afekti – Poptheo Web Portal

EMOCIONALNO PRETJERIVANJE

Dobre su emocije, ali ih je počesto potrebno pola odvaditi i baciti u vodu. Nikako sve, sasvim dovoljno pola…

Dok smo bili djeca, jednom su roditelji otišli u goste ostavivši mene i sestru same u stanu. Naravno, dali su nam broj telefona na koji ih možemo kontaktirati ako nešto bude trebalo. Zatim smo se sestra i ja nešto dobro zaigrali. Uspjeli smo razbiti, više se ne sjećam što točno. Znali smo da s krhotinama stakla treba oprezno, jer hoće to, jelda, čovjeka i posjeći. No ja sam se svejedno vrlo brzo posjekao, doduše minimalno. S nožnog palca crvenila se majušna kapljica krvi. U svega par sekundi uspio sam nazvati roditelje složivši takvu paničnu kuknjavu koja je neupitno sugerirala da sam fatalno povrijeđen uz nenadoknadiv gubitak krvi i unutrašnjih organa koji su već, jedan za drugim, počeli ispadati iz mene. Majka k’o majka, isti se tren žurno počela spremati da krene kući, dok joj je tata dobacio: „Baci pola u vodu!” Što će reći da djetešce najvjerojatnije pretjeruje. No, i on se ipak spremio pa su vrlo brzo doletjeli kući … I dok sam im ja frenetično pokazivao majušnu rupicu na palcu, tata je ponovio mami: „Jesam li ti rekao da odmah pola treba baciti u vodu!?”

Naznačena biografska crtica sugerira kako se unutar naših emocija skriva ta nekakva tendencija za pretjerivanjem i izobličavanjem stvarnosti, i to se po sebi ne tiče samo negativnih emocija, poput straha, nego i onih pozitivnih. Recimo, emocija zaljubljenosti nam posve nerealno sugerira da je neka osoba naspram nas najposebnija moguća i zapravo od neprocjenjive važnosti, što će reći: definitivni „must” bez kojeg se nadalje u životu više neće isplatiti živjeti. S vremenom čovjek definitivno shvati kako je ovo bila posve nerealna pozicija, međutim, ono što pri tome ostaje realno jest to da je na duge staze dobro imati nekoga uza se, kao što je sa stanovišta totaliteta ljudske vrste dobro produživati istu stvarajući sebi kao i cjelini društva buduće naraštaje. I stoga se moguće na potonjem primjeru upravo ponajbolje i zrcali kontroverza emocija: Naime, nema tu neke velike pameti, ali emocije usprkos tome naspram čovjeka zauzimaju ulogu nekakvog vječito živog izvorišta. One nisu tu da poučavaju, nego da pokreću i potiču na djelovanje, kako im već i samo ime sugerira: franc. émotion korijenski dolazi od lat. movēre, što znači pokrenuti. Odatle izgledno i ono pretjerivanje kao i izobličavanje stvarnosti. Nešto kao da nas nastoji uvjeriti kako nešto nije u redu sa onim po sebi savršenim mirnim skladom svemira, iz kojeg se vjerojatno nikad ne bi ni izdvojili kao zasebna vrsta da iz temelja nismo bili pokrenuti na gorljivo kretanje i djelovanje.

„Pokrenuti” i „podbodeni!”…

Postoje kudikamo i oni ljudi koji općenito važe kao emocionalno prohladni. Međutim, to i dalje ne znači da su oni po sebi posve slobodni od različitih nesvjesnih poticaja. Jer gdje izostaju emocije, tu još uvijek preostaju instinkti. Dok emocije pokreću utoliko instinkti podbadaju i potiču (lat. instinctus od instigare – podbadati, poticati). Što će reći da instinkti poput emocija obavljaju sličnu ulogu naspram čovjeka, dok se pri tome razlikuju jedino po izvorištu. Dok emocije izviru iz interakcija sa izvanjskim svijetom, dotle su instinkti nešto prirođeno ljudskom biću što ne ovisi od izvanjskih poticaja. Dakle, instinktivni ljudi, za razliku od emotivnih, znaju svoje i tjeraju svoje bez obzira na izvanjske okolnosti i stajališta drugih ljudi. To ih počesto čini istovremeno i omraženima ali i obožavanima od strane drugih. Nekako se čine posve samostalnima, neovisnima i superiornima. Međutim, i ovaj dojam u konačnici može biti tek još jedna emotivna distorzija stvarnosti. Jer pitanje je može li netko uistinu biti slobodan ako je po sebi podložan nekakvom nutarnjem nesvjesnom diktatu, pa makar pri tome bio slobodan od onih izvanjskih emotivnih diktata? Što će reći da se puno prije čini da posve slobodan može biti samo onaj koji je nadišao razinu instinkta i emocija, te se posve prepustio sudu razuma…

„Promišljeni” i „mudri”

