Dobre su emocije, ali ih je počesto potrebno pola odvaditi i baciti u vodu. Nikako sve, sasvim dovoljno pola…
Dok smo bili djeca, jednom su roditelji otišli u goste ostavivši mene i sestru same u stanu. Naravno, dali su nam broj telefona na koji ih možemo kontaktirati ako nešto bude trebalo. Zatim smo se sestra i ja nešto dobro zaigrali. Uspjeli smo razbiti, više se ne sjećam što točno. Znali smo da s krhotinama stakla treba oprezno, jer hoće to, jelda, čovjeka i posjeći. No ja sam se svejedno vrlo brzo posjekao, doduše minimalno. S nožnog palca crvenila se majušna kapljica krvi. U svega par sekundi uspio sam nazvati roditelje složivši takvu paničnu kuknjavu koja je neupitno sugerirala da sam fatalno povrijeđen uz nenadoknadiv gubitak krvi i unutrašnjih organa koji su već, jedan za drugim, počeli ispadati iz mene. Majka k’o majka, isti se tren žurno počela spremati da krene kući, dok joj je tata dobacio: „Baci pola u vodu!” Što će reći da djetešce najvjerojatnije pretjeruje. No, i on se ipak spremio pa su vrlo brzo doletjeli kući … I dok sam im ja frenetično pokazivao majušnu rupicu na palcu, tata je ponovio mami: „Jesam li ti rekao da odmah pola treba baciti u vodu!?”
Naznačena biografska crtica sugerira kako se unutar naših emocija skriva ta nekakva tendencija za pretjerivanjem i izobličavanjem stvarnosti, i to se po sebi ne tiče samo negativnih emocija, poput straha, nego i onih pozitivnih. Recimo, emocija zaljubljenosti nam posve nerealno sugerira da je neka osoba naspram nas najposebnija moguća i zapravo od neprocjenjive važnosti, što će reći: definitivni „must” bez kojeg se nadalje u životu više neće isplatiti živjeti. S vremenom čovjek definitivno shvati kako je ovo bila posve nerealna pozicija, međutim, ono što pri tome ostaje realno jest to da je na duge staze dobro imati nekoga uza se, kao što je sa stanovišta totaliteta ljudske vrste dobro produživati istu stvarajući sebi kao i cjelini društva buduće naraštaje. I stoga se moguće na potonjem primjeru upravo ponajbolje i zrcali kontroverza emocija: Naime, nema tu neke velike pameti, ali emocije usprkos tome naspram čovjeka zauzimaju ulogu nekakvog vječito živog izvorišta. One nisu tu da poučavaju, nego da pokreću i potiču na djelovanje, kako im već i samo ime sugerira: franc. émotion korijenski dolazi od lat. movēre, što znači pokrenuti. Odatle izgledno i ono pretjerivanje kao i izobličavanje stvarnosti. Nešto kao da nas nastoji uvjeriti kako nešto nije u redu sa onim po sebi savršenim mirnim skladom svemira, iz kojeg se vjerojatno nikad ne bi ni izdvojili kao zasebna vrsta da iz temelja nismo bili pokrenuti na gorljivo kretanje i djelovanje.
„Pokrenuti” i „podbodeni!”…
Postoje kudikamo i oni ljudi koji općenito važe kao emocionalno prohladni. Međutim, to i dalje ne znači da su oni po sebi posve slobodni od različitih nesvjesnih poticaja. Jer gdje izostaju emocije, tu još uvijek preostaju instinkti. Dok emocije pokreću utoliko instinkti podbadaju i potiču (lat. instinctus od instigare – podbadati, poticati). Što će reći da instinkti poput emocija obavljaju sličnu ulogu naspram čovjeka, dok se pri tome razlikuju jedino po izvorištu. Dok emocije izviru iz interakcija sa izvanjskim svijetom, dotle su instinkti nešto prirođeno ljudskom biću što ne ovisi od izvanjskih poticaja. Dakle, instinktivni ljudi, za razliku od emotivnih, znaju svoje i tjeraju svoje bez obzira na izvanjske okolnosti i stajališta drugih ljudi. To ih počesto čini istovremeno i omraženima ali i obožavanima od strane drugih. Nekako se čine posve samostalnima, neovisnima i superiornima. Međutim, i ovaj dojam u konačnici može biti tek još jedna emotivna distorzija stvarnosti. Jer pitanje je može li netko uistinu biti slobodan ako je po sebi podložan nekakvom nutarnjem nesvjesnom diktatu, pa makar pri tome bio slobodan od onih izvanjskih emotivnih diktata? Što će reći da se puno prije čini da posve slobodan može biti samo onaj koji je nadišao razinu instinkta i emocija, te se posve prepustio sudu razuma…
„Promišljeni” i „mudri”
