neuroza – Poptheo Web Portal

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta.

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

KAKO RAZLIKOVATI IZMEĐU NUTARNJIH, SUBJEKTIVNIH i OBJEKTIVNIH, IZVANJSKIH PROBLEMA?

Izvjesni gospodin Ken Baldwin, inače jedan od rijetkih preživjelih koji su pokušali izvršiti suicid skokom sa znamenitog mosta Golden Gate u San Francisku, reče poslije svega toga, da je nakon što se upravo bio otisnuo od ograde mosta istog trenutka shvatio kako su svi njegovi nagomilani životni problemi apsolutno rješivi osim ovog jednoga – da je upravo skočio s Golden Gate-a.

Neki će danas u ovom smislu reći da je ljudska psiha pravo čudo: u obzoru mira i blagostanja ona postaje autodestruktivna, dok je s prvim naznakama smrtne opasnosti opet počinje obuzimati divlja žeđ za životom.

Već smo ono jednom pisali, a kako sve to sroči njemački teolog Ottmar Fuchs: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu dobro ide. S druge strane, tko je u pravoj nevolji, on nema vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje.”

Stoga ovdje postavljamo jedno čudno, ali vjerujem i posve valjano pitanje: S obzirom na nevjerojatnu količinu svakodnevne kuknjave, ogleda li se najveći problem današnjice u mnoštvu raznovrsnih problema ili u nedostatku istih – misleći pri tome barem na one istinske egzistencijalne probleme? Drugim riječima, ovdje je pitanje: Kad danas registriramo neki problem, koliko je to stvarno neki objektivni problem, a koliko naš subjektivni emotivni doživljaj nečega što po sebi možda i nije toliko veliki problem?

Ovdje bi prvo trebalo reći da objektivni problemi stvarno postoje i ne primjećivati ih nikako je podjednako loše kao i ono previše ih primjećivati. Stoga bi se i moglo reći da se cijela ova problematika vrti oko pitanje adekvatne mjere. Ako na kraju dana uvidim da su se danas dogodila tri ozbiljna problema ali i barem pet stvari zbog kojih se trebam radovati, s dosta visokom sigurnošću bi se dalo zaključiti da se nalazim na tragu jednog objektivnog životnog promišljanja i djelovanja. Međutim, ako na kraju dana zaključim da je danas sve bilo problem ili barem to da je onaj jedan bio toliko strašno velik da se poslije njega uopće ni ne isplati razmišljati o nečem dobrom što se dogodilo, tada sa sigurnošću možemo reći da nas je ophrvao neki subjektivni negativni osjećaj. To je naprosto nešto poput naočala ali u psihološkom smislu: ako su zelene i tebi onda sve izgleda zeleno ili ako su plave, onda i tebi sve postaje plavo.

Dobro, kako se iščupati iz svega ovoga? Kako već rekosmo na početku, neki oblici buđenja sigurno postoje, ali oni su po sebi uvijek bolni i stresni. Recimo, da nas sutra pohara neki veliki potres, cunami ili pandemija, možete biti 100% sigurni da bi se sa sjetom sjećali kako vam je danas bilo zapravo neopisivo lijepo. Ali baš zbog toga, bolje je ne zazivati nesreću, nego nekako pokušati sebi iznutra posvijestiti ove stvari.

Počeli smo s Golden Gateom, pa ćemo s njim i završiti. Jedan samoubojica, ovaj put nažalost uspješni, ostavio je u svojoj sobi oproštajnu poruku: „Krećem prema mostu … ako mi se putem do tamo nasmiješi samo jedan čovjek, neću skočiti”! Nažalost, nitko mu se nije nasmiješio. Stoga, ne smije se nikad u životu podcjenjivati ovakve male znakove pažnje i dobrote, jer vidimo, nekad je to doslovno pitanje smisla i besmisla, pitanje života i smrti.

U Sarajevu, 15.VI.2019.

M. B.

Izvor (foto): https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ggb_by_night.jpg; Copyright: Daniel Schwen

ISPLATI LI SE SVAĐATI?

S pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se; no, s pravom osobom se u konačnici može i bez svađe…

S obzirom da je ovdje riječ o isplativosti svađe, mogli bismo možda govoriti i o ekonomiji svađe. Iz iskustva znamo da se zdrava normalna osoba svađa samo zbog točno određenog i po sebi većeg razloga i s tim ona želi nešto promijeniti, popraviti ili ispraviti u narušenim odnosima. S druge strane, neurotik se može posvađati i bez ikakvog razloga, odnosno, radi svađe same kao takve. S tim da i ovdje zapravo postoji nekakav razlog, ali ne vidljivi razlog svađe, nego prikriveni nesvjesni razlog neuroze koja je okidač svađe.