Tako stigosmo i do promišljenih… Ne daju se olako ni pokrenuti ni podbosti. Sve žele prvo lijepo promisliti i donijeti razumnu odluku. Ovakvi ljudi zbilja vrlo rijetko griješe ili barem kroz život uspijevaju izbjeći one velike, fatalne pogreške. No, i ovo ima svoju cijenu. Vrlo su spori u odlučivanju, tako da nerijetko beznadežno propuste svoje šanse, te završe na marginama životnog probitka i aktualnosti zbivanja. E sad, alternativa promišljenosti bi bila mudrost. Ona bi ga došla nešto kao pravovremena promišljenost, dakle, da u pravom trenutku donesemo ispravnu odluku ili, slično tako, valjan savjet drugima. Međutim, i mudrost opet ima neku svoju cijenu. Svjetovno gledano, mudrost bi prvenstveno bila izraz bogatog životnog iskustva. Jer jelda, arhetip mudrosti nije ni djevojka na Instagramu ni mladić na motoru, nego nekakav dostojanstveni starac, ali kako primjećujemo – starac. S druge strane, gledano teološki, mudrost bi bila prvenstveno božanska veličina i do nje se stiže istinski duhovnim životom. Međutim, ako se već uistinu krene tim putem, tada i sam pojam odlučivanja više neće imati toliko važnosti jer ćemo ponovno biti bliži onom nepomućenom mirnom skladu univerzuma, a slično bi vrijedilo i za onog dostojanstvenog starca iz prve varijante. Nigdje mu se više ne žuri, ništa ne nastoji, jednostavno uživa u samom postojanju… Reklo bi se jako dobra pozicija za nekoga tko se nalazi neposredno pred nedokučivom tajnom smrti, ali izgledno i ne toliko dobra za nekoga tko se nalazi u naponu snage i života. Jer na ovom svijetu smo se zatekli baš kao ljudi a ne kao drveće i kamenje, i stoga poštivanje kontraverznih datosti ljudske prirode kudikamo ne predstavlja delikt, nego upravo život u skladu s vlastitom prirodom. No, opet, što je točno ta priroda? Je li to stopostotna prepuštenost istoj ili je puno prije u skladu s našom prirodom da se ponešto i suprotstavljamo toj istoj prirodi?

Dakle, ovdje kao da se pitamo kako se stiže do onog neizrecivog, srednjeg? Onog da se nešto još uvijek osjeća, da se nečemu teži, ali da to sve skupa bude svrsishodno, smisleno i sretno, kako za nas same tako i za našu okolicu?

Dug je put kudikamo do toga i na tom putu će nam trebati i iskustva, i znanja, i duha, no također i ponešto rekalibracije vlastitog suočavanja sa emocijama. Baš kako smo to istakli na samom početku: Emocije su dobri pokretači, ali ih je počesto u startu potrebno odvaditi pola i baciti negdje, pa makar u vodu… Ističemo: pola! Nipošto sve, jer bi nas to odvelo u neke nove krajnosti. Nego baš pola, jer samo odmjerena emocija može dobro pokretati. One presnažne, kako znamo, ili nas posve zablokiraju da se uopće ne pomaknemo s mjesta ili nas opet tjeraju u opasna emocionalna stanja: u fobiju, tantrum, očaj ili pak u hiperaktivnu groznicu nerazboritog djelovanja. Što će na samom kraju reći da su emocije često od onih stvari gdje vrijedi: manje je više; slično kao što bi ništa u njihovom slučaju bilo neoprostivo premalo.

S praktične strane gledano, ovo se kudikamo mora vježbati, dok će sam početak izvjesno biti najteži. Naime, kad nas preplave emocije, tada je odsustvo razumskog priziva sasvim prirodno, a nama baš treba to, jedan sasvim mali priziv razuma koji će emociji u lice reći: „Uvažit ću te, s tim da definitivno pretjeruješ, pa te moram ponešto i odvaditi!”

Pri tome od pomoći može biti i svojevrsno plansko alarmiranje. Naime, emocionalna preplavljenost se kudikamo pokatkad može dogoditi i posve neplanski, no pored toga emocije poslovično imaju neko svoje uobičajeno mjesto i vrijeme. To su vrlo često noćni sati. Nekom se to događa kad ostane sam. Nekad je u pitanju i neko mjesto za kojeg nas veže kakvo negativno afektivno sjećanje… U svakom slučaju, ako promislimo o tome kad smo i gdje u posljednje vrijeme bili emocionalno preplavljeni, izgledno ćemo naići na nekakav obrazac, nekakvu uhodanu shemu… A ako obrazac postoji, onda se naznačena preplavljenost može i preduhitriti ispravnim svjesnim stavom, a sve to, kako rekosmo, ne da bi emociju dokinuli, nego joj dopustili da bude to što jest, pokretač a ne zaleđivač ili još gore – rušitelj.

15. X. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vrabelpeter1

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Leon F. SELTZER, Why We Hide Emotional Pain, Psychology Today (28. IX. 2011.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/evolution-the-self/201109/why-we-hide-emotional-pain (Stanje: 7. III. 2020.);
Leon F. SELTZER, The Power to Be Vulneralbe, Psychology Today (24. X. 2008.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/evolution-the-self/200810/the-power-be-vulnerable-part-1-3 (Stanje: 7. III. 2020.);
Randy SHINGLER, The Masks of Hidden Feelings, Medium.com (13. V. 2018.), Izvor: https://medium.com/@trshingler/the-masks-of-hidden-feelings-a4f6d381d735 (Stanje: 7. III. 2020.).

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?

Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.

Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.

Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.

U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.

Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com