Osjećaji mogu postati dio našeg tijela. Postati neuklonjivi dijelovi naših organa. Priljubljeni uz našu kožu. Lice. Oči. Kako nešto nedodirljivo, lepršavo i nevidljivo postaje dio naših očiju, srca? Osjećaj se uvuče u tijelo i stopi se njim i postaje nemoguće razlikovati tijelo od osjećaja koji ga prožima. Uvijek smo u stanju traganja i nedoumica dok se osjećaj ne stopi s našim tijelom i onda kao da osjećaj prelazi u stanje stava ili čvrstog pogleda na svijet. Kada se osjećaj stopi s tijelom, s kožom, s rukama, sa stopalima, organima, postajemo čvrsti i stabilni. Ponekad kao da je potrebno sjedinjenje osjećaja s tijelom i njegovim organima kako ne bismo izgubili na jasnoći i dosljednosti naših stavova i pogleda. Kao kada se osjećaj bezvoljnosti stopi s tijelom i njegovim fizičkim komponentama i samo tijelo postaje bezvoljno i mlitavo. Ili kada se osjećaj optimizma sjedini s tijelom i samo tijelo izgleda drugačije. Čvršće. Stabilnije. Prozračnije. Tijelo je fizičko pamćenje kao što i govorimo da tijelo sve pamti. Opipljivi, vidljivi čuvar i skladište osjećaja. Kroz njega i po njemu osjećaj postaje tjelesan, dostupan dodiru ili pogledu. Gdje se formiraju naše ideje, misli, promišljanja, osjećaji? Formiraju li se isključivo u onom nevidljivom u nama koje zovemo duhom, dušom, psihom, unutarnjim ja ili i tijelo jednakom snagom i moći sudjeluje u tome? Hoće li bolesnik koji trpi užasne fizičke bolove formirati osjećaj ili pogled na svijet i ljude prožet bolom? Ne dominira li njegovim pogledom fizičko iskustvo tijela? Kao kada se među nama pojavi netko tko promišlja svijet i ljude i osjeća ih kao bol i napetost jer je njegovo tijelo preživjelo rad ili neku drugu tragediju. Osjećajna iskustva poput pesimizma, optimizma, radosti, žalosti, očaja s vremenom postaju konstitutivni dijelovi tijela. U kretanju i gestama tijela formira se na opipljiv i dodirljiv način osjećaj ili više njih koji dominiraju čovjekom. Zvuči nam zbunjujuće govoriti o radosnom srcu, optimističnim očima, pesimističnim rukama jer se doima neshvatljivim da nevidljiva radost prebiva u fizičkom mesu, nevidljivi optimizam u fizičkoj boji oka ili pesimizam u koži ruke koju dodirujemo. Iskustvo nas poučava i svjedoči nam da neki od ovih osjećaja postaju na nama teško objašnjiv način dio fizičkog života i postojanja. Reći: Osjećam radost u tijelu, nije nužno izmišljena pjesnička slika, kao i reći: Osjećam pesimizam u svojim rukama, nije nužno znak iracionalnog razmišljanja. Tijelo je fascinirajuća pojava. U svom fizičkom postojanju sadrži nevidljive osjećaje. Ponekad ih tako integrira u sebe da tijelo postaje naš način kako promatramo svijet i ljude. Gdje se formira osjećaj? Je li njegovo nastajanje i formiranje odvojivo od tijela u kojega se s vremenom uvlači i postaje njegov konstitutivni dio? Osjećaj se poput utopljenika grčevito drži za naše tijelo i osigurava svoju egzistenciju zahvaljujući našim fizičkim srcima, glavama, rukama, nogama i krvi. Odgonetnuti sebe počiva na pokušaju da utvrdimo kako nevidljivi osjećaj postaje identičan fizičkom tijelu. Kako nedodirljivo postaje dostupno u opipljivom? Fascinacija odnosom osjećaja i tijela ostavlja nas u čuđenju jer nam izmiče onaj konačni odgovor njihovog međusobnog odnosa, utjecaja i stapanja u jedno i nedjeljivo ljudsko biće. Otkrivamo i spoznajemo sebe otkrivajući tajne prolaze i hodnike u nama kojima istovremeno struje fizička krv i nevidljivi osjećaji koji je prožimaju i s njom se stapaju. Možda je i to najviše što možemo znati o sebi. Biti svjesni da se stapamo u jedno i istovremeno biti iznenađeni kako se osjećajno postupno ujedinjuje s fizičkim, ali ne znajući u kojem trenutku točno i na koji način pesimizam postaje dio srca, optimizam dio očiju, radost dio ruku. Možda je tako zamišljeno od samog početka. Ostati neodgonetnuta tajna samom sebi kroz koju nam onda i svijet i ljudi ostaju tajne koje ne možemo do kraja shvatiti.