Već smo nekad ranije pisali o problemu transfera nasilja, te o onom – nažalost – svima poznatom scenariju: Npr. šef bez razloga ili s vrlo malim razlogom raspameti čovjeka na poslu; ovaj dođe kući, i bez nekog većeg razloga započinje svađu sa ženom; na kraju žena bez nekog većeg razloga opali djetetu šamar. Problem transfera nasilja nas pokatkad sve tjera na neurotično ponašanje, pa čak ako to i nismo. Uglavnom, u prirodi je nasilja da se ono rijetko vraća na svoj početni izvor. Puno češće, ide dalje i prenosi se na nevine… Mogli bi reći da se i u ovom slučaju suprotnosti privlače …

Međutim, mi ovdje želimo više govoriti o onim „normalnim“ svađama, tj. svađama s nekim konkretnim i jasno uočljivim razlogom i pri tome nas zanima ono inicijalno pitanje iz naslova: „Isplati li se svađati“? Psihologija ovdje daje nedvojben odgovor: Svađa se isplati samo tamo gdje već postoji neka značajna bliskost ili gdje postoje važni zajednički vidici i interesi među ljudima. S druge strane, gdje su ljudi međusobno predaleko, odnosno, ukoliko među njima postoji prevelika razlika u naravima i gledištima, svađa neće moći ništa promijeniti.

Dakle, svađa može pomoći da jedan po sebi dobar odnos postane još bolji, ali ista ne može pomoći lošem i besmislenom odnosu, jer njemu ne mogu pomoći čak niti one dobre stvari. Reklo bi se, s pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se. S druge strane, s krivom osobom uvijek iznova sve ispada krivo i besmisleno. S napomenom, pod „pravim“ i „krivim“ ovdje ne mislimo prvenstveno na ono „dobro“ i „loše“ u moralnom smislu riječi, nego više na komplementarnost i međusobno podudaranje, jer na kraju uvijek proizlazi ono da nije svatko za svakoga.

Dakle, kažemo da se ponekad isplati posvađati u slučaju dobrog odnosa, međutim u slučaju dobrog odnosa stvari se mogu neupitno sređivati i na neki pitomiji način. Ovdje svakako ostaje pitanje zašto je čovjeku toliko potrebno to da shvati. Tko zna, možda bi odgovor trebalo tražiti na tragu one moćne moralne izreke: Smisao dobra uviđamo tek onda kad ga počnemo činiti; s druge strane, besmisao zla uočavamo tek onda kad ga prestanemo činiti!

U Sarajevu, 15. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): familien-magazin.com

Jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno, stručno rečeno, svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Za pretpostaviti je da smo do sada barem jednom čuli za Sigmunda Freuda, ali ukratko ćemo se podsjetiti da je Sigmund Freud bio austrijski neurolog i psihijatar, začetnik psihoanalitičke teorije i terapije koje su proizašle iz temeljne ideje da su neuroze posljedica neprikladnog seksualnog razvoja. Freudova teorija smatra se jednom od najobuhvatnijih teorija ličnosti, jer se bavi njezinim razvojem, strukturom i psihopatologijom. Ličnost je podijelio na tri dijela: id (nesvjesni), ego (svjesni) i superego (kontrolirajući dio ličnosti.) Najveći dio ličnosti zauzima id, odnosno, nesvjesni dio ličnosti. Unatoč brojnim kritikama psihoanalize, Freudove ideje o nesvjesnoj motivaciji, važnosti ranih iskustava u oblikovanju kasnijeg ponašanja i obrambenim mehanizmima utkane su i u suvremenu psihologiju.

Freudova psihoanaliza je teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, usmjerenom na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja. U teoriji psihoanalize velika pozornost se posvećuje obrambenim mehanizmima.

