po riječima Sigmunda Freuda i nisu poraz, nego tek posljedica poraza; točnije, oblik samokažnjavanja zbog neuspjeha vlastitog ega. Da bi prestao s porokom, čovjek prvo mora riješiti onaj prethodni problem koji ga je uopće doveo do poroka, a to je kudikamo bio nekakav životni poraz ili barem snažan osjećaj neuspjeha.

Prepoznavanje tuđeg interesa

Različiti ljudi imaju različite interese, no pokatkada se svi ovi mogu uspješno okupiti oko istoga cilja. Dutton u ovom smislu navodi primjer čovjeka koji traži investitore koji bi mu pomogli u nakani otvaranja vlastitog otmjenog restorana. I što će im u tom smislu reći i kako ih upitati? „Znate, ja silno želim da budem vlasnik restorana i to ne bilo kakvog!” Koga za to briga uopće? Kako je to još primijetio C. G. Jung, čovjek po vlastitoj prirodi predstavlja zatvoreni psihološki sustav i angažirat će se samo oko onoga na što može projicirati jedan dio samoga sebe. Ili, iz Duttonove perspektive više, ako želite da vam netko oko nečega pomogne, morat ćete pri tome onda više računati i na njegove interese, a ne samo na svoje vlastite. U naznačenom primjeru, ako je investitor gurman, treba mu reći da planirate otvoriti mjesto vrhunskog kulinarskog iskustva. Ako je društvena osoba, recite mu kako će to biti mjesto na kojem će zbilja moći fascinirati svoje prijatelje. Ako li je pak kreativni esteta, obećajte mu sudioništvo u uređenju prostora i sl.

Utjecaj u širem profesionalnom okruženju

Ako govorimo o ostvarivanju utjecaja u jednom širem profesionalnom okruženju, bez obzira na to je li ono akademsko ili poslovno, jedno istraživanje pokazuje kako ljudi u naznačenom kontekstu jasno razaznaju dvije različite vrste govornika: govornike orijentirane prema zadacima i govornike orijentirane prema vlastitoj dominaciji.

Prednost i povjerenje se pri tome jasno ukazuju onim prvima. Doduše, puno govore, ali umjerenim i blagim tonom. Rado održavaju kontakt očima s članovima prisutne grupe. Gestikulacija im je meka i fluidna, a držanje tijela prirodno.

S druge strane, prema vlastitoj dominaciji orijentirani govornici su obično dosta glasni. Ton glasa je ljutit, čak ako i nisu ljuti. Držanje tijela ukočeno. Skloni su silovitim gestama, stisnutim šakama i često upiru prstom. Dakle, kako već rekosmo, za većinu profesionalne populacije ovo je neprihvatljivo ponašanje. Dakle, još jednom vidimo, osvajači dolaze i odlaze, a jedino utjecaj uvijek prolazi i trajno ostaje…

U Sarajevu 27. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– How to Win Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izadnju 1. VII. 1993 – Zadnji put uređeno 9. VI. 2016.), https://www.psychologytoday.com/intl/articles/199307/how-win-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

– Carlin FIORA, The Art of Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izdanju 6. IX. 2011. – zadnji put uređeno 9. VI. 2016.). https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201109/the-art-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

– Guy WINCH, The Squeaky Wheel: Complaining the Right Way to Get Results, Improve Your Relationships, and Enhance Self-Esteem, Walker Publishing Company, New York, 2011.

– Kevin Dutton: Split-Second Persuasion : The Ancient Art and New Science of Changing Minds, Open Road Integrated Media, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

PSIHOLOGIJA KOCKANJA

Priča o nemilosrdnom trijumfu puke slučajnosti nad ljudskom iluzijom…

Kockanje je vrsta klađenja gdje se ulaganjem novca na neki neizvjestan ishod pokušava osvojiti određena nagrada. Stoga su uvijek tri bitna elementa kockanja: ulog, rizik i nagrada.

Premda ga u današnje vrijeme ljudi počesto doživljavaju kao nešto moderno i novijeg datuma, korijeni kockanja sežu unatrag sve do paleolitika, a do sad najstarija pronađena šestostrana igrača kockica datira na otprilike tri milenija pr. Kr. Stoga ne čudi da se već stari religijski tekstovi bave ovom problematikom, te da isti većinom izriču strogu zabranu bavljenja kockom.

U današnje vrijeme kockanje se na Zapadu doživljava mahom kao rekreacija i zabava, a državni zakoni su uglavnom blagonakloni prema ovom, za njih, pouzdanom izvoru oporezovanih prihoda. Pri tome su neke kulture više, a neke manje kockarski zainteresirane. Podaci u tom smislu pokazuju kako čak 70% Britanaca barem jednom godišnje posjeti neki od tamošnjih brojnih kasina. S druge strane, u Švedskoj postoje tek tri veća kasina, a ove većinom posjećuju stranci. Glede Švedske, ovakva situacija je uvelike posljedica i tamošnjeg, od strane države, strogo zadanog koncepta „odgovornog kockanja” (Responsible Gambling), a koji po sebi i nije isplativ mutnom privatnom kasino sektoru.

Iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom

Kao što već rekosmo, danas brojni ljudi pristupaju kockanju kao prema povremenoj razbibrizi i zabavi. Međutim, pokatkad neki od njih ipak posve izgube kontrolu, tako da naznačena zabava za njih preraste u neobuzdanu i posve destruktivnu ovisnost i strast.

Prema Dr. Lukeu Clarku, sa Odjela za eksperimentalnu psihologiju sveučilišta Cambridge, ovisnost o kockanju po sebi je poprilično paradoksalna ovisnost. Naime, ovdje se postavlja pitanje zašto bi se itko trebao kockati kad se dobro zna da je kockarnica jedina ta koja uvijek dobiva? Što će reći da su sve igre u njoj tako proračunate i postavljene da tek mali dio kolača na kraju pripadne igračima.

Clark smatra kako u samom središtu kockanja stoji iluzija kontrole nad nepredvidljivim ishodom koji je ustvari definiran slučajnošću. Dakle, prema ovome bi sama daleka mogućnost kontrole nad onim što se po sebi ne može kontrolirati bilo to što snažno privlači igrače da igraju.

Drugi važan okidač kockarske ovisnosti prema Clarku zrcali se u tendenciji pokušaja sustizanja gubitka. Naime, nakon što što je stvoren početni gubitak, igrač isti sada do iznemoglosti pokušava anulirati nekakvim dobitkom, no kako su mu šanse za to po samoj prirodi igre iznimno male, gubitak će najvjerojatnije i dalje rasti, a igrač će ga zatim još i više pokušavati sustići.

Treći važan okidač pronalazi se u situacijama kad je dobitak „zamalo” ostvaren. Na primjer, netko na ruletu ganja „21-crveno”, a loptica mu završava na susjednom „2-crno” polju. Igrač je zbog toga uvjeren da je na dobrom putu, te da mu nedostaje još samo mrvica, ali to je zapravo opet teška iluzija jer na ruletu svaki broj ima podjednake šanse, što znači da pravila linearnog približavanja ovdje ne znače apsolutno ništa. Ovaj okidač se ponekad naziva i „kockareva zabluda” (Gambler’s fallacy), te uključuje i neke druge slične scenarije. Recimo, nakon što je loptica sedam puta u nizu padala konstantno na crna polja, kockar postaje potpuno siguran da će se ista idući put zaustaviti na crvenom polju. No to svakako ne mora biti točno, jer i sva preostala crna polja ponovno imaju jednaku šansu kao i ona crvena.

Glede kockarskih okidača, različita istraživanja spominju i neke druge izazove. Recimo, dokazano je da dobro raspoloženje općenito povećava želju za kockanjem. Osim toga, tu je i tzv. promjena očekivanja u vezi s pobjedom. Na primjer, nakon što su uplatili novac na svog omiljenog konja na hipodromu, igrači počinju vjerovati da isti sada ima puno veće šanse za pobjedu nego prije li su oni uplatili. Također, tu je i tzv. „bandwagon efekt”. On se javlja u lutrijama u situacijama nakon što jackpot nije izvučen kroz nekoliko kola, te je ovaj sada postao rekordno visok. Ljudi tada obično počinju masovno uplaćivati listiće, pa čak i oni ljudi koji redovito uopće ne igraju. Svi se žele priključiti, nitko ne želi propustiti rekordni dobitak.

Za kraj ovdje spominjemo i tijesnu povezanost kockanja i praznovjerja. Kao što je na početku rečeno, kockanje predstavlja iluziju kontrole nad posve slijepim statističkim procesom, no kockari to vide na posve drugi način. Smišljaju nekakve dobitne sheme. Pričaju okolo da su provalili igru. Ili naprosto tvrde da mogu nanjušiti one sretne – „vruće” kao i one nesretne – „hladne” automate. No sve je to opet najobičnija iluzija. U svakom slučaju, tko god uspije shvatiti da se kod kocke radi isključivo o slijepoj slučajnosti, taj ili se neće više nikako kockati ili će činiti to posve umjereno, i baš isključivo zbog one povremene razonode i zabave.

