odrasli – Poptheo Web Portal

SREĆA KAO OSTVARENJE PRASTARE ŽELJE

Svaki čovjek ima neke svoje specifične želje te ih kroz život nastoji ostvariti. Ali, kao što i sami znamo, ostvarene želje na kraju često posve različito evaluirimo. Za neke kažemo „pun pogodak”, „definitivno se isplatilo truda i vremena” ili čak „i bolje nego što sam mislio”. Za druge opet kažemo „i nije nešto”, „bezveze”, „gubitak vremena i novca” ili čak „čisto razočarenje”.

Kao što smo o tome već jednom ranije pisali, naše želje uglavnom dolaze iz dva različita izvora. Jedno je ono što želimo jer vidimo da i drugi to žele. Drugo je ono specifično naše, da kažemo prirođeno. Ono prvo nas teško može usrećiti, jer to u osnovi i nisu naše želje nego tuđe. Ovo drugo nas daleko bolje usrećuje baš zato što je to nešto specifično naše, imanentno vlastitom biću. Stoga ako bismo sa sigurnošću željeli znati koje su to baš naše vlastite i specifične želje, bilo bi dobro vratiti se malo natrag u djetinjstvo. Jer odgovor se krije moguće baš u onome što smo željeli kao mala djeca.

Sigmund Freud u svojoj „Nelagodi u kulturi” (Civilization and Its Discontents) piše kako sreća predstavlja naknadno ispunjenje prastare želje, i upravo zato, recimo, novac i ne donosi čovjeku neku posebnu sreću, jer novac nije želja iz djetinjstva. Ovo svakako ne znači da su sve dječje želje besplatne ili barem vrlo jeftine. Kao što znamo, djeca često žele veoma skupe stvari, ali ne i novac kao takav, što bi moglo značiti da ona razaznaju ono nešto poput nekoć velikog Aristotela – da je pravo bogatstvo u korištenju, a ne u posjedovanju. Odrasli kasnije to često pobrkaju: naglasak je sada na posjedovanju, a ne toliko na korištenju, s tim da na kraju i nisu nešto sretni. Slijedeći Freudovu logiku, ovo nas i ne bi trebalo posebno čuditi jer posjedovanje također nije želja iz djetinjstva.

Inače, ako bismo pokušali sažeti i predstaviti na jednom mjestu one neke zajedničke želje koje prepoznajemo manje-više kod sve djece, to bi bilo slijedeće:

Želja za igrom i zabavom. Kad odrastemo čini se da za igru i zabavu više i nema toliko vremena i mjesta, ali zato bi i onim ozbiljnim stvarima trebalo pristupati na način igre i zabave. Stoga, najbolje moguće zanimanje za čovjeka je ono u kojem uživa radeći ga.
Želja za nestašlucima. Djeca naprosto uživaju testirajući odrasle kako i dokle s njima mogu ići. Ovo za odrasle itekako može biti iritantno. Međutim u svemu ovome ima nečeg društveno vrlo zdravog i korisnog. Odrasli zakonima i pravilima često pristupaju na dva suprotstavljena rigidna načina: ili ih u potpunosti te nekritički prihvaćaju ili ih ishitreno posve odbacuju. Naspram toga pametnije bi bilo svako pravilo prije toga podrobnije ispitati i upoznati. Kako, zašto, koliko i za koga važi i je li ga moguće ponešto promijeniti i sebi prilagoditi? Drugi će se pri tome svakako možda malo i naljutiti, ali neka … Prevažno je pitanje po kojim ćemo i kakvim pravilima raditi i živjeti. To je često upravo pitanje osobne sreće i nesreće, a ono je kudikamo važnije od pukog komfora i mira zakonodavca premda nas oni redovito još od djetinjstva pokušavaju uvjeriti u suprotno.
Želja za eksperimentiranjem. Slično kao i u prethodnom slučaju, djeca ni svijetu koji okružuje ne vole pristupati letargično i monotono. Oni su mali istraživači i sve ih živo zanima. Prevrnut će svaki kamen i povući će za rep svaku zvjerku koju pri tome sustignu.
Želja za prihvaćanjem. Odrasli često kažu da ih više nije briga te da odsada isključivo gledaju svoja posla. Međutim, želja za prihvaćanjem nam je prirođena i duboko svojstvena. Želimo biti akceptirani i prepoznati kao vrijedni poštovanja. Vjerujte, djeca u ovome ni trunke ne lažu.
Želja za prijateljstvom. Djeca se pokatkada i sama dobro zabave. Ali ipak s prijateljima je to razina više. Slično vrijedi i za odrasle.
Želja za mirom i sigurnošću. Djeca u ratom zahvaćenim područjima teško mogu shvatiti zbog čega se to carevi igraju rata. Ni odrasli ovo ne bi trebali pokušavati shvaćati a pogotovo ne opravdavati.
Želja za hranom. Neka djeca poprilično slabo jedu, ali čak i ona imaju neku svoju omiljenu poslasticu za koju su uvijek raspoložena. Htjeli to priznati ili ne, tijekom prosječnog ljudskog vijeka čovjek jede čak 80 000 puta, i stoga prehrana predstavlja iznimno važnu dimenziju ljudskog života. A na kraju, kvalitetan i ukusan obrok u dobrom društvu nas često bolje oraspoloži nego svi oni naši veliki planovi skupa.
Želja za povjerenjem. Djeca su obično iskrena te imaju povjerenja prema drugim ljudima, čak i prema totalnim strancima. Istina, kroz život naučimo da nekima i nije za vjerovati. No i pored toga, povjerenje je ipak puno bolje od nepovjerenja.
Želja za domom i obitelji. Ovo je zasigurno najveća želja svakog djeteta bez doma i roditeljskog staranja. Dakle, nije stvar u velebnoj kući ili peterosobnom dvoetažnom stanu. Stvar je u toplini obiteljskog doma!
Želja za učenjem. Djeca zapravo obožavaju učiti, ali isto to zato vrlo rijetko na način kako im serviraju odrasli. Kako je već prije bilo govora, djeca se vole igrati i zabavljati, pa očekuju otprilike da se tako i uči – kroz igru i zabavu. Reklo bi se dobra ideja za sve suhoparne i namrgođene nastavnike i profesore. Slično vrijedi i za rad. Djeca vole raditi te da nečim doprinesu svojim roditeljima. Ali po mogućnosti bez trunke dosade i maltretiranja.
Tropske želje. Svi znamo da djeca vole posjećivati zoološke vrtove i egzotične životinje ih naprosto fasciniraju. Rado sanjare i o posjeti tropskim krajevima. Tko si može priuštiti, nek si slobodno dopusti oživjeti ovu prastaru želju iz djetinjstva…
Želja za upoznavanjem poznatih ličnosti. Svako dijete ima svog omiljenog sportaša ili već neku drugu zvijezdu. Kod teško bolesne djece to je ujedno često i posljednja želja – da upoznaju tu posebnu osobu. Djeca kao da u samom startu znaju ono čega se odrasli ponovno prisjete tek u zrelijim godinama – da se prava vrijednost krije u ljudima i relacijama, a ne toliko u materijalnim stvarima i društvenim pozicijama.
Želja za željom. Za kraj nešto vrlo važno. Djeca ne samo da žele nešto konkretno nego ona naprosto žele da žele. Vole imati svoje mjesto i vrijeme za snove i maštanja. Nije uvijek realno, ali u svakom slučaju puno bolje od prepuštanja prežvakavanju traumatičnih dojmova iz svakodnevnice. Djeca jasno osjećaju kako ovaj život može i treba kudikamo biti ljepši i sretniji i ne daju se smesti u tome.

U Sarajevu 14. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Sigmund FREUD, Civilization and Its Discontents, Indiebooks, 2017.

– Cassie SHEETS, Top 5 Children’s Wishes (5.V.2015.), Children’s Wish Foundation International, https://childrenswish.org/top-5-wishes/ (Stanje: 14. IX. 2020.).

– Mark HAWKINS, The 15 Biggest Wishes Of Children Around The World – And How You Can Help, Lifehack, https://www.lifehack.org/articles/communication/the-15-biggest-wishes-children-around-the-world-and-how-you-can-help.html (Stanje: 13. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : yarruta

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com