Kategorija: Granična pitanja

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

ZAŠTO UČENICI NE VOLE ŠKOLU … I POSTOJI LI ŠANSA DA JE ZAVOLE?

Ljudski mozak predstavlja iznimno moćan biološki računalni stroj. Toliko moćan, da čak i najnapredniji super-kompjuteri današnjice zaostaju za njim još uvijek barem dvije ili tri decenije intenzivnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Međutim, istovremeno možemo konstatirati sa žaljenjem kako i najobičniji matematički kalkulator od 10KM neuporedivo brže obavlja elementarne matematičke operacije od ljudskog mozga. Zato se možemo pitati u čemu se onda ogleda ta navedena i razvikana superiornost ljudskog mozga? Ono u čemu se naš mozak najbolje snalazi jest kretanje i prepoznavanje uzoraka. Recimo, mi se bez problema krećemo neravnim terenom, a u gradskoj špici ćemo među stotinama ljudskih lica u sekundi prepoznati ono koje poznajemo. Ovo nam moguće i ne zvuči kao nešto posebno, međutim, iz računalne perspektive gledano, ovo su tako napredne i superiorne sposobnosti koje još uvijek uvelike nadilaze i najmoćnije laboratorijske super-kompjutere današnjice.

Upravo s navedenim primjerom, u svojem djelu „Zašto učenici ne vole školu” američki kognitivni psiholog Daniel T. Willingham započinje svoje razmišljanje o suvremenom obrazovanju. Mnogi roditelji diljem svijeta se svakodnevno, a pogotovo u jutarnjim satima susreću s frustrirajućim dječjim prigovorom koji otprilike glasi: „Ali, ja stvarno ne želim da idem u školu!” S naznačenim prigovorom se na svoj način svakodnevno susreću i brojni nastavnici. Stoga unapređenje obrazovnog sustava mora predstavljati zajedničku brigu današnjeg društva, a ono moguće kreće upravo sa onim navedenim primjerom, odnosno, s boljim razumijevanjem ljudskog mozga. Sa onim: kako on funkcionira; što voli a što ne; što mu je prirodno a što neprirodno; koji zadaci su mu lagani a koji energetski preizazovni i suviše zahtjevni?

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Jedna od bitnih pretpostavki Willinghamovog djela je to da čovjekov mozak baš poput kompjutera također posjeduje jednu kratkoročnu, tako da kažemo, radnu memoriju (RAM), te onu dugoročnu ili duboku memoriju (ROM). Čovjekov mozak u stvari ne sliči na kompjuter, nego obratno, kompjuter je taj kojeg su rani računalni znanstvenici bili organizirali po uzoru na ljudski mozak. Dakle, većinu svakodnevnih zadataka čovjek obavlja uz pomoć one kratkoročne memorije. Ona je brza i fleksibilna ali ne pamti dugo. Stoga se važni podaci i iskustva moraju nekako premjestiti u onu dugoročnu memoriju, a o tome odlučuje dio mozga koji se zove hipokampus, a hipokampus će opet dugoročno pospremiti samo ono što smatra egzistencijalno važnim. Samim tim stižemo i do prvog velikog izazova suvremenog obrazovanja…

Znanje i koristoljublje

Društvo nikad ne voli one notorne intereščije među ljudima koji ne biraju ni ciljeve ni sredstva kako bi se domogli željenog cilja. Međutim, u jednoj određenoj mjeri svi smo intereščije i to jednostavno spada na našu ljudsku prirodu. Carmine Gallo u „Tajnama prezentacija Stevea Jobsa” ističe kako se čovjek nikad ne može nečega ozbiljno prihvatiti ukoliko u tome ne vidi svoj osobni interes. Taj interes ne mora striktno biti materijalne prirode … može se raditi i o emocionalnom interesu ili o snažnom iskustvu i osjećaju izazova. No, kakav god da je, ovaj interes mora postojati. Što god prezentirali ljudima, ako ih pri tome želite ozbiljno zagrijati, oni će se nekako morati osjetiti osobno pogođenima. Morat će osjetiti da im vi dajete nešto što im je prijeko potrebno. Stoga i svaka solidna lekcija nekako mora povezivati čovjekove elementarne interese sa svojim sadržajem. Zašto im je to potrebno? Što s tim dobivaju? Zašto bi uopće o tome trebali nešto učiti? U tom smislu sjećam se svoje nastavnice matematike s kraja osnovne škole. Često nam je ponavljala kako ona zna da nas je već barem pola iz razreda čvrsto odlučilo jednoga dana studirati nešto što nema nikakve veze s matematikom, ali da nam je određeno matematičko znanje ipak i pored toga potrebno. Kako ćemo jednog dana zbrajati račune? Kako ćemo proračunati količinu potrebnih namjernica za deset ljudi ako poslovično kuhamo samo za troje? Kako ćemo proračunati u trgovini namještaja može li željeni ormar uopće stati u našu sobu? Koliko nam je farbe potrebno za ličenje stana s obzirom na ukupnu površinu zidova i plafona i sl.?