Psihologija, ali i ne samo psihologija

Kockarska ovisnost općenito važi kao najgora moguća. Ukoliko ovisnik ima čvrstu odluku i snažnu volju da se izliječi, liječenje će svejedno potrajati moguće i godinama. Međutim, neka novija saznanja sa ovog područja ovisnicima, kao i njihovim bližnjima, moguće ulijevaju i nešto više nade. U tome smislu, različita istraživanja pokazuju kako kockanje često i nije samo čisto psihološki, nego i neurološki problem također. Slično kao i kod ovisnosti o teškim drogama, i ovdje u pozadini često stoji dopaminska neravnoteža, kao pokatkada i izvjesne moždane traume. Tako je zabilježeno da su neki ljudi osjetili snažnu kockarsku strast nakon neurokirurških zahvata, kao što se nekima drugim to javilo nakon uspostavljene dijagnoze Parkinsonove bolesti. Neki treći su opet osjetili jednu ovakvu neugodnu promjenu ponašanja nakon uzimanja terapije za depresiju i sl. U svakom slučaju, kod većine ovakvih pacijenata, novootkrivenu kockarsku strast obično prati i jedno izraženo riskantno ponašanje i na drugim područjima života i rada. Premda ovo sve skupa ne zvuči nimalo naivno, izvjesnu nadu ipak budi datost da kockanje nije uvijek isključivo moralna i psihološka devijacija nego i konkretna patologija sa svojom neurološkom pozadinom, a koju se u konačnici uz pomoć različitih medikamenata može uspješno liječiti. Iz potonjeg slijedi i sekundarna korist vezana za javnu percepciju ovog problema. Premda okorjeli kockari samima sebi i svojim bližnjima redovito uspijevaju prirediti neviđenu količinu problema i kaosa, to ne znači da su oni nužno zločinci … puno češće, to su tek ljudi u teškoj nevolji.

U Sarajevu 19. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– Luke CLARK, The Psychology of Gambling, University of Cambridge, https://www.cam.ac.uk/research/news/the-psychology-of-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

– Ronald E RIGGIO, The Psychology of Gambling (16. III. 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/cutting-edge-leadership/201603/the-psychology-gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

– https://en.wikipedia.org/wiki/Gambling (Stanje: 19. XII. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gstockstudio;

PRILIKE I BRIGE ČETVRTE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.

U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.

Prilike

Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.

Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.

Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.

Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.

Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.

Brige

Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.

Više o temi: https://poptheo.org/zanimanja-i-profesije-koje-ce-vjerojatno-nestati-u-narednih-pedesetak-godina/

No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?

Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.

Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.

Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.

Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.

Zaključak

Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.

U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.

U Sarajevu 8. XII. 2020.

M. B.

*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.

Izvori:

– The Fourth Industrial Revolution: what it means, how to respond, https://www.weforum.org/agenda/2016/01/the-fourth-industrial-revolution-what-it-means-and-how-to-respond/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Maja KARABEG, Četvrta industrijska revolucija potpuno mijenja svijet (14. VII. 2017.), Aljazeera Balkans, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/cetvrta-industrijska-revolucija-potpuno-mijenja-svijet (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Klaus SCHWAB, The Fourth Industrial Revolution, World Economic Forum, https://www.weforum.org/about/the-fourth-industrial-revolution-by-klaus-schwab/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Jacqueline RIFKIN, The Third Industrial Revolution : How the Internet, Green Electricity, and 3-D Printing are Ushering in a Sustainable Era of Distributed Capitalism (2012.), Semantic Scholar, https://www.semanticscholar.org/paper/The-Third-Industrial-Revolution-%3A-How-the-Internet-Rifkin/06c837f9d789aaaf17efda9ba7b5955b20ce0b0c?p2df (Stanje: 8. XII. 2020.).

-Max MCKEOWN, Adaptability: The Art of Winning in an Age of Uncertainty, Kogan Page, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Soldatov

KOLIKO OPREZA JE DOVOLJNO?

Oprez je jedna od onih kontroverznih, polariziranih stvari gdje se može i podbaciti, ali i pretjerati. Konfucije u tome smislu afirmativno reče: „Oprez rijetko kad griješi”. S druge strane, američki književnik i humorist Prentice Mulford primijeti sljedeće: „Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke jer, računati na poteškoće, znači stvarati ih“. A to bi jednostavno značilo da i sa samim oprezom počesto treba oprezno.

Čovjek – ne baš sasvim oprezna vrsta

Jedan drugi američki komedijaš, slavni Mark Twain glede opreza reče kako su ljudi kukavička vrsta, a on sam ne samo da korača u toj povorci nego i na njenom čelu ponosno nosi stijeg. Međutim, iole pomnija analiza pokazuje da ljudi i nisu posve oprezna vrsta. Štoviše, sa stanovišta evolucijske psihologije reklo bi se kako ljudi uz primate predstavljaju dvije vrste koje su se od drugih sisavaca definitivno distancirale datošću da je kod njih smiona radoznalost nadvladala oprez. Stoga ne čudi da se u slučajevima pretjeranog opreza kod nekih ljudi uglavnom povlače one „životinjske” usporedbe. Recimo, „plašljiv kao miš”, „oprezna k’o srna” ili ovome slično „plah kao zec”. U svakom slučaju, sa stanovišta evolucijske psihologije radoznala smionost se može uzeti kao pretežito pozitivna datost, jer ova i je omogućila ljudima da bolje upoznaju sebe i svoj svijet, te da ovladaju njim. No, s druge strane, ipak ne smijemo zaboraviti niti da su ljudi po sebi također izrazito destruktivna kao i autodestruktivna vrsta. Dakle, opreza nikad dosta, s tim, kako rekosmo, da i sa samim oprezom počesto treba vrlo oprezno.

