patnja – Poptheo Web Portal

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O patnji

Patnja može dovesti bliže ljubavi. Može odvesti do očaja i propasti. Patnja je nepredvidiva. Njezine posljedice uočavamo tek kada i ako patnja prestane. Patnju koju osjećamo nemoguće je komunicirati nekom drugom. Drugima je nepojmljiva. Poznato je kako nas patnja mijenja. Nepoznato je u kojem će nas smjeru promijeniti i usmjeriti. Osim same patnje i moguće boli, plaši nas i njezin ishod. Ako uspijemo preživjeti i izboriti se, kakvi ćemo biti? U što ćemo se pretvoriti nakon razdoblja patnje? Plaši nas njezino trajanje. Vrijeme koje ima na raspolaganju. Ne znamo koliko će trajati. Ne možemo odlučiti prestati. Zapovjediti joj da prestane. Ona ima svoje vrijeme i svoje trajanje. Ona ima i svoja različita lica. U nama se nastanjuje ili rađa zajedno s cijelom prtljagom. Sve svoje donosi sa sobom. Od nas uzima ono što joj nedostaje. Neuljudna je jer ne pita smije li se poslužiti nečim što pronađe u nama. Neoprezno miješa svoje stvari koje je donijela sa stvarima koje pronađe u nama. Patnja kao da gleda svoju korist. Poput učitelja koji ne daje nikakvo znanje i ne želi nas ničemu poučiti. Tako patnja izgleda kada se tek useli. Kao nepodnošljiv stanar koji kvari naš mir. Uznemirava naše tijelo i dušu kao neugodni susjed koji cijeli kvart čini nemirnim i nervoznim. Čovjek je mora podnositi. Trpjeti. Ali najgore je na početku kad se čini besmislenom jer se doima da se od nje ništa ne može naučiti. Nepodnošljive su stvari koje su beskorisne i razaraju. Teško se s njima boriti jer su toliko beskorisne da se čini besmislenim pokušati. Patnja je u početku besmislena stvar. I tako je sa svim našim patnjama kakve god bile. Sve su one na početku besmislene. Nesnosne pojave koje nam remete život. Glupi fenomeni koji se bez upozorenja pojave onda kada već imamo dovoljno problema u životu. Ponekad se čini da je patnja namjerno čekala da počnemo tonuti i padati kako bi se priključila orkestru problema, neuspjeha i muka. Ona im dođe kao dirigent bez kojega ne mogu početi simfoniju očaja i rezignacije. Bježimo od patnje jer se čini kao neki zlobnik koji jedva čeka da nas zaskoči i dokrajči kad smo već ionako slomljeni i bespomoćni. Nije čudo da prema njoj osjećamo i prijezir i strah i mržnju. Odnos prema patnji počne se mijenjati kada primijetimo da nas ona mijenja. Ako nas mijenja na gore, ako postajemo zbog nje još bezvoljniji, ako nam je život još besmisleniji, onda je sve jače i glasnije mrzimo i proklinjemo. Ako nas mijenja na bolje, ako postajemo zahvalni za male stvari, neznatne trenutke, ako postajemo mudriji, zreliji, ozbiljniji, učimo i naučimo više cijeniti toliko toga, onda je blagoslivljamo. Čak i volimo. Prema patnji se ne može biti objektivan. Neutralan. Izići iz nje i sa strane je promatrati da uvidimo što je u njoj dobro i što nije.