U tom smislu, u jednoj američkoj eksperimentalnoj srednjoj školi su nastavu doslovce postavili naglavačke. Tu se više ne ide od predmeta prema zanimanju, nego obratno, od zanimanja prema predmetu. To zapravo ni ne liči na školu, nego više na nekakvu tvorničku halu. Na početku školovanja svaki učenik bira projekt koji ga zanima. Netko će praviti automobil, netko računalni program, netko će raditi namještaj itd. Učenici zatim započinju projekt i onda nailaze na najrazličitije prepreke i probleme, i tek tad zapravo i zovu nastavnike u pomoć. Nastavnik dolazi, procjenjuje situaciju i upućuje učenika koje gradivo mora svladati kako bi mogao riješiti problem na koji je naišao. Naravno, što je izabrani projekt po sebi ambiciozniji i kompleksniji, to će učenik tijekom školovanja morati steći i više znanja. Neki tako moraju učiti i puno stvari koje po sebi spadaju na fakultetsko obrazovanje. Dobro se pomuče, ali rado se pomuče jer rade na nečemu svom, i to na onom svom što ih jako zanima.

Bez otkrivanja naznačenog osobnog interesa u nastavnom procesu, informacije će se teško domoći moždanog neokorteksa jer im hipokampus to neće dopustiti. U tom smislu navest ću i jedan vlastiti, nadam se, vrlo zanimljiv primjer. Kad sam pred upis postdiplomskog studija morao izvaditi popis položenih predmeta s dodiplomskog studija, na navedenoj listi sam opazio jedan predmet kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Ne samo ispita, nego ni samog predmeta. Naprosto sam se mogao zakleti da taj predmet nikad nisam bio ni slušao, a na popisu je jasno stajalo da sam ga položio i to devetkom, i to sve kod profesora koji je važio kao strah i trepet. O čemu je ovdje riječ? Pa sasvim jasno, cijela stvar je bila riješena kratkoročnom memorijom, jer je moj hipokampus bio procijenio da je cijelo to šikaniranje posve bespotrebno mom neokorteksu. Jedina misija koju je moj mozak bio procijenio kao opravdanu jest popunjavanje još jedne kućice u indeksu. Misija obavljena, a zatim i ekspresno zaboravljena!

Dakle, stoga bi svaki nastavnik „pod muss” morao znati da se učenici svakako na ovaj ili onaj način mogu natjerati da nešto nauče. Ali hoće li to dugotrajno zapamtiti, dogodit će se samo ukoliko procjene da im je to znanje stvarno potrebno. Bez toga će se sve svesti na zbilja bespotrebno i beskorisno šikaniranje.

Primjeri su uvijek korisni

Ovdje se opet pobliže vraćamo Willinghamu i njegovom djelu. On govori između ostalog i o kontekstualnosti našeg znanja, pri čemu će neki novi kontekst biti najlakše usvojen ukoliko u našoj glavi već postoji neki njemu približan, sličan kontekst. U tom smislu on ističe kako se u nastavnom procesu uvijek dobro obilato koristiti primjerima i analogijama iz svakodnevnog života i općeg ljudskog iskustva. Ti već postojeći približni konteksti u našem pamćenju su nešto poput sidrišta za nove informacije. Znanje se puno lakše lijepi na ono „približno nešto” a ne na „nepostojeće ništa”.

Temeljni principi

Willingham nadalje ističe kako u nastavnom procesu počesto vrijedi ono da je manje zapravo više. Nastavnici bi za svaki predmet trebali definirati one temeljne principe i pitanja, te na tome dosta raditi, i to sa učenicima često ponavljati. Naime, neosporno je da složena znanja pretpostavljaju usvajanje velikog broja informacija, međutim, to će na kraju biti moguće samo ukoliko učenici u svojim glavama imaju dobro posložene one naznačene temeljne principe i pitanja. Stoga bi nastavnik iz svakog udžbenika po kojem radi sebi prvo morao izvući onih 20-30, tako da kažemo, strateških rečenica. U tom slučaju će se na kraju bolje „provući” i cijeli udžbenik.

Stara srednjovjekovna lekcija

Neovisno o Willinghamovom radu, ovdje bi istakao i onu jednu prastaru srednjovjekovnu lekciju iz filozofije Sv. Tome Akvinskog. Naime, na jednom mjestu on krajnje jednostavno ali i posve briljantno primjećuje kako „samo vatra može raspaliti vatru”, ili u ovom slučaju kako samo strast može potaći strast. Ukoliko nastavnik samom nastavnom procesu pristupa mlako, površno i nezainteresirano, uopće se neće morati čuditi što su mu i učenici takvi. Ukoliko sami nismo oduševljeni onim što iznosimo, teško da ćemo i druge uspjeti oduševiti.

