individuacija – Poptheo Web Portal

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta.

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

FIGURA I ZNAČENJE “SJENE” U DJELIMA C. G. JUNGA

Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.

Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.

U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost! “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)

Kompleksna stvarnost

Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.

Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene

Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.

Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast. To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.

Slika 2.: C. G. Jung 1910. godina. Izvor: en.wikipedia.org

Istina će vas osloboditi!

Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.

Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.

U Sarajevu, 13. 10. 2018.

M. B.

Izvori:

– „Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of Our Dark Side“ (17.12.2015.), Academy of Ideas, izvor: https://academyofideas.com/2015/12/carl-jung-and-the-shadow-the-hidden-power-of-our-dark-side/ (Stanje: 13.10.18.);

– Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com

Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…

„Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja“ – Fjodor Dostojevski.

Uvodna napomena – onako – više za muške čitatelje: kad je 80-tih godina XX. st. krenuo sav taj spektakularni rašomon s mješovitim borilačkim sportovima, mnogi su mislili da će brutalni MMA turniri samo dokazati neprikosnovenu dominaciju „stand up“ boraca nad tzv. „parterašima“. Jednostavnije rečeno – a da i dame koliko toliko mogu razumjeti – nekako se mislilo da jedan solidan hrvač nikad neće imati šanse protiv solidnog boksera, jer postojalo je općenito uvjerenje da ništa nije toliko moćno kao „štos u nos“. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim suprotno: Hrvači ne da nisu bili lošiji od boksera u međusobnom srazu, nego se pokazalo da čak posjeduju i stanovitu premoć. Kao da su ovi i boksače, ali i svekoliku mušku javnost željnu krvi podsjetili na elementarnu fiziku stvari: lakše je drugog čovjeka izbaciti iz ravnoteže nego što će se ovaj na silu moći održati u istoj. A kad jednom obojica padnu (u) na parter, a past će, tad počinje neprikosnovena dominacija hrvača.

Naš način kretanja na dvije noge je zapravo vrlo ekscentričan i ne smijemo zaboraviti da se ne rađamo sa ovom vještinom, nego je naporno svladavamo i učimo. Djetetu treba prvo oko godinu dana da ikako prohoda, a zatim još desetak da postane posve stabilno na nogama, jer svi znamo da djeca lako padaju, osobito kad pokušavaju trčati.

Mala – čudna – uvodna napomena nas dovodi do nečega o čemu smo već ranije govorili/pisali. Uopće, sve stvari u prirodi je lakše dovoditi iz stanja višeg reda u niže, nego obratno. Potresi su kroz povijest porušili milijune kuća, te od njih napravili gomilu šuta, ali nikad nisu od gomile šuta kojim slučajem stvorili jednu jedinu funkcionalnu kuću. Priroda jednostavno tako funkcionira: uvijek se lakše kretati nizvodno nego uzvodno; uvijek je lakše razarati nego graditi… Isto tako, na ljudskoj razini, uvijek je lakše biti lijen, negativan i bezidejan, nego vrijedan, pozitivan i kreativan. Ili u duhu onoga što reče veliki komičar Jerry Lewis: „Ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati … najteže je biti glumac-komičar“.

Mnogi su mišljenja da je upravo zbog ove datosti ljudska vrsta osuđena – ako već ne na potpunu propast – onda barem na neki relativni neuspjeh. Kako često čujem, odnosno vidim, u raspravama po kojekakvim forumima, pesimisti me upozoravaju da od mojeg poslovičnog optimizma na kraju neće biti ništa, jer s ljudima je tako kako jest: pozitivci će uvijek biti u manjini i oni nikad neće moći nadoknaditi svu onu štetu koju počine negativci, ma koliko god se ovi trudili… Sličnu je stvar jednom izrekao i Ivo Andrić: “Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.” U tom smislu se i cijela povijest čovječanstva upriličuje kao povijest rušenja i naknadnog popravljanja srušenog.

Dokle sam „Ja“, ja – a gdje počinju drugi?

„Pakao, to su drugi (ljudi)“ – povika prvak filozofskog pesimizma J. P. Sartre! Kako već rekosmo, suživot i različiti oblici suradnje se na kraju često pokažu kao potpuno razočarenje.

