Nekad negdje u nekom trenutku života iznenađeno spoznajemo da zbrajamo vlastiti život. Što smo postigli? Što smo propustili? Koliko nam je trenutno godina? Koliko nam godina preostaje? Može li se zbrojiti život i treba li to učiniti od vremena do vremena? Što ćemo dobiti zbrojem trenutnih godina? Kakvi ćemo se pojaviti pred sobom kada zaokružimo trenutak u kojem se nalazimo? Jesam li sretan? Nesretan? Ogorčen? Nepovjerljiv? Ili je sve pomiješano? Zašto imamo potrebu za svođenjem životnog računa? Hoćemo li dobiti više od života ako utvrdimo računanjem vremena da smo u mladim godinama, srednjim godinama, poznim godinama? Prije ili kasnije susrećemo „sebe“. Teško je izbjeći susret. Nije da se ponekad ne trudimo izbjeći. Pronalazimo isprike. Izmišljamo obveze. Smišljamo probleme. Ipak, ono naše „sebe“ kad osjeti da ga izbjegavamo i da stalno izmišljamo nove i neuvjerljive isprike, počne bez nas preispitivati naš život. Iznenadi nas. Ono je bez nas dok smo mi živjeli nešto drugo i drugačije potajno zbrajalo sve što smo učinili, doživjeli, osjetili. Nekad se ponadamo da „sebe“ ne pripada nama, odnosno meni. Pomislimo da smo ga zavarali. Pomislimo da smo ga čak i ubili. Ponekad je lakše živjeti bez tog „sebe“ i njegovih skrivenih i naglih izranjanja na površinu naše svijesti i savjesti. Progonjeni njime maštamo kako bi bilo ugodno i lako biti čovjek bez tog prokletog „sebe“ koje provocira pitanjima i izaziva u nama strah. Bunimo se i pitamo: Tko mu je dao dopuštenje da bez naše dozvole zaranja u naše tajne i skrivene misli i tamo mirno i hladno kao nekakav računovođa zbraja naše životne cifre, dugove, kredite i račune? Tko mu je dopustio da uđe u tajni i skriveni sef gdje čuvamo naše najdublje i najtajnije stvari i tajne? Tko mu je dao šifru pomoću koje se slobodno i otvoreno kreće našim skrivenim željama? Koga je „sebe“ pitalo da smije zbrajati naš život? Tko mu je dozvolio ono što ne dopuštamo nikome, čak ni sebi? „Sebe“ je znatiželjno. Uporno je i dozlaboga naporno. Stalno nešto negdje u prostorima naše svijesti zbraja, oduzima i šapuće. Čujemo ga u glavi kako mirno i staloženo mrmlja sebi u bradu: Koliko ti je godina, što si dosad postigao, što planiraš, znaš li koliko ti je vremena još preostalo, jesi li napravio nekakav plan, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto nisi učinio ovako, zašto si učinio onako. Kako se ne umori ili ne poludi od tolikog mrmljanja? I odakle mu sve te silne ideje, misli i zaključci zbog kojih nam ne da mira? „Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest. Nije uvijek ugodno susresti „sebe“čak ni onda kad se dogovorimo za susret u neko određeno vrijeme, sat, dan i godinu. Bude neugodnih iznenađenja. Strahova. Dilema. Bude i dobrih susreta. Radosti. Zadovoljstava. Ispunjenosti. Kada u nama ne bi egzistiralo „sebe“, bili bismo prazne ljušture bez samosvijesti. Ne bismo osjećali niti živjeli. Dobro je imati „sebe“ makar ponekad izbjegavamo neugodne susrete s njim. Jer bez „sebe“ ne možemo osjetiti i doživjeti sve ono što zovemo „ja“, čovjek i život, čak i onda kada se od „sebe“ nastojimo sakriti… ali gdje se mogu sakriti od „sebe“?
U Sarajevu 16. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem
Johari prozor je psihološki model koji se koristi za prikaz različitih načina međuljudske komunikacije. Neobično ime mu dolazi od kombinacije imena njegovih tvoraca, američkih psihologa Josepha Lufta i Harringtona Inghama koji su ga razvili 50-tih godina XX. st. na Kalifornijskom sveučilištu. Model po sebi govori u prilog jedne transparentne komunikacije gdje su sugovornici iskreni te svjesni jedni drugih.
Pogledajmo malo…
Četiri kvadrata na slici uprisutnjuju stanje i poziciju informacija unutar svijesti nekog ljudskog subjekta.