Patnja ne drži nimalo do objektivnih pravila i normi. Patnja prezire neutralnost. Jer prezire neutralnost i objektivnost, ona ciljano i namjerno čovjeka tako zahvati da ne može izići iz sebe kako bi mogao gledati je li ona korisna ili nije. Može li se od nje profitirati ili na njoj izgubiti. Kad nas napusti izmoždene i iscijeđene skoro da se ne možemo više kretati i govoriti, možemo polako početi sabirati rezultate patnje. Pokušati shvatiti njezine razloge. Otkriti njezine motive. Pronaći uzroke. Za nas je najporaznije kada ništa od toga o patnji ne pronalazimo. Nema ništa. Ni razloga. Ni motiva. Možda čak ni uzroka? Čemu smo patili? Zašto? Najteže je prihvatiti patnje koje nas nisu promijenile. Nisu na nas utjecale. Ostali smo isti. Ali jer nas najveći broj naših patnji više ili manje promijeni, ako ništa, zadovoljit ćemo se objašnjenjem kako smo se promijenili. Sami postanemo jedino prihvatljivo objašnjenje patnje. Poslije promjene koja nam se dogodila iz nekog razloga smo uvjereni kako je patnja imala smisla. Ako ništa drugo, drugačiji smo poslije patnje. Neće biti uvijek dovoljno pozvati se na promjene koje su nam se dogodile kroz patnju. Jer bismo se promijenili i bez nje. Ne moramo patiti da bismo se mijenjali i promijenili. Ali kad ne možemo objasniti smisao patnje, bilo kakvo objašnjenje dođe kao slamka spasa. Pa onda ako ništa drugo, kažemo patnja je imala smisla jer smo se promijenili kroz nju. Ali ako se možemo promijeniti bez patnje i ako smo sposobni za velike promjene i bez nje? Objašnjenje kako je patnja imala smisla jer nas je stubokom promijenila je uvijek na klimavim nogama koliko se god trudili učvrstiti temelje. Može se dogoditi da i promjena koja nam se dogodila kroz patnju ne bude dovoljno jaka da objasni njezin besmisao. Njezinu neobjašnjivost. Njezinu nepojmljivost. Naša promjena ponekad nije dovoljna kao odgovor na ono zašto patnje. Bilo bi puno lakše kad ne bi bilo uvijek tako. Kad bi bilo dovoljno pogledati sebe i znati potpuno odakle patnja i koja je njezina svrha. Nije uvijek dovoljno. Nekad je objašnjenje kako nas je patnja promijenila objašnjenje iz očaja. Drugih jednostavno nema i ne možemo ih pronaći. Mi smo zasad jedino objašnjenje. I promjena koja nam se kroz patnju dogodila. Promjena i mi s našim iskustvima patnje stojimo između ponora njezine besmislenosti i slabašne nade da postoje i neka drugačija nama nepoznata objašnjenja. I to je za nas bolje nego nikakvo objašnjenje.

U Sarajevu 9. 3. 2021.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O. J.