U Sarajevu 14. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Tverdokhlib
Naše tijelo je poput uhode. Prati nas u stopu i nikad nas ne pušta na miru. Čak ni u snu. Naše tijelo je glasnik našeg postojanja. Najavljuje naš dolazak. Naše tijelo je i izdajica. Drugima otkriva neprospavanu noć, mamurluk, previše cigareta, manjak vitamina, ljubavne probleme. Naše tijelo je i suradnik i podupiratelj. Drugima otkriva bogatstvo našeg života, naša zadovoljstva i naše radosti. Odjeći ponekad dopuštamo da bude naš glasnik u društvu, da nas predstavi u lijepom i ugodnom svijetlu. Tako nastaju lijepe haljine, cipele, torbice, probrani nakit, kaputi. Odjeći ponekad zabranjujemo da naše tijelo predstavi drugima kao tijelo koje nas izdaje i ne surađuje s nama. Odjećom tijelu dopuštamo da govori o nama. Ponekad odjećom zabranjujemo tijelu da nas predstavlja i da istakne ono što ne želimo da drugi vide. Tijelo posjeduje svoje skrivene poteze i načine kako će nas uhoditi, biti izdajica i biti naš glasnik bez našeg znanja. Ono posjeduje i moć i snagu da nas ugodno iznenadi svojim pristankom da naša duša upravlja njime i određuje mu kretanje.
Naše tijelo je ples našeg života čije korake ne znamo unaprijed, nego ih samo naslućujemo. Ples našeg tijela i plesni koraci i njegovo kretanje vodi nas između uhođenja, izdaje, strasti, užitka, boli, života i umiranja. Nepredvidivost i nestalnost tijela čini život avanturom. Kroz doživljaje tijela život se čini sve čudesnijim i sve neobičnijim. Tijelom se uspinjemo na najveće vrhove života, ali nas ono i strovaljuje u nepregledne dubine i ponore našeg postojanja. Naše tijelo je kao čudesni plesač koji se sa svakim novim plesnim pokretom od nas skriva, a mi ne možemo odoljeti tome da ga pokušamo pratiti i plesati zajedno s njim u nadi da ćemo otkriti tajnu njegovog plesa i plesnih pokreta. Kada kažemo da treba osluškivati ili slušati tijelo, želimo naučiti plesati onako kako i tijelo pleše. Tijelo nekad pleše u vrtlogu zadovoljstva i strasti kada plesni koraci izgledaju kao privlačni tango, tijelo nekad pleše na zvuke balade lagano, lepršavo i zaljubljeno, nekad pleše umorno i istrošeno iscrpljeno bolešću i udarcima života. Osluškivati tijelo znači slijediti plesne korake koje tijelo izvodi, plesati tango kada tijelo želi, plesati lepršavo kada tijelo želi, plesati umorno, sporo i oprezno kada tijelo želi. Sve ono što tijelo čini onda kada nas uhodi, kada nas izdaje, kada nas usrećuje nije ništa drugo nego neobičan ples koji tijelo izvodi na pozornici života i zaboraviti plesati zajedno s tijelom znači zaboraviti i odvojiti se od svog tijela ili nanositi zlo i bol tijelu.