Racionalan pristup

Procjena rizika i upravljanje istim danas predstavlja važnu i cijenjenu disciplinu, bilo da govorimo o različitim sigurnosnim studijama, bilo o ekonomskom poslovanju ili o nečem trećem. Međutim, ovo se itekako tiče i osobnih životnih izbora. U svemu ovome obično prevladava pristup koji bi se mogao jednostavno definirati sljedećim riječima: Tamo gdje prevladavaju mogući dobici, pametnije je riskirati, dok tamo gdje prevladavaju mogući rizici, pametnije je ustuknuti i biti oprezan. No, sve ovo uopće nije lako za proračunati. Potrebno je znanje, ali potrebno je i iskustvo. Dakle, ovdje izričito važi ono: „Pitaj pametnije”. Ali također i ono drugo: „Pitaj starije”!

Poteškoće

Općenito bi se moglo reći kako postoje tri različita razloga zbog kojih je teško biti oprezan na jedan racionalan i umjeren način. Prvi se tiče osobnog čovjekovog razvoja i iskustva, drugi bliskih međuljudskih relacija i odnosa, a treći više samog današnjeg vremena i njegovih navada.

Glede prvog, španjolski egzistencijalist Miguel de Unamuno reče: „Nitko nije spreman vjerovati tako malo kao onaj koji je na početku vjerovao previše“. A taj netko smo često svi mi navlastito. U početku smo premalo oprezni da bi kasnije kroz život postali uglavnom i suviše oprezni. A ovdje je vidimo potrebna neka zdrava sinteza. Dakle, ne pristupati životu a priori ni oprezno ni neoprezno, nego svakoj situaciji i izazovu po mogućnosti pristupati otvorenog uma i zasebno.

S druge strane, ono drugo je danas vrlo često povezano i sa onim trećim. Čovjek prirodno strahuje za svoje najbliže i najdraže, s tim da današnja kultura to dodatno i posve nezdravo raspiruje. Komercijalizacija informacija i kulturnih sadržaja dovela je do toga da se najviše plasiraju negativne stvari jer se one poslovično najbolje i prodaju. U filmovima i serijama gledamo o ubojstvima, otmicama, pljačkama, prijevarama i brakolomstvima, a u vijestima opet dominiraju skandali, bolesti, ratovi i terorizam. Dakle, ona prirodna briga za bližnjima i voljenima tako prerasta u nezdravu brigu, a prizori djece koja se samostalno i slobodno igraju vani – u velikim gradovima na taj način danas postaju prava rijetkost.

U naznačenom kontekstu također bismo mogli govoriti o još jednoj specifičnoj današnjoj osobnoj brizi, o brizi da u društvu ne ispadnemo budalama. I ovo je donekle prirodna i zdrava briga, ali odnekle to definitivno više nije. A i za ovo krivca opet možemo slobodno tražiti u suvremenoj kulturi koja je od drskog bunta učinila vrlinu. Praviti ljude budalama i nazivati ih istima, po sebi je čest sadržaj komedija. A da to i nije toliko smiješno, shvatimo tek kada se i sami nađemo u žrvnju tuđeg neukusnog humora. Ovakvih stvari je doduše bilo i mnogo ranije, međutim tu jednu specifičnu kulturnu razliku danas možemo raspoznati baš po nerijetko i tragičnim posljedicama kod današnje djece i omladine koja se nađu u žrvnju tuđeg bolesnog iživljavanja i ismijavanja. Mnogi od njih upadaju u anksioznost i depresiju, a neki čak i podižu na sebe ruku. Ovakva žestoka samoosuda može doći samo tamo gdje ne postoji izgrađena svijest o pogrešci nasilnika i drznika. Dakle, dokle god postoji zdrava svijest i uvjerenje da zapravo ovi čine nešto pogrešno i zabranjeno, a ne onaj koji ih mora trpjeti, tu neće biti razloga ni za stid, a tako ni za tjeskobu, bespomoćnost a ni depresiju. No, kako rekosmo, ovakva svijest se danas uvelike gubi, jer je u međuvremenu drskost učinjena društvenom vrlinom i uzorom, a žrtvama pakosnih ismijavanja onda ne preostaje ništa drugo nego da zaključe da su oni sami krivci, a ne ovi koji su ih uzeli na zub. No problem i nije tako nerješiv kao što se ponekad čini. S malo ulijevanja starih dobrih moralnih sudova i vrijednosti mogu se učiniti doslovno čuda. A iz iskustva, pomaže već i učestalo ponavljanje one jedne jedine rečenice: „Oni se trebaju stidjeti, a ne ti“!