Tako stigosmo i do promišljenih… Ne daju se olako ni pokrenuti ni podbosti. Sve žele prvo lijepo promisliti i donijeti razumnu odluku. Ovakvi ljudi zbilja vrlo rijetko griješe ili barem kroz život uspijevaju izbjeći one velike, fatalne pogreške. No, i ovo ima svoju cijenu. Vrlo su spori u odlučivanju, tako da nerijetko beznadežno propuste svoje šanse, te završe na marginama životnog probitka i aktualnosti zbivanja. E sad, alternativa promišljenosti bi bila mudrost. Ona bi ga došla nešto kao pravovremena promišljenost, dakle, da u pravom trenutku donesemo ispravnu odluku ili, slično tako, valjan savjet drugima. Međutim, i mudrost opet ima neku svoju cijenu. Svjetovno gledano, mudrost bi prvenstveno bila izraz bogatog životnog iskustva. Jer jelda, arhetip mudrosti nije ni djevojka na Instagramu ni mladić na motoru, nego nekakav dostojanstveni starac, ali kako primjećujemo – starac. S druge strane, gledano teološki, mudrost bi bila prvenstveno božanska veličina i do nje se stiže istinski duhovnim životom. Međutim, ako se već uistinu krene tim putem, tada i sam pojam odlučivanja više neće imati toliko važnosti jer ćemo ponovno biti bliži onom nepomućenom mirnom skladu univerzuma, a slično bi vrijedilo i za onog dostojanstvenog starca iz prve varijante. Nigdje mu se više ne žuri, ništa ne nastoji, jednostavno uživa u samom postojanju… Reklo bi se jako dobra pozicija za nekoga tko se nalazi neposredno pred nedokučivom tajnom smrti, ali izgledno i ne toliko dobra za nekoga tko se nalazi u naponu snage i života. Jer na ovom svijetu smo se zatekli baš kao ljudi a ne kao drveće i kamenje, i stoga poštivanje kontraverznih datosti ljudske prirode kudikamo ne predstavlja delikt, nego upravo život u skladu s vlastitom prirodom. No, opet, što je točno ta priroda? Je li to stopostotna prepuštenost istoj ili je puno prije u skladu s našom prirodom da se ponešto i suprotstavljamo toj istoj prirodi?
Dakle, ovdje kao da se pitamo kako se stiže do onog neizrecivog, srednjeg? Onog da se nešto još uvijek osjeća, da se nečemu teži, ali da to sve skupa bude svrsishodno, smisleno i sretno, kako za nas same tako i za našu okolicu?
Dug je put kudikamo do toga i na tom putu će nam trebati i iskustva, i znanja, i duha, no također i ponešto rekalibracije vlastitog suočavanja sa emocijama. Baš kako smo to istakli na samom početku: Emocije su dobri pokretači, ali ih je počesto u startu potrebno odvaditi pola i baciti negdje, pa makar u vodu… Ističemo: pola! Nipošto sve, jer bi nas to odvelo u neke nove krajnosti. Nego baš pola, jer samo odmjerena emocija može dobro pokretati. One presnažne, kako znamo, ili nas posve zablokiraju da se uopće ne pomaknemo s mjesta ili nas opet tjeraju u opasna emocionalna stanja: u fobiju, tantrum, očaj ili pak u hiperaktivnu groznicu nerazboritog djelovanja. Što će na samom kraju reći da su emocije često od onih stvari gdje vrijedi: manje je više; slično kao što bi ništa u njihovom slučaju bilo neoprostivo premalo.
S praktične strane gledano, ovo se kudikamo mora vježbati, dok će sam početak izvjesno biti najteži. Naime, kad nas preplave emocije, tada je odsustvo razumskog priziva sasvim prirodno, a nama baš treba to, jedan sasvim mali priziv razuma koji će emociji u lice reći: „Uvažit ću te, s tim da definitivno pretjeruješ, pa te moram ponešto i odvaditi!”
Pri tome od pomoći može biti i svojevrsno plansko alarmiranje. Naime, emocionalna preplavljenost se kudikamo pokatkad može dogoditi i posve neplanski, no pored toga emocije poslovično imaju neko svoje uobičajeno mjesto i vrijeme. To su vrlo često noćni sati. Nekom se to događa kad ostane sam. Nekad je u pitanju i neko mjesto za kojeg nas veže kakvo negativno afektivno sjećanje… U svakom slučaju, ako promislimo o tome kad smo i gdje u posljednje vrijeme bili emocionalno preplavljeni, izgledno ćemo naići na nekakav obrazac, nekakvu uhodanu shemu… A ako obrazac postoji, onda se naznačena preplavljenost može i preduhitriti ispravnim svjesnim stavom, a sve to, kako rekosmo, ne da bi emociju dokinuli, nego joj dopustili da bude to što jest, pokretač a ne zaleđivač ili još gore – rušitelj.
15. X. 2022.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vrabelpeter1