Poučak za roditelje

I na kraju nešto važno za same roditelje. Kako smo nedavno pisali, djeca prvenstveno uče oponašanjem a ne toliko slušanjem mudrih savjeta. Premda ponekad bude i izuzetaka, ono u stilu da od djece intelektualaca ne bude ništa, kao što nekad i od neukih roditelja ispadnu vrsni intelektualci, u prosjeku ipak važi ono da „jabuka ne pada daleko od stabla”. Djeca će puno vjerojatnije čitati knjige ukoliko ih čitaju i njihovi roditelji, a bez redovitog čitanja nema ni ozbiljnog intelektualnog života.

U Sarajevu, 28.V.2019.

M. B.

Izvori:

– Daniel T. WILLINGHAM, Why Don’t Students Like School?: A Cognitive Scientist Answers Questions About How the Mind Works and What It Means for the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco, 2009.

– Ray KURZWEIL, How to Create a Mind: The Secret of Human Thought Revealed, Penguin Books, New York, 2013.

– Carmine GALLO, Steve Jobs – Tajne njegovih prezentacija, Školska knjiga – Zagreb, 2013.

– MariaTeresa FUMAGALLI – Beonio BROCCHIERI – Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS – Zagreb, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ferli

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja 

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni. 

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena 

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

DIGITALNIM MINIMALIZMOM PROTIV DIGITALNE OVISNOSTI

Slika prva: Recimo, susjed vam se propio, rođak vam kocka, a mladić iz susjedne zgrade se drogira. Sve odreda uznemirujuće informacije koje bude zabrinutost, sažaljenje, ali nerijetko i bijes. No, što ako u vlastitom stanu imate ovisnika zalijepljenog za ekran kompjutera, tableta ili pametnog telefona, a tek što u slučaju da ste i vi jedan od tih a da toga uopće niste ni svjesni?

Slika druga: Ovdje je naravno riječ o nekim novim, atipičnim ovisnostima, ali ipak pravim ovisnostima koje kao i sve druge ostavljaju katastrofalne psihofizičke i socijalne posljedice. E sad, nije da to nikako ne primijetimo, nego nekako jednostavno nam se sve to skupa i ne čini toliko opasnim kao ono prvo. Ovo ne čudi, jer društvo redovito treba nešto vremena, opažanja, novih saznanja i iskustava kako bi neko ponašanje moglo biti prepoznato kao opasna ovisnost. Primjera radi, kad se ono pušenje bilo masovno proširilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u početku ga nitko nije percipirao kao opasnost premda su pušači već onda bili snažno kašljali. Čak što više, u to vrijeme pušenje se smatralo pozitivnim i vrlim ponašanjem. Ono se prepoznavalo kao znak otmjenosti, profinjenosti i napredne društvenosti. Ako ste u ono vrijeme željeli biti “in” morali biste početi pušiti, pa čak i da vam to sve skupa nije prijalo … dakle, vrlo slično onoj današnjoj situaciji kad vam se u školi rugaju djetetu ukoliko nema veliki, lijepi, novi, blještavi pametni telefon.

Opasni “lajk”

Američki kompjuterski znanstvenik Cal Newport u svojem Digitalnom minimalizmu predstavlja istoimenu ideju koju vidi kao lijek naspram sve veće digitalne ovisnosti našeg društva i vremena. On počinje svoje razmišljanje tamo nekad s 2007. godinom kada FriendFeed uvodi opciju “lajka”. Simpatični i svima nam dragi plavi palac u narednom vremenu postaje opći standard svih društvenih stranica. S jednim klikom daješ drugima do znanja da ti se nešto sviđa, a i oni tebi. Međutim, “lajk” je ponešto i opasna alatka, jer kad god ga kliknete time dajete do znanja moćnim administratorima društvenih stranica što vam se sviđa i što vas zanima, pa će se oni svojski potruditi da u buduće dobijete još takvih sadržaja. S jedne strane, to izgleda kao pozitivno ugađanje i omogućavanje ugodnog korisničkog iskustva, međutim, s druge strane, društvene stranice nas tako bez povratka utapaju u svoj vlastiti svijet. Njima je u interesu da imaju što više članova i da je to članstvo što duže prisutno na stranici jer za njih to znači još više novca od oglašavanja, no za nas može značiti pravu i opasnu ovisnost.