U nekim drugim slučajevima, osobito kod odraslih, jedna ovakva briga može biti i posljedica pretjerane narcisoidne zauzetosti samim sobom. Nešto otprilike: Užasno mi je važno da ne ispadnem budala jer to jednostavno ne dolikuje mojem projiciranom visočanstvu. Za ovakve je najbolji savjet onda da se počnu malo više brinuti za druge ljude. Jer čovjeku tada obično više i nije toliko važno hoće li on osobno ispasti budala, jer pomažući drugima – neminovno će ispadati, i to poprilično često. Ali tada to, kako rekosmo, i ne bi više trebalo biti toliko važno zbog osjećaja višeg dobra kojeg neupitno stječemo jednim ovakvim provjerenim altruističkim načinom ponašanja.

U Sarajevu 1. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– James STEIN, The Calculus of Caution (29. V. 2010), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/you-are-what-you-decide/201005/the-calculus-caution (Stanje: 1. XII. 2020.).

– Gina GALLAGHER, Caution! (8. IV. 2011.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/shut-about-your-perfect-kid/201104/caution (Stanje: 1. XII. 2020.).

Izvor citata: hr.wikiquote.org

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

SAMOLJUBLJE I SAMOZALJUBLJENOST

Samoljublje je vrlo nepopularan pojam, s tim da ono i nema puno veze sa samo-ljubavlju nego puno prije sa samo-zaljubljenošću. No, ako već postoji jedna takva nelegitimna samo-zaljubljenost, onda izgledno postoji i ona opravdana i uzvišena forma istinske samo-ljubavi.

Problemi zaljubljenosti su vrlo teški premda u suštini vrlo jednostavni. A i nema ih puno. Prvi je idealizacija, drugi je neopažanje i neprihvaćanje problema dotične relacije. Dakle, ono što je dobro, obožava se i zapravo po sebi preuveličava. A ono što nije, ne vidi se, a čak ako se i vidi, onda se ignorira. Opet, to što nije dobro, vrlo lako može biti mana voljene osobe. Ali može biti i nešto drugo. Možda su obje osobe po sebi dobre, ali jednostavno, imaju drugačije životne prioritete, interese i planove. A to za njih kao par u konačnici i nije dobro. Što bi se reklo: „Prvo pitanje je kamo idemo, a drugo, tko će poći s nama? Ako ta pitanja ikad postavimo obrnutim redoslijedom, naći ćemo se u nevolji” (H. Thurman).

I onda jednog dana ljudi konačno progledaju i otrijezne se. Problemi se sada sasvim jasno vide, a na idealizacije su u međuvremenu postali rezistentni, baš kao i na bilo koju drugu drogu. I što sad? Pa za neke će to biti definitivni kraj, za one druge početak neminovnog kraja, za treće – početak dugoročne tugaljivo-osrednje veze, a za one četvrte možda čak i početak istinske ljubavi. Zašto tek sad i to baš one istinske? Pa ljubav čovjeku nikad nije ono primarno i prirođeno. Za ljubav treba uzrasti i pomučiti se (M. Selimović). Za ljubav prvo treba nadići sve one dječje bolesti zaljubljenosti. Također, za ljubav je često potrebno prvo jako dugo biti rezigniran i razočaran, pa čak i smiono zaključiti ono kako nema ljubavi, i tek onda nekad na kraju, kad shvatiš da tvoja, sad već uvriježena, neljubav i nema druge alternative osim one „što ako je ipak moguće” ljubavi, tada se obično sasvim polako „mic po mic” i usudiš voljeti. A usred svega ovoga, za ljubav je ipak možda najpotrebnije prvo istinski zavoljeti samoga sebe.

