Oznaka: internet

Suvremeni način života, kao i njegove brojne tehničke mogućnosti opasno je pomutio granicu između stvarnog i virtualnog svijeta, fenomena i noumena. Postavlja se realno pitanje gdje smo mi uistinu mi? Čovjek ili čovjekov profil – pitanje je sada?

Iako je ovo izvan konteksta onoga što je njemački filozof Immanuel Kant imao na umu i vjerojatno će se neki ozbiljan filozof možda i požaliti da je ovo bagatelizacija tako ozbiljnog mislioca, Kant je podijelio stvarnost, svijet ili kako vam se sviđa na dva djela. Postoji ono što je Kant nazivao „noumen“ ili kako se to u filozofiji kaže stvar u sebi ili stvar po sebi, ono što ta stvar jest.

No, postoji i ono što se naziva „fenomenon“ ili fenomen – odnosno – ono kako mi stvari doživljavamo, vidimo i kako nam se stvari predstavljaju. Postoji li neka veza između Kanta i Facebooka? Možda, ali bolje je početi s jednim drugim elementom prije Facebooka.

Photoshop kao fenomen

Photoshop ili ako želite virtualno uređivanje, sređivanje i dotjerivanje ljudi, stvari i cijele stvarnosti nije samo stvar tehnike, informatike, crtanja i fotografiranja. Mi ili neki od nas koji nemaju adekvatno znanje o blagodatima photoshopa ili virtualnog izgleda uvijek se divimo kako određeni ljudi izgledaju savršeno, utegnuto, dotjerano, i to ne samo oni koji su slavni, nego čak i neki najbliži poznanici.

Fascinira nas kako netko može imati tako dobru liniju par dana nakon poroda, kako netko nema sijedih, kako opet netko drugi ima savršen torzo, nema bora, ima blistave zube. Ta fascinacija prolazi ne samo onda kada određenu osobu, a pogotovo poznanika koji se redovito virtualno uređuje sretnemo uživo i vidimo sve one silne nedostatke, nego fascinacija zna prijeći u pravo razočarenje kada osobu upoznamo u onom pravom „ljudskom“ smislu, misleći pri tome prvenstveno na njezinu osobnosti i karakter.

Kantovski rečeno, gledajući virtualni izgled i predstavljanje naših poznanika mi vidimo ono što nam se predstavlja i kako nam se predstavlja, ali stvarnu osobu, njezinu „ljudskost“ ili kantovski rečeno – noumen, ono što ta osoba stvarno jest u smislu svojih ljudskih kvaliteta, ponekad nam ostaje potpuno nepoznato.

Povremeno i mi sami promatrajući virtualni izgled čovjeka stvaramo predstavu o njegovim ljudskim kvalitetama, iako zapravo ne znamo tko je ta osoba. Zanimljivo je primijetiti, a možda je to i neki psihološki mehanizam, kako osoba lijepog izgleda – odnosno, kada je riječ o virtualnom izgledu, govori se o „savršenom“ izgledu iako ga u stvarnosti zapravo nema – u čovjeku stvara na neki način napast da takvoj osobi – iako je ne poznaje –  pripiše ono što o čovjeku možemo znati samo ako smo stvarno i dugo u osobnom kontaktu s njim, a to su konkretne i bitne ljudske kvalitete, odnosno, karakterne osobine. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju ako se nekoga ne smatra lijepim.

Facebook kao fenomen

Ne treba odbacivati koristi društvenih mreža u onome gdje su od velike pomoći u smislu kontakta i komunikacije, razmjene korisnih informacija, te ostalih mogućnosti koje se mogu ponuditi suvremenom čovjeku.

S druge strane, recimo, društvena mreža Facebook koju manje-više svi koristimo iz različitih razloga i potreba, donekle je kao jedan veliki nepregledni svijet fenomena gdje mi kroz fotografije, objave, „lajkove“ susrećemo jedni druge. Ne može se reći kako kada netko objavi sliku, post, video na Facebooku da to nije stvarno, no ovdje se zadržimo na jednom specifičnom fenomenu kojega isto tako svi koristimo, premda psiholozi kažu da upućuje na psiholške poteškoće pojedinaca koji ga praktikuju, a to je fenomen onoga što se kolokvijalno zove „selfie“.