Može biti opasno i za starije korisnike. Recimo, ovisnost o društvenim mrežama danas postaje i jedan od sve češćih razloga za rastavu braka. No, opasnost je kudikamo veća za mlađu, tzv. iGeneraciju, tj. za sve one rođene nakon 1995. Pametne telefone i druge srodne uređaje oni koriste u prosjeku čak devet sati dnevno. Američka psihologinja, specijalizirana za generacijska istraživanja, Jean M. Twenge u ovom kontekstu govori o katastrofalnim psihofizičkim posljedicama. Ona naglašava da su ljudi desecima tisuća godina živjeli onako kako su živjeli, i svo to vrijeme ljudski mozak se prilagođavao upravo takvom načinu života. On je fino podešen za žive međuljudske interakcije. Stoga ne čudi da je današnji prosječni mozak poprilično zbunjen. On počinje dvojiti što je virtualno a što realno. Tako su mladi ljudi sve više asocijalni, depresivni, suicidalni, razdražljivi, nerealni i nadasve usamljeni, a iščupati se lako iz tog digitalnog zagrljaja i nije moguće, jer im u međuvremenu virtualna stvarnost sve više postaje ona zadana (default) stvarnost.

Dvije ekonomske krilatice i jedna amiška mudrost 

Spomenuti prof. Newport svakako nije jedan od onih ravnozemljaških neoludista koji bi sada to nešto preko noći raskrstili manje-više sa svom tehnologijom i civilizacijskim dostignućima općenito. Tehnologija je po sebi donijela jako puno dobrih mogućnosti, alata i rješenja. Njegova ideja je u suštini jednostavna: mi trebamo kontrolirati digitalnu tehnologiju a ne ona nas, a rješenje se pri tome zove digitalni minimalizam. 

Digitalni minimalizam se u osnovi bazira na dvije ekonomske krilatice kao i na jednoj amiškoj mudrosti:

  • Jurnjava je skupa (Clutter is costly); 
  • Optimizacija je važna (Optimization is important); 
  • Odstraniti iz života ono što ne podupire naše temeljne vrijednosti;

Prva krilatica se odnosi na jednu od ideja nove ekonomije  Davida Thoreaua, koju je iznio u svojem djelu Walden. Radi se o jednoj opsežnoj kalkulaciji životnih troškova na temelju onoga što je za nas uistinu važno. Npr., nalazite se u dilemi da li pješačiti svako jutro do posla ili kupiti u tu svrhu automobil? Thoreau smatra da ukoliko želimo kupiti automobil pri tome moramo računati da on košta zapravo puno više nego što nam se u početku čini. Tu treba uračunati i troškove osiguranja, goriva i održavanja, ali i neizbježni stres zbog zarade -za to- potrebnog novca. S druge strane, redovita jutarnja šetnja, premda ponekad naporna, nesumnjivo je zdrava, i za naše tijelo, i za našu psihu.  Dakle, tek na kraju, kad se sve pomno ispita, trebalo bi donijeti onu konačnu odluku o kupovini. Newport sve ovo projicira i na naš izbor digitalnih aplikacija današnjice. Što s njima dobivam, a što gubim? Koliko stvarne koristi, a koliko stresa, gubitka vremena i slično?

U sličnom smjeru nastavlja i druga navedena krilatica. Ono, da je optimizacija važna, temelji se na ekonomskom zakonu umanjujućeg povratka (The Law of Diminishing Returns). Ovdje se daje primjer tvornice automobila i njezinog vlasnika koji želi povećati proizvodnju. U to ime prima nove radnike na posao. Što više radnika, to i veća proizvodnja kao i dobit. Međutim, vlasnik na kraju neće moći naprimati bezbroj radnika jer bi ovi u jednom trenutku počeli smetati jedni drugima. Doslovno bi se sudarali, a proizvodnja bi počela padati. Prevedeno u svijet digitalne ovisnosti, to bi moglo značiti da nam ne trebaju nužno uvijek nove aplikacije i njihovi sadržaji nego da trebamo znati optimizirati ono što već imamo.

I na kraju ono sa Amišima. Newport navodi kako se često krivo govori da su Amiši u potpunosti antitehnološki nastrojeni, a što po sebi i nije istina. Amiši su u tom smislu samo vrlo kritični i podozrivi, te će na kraju koristi samo onu tehnologiju za koju zajednički procjene da ne dovodi u pitanje njihove temeljne vrijednosti, a to su obitelj i zajednica. Tako na primjer, Amiši rado koriste alatni stroj glodalicu, ali ne i pametni telefon.