Neki proračuni pokazuju da će navedena situacija s ljudima vremenom postajati sve teža. Već smo u prethodnom tekstu spominjali Dawkinsa i njegov famozni „Sebični gen“. Ovaj znanstvenik je mišljenja da će s vremenom među ljudima prevladati sebične jedinke. Zašto? U pitanju je sasvim jednostavna računica: altruisti se često ne uspijevaju „razmnožiti“ i to upravo stoga jer su altruisti. Heroji ginu, nesebično dajući sebe za više ciljeve, ideale i opće dobro. Drugi se opet posvećuju do kraja nekom zahtjevnom radu i poslanju. S druge strane, sebičnjaci se drže onog mizernog, ali biološki učinkovitog „u se’, na se’, poda se’“, i tako njihovi geni postupno postaju sve učestaliji, dok altruisti polagano izumiru. Naravno, ovdje ostaje pitanje što je to uistinu sebičnost? Neki bi rekli da su sebični baš oni koji ne podižu sebi potomstvo, a ne ovi drugi … I sam bi se složio da istinski sebičnjaci nisu sposobni za roditeljstvo, međutim, to nisu altruisti nego neke sasvim beznačajne ljudske spodobe. No, ovdje opet kao činjenica ostaje problem da ono vjerojatno najbolje među ljudima počesto ne ostavlja iza sebe potomstvo, i to je za čovječanstvo u cjelini svakako problem ili možda ipak nije problem. Kako smo ono nedavno već pisali, možda je konačno vrijeme da se okonča vrijeme heroizma. Baš kao nekakav apokaliptički scenarij i rasplet: da se svako konačno suoči sam sa sobom, svojim promašajima, zabludama, ali i svojim dobrim potencijalima…

No, vratimo se još malo demotivacijskoj dimenziji ljudske mizerije… Ljudi, kako rekosmo, počesto izgube motivaciju kad spoznaju da na kraju neće biti moguće popraviti sve ono što će negativci u međuvremenu pokvarit. Kako ono netko mudro primijeti: „Čuvajte se negativaca, oni nađu problem za svako rješenje!“

S jedne strane, sasvim je normalno da nas takve civilizacijske tekovine potresu i pogode. Međutim, s druge strane, jesam li ja onda uistinu ja ukoliko moje raspoloženje i motivacija u potpunosti ovise o drugim ljudima. Ima li onda uopće ono nešto što ja želim, ili je sve što ja želim samo ono što drugi žele? I tako opet dolazimo do problema individuacije. Po Jungu, ona je nužno povezana sa distanciranjem pojedinca od logike mase, da ne kažemo „stada“. Dozrijevanja osobnosti nema bez ovog odvajanja od onog pitanja kakvi su „oni“ i što „oni“ žele? Nasuprot tome, mora doći ono tko sam „ja“ i što „ja“ želim? Kako to prekrasno primijeti Dostojevski: „Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja.“

Bez razloga

„Kako da budem dobar ako za to u ovakvom svijetu i među ovakvim ljudima ne pronalazim dovoljno razloga“ – neko je često pitanje današnjice, ali slobodno možemo primijetiti – i svakog drugog pokoljenja!?

S jednim u životu sigurno moramo računati – kad-tad ćemo ostati bez razloga i to bez bilo kakvog razloga. Život se prije ili kasnije pobrine da do temelja protrese sve ono u što smo vjerovali i za što smo se borili. Logika potrebnih razloga, jednostavno rečeno, osuđena je na propast i onda čovjeku ostaje samo par opcija: neka blaža ili teža forma nihilizma, možda kakav raspojasani vulgarni materijalizam ili ono abrahamovsko – „u nadi protiv svake nade vjerovati“ (Rim 4, 16-25).

Kad-tad moramo iskusiti to odurno izrugivanje sudbine nad svim našim prethodnim razlozima, kao i prateću radikalnu samoću koja uz to ide. Tek tad, kad popucaju svi šavovi i čvorovi koji su nas vezivali uz bliži i daljnji svijet, tek tad mogu vidjeti tko sam zapravo „ja“ i što mi je činiti na ovom svijetu…

Apostazija ili istinski skok vjere?

