PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE

Filmovi katastrofe su se u zadnjih dva desetljeća prometnuli u svojevrsnu „zlatnu koku” velikih holivudskih filmskih studija. Bez obzira radilo se tu o posve prirodnoj katastrofi, ratnom scenariju ili invaziji napredne vanzemaljske vrste, izgledno je da će se na kraju rijeke gledatelja sliti u filmske dvorane diljem svijeta. Pitanje je zašto? Zbog čega po sebi užasavajući i krajnje uznemirujući prikazi uništenja i propasti tako dobro prolaze kod globalne filmske publike, i to bez obzira na sve postojeće kulturološke i svjetonazorske razlike?

O svemu ovome postoji veliki broj teorija i mišljenja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Možda bi za početak trebalo povući određenu paralelu između suvremenog filma katastrofe i negdašnje antičke tragedije. Kako je ova u svoje vrijeme također bila obožavana od strane publike, tako su i veliki umovi toga doba rado raspravljali o svemu tome. Platon je imao općenito loše mišljenje, kako o samoj antičkoj tragediji tako i o pjesništvu toga doba uopće. Smatrao je kako ove razbuktavaju ljudske strasti umjesto da ih smiruju. Njemu je ipak proturječio njegov učenik Aristotel koji je tragediju dovodio u vezu s pojmom katarze. Tragedija je prema Aristotelu kod publike trebala prvo pobuditi strah, a zatim i sažaljenje, pročišćavajući na taj način čovjekove osjećaje. U sadašnje vrijeme Ronald Emmerich, poznati majstor filmske katastrofe, dovodi potonje također rado u vezu s pojmom katarze. Premda ne dosljedno na Aristotelov način, i Emmerich ovdje ipak primjećuje to svojevrsno dvoslojno iskustvo gledanja tragedije. Gledatelj se isprva užasava prizorima uništenja i katastrofe, da bi se zatim ohrabrio i obradovao spoznajom kako par pravih ljudi na kraju ipak može „spasiti dan”. Donekle slično ovome razmišlja i američki filmaš te  filmski znanstvenik Wheeler Winston Dixon. U svojoj knjizi „Katastrofa i sjećanje” on navodi da ljudi idu gledati filmove katastrofe kako bi sebi dokazali da mogu proći i kroz najgore moguće iskustvo, te da su na neki način, samim tim, zapravo i besmrtni.

Filmovi katastrofe i promjena političkih naglasaka

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, filmovi katastrofe su se učestalo bavili uništenjem New Yorka. Sjećam se kako sam i sam u to vrijeme, u jednom te istom tjednu, u dva različita filma gledao kako u prahu i pepelu nestaju jedne te iste znamenitosti New Yorka. Ovome nasuprot, zadnjih godina smo na filmskom platnu često imali priliku gledati uništavanje američkih vladinih zgrada i nacionalnih znamenitosti u Washington DC-u („Pad Olimpa”, „Pad Bijele kuće”). Wheeler Winston Dixon smatra kako se ovo javlja kao posljedica sve veće političke polarizacije u američkom društvu, pri čemu svaka strana želi uništiti onu drugu te se zatim obje slažu s naznačenim filmskim uništenjima, liječeći tako nagomilane frustracije iz svakodnevnice. No, više autora u svemu tome vidi i naznake jedne takve stvarne tragedije koja bi se mogla dogoditi u bliskoj budućnosti.

Zombi film i strah od „ljudskoga roja”

Nedavno smo cijeli jedan tekst bili posvetili psihologiji zombi filmova. Ovdje prilažemo još jednu malu naznaku od pisca John Wildmana za Filmcomment.com. Prema njemu, suvremena fascinacija zombi filmom utjelovljuje čovjekov strah od neosviještenog ljudskoga mnoštva, dakle, od svojevrsnog ljudskoga roja … od ljudi koji su se u međuvremenu počeli ponašati kao mravi i insekti.