Obrambeni mehanizmi su prirođene ili stečene reakcije koje smanjuju frustraciju i anksioznost koja nam prijeti. Rijetko je koji od mehanizama društveno pozitivan ili poželjan, jer mnogi od njih objektivnu situaciju (naročito ako se radi o međuljudskim odnosima) mogu učiniti još težom. Njihova glavna korist je u tome što smanjuju unutarnju napetost i služe uglavnom kao uspješni mehanizmi.[1]

U klasičnoj psihoanalizi se smatra da su obrambeni mehanizmi načini kojim se pojedinac štiti od anksioznosti, pripisujući vlastite motive, čuvstva ili osobine ličnosti drugim ljudima. Ekstremni oblik projekcije, koja potpuno negira realnost, javlja se u paranoji i kod drugih psihoza. Obrambeni mehanizmi se još mogu opisati kao interpretacija situacija, događaja ili podražaja, naročito onih koji su nedovoljno strukturirani ili višeznačni, u skladu s vlastitim željama, potrebama ili interesima, bez ikakve patološke konotacije.

U svojoj teoriji ličnosti Sigmund Freud obrambene mehanizme opisuje kao mehanizme koji egu omogućavaju kontrolirati id i ukloniti njegove impulse, zahtjeve i prohtjeve i dovesti do njegova zadovoljenja i onda kad id nije moguće zadovoljiti na realan način.[2] Ova se Freudova koncepcija obrambenih mehanizama razlikuje donekle od one koja je uobičajena u suvremenoj psihologiji, a po kojoj mehanizmi obrane predstavljaju način obrane ličnosti kad postoji frustracija ili opasnost od frustracije. U takvoj koncepciji ti mehanizmi štite ličnost kao cjelinu, a ne samo ego.[3]

Obrambene mehanizme svi „živimo“. Branimo se od neuspjeha na različite načine: smišljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponašanje, izbjegavamo čuti što drugi govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodžbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo ponašanja kojima smo sami skloni. U mašti ostvarujemo nešto što u stvarnosti nismo spremni uraditi ili realno ne možemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za naše neuspjehe ili se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se ispriječili na putu do ostvarenja našeg cilja. Tako podešavamo (uljepšavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo. Međutim, međusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podešavanju realnosti. Strategije koje koristimo kako bi se zaštitili od različitih životnih stresora u značajnoj mjeri ovise o obilježjima naše ličnosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua s različitim potencijalima.[4]

Fulgosi [5] navodi da svi mehanizmi ega imaju dvije zajedničke karakteristike:

oni funkcioniraju na nesvjesnom planu i zbog toga na razini svijesti predstavljanju samoobmanu i
iskrivljuju percepciju realnosti tako da se tjeskoba koju ta realnost izaziva kod pojedinca smanjuje.

Rijetko se kad događa da se pojavi samo jedan od obrambenih mehanizama, nego ih se uvijek javi više kako bi na što bolji mogući način zaštitili organizam u cjelini ili ego.

Mehanizmi obrane su područje interesa različitih psiholoških disciplina psihologije ličnosti, kliničke psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven način upotpunila spoznaje iz ovog područja. Posebne zasluge u objašnjenju mehanizama obrane pripadaju znanosti o ličnosti. Primarni interes kojeg su teoretičari ličnosti razmatrali jest kakva je uloga obrambenih mehanizama u prilagodbi ličnosti.

Sigmund Freud neurozu (anksioznost) definira kao neurotičku tjeskobu kojoj je izvor u opasnosti da bi impulsi ida mogli postati svjesni. To je strah da ego neće biti sposoban kontrolirati id i da će nakon toga uslijediti reakcija okoline ili agenata društva. Da bi se sigurnost ega pojačala i uklonila takva prijetnja iz ida, razvijaju se mehanizmi obrane ega.

Dok Sigmund Freud neurozu objašnjava kao prijetnju egu i mogućnost osvještavanja ida te razlog radi kojeg se javljaju obrambeni mehanizmi, Karl Gustav Jung neurozu definira kao izraz ometenog čovjeka i njegove individuacije. Disocijacija i razdor čovjeka sa samim sobom dovode do psihoneurotičnih poteškoća. Raskorak i suprotnosti, u koje se čovjek zapetljava, najčešće postoje u konfliktu između duhovno-moralnog zahtjeva i prirodno-nagonske težnje. Međutim, time se ne misli na to da Jung vidi uzrok u konfliktu nagona, nego u životu imanentnom postojanju dvije suprotstavljene tenzije. One mogu dovesti do nastajanja kompleksa i izazvati fenomene nagomilavanja, koji u toj mjeri opterećuju proces duševnog doživljavanja i težnju za psihičkim rastom, kao i samoostvarenje, da dolazi do neuroze. Neuroza bi se općenito mogla zamisliti i kao privremeni ili čak kao „truli kompromis“, kao jedna vrsta prelaznog rješenja prije pokušaja iznalaženja pogodnog rješenja.[6]

Za Junga je bilo važnije pitanje „zbog čega“, nego „zašto“ nastaje neuroza. Kada čovjek razabere i shvati poruku svojih simptoma, onda može s takvim uvidom početi s kompletnim usmjeravanjem i oblikovanjem svog života.