Gornji lijevi kvadrat se naziva otvoreno područje ili arena. Arena obuhvaća informacije i znanja koja nas se osobno tiču, a koja su dobro znana i nama, i drugima. Stoga bi prema naznačenom modelu bilo dobro da se ovo područje tijekom života širi, s tim da se ono niti može niti treba širiti u nedogled. Vidjet ćemo nadalje i zašto…
Ispod „arene” je situirano skriveno područje ili „fasada”. Ovdje pripadaju sve one stvari o nama koje su nama poznate, ali ne i drugima. Naravno, odmah ćemo pomisliti na delikatne tajne i neugodne istine koje grčevito čuvamo i skrivamo samo za sebe, no to i ne mora uvijek tako biti. „Fasada” obuhvaća i puno toga što ne smatramo tajnom, ali svejedno mislimo da ne moraju i svi ostali o tome podrobnije znati. Jednostavno, pristojni ljudi ne maltretiraju svoje sugovornike svim mogućim detaljima iz vlastitog života, tako da se u konačnici fasada i može rasteretiti u pravcu „arene”, ali i ne mora ako to po sebi nije nužno.
Stižemo i moguće do najintrigantnijeg kvadrata u Johari prozoru, a to je „slijepa točka”. Ovdje se radi o stvarima koje drugi ljudi znaju o nama, a mi sami ne znamo. Kako je to uopće moguće? Reklo bi se vrlo jednostavno. U slijepu točku spadaju, recimo, već neki specifični izrazi koje u razgovoru često koristimo, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, imamo poštapalice, grimase, specifičan ritam i ton… a sve to bolje opažaju drugi nego mi sami, i jedini način da to saznamo jest u vidu povratne informacije. Sve nas ovo može itekako iznenaditi, ponekad i šokirati ili čak i uvrijediti, ali to je jedini način da saznamo neke važne stvari o nama samima. Bude tu svakako i drugih stvari. Tako, neki ljudi misle da su strašno zanimljivi sugovornici i uopće ne osjećaju da satraše sve oko sebe. Neki su opet indiskretni, neki vulgarni, neki nerazgovjetni, neki opet ne zavezuju, neki vole da iznose neistine i neprovjerene informacije, neki su opet prezatvoreni, neki opet ne uviđaju da nije drugima uvijek zanimljivo ono što njima samima jest, i stoga je svima njima prijeko potrebna i poneka nezgodna povratna informacija u životu. Premda to zna zaboljeti, istovremeno treba znati da je to pravi blagoslov, jer iskrena povratna informacija je u nekim slučajevima, vidimo, jedini način da steknemo kontrolu nad onim jednim nepoznatim dijelom samih sebe. Ali isto tako, ne bojmo se nikada i drugima pružati takve prijeko potrebne povratne informacije. Ono, mi često očekujemo da ljudi sami shvate neke stvari, ali eto vidimo kako u svakom od nas postoji područje nad kojim nemamo skoro nikakve kontrole i gdje nam je nužno potrebna pomoć drugih. Na kraju, naravno, ovakve povratne informacije mogu ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Recimo, osobe niskog samopouzdanja su sklone sebe doživljavati dosadnima, nepotrebnima i manje vrijednima pa čak i ako to nisu. Stoga ih je itekako važno i potrebno ohrabrivati i davati im kroz razgovor jedan pozitivan feedback.
Na koncu ulazimo u pravu zonu sumraka, u crni kvadrant – NEPOZNATO. To je ono što postoji u nama i o nama, a da pri tome niti sami to znamo, niti drugi znaju. Dakle, ovdje se susrećemo sa zamračenim područjem nesvjesnih i potisnutih sadržaja koji izbijaju na površinu samo pod velikim pritiskom. To su najčešće vrlo uznemirujući sadržaji, ali bude i onih pozitivnih. Na primjer, netko tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo strpljiv i jak, kao što netko, nažalost, tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo u sebi agresivan i iracionalan. Međutim, i u takvom slučaju će nam na kraju opet biti potrebni drugi ljudi i njihove zlata vrijedne povratne informacije kako bi uzmogli sami sebe na adekvatan način shvatiti i prihvatiti.
Umjesto zaključka, na samom kraju ćemo reći kako nam Johari prozor itekako može pomoći da shvatimo da je pravi prijatelj samo onaj koji nam, osim mnoštva lijepih stvari, ponekad zna reći i ponešto strašno o nama… Strašno, ali spasonosno!
U Sarajevu, 24. XI. 2019.
M. B.
Izvor: Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima: Kako izbjeći da vas iskoriste, Znanje d.o.o., Zagreb, 2019.
Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.
Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.
Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.
Anti-planiranjem do plana
Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.
Psihološka dobrobit planiranja
I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni.
Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.
Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.
Jednostavna logika – široka primjena
Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.
U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd. Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“). Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl. „Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju. Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…
U Sarajevu, 22. 12. 2018. Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić
Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