Nije bilo dobro prihvaćeno u kršćanskoj teologiji niti kad je to izrekao Rudolf Bultmann, niti kad je to s katoličke strane ponovio Karl Rahner. Nešto, što bi se otprilike moglo sažeti s riječima: Prihvaćam živjeti po evanđelju čak i kad bi sigurno znao da iza smrti nema ništa! Mnogi su ovo doživjeli kao nekakav grešni manifest bezreligioznog kršćanstva; neki su ovo čak doživjeli kao nesumnjivu apostaziju, ali neki su u ovome također vidjeli definitivni skok vjere, te neosporni trijumf ljudskoga duha. „Biram dobro jer je dobro i zato što ne znam drugačije, a ne prvenstveno stoga što mi ono eventualno može donijeti kakvu basnoslovnu nagradu i plaću…“. Tko zna, ovo nadilazi uobičajene ljudske standarde mudrosti i logike; ovdje se svatko mora sam opredijeliti…

Samoća kao preduvjet istinskog zajedništva

Netko pametno reče da smo za istinsku ljubav sposobni tek onda kada umijemo funkcionirati i samostalno. Ovisnost o drugima se uvijek pokazuje kao izvor problema, kako za „njih“, tako i za nas same. To bi uopće bio i nekakav dekonstrukcijski nacrt izgradnje novog zajedništva o kojem smo počeli pisati u prethodnom nastavku. Mora se prvo nekako izaći na kraj sa samim sobom da bi se onda moglo i s drugima lijepo živjeti i raditi. Kako ono okrutno, ali smisleno primijeti Arthur Schopenhauer u svojim Aforizmima: „Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.”

Za kraj, možda ću zvučati otrcano i paušalno, čak i naivno, ali stvarno mislim da će nas krenuti nabolje kad prvo naučimo podnositi sami sebe…

U Sarajevu, 3. 8. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

Kavanska supkultura

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1. Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2. Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3. Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana: Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“ iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.

Sasvim čudna prilika: Neljudska stvarnost današnjice kao poticaj za stvaranje nove osobne paradigme

Po Charlesu Darwinu vrsta se mijenja tek i samo onda kad se nalazi pred prijetnjom izumiranja. E realno mi se čini da je došlo jedno takvo vrijeme …

Što je to i kako se postiže osobna psihološka i duhovna zrelost, ovisi već od autora do autora, ali možebitno i od epohe do epohe, kao i od društva do društva. Na primjer, u primitivnim društvima obredi zrelosti nerijetko uključuju dokazivanje lovačkih i ratničkih vještina. Ponegdje se provode i vrlo bolni rituali nad mladim ratnicima, što će reći da takve zajednice ne stavljaju prvenstveno naglasak na konkretne životne vještine nego na sposobnost dragovoljnog trpljenja za druge. Opet, u nekim afričkim plemenskim zajednicama, obredi zrelosti uključuju poprilično bizarne seksualne rituale, što će reći da ovakve zajednice svoju šansu za preživljavanjem vide prije svega u plodnoj i uspješnoj reprodukciji i stvaranju brojnog potomstva.

U modernim društvima u područje punoljetne dobi se ulazi prvenstveno navršavanjem određenog broja godina – najčešće 18. Sa ovim godinama osoba postaje odgovorna pred zakonom, ali ne nužno i zrela u osobnom smislu. Štoviše, danas se upravo sve češće govori o pomicanju granica zrelosti. Školovanje dokazano produljuje trajanje adolescencije … Čovjek zapravo dobiva priliku za sazrijevanje tek sa zasnivanjem kontinuiranog radnog odnosa i braka.