Neki konkretni potezi

Ovdje se pitamo što bi na kraju konkretno trebao poduzeti jedan prosječni digitalni ovisnik? Ima dosta toga, no oni najteži slučajevi bi -navodi Newport- definitivno trebali prvo poduzeti jedan digitalni post- tako da se izrazimo. Baš kao i kod svake druge ovisnosti trebalo bi krenuti od jednomjesečnog čišćenja organizma, tj. točnije, ovaj put uma. Za neke će inače u drugom slučaju biti vrlo teško poduzeti sve ono ostalo. Kao na primjer:

  • Bilo bi dobro u dnevni raspored uvrstiti neko pristojno vrijeme za poruke i društvene mreže, i ne zalaziti tamo mimo tog striktno određenog vremena;
  • Kome je to preteško za održati, mogao bi poduzeti slijedeće. Ukoliko recimo ne možete bez Facebooka onda ga nemojte držati instaliranog na svim svojim uređajima. Dovoljno je da ga imate na kućnom kompjuteru, ali ne i na tabletu, poslovnom kompjuteru i pametnom telefonu. Tako će te ono vrijeme na poslu ili vani tijekom izlazaka moći provoditi konstruktivnije i opuštenije;
  • Vjerojatno vam se svima događalo ono da tijekom usputnog surfanja naletite na nešto zanimljivo što bi stvarno vrijedilo pročitati, ali kako trenutno nemate vremena, tako to odgodite za nekad kasnije. Međutim, kasnije više to ne možete naći ili jednostavno zaboravite što ste planirali. S druge strane, ako uzmete to čitati odmah, gubite vrijeme za ono drugo što ste bili isplanirali. Glede ovog problema Newport podsjeća kako za ovakve situacije postoji i vrlo zgodna aplikacija pod imenom Instapaper. Ona omogućuje da jednostavno spremimo sve te zanimljive stvari i ostavimo ih recimo za vikend ili neki drugi dan kad budemo imali više vremena za neobvezno čitanje i razgledanje.
  • Glede izlazaka i druženja s prijateljima, Neport ističe kako bi najbolje bilo ni ne nositi pametni telefon sa sobom. Podsjećamo, naš mozak je podešen za živu međuljudsku interakciju i ovakve prilike ne bi trebalo kvariti buljenjem u pametni telefon. Ukoliko već ne možete bez toga da budete koji sat nedostupni, onda bi za ovakve prilike trebalo koristiti neki rezervni, jednostavniji rudimentarni telefon, samo za pozive i SMS poruke.
  • Mnogi ljudi primjećuju kako bi im bilo pametnije da se skinu s društvenih mreža, ali pri tome onda obično sami sebi kao kontraargument navode kako je ipak dobro da tamo ostanu, jer im društvene mreže omogućuju jednostavnu i besplatnu komunikaciju s dragim ljudima. Međutim, Newport ističe kako je ovo najčešće najobičnija samoobmana. Premda na društvenim mrežama imamo po 500, 600 prijatelja mi tamo najčešće komuniciramo tek s nekoliko bliskih ljudi, a snjima bismo i bez društvenih mreža mogli još kvalitetetnije telefonski komunicirati putem Skypea ili VIbera, jer tekstualne poruke i nisu najsretniji način komuniciranje. Opterećuju oči, mozak, dokazano kvare naše pisanje i sl.
  • … I naravno, sve ono ostalo što je već spomenuto, a što bismo jednostavno mogli označiti proaktivnim životnim stavom. Svemu pristupati razumski i racionalno. Čemu to i to služi? Trebali mi to uopće? Što dobivam a što gubim? Narušava li to moje temeljne vrijednosti i sl.

U svakom slučaju, problem digitalne ovisnosti bi trebalo ozbiljno shvatiti. Starijim ljudima ona znatno kvari sveukupnu kvalitetu života, dok za one mlađe doslovno može biti pogibeljna.

U Sarajevu, 29.III.2019. 

M. B. 

Izvor: Cal NEWPORT, Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World, Penguin Random House LLC., 2019.

Izvor(foto): 123rf.com

“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI

Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i galamili… Džabe, neće pa neće. Ili isto tako, ponekad neka stvar ili uređaj neće da sluša, često se kvari ili se ne kvari, ali radi po svom, a ne po našem, pa što reći nego ono “Pa, zar opet!?” Ma možda nije ni stvar u pitanju nego jednostavno mi: oko nekih stvari se često ušeprtljamo, pa stvorimo sebi dupli posao, a stvarno bismo htjeli sve to fino tečno i na brzaka obaviti.

Čovjek se naprosto ponekad uspaniči od pomisli da će se s takvim nekakvim situacijama morati boriti cijeli svoj život, no iznenađujući odgovor bi mogao glasiti “a zašto ne”!? Naime, ne ostvarujemo li poslovično najbolje rezultate upravo u onim područjima gdje smo se oko nečega spremni zauzeto i nesebično boriti svaki dan ili barem skoro pa svaki?

U životu svakog od nas zasigurno postoje dvije vrste ljubavi. Jednu bismo mogli nazvati aktivna, a drugu pasivna. Kad ovdje kažemo “ljubav” ne mislimo pod tim striktno na međuljudsku ljubav nego općenito na sve. Može to biti i neki hobi u pitanju, interes i sl. Aktivno volimo sve ono oko čega nam se nije problem nesebično žrtvovati, raditi, boriti se, oko toga trošiti svoje vrijeme. S druge strane, pasivno volimo sve ono što zapravo i ne volimo toliko, ali očekujemo da to nešto ili netko voli nas. Pasivna ljubav računa sa spontanim i sretnim razvojem događaja. Ona očekuje da joj sve nekako samo dođe pod ruku. Ako je drugačije, brzo se zamori ili eksplodira, upravo jer je ona po sebi jedna slaba ljubav.