O šutnjama

Šutnje su mnogostruke. Neke su potrebne. Neke su ugodne. Ima ugodno nepodnošljivih šutnji. Kao kad čekaš da voljeni/voljena progovori i sebe otkrije. Vrijeme šutnje tad je skoro pa neizdrživo. Na neke šutnje se naviknemo. Neke šutnje su dugotrajne. Ima šutnji koje na opuštaju i u koje se sklanjamo s vremena na vrijeme. Kao kad odemo negdje izvan grada jer nema smeta neprestana buka i komešanje. Neke šutnje su neobjašnjive. Mučne. Teške. Tjeskobne. Kao kad čovjek pati ili pati netko nama blizak. Ili kad čovjek umire u teškim mukama. Ili kad čovjek ubija čovjeka. Zašto nebo šuti? Zašto ne čujemo govor neba? Zašto nam nitko ne odgovara čak i ako nam mora reći strašne riječi, recimo, kako tako treba biti. Neobjašnjive šutnje su teške za prihvatiti. One nisu objašnjenje. Nisu slaganje s izgovorenim ili napisanim. Neobjašnjive šutnje su nejasna granica između nadanja i očekivanja. Ako sada nad mojom patnjom i boli vlada šutnja, hoće li tako biti do kraja? Možda će ipak netko progovoriti. Objasniti mi. Odgovoriti na moje zašto? I neprihvatljiv odgovor poput onoga: To je sudbina i tu se ništa ne može učiniti, čini se plemenitim u odnosu na neobjašnjivu šutnju. Šutnju koja šuti, promatra i ne progovara. Kao da očekujete od mramornog kipa da otvori svoja usta i kaže vam što želite. Mramor ne govori, ali ipak se negdje nadamo da bi se moglo dogoditi čudo. Neobjašnjive šutnje javljaju se onda kada nijedno objašnjenje ne zadovoljava našu glad za spoznajom onoga što nam se događa. Objašnjenja može biti bezbroj, ali nijedno od njih ne može prekinuti neobjašnjivu šutnju. Slabije je od nje. Kao kad roditelji bolesnog djeteta pitaju zašto je njihovo dijete moralo biti osoba koja mora cijeli život patiti od neizlječive bolesti. Objašnjenja su mnoga. Medicinska, znanstvena, biološka, čak i religiozna. Ipak neobjašnjiva šutnja ostaje neprimjetno pritiskati sva ponuđena objašnjenja jer nijedno ne daje apsolutan odgovor na roditeljsko zašto. U romanu japanskog pisca Shusaku Enda Šutnja koji govori o progonima kršćana u Japanu, susrećemo iskustvo neobjašnjive šutnje u liku misionara Sebastiana Rodrigueza koji je došao u Japan u potrazi za svojim učiteljem. Trenutci u kojima Endo opisuje neobjašnjivu šutnju događaju se onda kada Rodriguez ne uspijeva objasniti zašto Bog šuti mirno promatrajući stradanje, mučenje i ubijanje nevinih ljudi. U trenutcima okrutnih mučenja kojima svjedoči, Rodriguez doživljava tjeskobe i gubitke vjere jer ne može vjerovati i prihvatiti da je njegov Bog, Bog koji šuti na patnju i stradanje. Neobjašnjive šutnje nisu stanja kada ne govorimo. Razdoblja mira. Trenutci tišine. Neobjašnjive šutnje su razdoblja i trenutci nutarnje patnje i tjeskobe kada ne uspijevamo odgovoriti na pitanje zašto