Treba jako puno vremena za zavoljeti se…

S ljubavlju prema sebi ide poprilično slično kao i s ljubavlju prema drugima. Ako se ova ikada dogodi, izgledno je da će se dogoditi tamo nekad dosta kasnije, u zrelijim godinama. A prije toga, prvo će se dogoditi samo-zaljubljenost, a zatim i ono veliko razočaranje. Dakle, u samom početku čovjek se samoidealizira. Preuveličava svoje vrline i ne primjećuje mane. Ako ih i primjećuje, u svakom slučaju ih ne smatra nešto strašnima. U svemu tome, moglo bi se reći da je čovjek naprosto priljubljen za samog sebe, te da okolni svijet i njegove potrebe slabo primjećuje. Tu naravno govorimo o dječjem narcizmu koji pokatkad preraste i u narcizam odrasle osobe. Tu ujedno nailazimo i na prvu suštinsku razliku između samozaljubljenosti i zaljubljenosti. Naime, ova prva obično traje puno, puno duže. Neki je zapravo nikada ni ne uspiju nadvladati, no kod većine drugih ona zapada u prvu ozbiljniju krizu tamo nekad već u pubertetu, pa možda čak i malo prije toga. Tamo nekad u dobi od desetak godina djeca se počinju međusobno ozbiljnije uspoređivati, te jasno primjećuju kako su drugi vršnjaci u nekim stvarima jednostavno bolji. S vremenom će početi opažati i to kako ih izvanjski svijet definitivno ne prihvaća tako dobro i prisno poput rođenih roditelja. A i ono što su smatrali na sebi posve dobrim, s vremenom će uvidjeti kako drugi ljudi to ne cijene dovoljno ili im to, još gore, jednostavno nije potrebno. Još tek kad dođu prvi ozbiljniji promašaji i neuspjesi na fakultetu, pa zatim i na radnom mjestu… Čovjek se tada nalazi pred jako nezahvalnim izborom. Ili će pobjeći u fantaziju i neurozu ili će se jednostavno pomiriti s tim da je nitko i ništa, a što po sebi opet jest neuroza. Stoga bi se reklo da se ovdje radi o izboru: kompleks više vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti! Ili ćeš obmanjivati sebe i druge kako ti sebe jako voliš ili ćeš priznati sebi i drugima da se jednostavno ne voliš, barem ne dovoljno? I zatim, kojim god putem da krene, čovjek će prije ili kasnije morati zastati i upitati se: „Zar ću ovako provesti cijeli svoj život!?” … A i ono drugo: „A šta ako je ipak moguće voljeti sebe … baš ovakvog sebe … prolaznog, nesavršenog, mušičavog, neurotičnog, bespotrebnog – tj. potrebnog tek onda kad drugima nešto konkretno treba”. Pa onda opet pad … i to teški pad: „Da sam sve ovo shvatio na vrijeme, možda bi se i mogao zavoljeti, ali sada nisam više samo ono mušičav, neurotičan, bespotreban… nego sam još i vremešan te već ponešto narušenog zdravlja i nerava … O da sam to mogao shvatiti na vrijeme, ali nisam!” Onda ponovno dolazi mali rast – sada već stara spoznaja: „Pa zar ću ovako do kraja života, a tko zna, možda i poslije samog života? Bilo bi definitivno bolje prihvatiti se!” A onda opet teška sumnja: „Zar ću izdati svoje mladalačke ideale i težnje, eto samo da bi se prihvatio? Ma bolje vala veličanstveno propasti nego prihvatiti ovu ljudsku olupinu od samog sebe!” I tako onda neko vrijeme opet uživaš sablasno u vlastitoj ogorčenosti i zlosretnoj sudbini dok ne pomisliš da bi ipak puno bolje bilo voljeti sebe, pa kakav god da si. I upravo tu dolazimo do epohalno važne spoznaje: Ljubav je poprilično rudimentarna, i s naše današnje točke gledišta slobodno možemo reći posve primitivna stvar. Tu se susrećemo s primarnim bljeskom bitka i praiskonom postojanja. Tu nema gore-dolje ni lijevo-desno. Tu nema ni temelja ni razloga, osim onog jednog jedinog: da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi, kao što je bolje i njoj posljedično postojanje od nepostojanja, te trajanje od netrajanja. Premda tu Njezinu neshvatljivo veliku rudimentarnu jednostavnost u početku osjećamo kao slabost, kasnije ćemo pred istom padati na koljena u ekstatičnom religioznom udivljenju. Jer ovaj izbor je primordijalno jednostavan, pa samim tim onda i logički lagan: Ljubav je jednostavno neusporedivo bolja od neljubavi. Tako je bilo, tako jest, i tako će uvijek biti. I nema nikakve veze što nam se nekad više sviđa godinama, desetljećima, pa tko zna, možda čak i milijunima godina čamiti u mraku. Jednostavno, i na taj način ćemo kad tad priznati i shvatiti da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi.

Epilog

Kako prema sebi, tako prema drugima, pa i prema prirodi, društvu, karijeri, svijetu … pa čak i prema samoj Ljubavi. Za nas sve uvijek počinje sa zaljubljenošću, zatim slijedi razočarenje, a na kraju nam preostaje strpljiva škola Ljubavi. One Ljubavi koja je kroz život kadra izgubiti mnoge bitke, ali zato nikad ne može izgubiti rat, i to samo zato što je jednostavno i definitivno bolja od svih sablasnih čari neljubavi.

U Sarajevu 24. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

PSEUDOMODERNIZAM ALANA KIRBYJA

Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.

Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.

Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…

Post-postmodernizam…

Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.

Pseudo- ali i digi-modernizam

Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.

Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.

Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.

Nikad veći generacijski jaz

Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.

Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…

U Sarajevu 20. XI. 2020.

M. B.

Izvori:

– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).

– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.

– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

MOĆ I SNAGA PERFORMATIVNOG GOVORA

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin (1911-1960.) ne bi se u potpunosti mogao složiti sa onom famoznom latinskom krilaticom: „Djela, a ne samo riječi” (Acta, non verba). Namjesto toga, on bi radije rekao: „Kad nešto govorimo, tada i činimo”. No pri tome svakako nije mislio na bilo koji govor, jer i njemu je bilo poprilično jasno da ljudski govor svojim korisnicima pokatkada pruža takav nebulozan instrumentarij da jednostavno ne kažu ništa, barem ne ono bitno i obvezujuće. A stari Latini su valjda upravo i mislili na jedan takav govor i govornike dok su izricali ono s početka.