Kao bolesne procese kod neuroze K. G. Jung ubraja potiskivanje, regresiju, fiksiranje i iznevjeravanje, ali ne i projekciju. Stoga, vidljivo je da i u cjelokupnoj psihonalitičkoj epohi nemamo konstantan pogled na projekciju kao obrambeni mehanizam, jer Jung smatra da bolesnik ne bi trebao učiti kako se osloboditi neuroze, nego kako je podnositi. A neubrajanje projekcije u metode kojima se učimo podnositi neurozu možemo zaključiti da je projekcija obrambeni mehanizam koji izričito „pomaže“ u oslobađanju od neuroze.

Općenito gledajući za pretpostaviti je da je K. G. Jungovo objašnjenje neuroza „zrelije“ i „bolje“ za cjelokupnu ličnost i život kako pojedinca tako i društva. Međutim da je tako lako prihvatiti činjenicu da se ne trebamo učiti tome da se oslobodimo neuroze, nego naći način kako s njom živjeti davno bi teorija Sigmunda Freuda bila opovrgnuta. Da, čovjek u svojoj evoluciji još uvijek nije uspio naći način kako prihvatiti neurozu kao dio sebe, nego se od nje mora braniti, a za to nam je „najidealnije“ rješenje ponudio Sigmund Freud. Koliko god nam bilo drago ili ne što se moramo boriti sa svojim idom u očuvanju ega, jedno je sigurno – to nam je veoma potrebno. Potrebno je iz razloga što čovjek kao ličnost „ne podnosi“ biti ugrožen. S toga je najbolje „krivicu prebaciti na drugoga“ kako se to obično događa prilikom korištenja projekcije.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda, a druga s traga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali su prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: „Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.“ Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog čovjeka su upitali isto. Rekao je: „U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži grješke i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.“

Treći čovjek je odgovorio: „Na prednjoj vreći napisao sam riječ „dobrota“. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dijela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi sreća nije teška. Naprotiv, poput brdskih jedara pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis „loša sjećanja“ i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.“.

Postavlja se pitanje gdje su naše vreće i jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

U Sarajevu, 1. 6. 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap, str. 305-306.

[2] Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 54.

[3] Zvonarević, prema Fulgosi (1997).

[4] Kulenović-Đapo, J., Drače, S. I Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi odbrane. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, str. 3.

[5] Fulgosi (1997), str. 55.

[6] Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta, str. 110.

Jesmo li normalni!?

Nedavno čitajući knjigu autorice Ljubice Uvodić-Vranić „Kako se dobro posvađati“ nisam ni slutila da će me tematika o asertivnosti potaknuti da pišem o temi svakodnevnih dijagnoza. Postavila sam si pitanje koliko doista mogu biti asertivna kad čujem laičke dijagnoze duševnih poremećaja? Hoću li biti asertivna ili ću se baš dobro posvađati, kad čujem da netko za nekoga kaže da „nije sav svoj“?

Čitajući knjigu naišla sam na rečenicu koja govori o tome kako je svaki naš vid ovisnosti ishod autoagresije, odnosno agresije prema samome sebi. Okolina i faktor nasljeđa su nešto od čega smo izgrađeni kao osoba. I teško je doista razdvojiti što nam je dala majka priroda, a što smo usvojili iz našeg okruženja, ali jedno je sigurno jasno kao dan … svi naši postupci, naše ponašanje, su odraz našeg svjesnog, podsvjesnog ili nesvjesnog dijela ličnosti. Bez obzira iz kojeg dijela svijesti dolazi poriv, oni su rezultat nas samih, to smo mi, koliko god se mi određenog dijela svijesti odricali.

Postavlja se pitanje kako onda imamo pravo za nekoga reći da je lud, da treba na liječenje, na osnovu čega njegovu ličnost smatramo bolesnom? Otkud nam to pravo?