Pasivno volimo sve ono što želimo, sve ono za čim možda čak i ludo žudimo, ali ipak se zbog nekih razloga oko toga nismo spremni potruditi. Kako rekosmo, radije i dalje očekujemo da će se stvari nekako riješiti same od sebe ili će druga strana već nešto samostalno poduzeti. Pasivna ljubav će i dalje htjeti biti ljubljena, ali ne i ljubiti. Ali od ovoga obično na kraju ne bude ništa. Kako smo već ranije jednom pisali, Albert Camus je upravo ovakve situacije svrstavao pod apsurd, imajući pri tome na umu ono da su svijet i život potpuno nijemi za zahtjeve našeg srca. Jednostavno, ostvarenja i uspjesi su prijatelji one prave, aktivne ljubavi, one kojoj nije problem svakodnevno gorjeti i izgarati.

Navest ćemo za kraj jedan možda atipičan primjer: zašto se većina ljudi udeblja nakon onih mukotrpnih i iscrpljujućih mjesec dana dijete? Možda zato što vašem željenom izgledu nije dovoljno mjesec dana odricanja, bez obzira koliko ono veliko bilo. Jednostavno, vaš željeni idealni izgled zahtjeva od vas cjeloživotnu borbu; općenito manje jesti i više se kretati, i o tome se jednostavno svaki dan mora voditi računa. Jednom slatkohranom, buckastom biću ovo će se svakako učiniti prezahtjevnim i skoro pa okrutnim. No, ukoliko o svemu tome pitamo one kojima je izgled “fit” a forma “top”, najvjerojatnije će vam reći kako ni njima sve to ne pada lako, nego jednostavno, da je u pitanju svakodnevna cjeloživotna borba.

Mi ćemo i dalje verojatno pokušavati neke stvari obavljati bez puno zalaganja i muke. Loša vijest je da će rezultati pri tome biti slabi, međutim postoji i ona dobra vijest koja kaže da se uvijek možemo početi više truditi i zalagati oko nekih životnih stvari.

U Sarajevu, 27. III. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com

SMRTONOSNI INŽENJERI: JEDNA ZANIMLJIVA STUDIJA O VEZI NASILNOG EKSTREMIZMA I VISOKOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

U ovom tekstu u osnovnim crtama želimo prikazati zanimljivo djelo autorskog dvojca Dieaga Gambette i Steffena Hertoga: Engineers of Jihad: The Curious Connection between Violent Extremism and Education (Inženjeri džihada: zanimljiva veza između radikalnog ekstremizma i obrazovanja). U temeljima studije naznačenog talijanskog socijologa i njemačkog (po poslu kuvajtsko-britanskog) politologa stoji opažanje kako među islamskim radikalima, ali i zapadnim ultradesničarima današnjice postoji neobično velik broj osoba inženjerske struke. 

Tu se navode i neka konkretna imena: Recimo, Seifeddine Rezgui, dvadesettrogodišnji student elektrotehnike koji je 2015. na plaži u Soussi (Tunis) kalešnjikovom likvidirao 38 turista, a 39 ih ranio. Ili Scott Crawford, američki industrijski inženjer i samozvani pripadnik Ku Klux Klana koji je u dvanaestom mjesecu 2016. osuđen na tridesetgodišnju robiju zbog pokušaja izrade naprednog oružja sa x-zrakama kojim je planirao ubijati muslimane. Ili opet, uzbekistanski ISIL-ov operativac Abdulgadir Masharipov, inače diplomirani fizičar i kompjuterski znanstvenik koji je tijekom dočeka Nove 2017. u jednom istanbulskom noćnom klubu ubio 39 posjetitelja. Ili nešto ranije, u bližoj prošlosti, unutar džihadističke skupine koja je 6. 10. 1981. izvršila atentat na egipatskog predsjednika Anwara Sadata, bilo je čak 7 inženjera. Ili još ranije, nacizam se dogodio upravo u Njemačkoj koja je bila i ostala inženjerska super sila. S druge strane, zadnja decenija je u ovom smislu donosila i neke šokantne obrate i transfere. Tako se u knjizi navodi i primjer nekih britanskih inženjera koji su iz bijelih supremacijskih ekstremističkih skupina prihvatili radikalni islam i zatim prešli u ISIL. 

