SMRTONOSNI INŽENJERI: JEDNA ZANIMLJIVA STUDIJA O VEZI NASILNOG EKSTREMIZMA I VISOKOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

U ovom tekstu u osnovnim crtama želimo prikazati zanimljivo djelo autorskog dvojca Dieaga Gambette i Steffena HertogaEngineers of Jihad: The Curious Connection between Violent Extremism and Education (Inženjeri džihada: zanimljiva veza između radikalnog ekstremizma i obrazovanja). temeljima studije naznačenog talijanskog socijologa i njemačkog (po poslu kuvajtsko-britanskog) politologa stoji opažanje kako među islamskim radikalima, ali i zapadnim ultradesničarima današnjice postoji neobično velik broj osoba inženjerske struke. 

Tu se navode i neka konkretna imena: Recimo, Seifeddine Rezgui, dvadesettrogodišnji student elektrotehnike koji je 2015. na plaži u Soussi (Tunis) kalešnjikovom likvidirao 38 turista, a 39 ih ranio. Ili Scott Crawford, američki industrijski inženjer i samozvani pripadnik Ku Klux Klana koji je u dvanaestom mjesecu 2016. osuđen na tridesetgodišnju robiju zbog pokušaja izrade naprednog oružja sa x-zrakama kojim je planirao ubijati muslimane. Ili opet, uzbekistanski ISIL-ov operativac Abdulgadir Masharipov, inače diplomirani fizičar i kompjuterski znanstvenik koji je tijekom dočeka Nove 2017. u jednom istanbulskom noćnom klubu ubio 39 posjetitelja. Ili nešto ranije, u bližoj prošlosti, unutar džihadističke skupine koja je 6. 10. 1981. izvršila atentat na egipatskog predsjednika Anwara Sadata, bilo je čak 7 inženjera. Ili još ranije, nacizam se dogodio upravo u Njemačkoj koja je bila i ostala inženjerska super sila. S druge strane, zadnja decenija je u ovom smislu donosila i neke šokantne obrate i transfere. Tako se u knjizi navodi i primjer nekih britanskih inženjera koji su iz bijelih supremacijskih ekstremističkih skupina prihvatili radikalni islam i zatim prešli u ISIL. 

Gambetta i Hertog u svojoj knjizi donose i brojne tabele i statističke podatke. Npr., jedna studija provedena na 207 visokoobrazovanih radikalnih islamista pokazuje da su među njima bila čak 93 inženjera, dok je onih sa završenim islamskim naukama bilo svega 38. S druge strane, jedna studija provedena među studentima 17 europskih zemalja o pravima homoseksualaca pokazuje da su izrazito homofobne stavove najčešće zastupali tko drugi nego opet inženjeri (oko 23%).

U ovoj čudnovatoj svezi nasilnog ekstremizma i tehničkih znanosti postoji i jedan značajan izuzetak, a to su ljevičarski ekstremisti. Naime, različite studije pokazuju da je među njima čak ponajmanje inženjera, a ponajviše osoba iz područja humanističkih i socijalnih znanosti, a koje poslovično važe kao ponajmanje sklone radikalizmu. Drugo važno odstupanje u svezi ljevičarskih ekstremista se odnosi i na visok procenat žena koje sudjeluju u aktivnostima ovakvih organizacija i pokreta. Dok je istih u islamističkim i desničarskim skupinama relativno minoran broj, žene su u posljednjih stotinjak godina igrale poprilično važnu ulogu u ljevičarskim organizacima. Npr., u njemačkoj frakciji terorističke organizacije Crvene brigade žene su činile čak 47% članstva. Autori se pri tome ne referiraju na izgledno još “ženstveniji” Kurdski radnički PKK, očito dvojeći radi li se ovdje o terorističkoj ili normalnoj vojnoj formaciji … ili je – tko zna – ovdje opet u pitanju neka moderna zapadna “politička korektnost”.

 Među brojnim intrigantnim tabelama, autori u knjizi donose i tablicu ideološke usmjerenosti među diplomantima s područja 17 europskih zemalja. Otprilike, inženjeri, ekonomisti i pravnici naginju “dobro” u desno. Humanisti, psiholozi i socijolozi u lijevo, dok su medicinari otprilike u ideološkom centru.

Za sam kraj, jedno konkretno pitanje: ako inženjeri već toliko naginju prema ekstremizmu, zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje autori traže u okvirima socijalne psihologije. Otprilike, ovdje na kraju ispada da tehničke znanosti po sebi ne kvare ljude, nego puno prije da samim tehničkim znanostima teže oni ljudi koji po prirodi naginju i radikalizmu. Zbog čega? Zašto je inženjerski poziv privlačan takvim ljudima?

Čini se im je svijet mašina privlačan jer je tu sve čisto, sve jasno. Zna se čemu služi koji dio i gdje je kome mjesto. Također, postoji jasna struktura i transparentna hijerarhija, a samim tim i jedna kompaktna i bliska sinergija svih raspoloživih dijelova. Dakle, otprilike sve ovo oni bi htjeli vidjeti i u ljudskom društvu: jednu jasnu strukturu, hijerarhiju, organizaciju i podjelu uloga kao i poslova, a što bi po sebi omogućilo toplu i sigurnu bliskost među ljudima. Zvuči odlično, međutim iskustvo pokazuje da ovakav inženjerski pristup društvu generira neviđene ratove i zločine. Koliko god to čudno zvučalo, jedno istinski sretno društvo na kraju kao da podrazumijeva ono ljudsko pravo na nesavršenost, neodređenost i nejasnoću, kao i puno strpljenja, praštanja i ljubavi.

Umjesto zaključka, možda najbolje spomenuti onu misao Uga Foscola: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

U Sarajevu, 21. III. 2019.                                                                                                                                              M. B. 

Izvor: DIEGO GAMBETTA AND STEFFEN HERTOG, ENGINEERS OF JIHAD  The Curious Connection between Violent Extremism and Education, Princeton University Press, New Jersey, 2018. (drugo izdanje). 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version