Prije nekih stotinjak godina Freud je smatrao kako proces osobnog čovjekovog sazrijevanja ide u smjeru pronalaska životnog balansa između međusobno suprotstavljenih zahtjeva nesvjesnog i hirovitog Ida te djelomično svjesnog Super-ega (glas odgojitelja u nama, a tu je i splet kulturoloških zahtjeva i očekivanja; nerijetko se brka s pojmom teološke savjesti). Po Freudu, ovaj proces ukoliko je uspješno proveden okončava s trajnim i skladnim vezivanjem uz jednog životnog partnera. Sve ostalo je neuroza i samo neuroza … Nešto mlađi Jung je osobnu zrelost vezao prvenstveno uz proces individuacije koji se ostvaruje kroz oslobađanje Jastva (Selbst – vlastitost, osobnost) iz usiljenog plašta Persone (Maska – lažna, “namještena” osobnost, formirana pod tlakom društvenih konvencija i zahtjeva), ali i od sugestivne moći nesvjesnih slika – arhetipova. Slične ideje, doduše u nešto drugačijem „pakiranju” možemo pronaći i kod Heideggera, Frankla, Girarda i još puno ranije kod Sv. Ignacija Lojolskog. Svi oni na sebi svojstven način ističu važnost osobnog odvajanja od onog međusobno-oponašajućeg kolektivizma, koji opet po Franklu može biti konformistički (radiš što vidiš da drugi rade) ili totalitaristički (radiš što ti drugi narede da činiš).

Svaki mogući kolektivizam s neizostavno pratećom uniformacijom sadrži u sebi nešto duboko neprirodno. Jer ako se zagledamo u prirodu, ona doduše stvara slične stvari, ali nikad identične: npr. ne postoje na svijetu dvije identične planine, dva identična drveta ili dva identična otiska prsta! Stvari i živa bića sadržavaju međusobne sličnosti unutar kategorija roda i vrste, no i pored toga, svatko je u konačnici neponovljiv i jedinstven. Takva bi valjda trebala biti i sudbina čovjeka: svatko je od nas jedinstven i poseban, i zato moramo potražiti svoju specifičnu životnu zadaću, a ne oponašati druge, i pogotovo ne pokušavati oteti njihove stvari, pa čak i sam identitet (po Girardu se ovo naziva mimetički pretjerani zahtjev – nasilno staviti sebe na mjesto drugoga).

Bilo kuda, anksioznost svuda

Već rekosmo kako kriteriji osobne zrelosti, kao i načini njezinog postizanja variraju od autora do autora, ali i od epohe do epohe. Svako vrijeme nosi neku svoju specifičnu težinu i točno određene zamke. U tom smislu, po američkom „jungovcu“ James Hollisu osoba u današnje vrijeme postaje zrela onda kada ima dovoljno kapaciteta da se izbori sa slijedećim tropletom problema i izazova: sa anksioznošću, neizvjesnošću i ambivalencijom. Sve ovo troje je međusobno duboko povezano i jedno uvijek implicira ono drugo. Anksioznost (duboki strah i tjeskoba) stoji u tijesnoj vezi sa osjećajem životne neizvjesnosti, a ova se opet najčešće hrani posvemašnjom egzistencijalnom ambivalencijom (nutarnji sukob iniciran postojanjem sasvim oprečnih osjećanja i stavova naspram pojedine osobe, situacije, stvari ili ideje). Spomenuti troplet se na kraju izgledno javlja kao svojevrsni nusprodukt prevladavajućeg liberalno-kapitalističkog društva današnjice, koje je pojedincu kadro ponuditi manje-više sve osim naznačenog osobnog mira, kao i osjećaja sigurnosti i stabilnosti. Tako, nema više 100% sigurnog i stabilnog radnog mjesta; nema više ni stabilnih društvenih istina. A čovjek, zaražen radikalnim konformizmom, konzumerizmom i individualizmom svakako postaje netko na koga se u svom životu više uopće ne možete osloniti – barem ne u potpunosti!