patimo ili zašto pati netko nama blizak. Otac. Majka. Sin. Kćer. Supruga. Prijatelj. Mladić. Djevojka. Zašto pate nevini, nemoćni, stari, nepokretni, bolesni? U svom romanu Endo na različitim mjestima i u različitim slikama crta svu težinu i mučninu pitanja na koje Rodriguez ne pronalazi odgovor: zašto šutnja za vrijeme patnje, stradanja i umiranja? Čija je to šutnja? Pripada li ona nebu, odnosno Bogu? U nemoći da pronađe odgovor, Rodriguez prestaje vjerovati kao što je prije njega isto učinio njegov učitelj Kristobal Ferreira. Nijedan od njih dvojice nije mogao podnijeti neobjašnjivu šutnju Boga na patnje nevinih i poniženih. Odriču se vjere kako bi spasili nekolicinu nevinih koje okrutno muče. Prestaju li time biti vjernici i prelaze u kategoriju nevjernika? Endo nam sugerira da u razdoblju neobjašnjive šutnje kada nema odgovora na pitanja zašto patimo i umiremo nema jasne granice između vjere i nevjere. Neobjašnjiva šutnja ruši sve temelje, razara sve sigurnosti i izlaže nas našoj vlastitoj nemoći i prolaznosti. Tek u neobjašnjivoj šutnji prokazuje se naša slabost, nedostatak snage i odsutnost moći. Neobjašnjiva šutnja okrutno i bez sažaljenja skida s nas svaki sloj zaštite koji oko sebe stavljamo. Izlaže nas šutljivom pogledu neba ili Boga, pri čemu naša golotinja postaje nepodnošljiva i mi sami skrećemo pogled od sebe da ne vidimo koliko smo prolazni, vremeniti i krhki. Naš protest ili bunt protiv neobjašnjive šutnje kada patimo i kada nas boli možda uopće nije protest. Možda je to samo nemoćan krik čovjeka koji se još uvijek nada i očekuje da iza neobjašnjive šutnje ima nekoga tko govori i tko nam može dati odgovor. Neobjašnjiva šutnja nije svakodnevna šutnja. Ona ne uklanja buku i viku. Ona ne ukida ni glas, ni govor, ni pismo. Ona ima samo jednu svrhu. Šutjeti kada pitamo zašto? I samo to. I nju se ne može svladati. Glas, govor, pismo koji objašnjavaju ne uspijevaju protiv neobjašnjive šutnje, jer ne uspijevaju odgovoriti na naš krik ili poziv u pomoć koji se rađa duboko u nama i oblikuje se kao pitanje zašto. Zašto ja, zašto moja bol, zašto moje umiranje, zašto moja smrt. Zašto nevini, zašto nemoćni, zašto bolesni, zašto oni koji nisu krivi i nikada nikome ništa nisu učinili. Svi ovi zašto su stopljeni u jedno pitanje na koje nemamo odgovor jer ne možemo pobijediti neobjašnjivu šutnju. Iscrpljeni i umorni ponekad ne možemo ništa drugo nego čekati i nadati se. Možda postoji netko tko može umjesto neobjašnjive šutnje odgovoriti nam: Zato. I onda konačno objasniti nam i patnju, i bol, i gubitke, i stradanja, i umiranja, i smrti. Dotad, pritisnuti neobjašnjivom šutnjom, čekamo i nadamo se. Ponekad samo čekanje i nadu preostaju jer su sva objašnjenja odavno prestala govoriti i biti objašnjenja.