Premda, kako rekosmo, neki smatraju psihološkim poremećajem često slikanje samog sebe ili s grupom drugih ljudi, selfie je zanimljiv jer on postavlja jedno zanimljivo, a opet neodgovoreno pitanje: tko je stvarno ta osoba koju gledam, tko je stvarno taj moj virtualni prijatelj? Ne radi se toliko o tome da podaci o njoj nisu točni ili da to nije ona u smislu pukih informacija.

Radi se o tome koji su njezini snovi i nadanja, što nju ili njega čini osobom iznutra, koje su njegove karakterne crte, odnosno, jednom riječju kako on doživljava svoju ljudskost? Opet, kantovski rečeno, selfie je jedna vrsta suvremenog fenomena, ono kako se netko predstavlja ili kako ga mi doživljavamo preko slike ili videa, ali taj noumen tko je ta osoba u sebi, što su njezine ljudske kvalitete, povremeno ostaje skriveno i nepoznato.

Ima jedno važno pitanje koje muči sve nas na ovaj ili onaj način, a to je kako se može dogoditi i nažalost često se događa da ono što nije stvarno, na neki način što je samo fenomen na kraju izazove stvarne posljedice?

„Cyber bullying“ i problem stvarnosti

Zlostavljanje na internetu ili kolokvijalno Cyber bullying je pojava epidemijskih razmjera, od komentara, pisanja, članaka, videa… To je ogromna praznina i tama. Jedno od pitanja recimo vezano upravo za ovu nažalost jako raširenu pojavu jest kako je protumačiti. Je li internetsko zlostavljanje fenomen?

Generalno nije riječ o fizičkom zlostavljanju i tu već postoji velika razlika, jer fizičko zlostavljanje uključuje fizičko osjećanje određene boli. Fizičko zlostavljanje bi bilo noumen na neki način, jer fizičku bol se zaista osjeća. Cyber bullying je neka vrsta psihološkog zlostavljanja ili virtualnog zlostavljanja čovjeka i naravno postavlja se pitanje je li to samo fenomen ili noumen?

S obzirom na posljedice koje Cyber bullying ostavlja na stvarni i fizički život pogotovo kod mladih, izazivajući i ne tako zanemariv broj samoubojstava zbog zlostavljanja na internetu, ne može se reći kako je to samo nekakav virtualni fenomen koji ne bi imao nikakvog utjecaja na stvarnost ljudskog života. No, kako ga dokazati recimo u slučajevima uvredljivih komentara? Je li dovoljno samo pronaći virtualnog korisnika mreže ili se mora pronaći i stvarnog čovjeka-osobu koji iza toga stoji?

Internetsko zlostavljanje je vrlo uznemirujuća pojava jer pokazuje da postoji nevjerojatno veliki jaz između recimo osobe koja se virtualno dotjera i uredi bilo kroz photoshop, bilo kroz „savršen“ selfie i te iste osobe od krvi i mesa dok sjedi za stolom negdje u kući, uredu, vlaku, metrou i tipka nekakav uvredljiv komentar i nekoga zlostavlja.

To pokazuje da čovjek koji je u isto vrijeme fenomen, dakle kantovski rečeno – ono kako se predstavlja, i noumen ono što on stvarno jest u svom karakteru i ljudskim osobinama podijeljen gotovo na dvije osobe: jednu izmišljenu i drugu stvarnu, gdje ponekad virtualna osoba nema ništa zajedničko sa stvarnom osobom osim malo dotjerane fotografije.

Problem internetskog zlostavljanja je i u tome što oni koji to rade pokatkada jako dobro znaju – upravo – tu razliku koja mnogima od nas izmiče, oni dobro uočavaju da bilo koja društvena mreža nije jednostavno virtualni svijet – fenomen, nego nešto što ima direktan, konkretan – mogli bismo reći fizički utjecaj na stvarnost i stvarne ljude te su sposobni na taj način realno uništavati stvarne ljudske živote.

Postoje mnogi načini, sigurnosti, ograničenja kojim se nastoji doskočiti Cyber bullyingu, i tu svakako treba dodati i razmišljanje o tome tko su ljudi s kojima komuniciramo, čije slike i statuse gledamo? A to je moguće ako smo uvijek svjesni da virtualni svijet, iako prikazuje (kao) stvarne ljude u stvarnim životnim situacijama, zapravo prikazuje samo fenomen, najobičniju predstavu.