Filmovi katastrofe kao izraz ideje nužnosti pojednostavljenja kompliciranog svijeta

Pored brojnih neizravnih i simboličnih konotacija, u ljudskoj fascinaciji filmovima katastrofe zasigurno ima i nečeg izravnog. Mnogi gledatelji jednom ovakvom svijetu žele kraj, ali ne zato što općenito mrze ljudsko društvo i život, nego zato što mrze jedno ovakvo komplicirano i stresno ljudsko društvo i život. U tome smislu filmovi katastrofe se pokazuju kao nositelji ideje nužnosti dolaska jednog „pojednostavljenog svijeta”. Slično ovome, prema američkom sociologu Johnu Hoopesu, užasi filmova katastrofe su po sebi kadri relaksirati i neke druge brige i strahove suvremenog čovjeka. On je napet zbog iščekivanja vlastite smrti ili zbog smrti svojih bližnjih. A sve to je opet tijesno povezano sa strahovima proizišlim iz problematike ljudske brige i odgovornosti. Nešto u stilu: „Što će oni jadni ako ja prvi odem, ili šta ću jadan ja ako oni prvi odu?” Stoga se jedan kataklizimički scenarij „Svi istovremeno letimo u zrak”, koliko god čudno zvučalo, suvremenom čovjeku kudikamo može činiti kao sretno rješenje. Jer u tom slučaju nema više brige, nema više odgovornosti, nema više tuge, ali ni loših financijskih posljedica i neisplaćenih kredita zbog vlastite smrti ili smrti svojih bližnjih …

Dakle, sve nam ovo govori da je u današnje vrijeme strah od života postao kudikamo i veći od straha od smrti, pri čemu u igri preostaje i onaj, zapravo, najgori mogući scenarij: Da se istovremeno pribojavamo i života i smrti. No, možda je to ujedno i najkorisnije za čovjeka – da teži nečemu što nije smrt, ali ni onaj prezahtjevni kao i nerjetko tragični život kakvog inače poznajemo.

Za sami kraj, spomenut ćemo i onaj jedan ponešto drugačiji pogled na filmove katastrofe, koji onkraj različitih napetih teorija i dramatiziranja zastupa mišljenje kako suvremeni filmovi katastrofe  prvenstveno predstavljaju odraz današnje napredne filmske tehnologije koja vam omogućuje da snimite ama baš što poželite. Prema prije spomenutom autoru Johnu Wildmanu, publika tako ne trči u kina isključivo radi svojih nagomilanih strahova, nego i zbog jednostavne želje da vidi atraktivan i uzbudljiv vizualni spektakl, koji upravo zato što je vizualan, i jest toliko globalno razumljiv i popularan. No, svejedno bismo i ovo mišljenje mogli sasvim lijepo zakomplicirati dodatnim pitanjem: Ako se danas već može snimiti što god čovjeku palo napamet, zašto mu onda baš katastrofe toliko često padaju? Zašto radije ne recimo neki idilični prizori rajskoga života? Dakle, filmovi katastrofe zasigurno predstavljaju vrlo složen psiho-sociološki fenomen kojeg je po sebi nemoguće lišiti i svih onih dramatičnih tumačenja, viđenja i konotacija.

U Sarajevu, 23.VIII.2020.

M.B.

Izvori:

Wheeler Winston Dixon,  Disaster and Memory: Celebrity Culture and the Crisis of Hollywood Cinema (Columbia University Press, 1999);

Kelly KONDA, Box Office: The Psychology of Disaster Movies, or Why San Andreas Sold So Many Tickets in Los Angeles & San Francisco (3.VI.2015.), We Minored In Film, https://weminoredinfilm.com/2015/06/03/box-office-the-psychology-of-disaster-movies-or-why-san-andreas-sold-so-many-tickets-in-los-angeles-san-francisco/ (Stanje: 23.VIII.2020.);

Tom BROOK, The lure of the disaster movie (1.VIII.2013.), BBC.com, https://www.bbc.com/culture/article/20130731-the-lure-of-the-disaster-movie (Stanje: 23.VIII.2020.).

– Katarza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30849>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sangoiri;

Exit mobile version