I tako stižemo do Austinovog performativnog govora i njegove teorije govornih čina predstavljenih u njegovom djelu „How to Do Things with Words”. Stvari ovdje počinju s njegovim jednostavnim opažanjem kako unutar ljudskog jezika postoje brojne formulacije s kojima se ne izriče neki istinitosni sud niti se, jednostavnije rečeno, opisuje stvarnost kakva jeste (recimo ono, ako vani pada kiša, tada jednostavno kažemo da vani pada kiša). Namjesto ovoga, Austin je ciljao na tzv. performativni govor koji stvarnost ne opisuje i ne konstatira, nego nanovo formira. Npr., kad vjerski službenik ili matičar izrekne ono: „Proglašavam vas mužom i ženom”, on tim riječima ništa ne opisuje, nego formira jednu sasvim novu pravnu i životnu situaciju za mladence kojom se za njih mnogo toga faktički, i to iz temelja, mijenja. Ili malo bliže svakodnevnici, kad recimo šef kaže da je sastanak započeo, to znači da se od onih koji su pozvani na sastanak očekuje da su prisutni te da isti pozorno slušaju i prate, te da ne pričaju ako prije toga nisu zatražili riječ. Ili opet malo bliže obiteljskoj problematici; kad roditelji nadjenu ime svome djetetu, oni tada stvaraju jednu bitnu i dugotrajnu odrednicu njegove identifikacije i identiteta.

Sve navedene primjere Austin bi svrstao među tzv. ilokucijske govorne čine. No oni nisu i jedini mogući iz naznačene performativne domene. Tako recimo postoje i oni perlokucioni čini. Daleko od svih prethodnih službenih očitovanja i pravorijeka ovdje se nešto kaže, barem tako izgleda, tek da bi se reklo, ali s tim se svejedno ponovno potiču i neke konkretne akcije. Na primjer, kad netko kaže da je gladan, to će njegove slušatelje vjerojatno potaći tako da mu ponude nešto za jesti.

Spomenut ćemo ovdje još jednu datost iz Austinove teorije govornih čina (premda ih zapravo ima puno više), a to su tzv. eksplicitni performativi. Puno jednostavnije od svog sofisticiranog nazivlja ovdje se radi o, tako da kažemo, moći isprike, ali i snazi danog obećanja. Dakle, prema Austinu, ovo su poprilično obvezujuće i po sebi teško osporive stvari. Kako on to dalje kaže, kad netko od nas zatraži oproštenje, skoro ga je nemoguće pitati: „Misliš li stvarno tako”? Slično je i s čvrsto danim obećanjem. Onaj koji ga prima na neki način je obvezan da dadne šansu onome koji obećanje daje. No i ovaj potonji je obvezan da obećano izvrši, jer inače će biti diskreditiran.

Za kraj donosimo i jedan kuriozitet iz Austinovog kratkog ali intenzivnog života, a koji po sebi moguće i dodatno govori u prilog važnosti njegove teorije. Kao mladi svršeni filozof Austin je početkom II. svj. rata bio unovačen u Britanski obavještajni korpus te će do kraja rata dogurati do višestruko odlikovanog potpukovnika. Već je tu zapravo i shvatio koliko velika ali i razorna može biti moć izgovorene ljudske riječi, no tu je također shvatio i što je to odgovornost za ljudske živote – i to pogotovo dok se kao obavještajni časnik zauzeto brinuo da ništa „ne iscuri” o savezničkim planovima za iskrcavanje na Normandiju. Dakle, dok god možemo govoriti i pisati, mi možemo puno toga, osobito ukoliko smo iskreni te ukoliko cijelim svojim bićem stojimo iza izgovorenoga. U protivnom, pričat će se i dalje samo da se nešto kaže…

U Sarajevu 1. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

BITI U PRAVU I SVE OKO TOGA

Često se u raspravama između djece i roditelja na kraju može čuti onaj roditeljski „sveobarajući” argument: „Nisi ti mene rodio, nego ja tebe!” Dijete pri tome već u pojedinoj stvari sa svoje strane itekako može biti u pravu, no u pravu je i roditelj sa ovim svojim „završnim udarcem” od argumenta, jer djeca i roditelji jednostavno nisu ravnopravni partneri tako da si roditelji pokatkad mogu priuštiti i ovaj luksuz da su jednostavno u pravu, pa čak ako u pojedinom slučaju nužno i nisu u pravu.

Iz naznačenog primjera proizlaze minimalno dvije stvari:

1) čovjeku često nije lako biti u pravu čak i onda kad je sasvim u pravu

2) a sve ovo ponajviše ovisi o poimanju ravnopravnosti nekog odnosa od strane onih koji su uključeni u taj odnos.