Od svih opisa bliskosti između nas i našeg tijela, ples se čini kao najljepši i najsadržajniji opis jer kao što se u plesu dvoje stapaju u jedno, tako i osluškivanju tijela i njegovih plesnih koraka stapamo se s vlastitim tijelom i postajemo jedno s njim. Životni događaji su poput glazbe ili orkestra na čije taktove tijelo reagira svojim pokretima kao da postoji magnetska privlačnost između kretanja tijela i životnih događaja. Na žalost, tugu, gubitak, strah, nesigurnost tijelo reagira umornim, usporenim plesnim pokretima. Jedva se kreće po podiju života. Tijelo nas treba da vodimo plesne korake sigurnom rukom i stabilnim korakom. Na radost, zadovoljstvo, užitak, strast tijelo reagira brzim, energičnim i divljim plesnim pokretima koji nas ponesu, zavedu i odnose u beskrajne prostore uživanja. Najljepši osjećaj koji možemo darovati tijelu jest voditi ga kroz plesni podij kada je umorno i usporeno, stopiti se s njim u slabosti i nejakosti njegovih plesnih pokreta i najdublje zadovoljstvo koje nam tijelo može pružiti jest dopustiti mu da nas svojim radosnim životnim plesom zavodi i nosi.
Naše tijelo je plesač koji ima samo nas i želi plesati samo s nama jer ga mi najbolje razumijemo kao i sve njegove plesne zahtjeve i korake. Isključivo mi možemo razumjeti kada naše tijelo želi plesati tango, kada valcer, kada se želi samo njihati u ritmu mirnog i sporog života. Tijelo svakog od nas je poseban plesač koji je predviđen da pleše s nama i za nas i njegove korake možemo razumjeti isključivo mi i onda kada drugi ne razumiju i ne shvaćaju zašto naše tijelo želi plesati lepršavo kada sva druga tijela žele plesati divlje i nesputano. Tijelo svakoga od nas satkano je od posebne ljepote jer svako tijelo ima svoj način plesa i izvođenja plesnih koraka i ne postoje dva ljudska tijela koja bi plesala na identičan način.
Svako posebno ljudsko tijelo ima svoj vlastiti ples i ne može ga se svesti na ples nekog drugog tijela, tako da dva tijela nikad ne mogu plesati tango ili sambu kao da su isti jer ruka jednog tijela drugačija je od ruke drugog tijela i dlan jednog tijela drugačiji je od dlana drugog tijela kao što je i bok jednog tijela drugačiji od boka drugog tijela i kao što je koljeno jednog tijela drugačije od koljena drugog tijela. Mi smo plesači, nismo samo obična tijela koja žive i umiru. Mi plešemo svatko sa svojim tijelom osluškujući tonove i glazbu koji do nas dopiru iz izvora života, pa danas plešemo vojnički i mirno, sutra ćemo plesati opušteno i razigrano, a tko zna, možda ćemo za koji dan plesati tiho i umorno. Tijelo je plesač jer je i sam život jedan neprekinuti ples glazbe i tonova koje proizvode događaji života i kada kažemo da treba znati osluškivati vlastito tijelo, to upućuje na čovjeka kojega njegovo tijelo zna voditi kroz plesne korake života i koji vjeruje plesnom umijeću svoga tijela i ne tjera ga da pleše na silu ili da izvodi ples koji tijelo ne želi, ne voli i koji mu ne odgovara.
Slušati tijelo je slušanje glazbe i tonova koje stvara naš vlastiti život i vjerovanje kako naše tijelo zna najbolje koji je ples najbolji za pojedini životni događaj i nama preostaje predati se u povjerenju u ruke vlastitog tijela i pustiti ga da nas vodi kroz život danas baladom, sutra tangom, prekosutra valcerom, jer pravo umijeće življenja je znati plesati s vlastitim tijelom tako da u jednom trenutku života mi i naše tijelo postanemo kao jedno, gdje se plesni koraci našeg tijela i nas samih stapaju u jedan čarobni i magični plesni pokret kojega svi zovemo životom.
Kada gledamo kako netko graciozno i čarobno pleše i bez napora, čija stopala jedva dodiruju zemlju, u nama se rađa čežnja i strast za plesom jer nas privlači savršeni sklad pokreta svih udova tijela i mislimo kako bi bilo fantastično kad bismo mogli odživjeti život kao jedan savršen ples bez suvišnih i nepotrebnih plesnih koraka i slušati tijelo upućuje na tu našu čežnju i želju da otplešemo život savršeno bez ijedne greške.
Jer život je tek jedan ples koji nam je darovan i tijelo je plesač koji nas iznova iznenađuje novim i nama nepoznatim plesnim koracima.
Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe. Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.
Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.
Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.
Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.
Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?
Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.
Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.
Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?
Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.
Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.
Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.
Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.
Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.
Intimnost komunikacijeostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.
U Sarajevu, 27. 7. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom
Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.
Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.
Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.
Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…
U Sarajevu, 12. 3. 2019. M. B.
* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!
Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);
Većina ljudi smatra da je govor glavni oblik ljudske komunikacije. Zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno te tako nehotično zanemarujemo ono što se nalazi u pozadini. No, govor se kao oblik ljudske komunikacije vjerojatno pojavio prije dva i pol milijuna godina. Do tada su govor tijela i grleni zvukovi bili osnovni način priopćavanja osjećaja i misli. Da je tako i danas potvrđuju različita istraživanja koja su pokazala kako se 65 posto komunikacije odvija neverbalno. Dakle, riječi zauzimaju svega 35 posto. Većina istraživača danas smatra da se riječi koriste za prenošenje informacija, dok se raspoloženja među ljudima prenose govorom tijela. Allan i Barbara Pease u svojem djelu ”Velika škola govora tijela” donose dublji uvid u komunikaciju s drugima za bolje razumijevanje stavova i osjećaja ljudi oko nas, ali i za bolje razumijevanje samih sebe. Kroz analiziranje različitih gesti, kretnji i izraza otkrivaju kako možemo ispravno procijeniti nečiji stav, mišljenje ili raspoloženje te u skladu s tim postupati. Također, otkrivaju zašto neki ljudi bolje prolaze u društvu dok drugi ostanu neprimijećeni ili pak ostavljaju negativan dojam. Vrlo je važno znati vlastite pokrete, geste i izraze uskladiti s riječima kako bi naša poruka bila adekvatno prenesena i doprla do sugovornika. U vezi s tim obradit ćemo nekoliko gesti i izraza koje autori analiziraju u knjizi. Većinu tih gesti svakodnevno koristimo, a možda nismo dovoljno svjesni kakvu poruku time šaljemo.
Slika 1.: Srdačno-nasrtljiv prijatelj.
Geste rukama
Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Ruke su itekako važne u komunikaciji. Gotovo je nezamislivo nešto pokušati reći, objasniti, protumačiti, izložiti a da pri tom ne koristimo ruke. No, rijetko kad razmišljamo kako se naše ruke ponašaju dok mi govorimo i kakve poruke pomoću njih šaljemo. Već pri samom susretu s drugom osobom ruke imaju vrlo važnu ulogu. Rukovanje je ostatak iz naše davne prošlosti. Kad bi se pripadnici primitivnih plemena prijateljski susretali ispružili bi ruke i izložili dlanove kao dokaz da nisu naoružani. I danas se otvoren dlan veže uz iskrenost i poštenje – prisege se polažu s dlanom položenim preko srca, a svjedok na sudu desni dlan diže u zrak dok u lijevoj ruci drži bibliju. Promatrajući držanje nečijih ruku, možemo otkriti je li osoba iskrena. Autori knjige navode kako je vrlo vjerojatno da će osoba koja govori istinu drugoj osobi izložiti cijele dlanove ili njihov dio, dok će prilikom izgovaranja laži skrivati dlanove u džepove ili ispod prekriženih ruku. Zanimljiva je činjenica kako su iskrenost i dlanovi uzročno-posljedično povezani: što su kretnje otvorenim dlanovima češće, to je sklonost prema izgovaranju laži manja, tj. vrlo je teško lagati otvorenih dlanova. To je još jedan dokaz da su naše emocije i geste međusobno tijesno povezane.
Slika 2.: Otvoren i ispružen dlan.