Gambetta i Hertog u svojoj knjizi donose i brojne tabele i statističke podatke. Npr., jedna studija provedena na 207 visokoobrazovanih radikalnih islamista pokazuje da su među njima bila čak 93 inženjera, dok je onih sa završenim islamskim naukama bilo svega 38. S druge strane, jedna studija provedena među studentima 17 europskih zemalja o pravima homoseksualaca pokazuje da su izrazito homofobne stavove najčešće zastupali tko drugi nego opet inženjeri (oko 23%).

U ovoj čudnovatoj svezi nasilnog ekstremizma i tehničkih znanosti postoji i jedan značajan izuzetak, a to su ljevičarski ekstremisti. Naime, različite studije pokazuju da je među njima čak ponajmanje inženjera, a ponajviše osoba iz područja humanističkih i socijalnih znanosti, a koje poslovično važe kao ponajmanje sklone radikalizmu. Drugo važno odstupanje u svezi ljevičarskih ekstremista se odnosi i na visok procenat žena koje sudjeluju u aktivnostima ovakvih organizacija i pokreta. Dok je istih u islamističkim i desničarskim skupinama relativno minoran broj, žene su u posljednjih stotinjak godina igrale poprilično važnu ulogu u ljevičarskim organizacima. Npr., u njemačkoj frakciji terorističke organizacije Crvene brigade žene su činile čak 47% članstva. Autori se pri tome ne referiraju na izgledno još “ženstveniji” Kurdski radnički PKK, očito dvojeći radi li se ovdje o terorističkoj ili normalnoj vojnoj formaciji … ili je – tko zna – ovdje opet u pitanju neka moderna zapadna “politička korektnost”.

 Među brojnim intrigantnim tabelama, autori u knjizi donose i tablicu ideološke usmjerenosti među diplomantima s područja 17 europskih zemalja. Otprilike, inženjeri, ekonomisti i pravnici naginju “dobro” u desno. Humanisti, psiholozi i socijolozi u lijevo, dok su medicinari otprilike u ideološkom centru.

Za sam kraj, jedno konkretno pitanje: ako inženjeri već toliko naginju prema ekstremizmu, zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje autori traže u okvirima socijalne psihologije. Otprilike, ovdje na kraju ispada da tehničke znanosti po sebi ne kvare ljude, nego puno prije da samim tehničkim znanostima teže oni ljudi koji po prirodi naginju i radikalizmu. Zbog čega? Zašto je inženjerski poziv privlačan takvim ljudima?

Čini se im je svijet mašina privlačan jer je tu sve čisto, sve jasno. Zna se čemu služi koji dio i gdje je kome mjesto. Također, postoji jasna struktura i transparentna hijerarhija, a samim tim i jedna kompaktna i bliska sinergija svih raspoloživih dijelova. Dakle, otprilike sve ovo oni bi htjeli vidjeti i u ljudskom društvu: jednu jasnu strukturu, hijerarhiju, organizaciju i podjelu uloga kao i poslova, a što bi po sebi omogućilo toplu i sigurnu bliskost među ljudima. Zvuči odlično, međutim iskustvo pokazuje da ovakav inženjerski pristup društvu generira neviđene ratove i zločine. Koliko god to čudno zvučalo, jedno istinski sretno društvo na kraju kao da podrazumijeva ono ljudsko pravo na nesavršenost, neodređenost i nejasnoću, kao i puno strpljenja, praštanja i ljubavi.

Umjesto zaključka, možda najbolje spomenuti onu misao Uga Foscola: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

U Sarajevu, 21. III. 2019.                                                                                                                                              M. B. 

Izvor: DIEGO GAMBETTA AND STEFFEN HERTOG, ENGINEERS OF JIHAD  The Curious Connection between Violent Extremism and Education, Princeton University Press, New Jersey, 2018. (drugo izdanje). 

Izvor (foto): 123rf.com

LJUDSKO TIJELO U BROJKAMA

Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.

Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.

Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.

Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…

U Sarajevu, 12. 3. 2019.
M. B.

* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!

Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO BOGATI I SLAVNI TAKO ČESTO PODIŽU RUKU NA SEBE?

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svakih četrdeset sekundi neka osoba na svijetu počini samoubojstvo. Na godišnjoj razini, radi se o cifri od 800.000 ljudi. Pri tome se čini da nitko nije izuzet. Problem je manje-više podjednako prisutan na svim kontinentima. Ljudi se ubijaju i u siromašnim i u bogatim zemljama, bez većih oscilacija i u onim „sretnim“ i u „nesretnim“ društvima. Na svjetskoj razini ipak se čini da je problem nešto veći među sjevernjacima nego kod južnjaka. Tako, prema dostupnim podacima problem je najprisutniji kod grenlandskih i sjevernoameričkih Eskima. Također, na svjetskoj razini je izgledno da se na ovaj očajnički potez nešto češće odlučuju žene nego muškarci.
Od konkretnih razloga za samoubojstvo, depresija kumuje kod čak 90% slučajeva. Uz depresiju su vrlo često primiješani i neki drugi psihološki problemi, poput anksioznosti, PTSP-a, poremećaja hiperaktivnosti (ADHD), bipolarnog poremećaja i sl. Također, barem što se tiče Sjedinjenih Država, problem mnogo češće pogađa homoseksualnu i lezbijsku nego heteroseksualnu populaciju. Osim toga, čini se da su naznačenom problemu znatno više izloženi ovisnici o drogama i alkoholu od onih koji to nisu. Neki naglašavaju i to da problem osobito pogađa ljude u pedesetim godinama, što sugerira na krizu srednjih godina, klimaks i sl.