Tako se općenito kaže da ako netko u raspravi vaše argumente ne želi ni čuti, to samo znači kako ta osoba smatra da vas na ovaj ili onaj način posjeduje. Pri tome opet možemo govoriti o nekoliko različitih tipova ljudi:

– Narcise na zanimaju vaši argumenti jer čvrsto vjeruju da ste vi tu radi njih i njihovih potreba, a ne oni radi vas i vaših.

– Ovome su pokatkada skloni i oni posve dobrohotni ljudi koji bi inače puno toga za vas učinili. U tom slučaju bi se reklo kako vas ovi itekako vole, ali vas zato nikako ne poštuju u vašoj slobodi i samostalnosti. Ništa čudno, jer ljubav i poštovanje vrlo često i ne idu skupa pod ruku premda bi ono, barem idealno gledano, trebali ići.

– U trećem slučaju kojeg ćemo spomenuti opet se radi o nekakvom osjećaju posjedovanja, ali ovaj put sasvim druge vrste. Naime, neki ljudi vas moguće i vole i poštuju, ali problemi u raspravi nastaju zbog njihovog općenito posjedničkog odnosa prema samoj istini. Eto, oni kao sve vide, znaju, čuju … puno čitaju, razmišljaju, jednostavno pametnjakovići. No baš jer su pametnjakovići, onda bi valjda trebali još i više biti spremni na poštenu i konstruktivnu razmjenu argumenata.

Dakle, premda nekad ono baš stvarno osjećamo da smo u pravu, to ne znači da smo nužno u pravu … ili ako već i jesmo, opet se može realno očekivati da nam to drugi sasvim jednostavno ospore.

Biti u pravu u braku ili vezi

U izvrsnom tekstu za Psychology Today američki psiholog Hal Shorey progovara o naznačenoj problematici „biti u pravu” u braku ili vezi. Pri tome on donosi jednu fiktivnu raspravu koja poprilično odgovora prosječnoj ljubavnoj svađi.

– Ona: „Ti uvijek radiš ono što želiš … misliš samo na sebe … nije te briga što mislim“.

– On (osjećajući se povrijeđenim i lažno optuženim): „To nije istina … pa jesam li te prošli tjedan pitao gdje želiš da idemo na večeru, i jesmo li fino zatim otišli tamo“?

– Ona: „Da, ali to je samo zato što sam te prethodno bila pritisnula, inače sam nikad ne bi“!

– On (već napola lud od srdžbe): „To je najobičnije sr…“!!!

I glasovi se zatim povisuju a svađa eskalira…

Prema Shoreyu, stvar je zapravo u tome da niti jedan od članova para ovdje ne čuje ono što druga osoba govori. A da bi se to moglo ispravno čuti, važno je ponešto znati o stilu vezanosti kod pojedine osobe. U naznačenoj raspravi „ona” predstavlja zaokupljeni stil vezanosti. Sa svim svojim oštrim argumentima ona zapravo pokušava reći: „Ljuta sam i brinem se da on više ne mari mnogo za mene“. To možemo zaključiti jer su zaokupljeni ljudi međuljudski usredotočeni, brinu se o sigurnosti u vezama i svaki čin koji bi se i najmanje mogao protumačiti kao nebriga ili udaljavanje smatraju prijetnjom.

Na temelju rasprave ovog hipotetičkog para mogli bismo također zaključiti da “njega” karakterizira odbacujući stil vezanosti (premda u praksi može biti i obratno), i njegov fokus stoga leži na istinitosti tvrdnji i objektivnosti činjenica. Najviše ga zanima predstavlja li njegova partnerica lažno činjenice ili ga lažno optužuje. Ali on zna da je u pravu, pa ne može dopustiti da taj prekršaj i napad na njegovu racionalnost tek tako prođe. Shorey ovaj tip osobnosti pokušava predstaviti starom šalom: „Jednom sam pomislio da sam pogriješio, ali prevario sam se“.

Prema Shoreyu naznačena svađa može ići još dugo dalje. Argumenti i uvrede se nasumično izmjenjuju, te se sve više čini da ovo dvoje ljudi vode posve odvojene razgovore. Iskopavaju se stare uspomene i uvrede, svađaju se u nedogled, a on bi zapravo samo trebao shvatiti da nju jedino brine voli li on nju još uvijek kao prije. Jer nju niti jedna druga činjenica ne zanima osim činjenice bliskosti i međusobne posvećenosti. Stoga bi prema Shoreyu sebi mogli prištedjeti brojne ovakve i slične svađe ako bismo umjesto onoga što drugi govore prvenstveno pokušali čuti ono što oni osjećaju i misle.

U Sarajevu 20. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– https://www.quora.com/How-do-you-feel-when-you-are-right-but-you-have-no-right-to-say-a-word (Stanje: 20. X. 2020.).

– Hal SHOREY, Managing Relationship Conflict: Letting Go of Being Right (17. X. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-freedom-change/201710/managing-relationship-conflict-letting-go-being-right (Stanje: 20. X. 2020.).