Internetska anonimnost kao bijeg od sebe i od ljudi

Ono po čemu je noumen, stvarni svijet, a time i stvarni ljudi postao danas za nas problematičan nije samo prečesto sjedenje pred kompjuterom ili korištenje interneta, nego i zato što mogućnost internetske anonimnosti nas same pretvara u fenomene i mi sami počinjemo prema slikama, lajkovima i postovima formirati predstavu o samima sebi, i susret sa stvarnošću i stvarnim ljudima time postaje teži ili predmet izbjegavanja.

Anonimnost je termin kojim želimo reći kako ne želimo da nas drugi poznaju u našoj ljudskosti, nego im dopuštamo da nas drugi samo vide kao virtualne predstave. A to isto često očekujemo i tražimo od drugih, ne da se susrećemo uživo kao ljudske osobe, nego da se susrećemo kao fenomeni preko društvenih mreža čime stvarni svijet i stvarni ljudi dolaze u opasnost da prestanu imati za nas važnost i postojanje.

Anonimnost stoji u temelju Cyber bullyinga iz razloga što kao prvo, virtualni svijet koji nije stvaran ne nameće čovjeku osjećaj krivnje i moralne odgovornosti, dok u stvarnom svijetu i među stvarnim ljudima to se ne može izbjeći. Drugo, s obzirom da je virtualni svijet na neki način nestvaran, onda se i zlostavljanje preko interneta čini kao nešto što nije stvarno.

Kao da ne zlostavljamo žive osobe od krvi i mesa, nego njihove predstave koje vidimo u slikama, videima, komentarima. Na taj način sebe oslobađamo od neugodnog osjećaja moralne krivnje i odgovornosti, jer uvijek možemo reći to je samo fenomen, to nije stvarno, to ne postoji, dok u stvarnom svijetu, svijetu noumena osjećaj moralne krivnje i odgovornosti se itekako osjeća i doživljava, jer su u pitanju stvarni ljudi od krvi i mesa te njihova bol i patnja zbog zlostavljanja nije fenomen, nego noumen koji ih razara i tjera na uništavanje vlastitih života.

Umjesto zaključka

Zlostavljanje preko interneta upozorava na dva rascjepa koji postaju sve veći i sve teže ih je vratiti u određeno normalno stanje. Tu je rascjep čovjeka, ne nekog univerzalnog čovjeka nego konkretne ljudske osobe koja s jedne strane kao fenomen „obrađen“ u photoshopu i selfiu izgleda „savršeno“, dok je u svojoj konkretnoj ljudskosti, dakle, kao noumen moralno neosjetljiva i hladna te ne osjeća krivicu zbog zlostavljanja kojim uništava stvarne ljudske živote.

S druge strane, dogodio se rascjep stvarnosti – ne neke izmišljene nego konkretne svakodnevne stvarnosti – koja se polako utopila u virtualni svijet i prestala postojati. Iz ova dva rascjepa  gdje fenomen ili predstava sve više preuzima maha na neki način se razvio i rodio Cyber bullying kao specifična negativna pojava.

Internetsko zlostavljanje je stoga i fizički i psihološki oblik zlostavljanja stvarnog čovjeka koji je odlučio iza zastora anonimnosti zanijekati bilo kakvu stvarnu konkretnu odgovornost; koji je jednostavno odlučio zanijekati stvarni svijet i njegovo postojanje, svodeći cjelokupnu ljudsku stvarnost na puki fenomen, pojavu, predstavu. Međutim, iza svake tipkovnice koja piše uvredljive riječi, komentare i zlostavlja druge stoji konkretan čovjek od krvi i mesa – noumen – koji niječe samom sebi činjenicu da on stvarno postoji u stvarnom svijetu i da njegovo tipkanje nije nepostojeći fenomen, nego stvarnost vrlo konkretna, fizička i opasna čije posljedice odjekuju u stvarnom svijetu među stvarnim ljudima i stvarnim životima.

Stoga se recimo samoubojstvo adolescenata zbog Cyber bullyinga ni na koji način ne može i ne smije promatrati kao fenomen, nego kao vrlo stvaran, bolan i razarajući noumen koji svoje početke ima u vrlo opasnoj tvrdnji kako ne postoji ništa izvan photoshopa, lajkova i postova… Kako samo fenomen postoji, a za noumen nas nije briga, jer smo ionako svi anonimni, ali ustvari nismo jer stvarne posljedice samoubojstva samo jedne mlade osobe itekako stvarno svi osjećamo napose njihove obitelji i prijatelji.

 

U Sarajevu, 17. 6. 2017.

O. J.