U Sarajevu 28. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta.

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO ČESTO TEŽAK I KOMPLICIRAN KAD U SRCU RAZAZNAJEMO DA BI TREBAO BITI LIJEP I JEDNOSTAVAN?

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

NIKOLAJ BERDJAJEV O ISKUSTVU

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev zapisao je jednu važnu misao u svojoj knjizi Filozofija slobodnog duha. Na jednom mjestu govoreći o patnji (iako se moglo nešto i drugo malo vedrije naći na tom mjestu) napisao je kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje s čovjekom. Berdjajev je u jednoj rečenici uspio izreći ono što čovjeka čini čovjekom u najvećoj mjeri i čini ga mudrim i zrelim čovjekom. Iskustva koja ostaju s čovjekom su iskustva od kojih je sagrađen njegov život.

Ta iskustva čine temelj njegovog života. Iskustva koja Berdjajev ima na umu nisu svakodnevna iskustva gledanja, dodirivanja, kušanja svakodnevnih i bezličnih predmeta i stvari. Čovjek može svakodnevno gledati u svoj radni stol, ali iskustvo svakodnevnog gledanja u stol neće bitno čovjeka odrediti niti će ga usmjeriti. Za nekoga tko svakodnevno gleda u svoj stol očekujući da mu stol otkrije nešto važno o njegovom životu, prije ćemo reći da nije normalan čak i kad mu je stol neuredan ili uredan. Neka svakodnevna iskustva nisu sposobna u bitnoj mjeri odrediti i utjecati na naš život i pogled na život. Kada Berdjajev piše kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje u čovjeku, Berdjajev pravi razliku između osjećaja kao svakodnevnog i površnog iskustva i iskustva koje traje i pretvara se u dio čovjekovog bića i njegove psihe. Mi živimo na drugoj strani razmišljanja za razliku od Berdjajeva. I suviše nam je važan osjećaj da bismo obraćali pažnju na trajnost i nepromjenjivost iskustva tog istog osjećaja koje ostaje s nama i u nama do kraja života. Iz tog razloga ponekad ljude s nekim velikim životnim iskustvima smatramo bezosjećajnima. Kada susretnemo nekoga tko je preživio tešku patnju i ne pokazuje nikakvu empatiju prema našem osjećaju patnje, kažemo za takvog čovjeka da je hladan i da je u njemu empatija potpuno odsutna. Stvar je u tome da nas taj čovjek ne gleda iz osjećaja patnje, možda i osjeća neku empatiju prema nama. On nas gleda iz svoga iskustva patnje koje je sada bitni dio njegovog života. Kad nam na naše pitanje zašto ne suosjeća s nama u našoj patnji odgovori kako svatko pati na ovaj ili onaj način, on nam ne želi pokazati prijezir i manjak empatije prema nama. I ne želi nam reći nešto beznačajno i površno. Radije nam želi reći istinu koju posjeduje jer posjeduje neotuđivo iskustvo i to nam iskustvo želi na određeni način darovati. Na taj način bilo koji osjećaj koji je dovoljno snažan da oblikuje čovjeka postaje iskustvo koje ga oblikuje. Oblikuje njega, njegov, život, život ljudi s kojima je povezan, njegov pogled na svijet. Pogled na svijet čovjeka koji ima iskustvo patnje i čovjeka koji nije iskusio patnju su zaista različiti pogledi iako je svijet kojega promatraju možda jedan te isti. Da ne bude sve obojano u sivo, možemo uzeti kao primjer i iskustvo ljubavi, iskustvo blagostanja kao dugotrajna iskustva koja oblikuju čovjekov život. Netko tko je cijeli život proveo u iskustvu blagostanja neće imati isti pogled na svijet kao onaj tko ima iskustvo oskudice, iako je svijet možda isti. Ali za onoga tko ima iskustvo oskudice svijet je neprijateljsko mjesto gdje se moraš poput životinje boriti da bi preživio. Dok je za onoga koji ima iskustvo blagostanja svijet lijepo mjesto gdje ima dovoljno prostora i prilika da se živi ugodno i u blagostanju. Kada saberemo sva svoja životna iskustva koja su dio nas samih bilo da su ona dobra ili zla, tek tada možemo reći za sebe da smo mudri, zreli i da je naš pogled na svijet zreo i ljudski. Čovjek bez ikakvog iskustva nije sposoban gledati i vidjeti svijet i nema nikakav pogled na svijet.