Ubijanje emocija

U takvom vremenu i životu čovjek je svakako sve češće u napasti da si nekako umrtvi emocije. Naime, ono što je po sebi toliko ljudsko i životno, u današnjem neljudskom tehnicističkom svijetu postaje posve suvišno. Izgledno, čovjek je primoran slijediti one koji su i stvorili spomenuto okruženje. Osamdesetih godina XX. stoljeća u Americi počinje stasavati jedan novi soj beskrupuloznih mladih, agresivnih poslovnih ljudi kojima apsolutno ništa nije sveto osim goleme količine novca koju sumanuto pokušavaju stvoriti. Moderna kultura ih naziva yuppie-jima. Oni su vrlo bezdušni, neki od njih već zbog vlastite psihopatske prirode, a neki su to postali uz pomoć goleme količine psihofarmatika. Naime, morali su se nekako umrtviti kako bi uhvatili ritam sa onim urođeno bezdušnim konkurentima. Upravo je za yuppie-je specifično to da uzimaju Valijume i Xanaxe „šakom“ kao da su Kiki karamele u pitanju. I onda, oslobođeni u potpunosti od emocija, uključujući tu i sasvim korisne prizive savjesti, te u maniru istinskih ekonomskih vukodlaka i vampira počinju stvarati horor od stvarnosti, u kojem prosječni čovjek i nema puno izbora, nego ili da se povuče od svega, ili da poput ovih potonjih uz pomoć emocionalnog samouništenja pokuša uloviti komad kolača u bespoštednoj tržišnoj utakmici današnjice.

Može li se nekako drugačije?

Briga (Sorge) je u Heideggerovoj antropologiji imala prevažno mjesto i značenje. Tu se govorilo o brizi kao o čovjekovom adekvatnom stavu prema cjelokupnosti stvarnosti. No, možda je ovaj koncept u međuvremenu jednostavno postao potrošen, i to zbog realne promjene objektivnih okolnosti. Danas se čovjek – kako već rekosmo – suočava s jednostavno prevelikim brojem razloga za brigu, tako da briga po sebi postaje poprilično suvišan i bespotreban koncept. Ovdje bi se mogli prisjetiti Fuchsovog razmatranja očaja: „Očaj je privilegij onih ljudi kojima u životu zapravo dobro ide (…) tko se nalazi u istinskoj egzistencijalnoj ugrozi, taj nema kad očajavati. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“! Ili ono, kako njemački teolog Medard Kehl začuđujuće primijeti tijekom posjeta nekim od najugroženijih područja Sudana, kako se usprkos i ratu, i bolesti, i gladi, prosječni Afrikanac još uvijek nekako čini puno sretnijim, prirodnijim i spontanijim od prosječnog zapadnog Europljanina.

Zbog svega ovoga, a kako smo već nedavno pisali, smatram da je danas previše paušalno reći ono „misli pozitivno“. Tu bi se nekako još uvijek nalazili u području normalne ljudske egzistencije, gdje se počesto očajava, ali ne zbog postojanja nekih velikih egzistencijalnih problema, nego baš zbog nedostatka istih. Međutim, ovo se više ne može reći za današnju stvarnost u kojoj se čovjek suočava s realnom prijetnjom za vlastito psihičko, a samim tim i duševno zdravlje. Napad na normalnost jest i napad na samog čovjeka. Na kraju krajeva, i sam Gospodin Isus reče da nam se nije čuvati prvenstveno onih koji ubijaju tijelo nego onih koji su kadri ubiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Jednostavno, vrijeme je tako da je od svih opcija najopasnije ono sad nešto posebno brinuti i očajavati. Kad god se na nas sruče crne misli i brige trebali bi smo pokušati biti smireni, razumni i kreativni. Osobito bi trebalo naglasiti ovo „smireni“, jer danas su već mnogi zaraženi teškim ludilom i svim silama nastoje ovo širiti dalje. Smisleno kod nas pokušavaju prouzročiti impulsivnu reakciju, očito tražeći sablasnu satisfakciju kroz potvrdu pretpostavke da ste ludi jednako kao i oni. Ne dajte se zavesti! Prvo šutite, malo se smirite, zatim promislite i pametno odgovorite. Ili, još bolje, nemojte ništa reći (…) nek’ prvo postanu dostojni vaše pameti i dobrote.

Dodatak: Opasna preokupacija vlastitim pravima i zaslugama

Prosječni čovjek na Zapadu tijekom života pojede oko 50 tona hrane. Dakle, oko 500 osobnih težina. Nadalje, u ovisnosti od izvora do izvora, pojedemo oko 6 tona kruha, 7 tona krumpira. Tu su i barem 3 tone mesa … Tako, prosječni čovjek za života pojede više cjelovitih velikih životinja kao što su krave, ovce i svinje. Međutim, s obzirom na veliki broj pojedenih riba i ptica, na koncu se dolazi do broja od čak 7000 pojedenih životinja po jednom jedinom čovjeku. I sad se pitamo: vrijedimo li toliko? Odnosno, jesmo li vrijedni svih tih života?