U psihologiju su poznati kriteriji abnormalnosti bez kojih ne bi bilo klasificiranja (određenja) bolesti i razdvajanja bolesti od zdravlja, abnormalnog od normalnog. Kriteriji abnormalnosti su sljedeći:

statistički kriterij

Normalno je ono čega ima najviše; oslanja se na normalnu distribuciju (raspodjela u kojoj prosječne vrijednosti karakteriziraju nešto zdravo i normalno, dok krajevi ekstremno negativnog i ekstremno pozitivnog karakteriziraju nešto bolesno i abnormalno).

socijalni kriterij

Psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi.

subjektivni kriterij

Normalno je ono što pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno.

medicinski kriterij

Čovjek je bolestan ukoliko ima simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju određene dijagnostičke kriterije (klasifikacijske).

Ovo su osnovni kriteriji prema kojima svi stručnjaci svijeta određuju što je doista bolest, a što nije.

Prvi kriterij kaže kako je normalno ono čega ima najviše … Ovaj primjer se najbolje ogleda u klasifikaciji homoseksualnosti. Do 1980. godine homoseksualnost se nalazila u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti (DSM), jer se vrlo malo znalo tko je doista homoseksualac i nije se znao točan broj homoseksualaca u svijetu. Istina je da se ni danas ne zna točno koliki bi bio udio homoseksualaca u sveukupnoj populaciji. Međutim, kako se broj homoseksualaca povećavao (ili su barem postali transparentniji i prisutniji u javnosti), broj je izlazio iz ekstrema, tj. iz krajeva normalne distribucije i struke su bile dužne 1980. godine izbaciti homoseksualnost iz klasifikacije poremećaja. Homoseksualnost više nije poremećaj. I kako je moguće da nešto što je bilo poremećaj više nije i obratno? Vidimo da stručnjaci imaju odgovor na ta pitanja, a jedan od njih je statistički kriterij … učestalost toga „problema“ je porasla i zato se više ne govori o poremećaju. Svi kriteriji abnormalnog imaju svoje velike nedostatke, kao na primjer: socijalni kriterij koji kaže da psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi. Sinoć, u dnevnom tisku čitam kako su u Berlinu otvorene prostorije za legalno drogiranje i pitam se postaje li možda i to socijalna norma? Ako okolina postavi drogiranje kao socijalnu normu hoće li to za određeni broj godina postati normalno, a osobe koje nisu ovisnici o drogama možda postati nešto abnormalno po socijalnim kriterijima koji će nam doći (iskreno se nadam da neće!). O sljedećem subjektivnom kriteriju se ne usuđujem ni pisati, jer se brinem koliko će to subjektivno biti, odnosno, i sami smo svjesni posljedica koje nosi subjektivnost.

Kad i sama znanost priznaje tolike nedostatke kriterija abnormalnosti, jer i sama znanost teško utvrđuje što je bolest, a što ne, tko smo onda mi da za nekoga kažemo da je „lud“ ili da „nije sav svoj“ – kako se obično kaže u kolokvijalnom govoru.

Najčešći primjer davanja laičkih dijagnoza na našim prostorima je vezan za PTSP. Svi danas „znamo“ tko boluje od PTSP. Čim je netko neurozan, nestrpljiv, ima fizičkih problema, zaboravlja, naglo i burno reagira, a preživio je rat, 100% ima PTSP. To su česte rečenice i zaključci kojih smo svi svjedoci. Pa da se tako olako daju dijagnoze … od čega sve onda mi bolujemo … jesmo li i mi ludi? Istina, da za takvu epidemiju „ludila“ odgovornost možda snosi i sama psihologija, odnosno, psihijatrija. Naime, Freudovi sljedbenici često govore da samo 5% ljudi mogu biti svrstani u potpuno „normalne“, dok svi ostali, svjesno ili nesvjesno pate od nekog oblika neuroze ili rjeđe čak i od psihoze. Tomu naprotiv, humanistička psihologija je već od samih začetaka nastojala pristupati čovjeku kao zdravom biću, a ne kao bolesno-iskompleksiranom, što je karakteristično za prethodno navedenu grupaciju. Tko god da je u pravu, ne bismo smjeli zaboraviti da je psihologija znanost koja zahtjeva stručan pristup i dugu obuku. A tko nije stručan, svakako bi trebao biti vrlo oprezan kad je u pitanju dijagnosticiranje psiholoških poremećaja unutar svoga ljudskog okruženja. Na koncu, ljudsko suosjećanje i podrška imaju puno veći terapeutski učinak od nekakvog kvazi-psihološkog poigravanja.

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

B. K.