Duboko ljudsko iskustvo koje čovjeka trajno obilježi je pogled na svijet. Netko tko je u ratu sve izgubio, protjeran, koji više nema svoga doma, svijet vidi kao tuđe mjesto jer ima iskustvo gubitka, iskustvo čupanja svojih korijena, iskustvo nesigurnosti. Svijet je mjesto iz kojega je protjeran, u kojem je stradao. Svijet nije više njegov i on više ne može pronaći sigurnost. Za njega je sigurnost nepovratno izgubljena. Netko tko je u ratu uništavao, ubijao ako ima još čovjeka u njemu, ima iskustvo vlastite krivnje zbog počinjenih zala. On svijet vidi kao mjesto krivnje, mjesto nepodnošljivog pritiska i jedini način da se oslobodi iskustva krivnje jest ponekad ili da ju prizna ili da krivnju od sebe oduzme tako što će se ubiti. Bilo kako bilo, za svakoga od nas svijet uopće nije isti. Objektivno bi možda i mogao biti. Ali mi svijet ne gledamo objektivno. Svijet gledamo iskustvom. A iskustvo svakoga od nas samo je naše i ničije drugo. Čak i dvoje ljubavnika koji se osjećaju kao jedno tijelo kroz iskustvo ljubavi neće vidjeti isti svijet pred sobom. Iskustvo je nepremostiva prepreka da bi nas dvoje iako imamo isto iskustvo mogli vidjeti jedan te isti svijet. Mi ne vidimo isti svijet iako smo jedno biće i jedno tijelo. Gledajući svijet mi vidimo svoje iskustvo ili svoja iskustva. Onaj tko je iskusio samo patnju, mržnju, zlo, uništenje vidi svijet bez empatije. Opasan svijet od kojega treba bježati i skloniti se negdje na sigurno mjesto ako ono još uvijek postoji. Onaj tko je iskusio samo ljubav, blagostanje, dobrotu, milost, milosrđe vidi svijet s empatijom. Dobar svijet kojega treba voljeti i za kojega se isplati žrtvovati. U ovom shvaćanju svijeta od sebe smo nešto nesvjesno a nekad i svjesno sakrili. Od nas je samih skrivena činjenica da kada gledamo svijet, mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, nego vidimo svoje iskustvo toga svijeta. Onaj tko u novinama čita samo negativne stvari, crne kronike, osmrtnice i loše vijesti uvijek govoreći kako je sve otišlo k vragu i sve propada on ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo koje obilježeno nekom osobnom patnjom i tragedijom koju sebi još ne uspijeva objasniti. Ili je njegovo iskustvo gorčine i apatije njegov pogled na svijet. Onaj, s druge strane, koji u novinama čita i traži pronalazi samo dobre vijesti o većem broju zaposlenih, o gradnji mostova i zgrada, o pomoći onima koji su u potrebi, o humanitarnom djelovanju mnogih, on također ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo dobrote, pomoći, empatije koju također ne može do kraja sebi objasniti jer zna da svijet nije tako jednostavan da bude samo dobro i lijepo mjesto.

Kada sve ovo pokušamo skupiti u jednu jedinu misao, možemo reći poput Berdjajeva osjećaj svijeta prolazi, ali iskustvo svijeta ostaje. Bilo da je to iskustvo dobro bilo da je zlo. Ali, mi ne vidimo i ne gledamo svijet i to je ono što je Berdjajev zaboravio reći iako je možda i to imao na umu. Mi gledamo i vidimo svoje iskustvo i vjerujemo da je to svijet. Ali svijet je od nas oduvijek bio i ostao skriven kao što je i sama patnja bez obzira na naše iskustvo patnje od nas skrivena. Berdjajev je mogao još reći da mi ne osjećamo patnju. Mi osjećamo naše iskustvo patnje. I ne bi pogriješio. I svijet i patnja od nas su skriveni jer tko od nas može objasniti smisao svijeta i smisao patnje i smisao zla i smisao mržnje i smisao ljubavi i smisao dobrote? Ne može nitko. Onaj koji to uspije moći će onda svima nama konačno objasniti i reći što je svijet i što su patnja. Dok se takav netko ne pojavi, ono što imamo su samo naša iskustva i ništa više. Ali ljudski je i čovječno nadati se da će nam jednog dana biti otkriveno što je to zapravo svijet i što je to zapravo patnja, mržnja, ljubav, dobrota, milosrđe. Jer mi ne znamo, ali imamo iskustvo. Za neke je to dovoljno. Za neke nije i nikada neće biti. Po tome se ljudi razlikuju međusobno. Nekima je iskustvo kraj traženja i kraj života, njihov svijet i pogled na svijet. Nekima je iskustvo tek početak traženja i početak života, pokušaj da vide dublje i dalje od svoga iskustva pitajući se je li njihovo iskustvo stvarna slika svijeta ili ipak postoji nešto dublje i nešto smislenije.

U Sarajevu, 4. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

Postoji li Bog? (III. dio) Čovjek kao mjerilo pitanja o Bogu!

Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!

Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike

Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.

Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!

Ljudski je sumnjati

Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …

Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!

Patnja i sloboda

Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora (1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.

Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.

Više o temi: http://poptheo.org/sloboda-nepisano…lo-svjesnih-bica/ ‎

Bog kao smisao tišine

Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!

Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!

U Sarajevu, 14. 3. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.

[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.