Ovo nije paušalni pokušaj vegetarijanske agitacije, jer bi se na kraju i sami vegetarijanci mogli susresti sa sličnom dilemom, doduše, u nešto ipak blažoj formi, jer istini za volju, njihove prehrambene navike ne uključuju ubijanje životinja, ali daleko od toga da se hrane kamenjem. Želim reći da bez obzira na prehrambene navike, zajedničko je svim ljudima da se hrane živim bićima, i vidimo kako prosječni ljudski život na koncu podrazumijeva oduzimanje jako velikog broja tuđih života. I opet na kraju ostaje pitanje: Zaslužujemo li to i vrijedimo li uistinu toliko? Možemo li otplatiti to nešto što sami ne možemo stvoriti, bez obzira koliko smo vrijedni i produktivni bili na svim drugim životnim poljima?

Život nije fer, a mi još manje!

Nakana ovog dodatnog promišljanja i jest suočiti se sa onim našim specifičnim ljudskim svakodnevnim jadikovkama: kako život nije fer i slično! Lako pri tomu smetnemo sa uma onu – prije spomenutu – nezasitnu potrošačku stranu naše egzistencije, kao što smetnemo i puno toga drugoga. Na primjer, najveći agitatori demokracije i ljudskih prava na ovom svijetu su obično i njihovi najdosljedniji prekršitelji. To zapravo i ne čudi, jer u korijenu svakog zakona se krije neko potisnuto i namjerno zaboravljeno bezakonje. Jer velikog i kompleksnog zakona nema bez velike i moćne države, a velike i moćne države nema bez velikih ratova i osvajanja. A ovo se na kraju tiče i onog kolektivnog i onog individualnog. Kako smo to već nekad ranije pisali: Posjedujete li možda kakvo parče zemlje i da je pri tomu u vašem vlasništvu „jedan kroz jedan”? Ako posjedujete, vjerojatno to ljubomorno čuvate i spremni ste se za to boriti ukoliko bude potrebno. Sve je to fino i s punim pravom, ali ipak, budite svjesni da je taj komad zemlje tijekom povijesti minimalno dva-tri puta bio nepravedno otiman od svojih prethodnih vlasnika. Na kraju krajeva, mogli bismo se pitati je li uopće smisleno govoriti o ljudskom posjedovanju zemlje? Posjedujemo li mi nju ili ona nas? Ono ipak, ona može bez nas, a mi ne možemo bez nje … Po prirodi stvari trebalo bi biti dominantnije ono što je više neovisno. No život je u međuvremenu otišao u posve krivom smjeru, pa tako onda živimo pod dominacijom najrazličitijih ovisnika. Što je netko na ovom svijetu pohlepniji i nezasitniji, s tim je obično i društveno važniji. No, ovakva logika se prije ili kasnije mora promijeniti. Ili ćemo je samo promijeniti, ili će nas već priroda nekom nemilosrdnom kataklizmom svesti na pravu mjeru!

„A vi velite: ‘Put Jahvin nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?“ (Ez 18,25-26)

Milost, a ne zakon!

Zato, na kraju, ne brinite ni za što. Niti za vlastitu egzistenciju, jer brigom je nećete ni najmanje popraviti, niti za nekakav zakon i pravdu, jer to je ionako Božje područje, od kojeg ljudi zatim naprave grotesku – upravo – u bezuspješnom pokušaju oponašanja Boga. Radije svakodnevno molite Boga da Vam providi po svojem velikom milosrđu. Pustite se zakona, jer možda je onaj najviši Zakon protiv sviju nas. Možda jednostavno svojim radom i postojanjem nikad nećemo moći opravdati onih 7000 životinjskih života, i tko zna koliko još biljaka.

Iskreno mislim da je stara logika potrošena, te da jednostavno moramo početi razmišljati na potpuno novi način. Možda je to ujedno i naša zadnja šansa, bilo kao pojedinaca, bilo kao cijele vrste …

U Sarajevu, 15. 1. 2017.

M. B.