planiranje – Poptheo Web Portal

Isplanirani optimizam

Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?

U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?

Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.

Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.

U Mostaru 3. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Jenny Taitz, ”Finding Hope When Things Feel Gloomy, New York Times, 18. 11. 2020., https://www.nytimes.com/2020/11/18/smarter-living/finding-hope-when-things-feel-gloomy (Stanje: 2. 12. 2020.).

Scott Barry Kaufman, ”The Will and Ways of Hope, Psychology Today, 26. 12. 2020., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/beautiful-minds/201112/the-will-and-ways-hope (Stanje: 2. 12. 2020.).

Ron Breazeale, ”Hope: Optimism With a Plane”, Psychology Today, 9. 2. 2017., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/in-the-face-adversity/201702/hope-optimism-plan (Stanje: 2. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni.

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre…

Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.

Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.

S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.

Kako izgleda na papiru?

Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.

Planiranje

Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.

Ideje kao ljudi

Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…

Ideje i loša sjećanja

I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“

Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?

Nešto kao zaključak

Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com