Izražavanje zapovijedi i uputa
Također, dlanovi se koristi prilikom davanja uputa, zapovijedi ili rukovanja. Dlan okrenut prema gore je ne prijeteća kretnja koja podsjeća na prosjaka dok prosi. Zbog toga bi se ta kretnja trebala koristiti ako želimo uputiti molbu ili se njome služiti dok držimo neko predavanje. S druge strane, dlan okrenut prema dolje izražava naredbu pa osoba koja se služi tom kretnjom djeluje autoritarno. Jedan od najiritantnijih pokreta rukama je zatvoreni dlan s ispruženim kažiprstom. Već smo kao mala djeca vjerojatno često bili upozoreni kada bismo koristili taj pokret dok smo pokušavali pokazati određeni predmet ili još gore neku osobu. Razlog zašto je taj položaj ruke u većini slučajeva neprihvatljiv i budi negativne osjećaje je što podsjeća na batinu. On je preteča direktnog udarca kojeg su primati koristili za napad. Stoga je potrebno izbjegavati taj pokret, osobito dok držimo javne govore ili nešto tumačimo određenoj skupini ljudi.
Slika 3.: Za razliku od uzdignutog prsta, položeno ispruženi prst ne mora biti nužno prijeteći znak.
Rukovanje
Rukovanje je uobičajena gesta prilikom upoznavanje, susreta, odlaska ili pak uspješno sklopljenog posla. Već iz te općeprihvaćene geste možemo puno toga otkriti. Vezano uz ranije spomenute pokrete dlanom prema gore i prema dolje, rukovanje nam odaje tri osnovna stava: dominacija, pokoravanje i ravnopravnost. Dominacija se prenosi dlanom okrenutim prema dolje, pokoravanje dlanom okrenutim prema gore, a ravnopravnost se očituje kada su dlanovi obiju osoba u okomitom položaju. Prema tome, potrebno je prilagoditi način rukovanja ovisno o okolnostima i osobama s kojima se rukujemo. Isto tako, promatrajući pažljivo koji od ove tri vrste rukovanja osoba koristi, možemo s lakoćom utvrditi njezine stavove i namjere.
U kojem su nam položaju ruke?
Osim načina rukovanja i držanja dlanova, vrlo je važan položaj u kojem se ruke nalaze. Obično dok stojimo ili sjedimo prekrižimo ruke. Autori navode kako takav položaj trebamo što je moguće više izbjegavati. Tim pokretom stvaramo zapreku, želimo se zaštiti. Stavljanjem ruku preko prsa ostavljamo dojam da smo napeti, negativno ili obrambeno raspoloženi. Zasigurno nam nije stalo da nas na zabavama, različitim druženjima ili tijekom javnog nastupa drugi dožive na takav način. Iako taj položaj pruža osjećaj sigurnosti i ugode, drugi nas mogu smatrati nepristupačnima.
Suprotan položaj od ovoga je držanje ruku na leđima. Sasvim nam je normalno i prihvatljivo vidjeti policajce, zaštitare, vojnike ili državne lidere kako hodaju uzdignute glave, izbočene brade držeći dlanom jedne ruke drugu ruku na leđima. Taj stav je povezan s osjećajem nadmoći, autoriteta i samopouzdanja. To vrijedi samo kad se na leđima drži dlan u dlanu. Hvatanje zapešća na leđima otkriva suprotno raspoloženje. Ta kretnja označava frustraciju i pokušaj samokontrole. Dakle, ako osoba drži ruke na leđima i pri tome se čvrsto hvata za zapešće, ona pokušava sakriti nervozu. No, što ako sami sebe uhvatimo u takvom položaju dok se nalazimo u liječničkoj čekaonici ili pak čekamo važan poslovni sastanak? Budući da su osjećaji i geste uzročno-posljedično povezani, autori daju vrlo koristan savjet – potrebno je spustiti ruku kojom hvatamo zapešće u dlan i odmah ćemo se osjetiti sigurnijima.
Moć je u vašim rukama
Svi ćemo se nesumnjivo složiti kako su ruke itekako važan dio našega tijela. Rukama dajemo, primamo, milujemo, udaramo, radimo i mnogo toga još. Dajući ovaj kratki pregled gesta rukama, uočili smo da su isto tako važne u komunikaciji. Pomoću njih otkrivamo laži, prenosimo molbu ili zapovijed, ali i otkrivamo vlastite i tuđe emocije i namjere. Zanimljivo koliko toga možemo iščitati iz samo jednog dijela našega tijela. Što li tek skrivaju ostali dijelovi?
Nastavit će se…
U Mostaru 6. 11. 2018.
K. L.
Izvor:
Allan i Barbara PEASE, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.
Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.
Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.
Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.
Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću. Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.
Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.
Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…
Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?
Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.