Zašto su to učinili kad su imali sve?
Često nas zatekne vijest o samoubojstvu neke bogate i slavne osobe, i tada se obično može čuti ono pitanje iz podnaslova: „Zašto, kad su imali sve?“ Pa imali su sve, ali uz to su izgledno imali i depresiju kao i neki od ostalih naznačenih problema. Premda među običnim svijetom važi da su pare najbolji mogući lijek za depresiju, u praksi se čini da i nije baš tako. Pa čak i obratno, novac i slava kao da predstavljaju dodatni okidač za depresiju. O tome ponešto progovara i Allison Gervais, psihoterapeutkinja iz zaljevske zone San Franciska, koja je inače nakrcana bogatim i slavnima. Ona nedvojbeno kaže da vas novac i slava ne mogu spasiti od depresije, anksioznosti, osjećaja praznine i slično. Čak, što više, mogu ih samo pojačati. Naime, što je neka društvena pozicija bogatija i sjajnija, to će ona generirati i više konkurentnosti i rivalstva. Jer sasvim je logično da je mnogo veća otimačina za poziciju filmske ili glazbene zvijezde nego ona za radno mjesto u tvornici ili rudniku. Zvijezde se u tom smislu dosta često susreću sa snažnim strahom od gubitka popularnosti. Tu je i strah od mišljenja javnosti, strah od starenja, ali i problem nemogućnosti prirodnog ponašanja zbog izloženosti javnosti. Oni trebaju puno više paziti na to kako se ponašaju, izgledaju, što govore od običnog čovjeka. A kako smo već nedavno pisali, gubitak osobne autentičnosti može imati razorne posljedice za čovjekovu psihu.
Američki neuroznanstvenik John Cacioppo o svemu ovome ističe i jedan dodatni problem, a po njemu je upravo taj i odlučujući – osamljenost. Pri tome ističe snažnu razliku između objektivne i percipirane osamljenosti. Bogati i slavni su okruženi mnoštvom ljudi koji se naprosto otimaju za njihovu pozornost, međutim, bogati i slavni će već prije ili kasnije shvatiti da su svi ti ljudi tu samo zbog nekog interesa, najčešće materijalnog, a ne zbog njih kao njih osobno.
Nedostatak pravog i iskrenog prijateljstva svakako može imati razarajući učinak na čovjekovu psihu, slično kao što prisustvo istog na čovjeka ostavlja pozitivan utjecaj ravan onom terapiji kod vrhunskog terapeuta. Može zvučati čudno, ali čini se da je ponekad na problem najbolje gledati doslovno kvantitativno: Problem zadržan samo za sebe ostaje cijeli problem; dok je problem podijeljen sa iskrenim prijateljem samo pola problema.

Kako god, više nego realne patnje bogatih i slavnih svakako mogu biti dobar poticaj da nanovo promislimo svoje životne prioritete i ambicije, jer na kraju je ipak najvažnije ono – biti sretan i zadovoljan čovjek. U svakom slučaju, sa slavom treba oprezno, jer slava je po sebi božanska kategorija, a tamo nekad još odavno, od arhaičnog vremena Gilgameša, područje božanskog se naspram čovjeka pokazuje kao područje zabranjenog i tragičnog.

U Sarajevu, 6.III.2019.
M. B.

Izvori:
– Brian KRANS, Being Successful Doesn’t Make You Immune from Suicide (11.6.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health-news/being-successful-doesnt-make-you-immune-from-suicide#1 (Stanje: 6.III.2019.);
– Dona CHERIAN, Understanding celebrity suicides: Tackling depression and loneliness (20.6.2018.), Gulf News, Izvor: https://gulfnews.com/world/understanding-celebrity-suicides-tackling-depression-and-loneliness-1.2239540 (Stanje: 6.III.2019.);
– Lipi ROY, ‘They Had It All’: Five Major Misconceptions About Suicide (8.6.2019.), Forbes, Izvor: https://www.forbes.com/sites/lipiroy/2018/06/08/they-had-it-all-five-major-misconceptions-about-suicide/#206a41f7868d (Stanje: 6.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?

Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.

Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.

Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.

U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.

Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version